Sadašnjost je suspendirana, budućnost neizvjesna, a prošlost, čini se, još neizvjesnija. Tako bi se otprilike mogla sažeti politika vremena u Hrvatskoj posljednjih dana. I dok su sadašnjost i budućnost taoci virusa, prošlost je, kao i uobičajeno, talac proustaške desnice. Premda je ta politička snaga u periodu karantene bila prilično prigušena, osim u slučaju podrške popu sa Sirobuje, u život ju je vratilo jučerašnje obilježavanje proboja iz konc-logora Jasenovac.
Prvi se javio Miroslav Škoro, po ispitivanju javnog mnijenja treća politička opcija u državi. Ovaj put se nije javio u obliku Facebook statusa već u obliku priopćenja stranke koja zapravo nije stranka – Domovinskog pokreta. Priopćenje je naslovljeno krajnje sugestivno: “Domovinski pokret podržava istraživače koji žele saznati pravu istinu o Jasenovcu”. Naime, istina o Jasenovcu se dobro zna, kao što se zna i tko su “istraživači” koji žele saznati “pravu istinu” o Jasenovcu. To su revizionistički “povjesničari” predvođeni Igorom Vukićem koji zastupaju tezu da je Jasenovac zapravo bio komunistički logor nakon 1945., a ne ustaški do 1945. Nema, dakle, nikakvog spora kome Škoro namiguje bez obzira na to što se u samom priopćenju ne negira postojanje ustaškog logora.
Prostor za namigivanje se u priopćenju “otvara” referiranjem na jugoslavenski tretman logora i njegov status u suvremenom srpskom nacionalizmu. Istina je da je broj žrtava u Jugoslaviji neposredno nakon rata bio napuhan, ali to se nije radilo u svrhu dokazivanja genocidnosti hrvatskog naroda već u svrhu ratnih reparacija. Kasnije su se u samoj Jugoslaviji, od 1964. godine, stekli uvjeti za rad na poimeničnom popisu žrtava. To što srpska nacionalistička vlast danas barata s preuveličanim brojkama od više stotina tisuća žrtava ne znači da je službeni broj od iznad 80 tisuća manje strašan i da Jasenovac nije bio poprište genocidne politike nad srpskim narodom. Također, priopćenje navodi da su istraživanja i rasprave o Jasenovcu u jugoslavenskom periodu bili suzbijani. To je djelomično točno, ali razlog tome nije bila želja da se održi mit o genocidnosti Hrvata, već upravo da se priguše nacionalne tenzije. Koliko je taj pristup bio politički ispravan, sasvim je drugo pitanje.
Na kraju cijelog pamfleta koji anti-srpstvo krije iza kritike srpskog nacionalizma stoji spomenuti poziv “istraživačima” iz naslova. Osim što bi se s tim istraživačkim radom trebala saznati i “prava istina” o Jasenovcu, on bi trebao poslužiti i za “skidanje ljage s hrvatskog imena”. Škoro i njegov pokret “zaboravljaju” pritom jednu ključnu stvar: ljagu s hrvatskog imena su već skinuli oni koji su Jasenovac oslobodili – partizani. Međutim, oni su skloniji tome da ljagu skinu oni koji tvrde da sam logor nije ni postojao, premda tako stavljaju samo dodatni premaz.
No, nije Škoro jedini kojemu odgovara neizvjesna prošlost. Oglasili su se notorni HOS-ovci, kao i ministar branitelja Tomo Medved. Povod je bila jučerašnja izjava predsjednika Zorana Milanovića koji je ustvrdio da spomen ploču poginulim HOS-ovcima koja se nalazi u blizini logora treba “baciti negdje”, kao i to da su HOS-ovci u Domovinskom ratu ratovali za obnovu NDH što ih čini nelegitimnom vojskom. Predstavnici HOS-a su se uvrijedili i zamjerili Milanoviću što sam nije krenuo u rat. Na njihove se riječi nadovezao i ministar Medved. Oni su, naime, sada uvrijeđeni iako su ploču postavili u Jasenovac s namjerom čiste provokacije i slavljenja NDH. Kao što su to činili kao stranačka paravojska do početka 1992. dok ih tadašnja vlast nije ukinula: dijelom eliminirala, dijelom integrirala u regularnu vojsku.
Današnja uloga HOS-a svodi se na rehabilitaciju ustaštva pod krinkom njegove legitimne pripadnosti institucijama suvremene hrvatske države. Trik je svima proziran i temelji se na jednostavnom paradoksu: svi koji kritiziraju HOS kao faktor rehabilitacije ustaštva optužuje se za izjednačavanje današnje države s NDH iako je upravo cilj HOS-ovaca i njihovih promotora takvo izjednačavanje. Eto, barem znamo da će to i nakon pandemije ostati isto.
bilten
