Gorile dolaze – ali to nema veze s politikom, nego s filmom: čupavi monstrumi žele srušiti ljudsku civilizaciju i, oslanjajući se na izvorne vrijednosti primata, stvoriti vlastitu. Majmunski je spektakl koji ovog ljeta igra u kinima gargantuansko-levijatanska produkcija – nitko, naime, ne želi riskirati s običnim, malim filmićima od deset-dvadeset milijuna dolara. Nova 3D saga, osmi naslov iz serijala “Planete majmuna”, košta – 120 milijuna. To je biznis u kojem ne možeš propasti. Riječ je o drugom dijelu trilogije u koju će uložiti ukupno 350 milijuna dolara, a samo na prvom nastavku producent je već oprihodovao 481 milijun. Znači, ako nisu zadnji slijepci mogli bi potegnuti milijardu iz svjetske distribucije, i to ako ne bude video-igrice na temelju ove franšize, jer se onda učinak multiplicira pet ili deset puta…Film koji igra u kinima zove se u originalu “Dawn of the Planet of the Apes” (Zora planete gorila), što je u nas prevedeno kao ”Planet majmuna: Revolucija”. Zapravo je kontrarevolucija, a što će biti u trećem dijelu koji još nije dobio ime, ne zna se, ali je najavljen za lipanj 2016., vrlo precizno, budući da je riječ o “paketu”, usporednoj produkciji dva filma koje režira Matt Reeves. Kad je u kina 1968. stigao prvi nastavak toga serijala, izvorni “Planet majmuna” holivudskog velikana Franka Schaffnera, Matt je imao dvije godine. U dosadašnjoj je karijeri uglavnom režirao i producirao za televiziju, a napisao je i jedan filmski scenarij. Nema baš impresivan CV, pitanje je bi li ga propustio žiri HAVC-a, u kojem uvijek sjede po jedan frustrirani režiser, neki dosadni scenarist ili mutavi profesorčić, no u ovim visokobudžetskim operacijama, ionako nema puno prostora za improvizacije… Kusturica tu ne bi opstao ni dvije sekunde, kao ni većina drugih europskim redatelje koji na sebe gledaju kao na umjetničke zvijezde. Ovo je ipak biznis. Ali, započeo je kao jedna europska ujudurma, s još zanimljivijom europskom prethistorijom…Priču o majmunima koji su postali ljudi, dok čovjek postaje visoka divljač, napisao je Pierre Boulle (1912 – 1994). Diplomirani inženjer, radio je na britanskoj plantaži u Malaji (Malezija – Singapur). Kad je počeo rat, pristupio je golistima, a u međuvremenu, imao je burnu aferu s jednom udanom damom. U ratu, kao tajni agent zaputio se među višijske kvislinge u dolini Mekonga (Cochinchine), ali su ga ondje uhapsili i strpali u logor, pa će poslije dobiti Legiju časti, Ratni križ i Medalju pokreta otpora. Tu je našao materijal za roman koji će objaviti 1952. godine pošto se vratio u Pariz. “Most na rijeci Kwai” postao je odmah megabestseler, jedan od najvećih poratnih, uz Heyerdalov “Kon-Tiki” i “Pijesak Orijenta” Titovog prijatelja Ftzroya Macleana. Film koji je o gradnji željeznice u džungli, robovskim radom ratnih zarobljenika, potom snimio David Lean, postao je globalni hit – dobio je sedam Oscara, uključujući jedan za filmsku adaptaciju, koju je primio sam Boulle, iako ga nije napisao, jer uopće nije znao engleski, nego su ga složila dva pisca na holivudskoj crnoj listi, obilježeni kao komunistički simpatizeri. Zato je njegov govor zahvale najkraći u povijesti Akademije za filmske umjetnosti. Rekao je: “Merci.”Roman i film veličaju engleski karakter kroz lik koji igra Alec Guiness, s tim da i njegov antagonist, japanski pukovnik Saito pridobiva neke simpatije (glumi ga holivudska zvijezda Sesue Hayakava koji je nastupao još u nijemim filmovima Thomasa Incea), a Francuza uopće nema, sasvim u skladu s realnom ulogom u drugom svjetskom ratu. Poslije uspjeha ove knjige, Boulle je štancao nove skoro svake godine, a onda je opet 1963. fenomenalno uboo s romanom “La Planète des singes”, koji je prvo na engleski preveden kao “Monkey Planet”, a zatim kao “Planet of the Apes” (kod nas je izašao pod kriptičnim naslovom “Volio sam divlju ženu”). Pierre je kasnije nadrljao cijelu gomilu romana (24), masu kratkih priča (7 zbirki) i pet publicističkih djela, uključujući i dva toma memoara. Po njegovim je djelima snimljeno 22 filma i tv-serija, ali 15 od toga bile su ove popularne simiade. Bio je ona vrsta tužnog pisca čiji jedan uspjeh (u pedeset i prvoj) zasjeni sav potonji rad, pa mu se poslije više i ne isplati pisati, nego bi mu bilo najpametnije samo piti rum i glumiti sebe sama kao Hemingway, ali Pierre je bio đavolski marljiv, i nije puštao pisaći stroj do osamdesete kad mu je izašao i jedan horor (“A sad nas dvojica, Sotono!”) koji valjda nitko nije čitao…
Priča iz “Planete majmuna” općenito je poznata i ne treba je objašnjavati, ali, pitanje koje se nameće svakako je – odakle Boulleu ideja da tako nešto napiše s obzirom na to da je znanstvena fantastika strana francuskoj književnoj publici (Jules Verne, da, ali to je duboka historija, doba Trećeg carstva)? Sličnu čitalačku potrebu ondje zadovoljava fantastika, literarni i galskom ukusu bliže štivo s velikom modernom tradicijom.
Pierre Boulle, uostalom, nije mnogo držao do te svoje knjige. Nije pratio holivudski fenomen eksploatacije lika i franšize, iako su ga uredno kreditirali na špicama. A ne možemo naći nikakvu poveznicu s ranijim djelom koje bi s ovom pričom teoretski moglo imati veze, a riječ je ne samo o fikciji nego – o stvarnosti…
Godine 2004. u nepreglednim ruskim arhivama (u fundusu Glinke) jedna je muzikologinja pronašla note nedovršene satiričke opere u tri čina genija moderne glazbe, Dmitrija Šostakoviča. Autor libreta za to djelo pod naslovom “Orango” je Aleksej Nikolajevič Tolstoj, veliki ruski pisac, zvan “drug grof”. Daleki rođak Lava Tolstoja, po mami potomak Turgenjeva, bio je po zanimanju, naravno, ruski književni klasik. Javlja se početkom stoljeća kao pripadnik petersburškog kruga modernista – trilogija “Hod po mukama” iz 1918., naveliko se čitala jer je to bio roman u normalnoj realističkoj tradiciji, ali se bavio građanskom inteligencijom i građanskom revolucijom, poput djela koje je Aragon u Francuskoj pisao tek dvadeset godina kasnije.
Kad je demokratski prevrat Kerenskoga završio boljševičkim pučem, Tolstoj je prišao bijelima i borio se pod Wrangelom, a kad je ovaj izbjegao u Beograd gdje je i umro, otišao je u Pariz, a zatim u Berlin i ondje se priključio kavanskom krugu ruskih emigrantskih književnika. U kavani gdje su petkom dolazili Remizov, Piljnjak, Majakovski, Jesenjin, Marina Cvetajeva, Beli i Pasternak, nastala bi koncentracija literarnog talenta kakvu neka osrednja europska zemlja ne ostvari u cijeloj svojoj historiji. No, Tolstoj nije izdržao u emigraciji, za ruske umjetnike to je gotovo nemoguće. Kozmopolit Stravinski koji se uvijek izrugivao nostalgičarima, prilikom prvog posjeta je, izašavši iz aviona, pao na koljena i stao ljubiti zemlju. Tolstoj se vratio 1923. Priređen mu je herojski doček. Odmah se prihvatio poštena posla: prema futurističkim potreba režima, izbacio je dva fenomenalna znanstveno-fantastična romana, “Aelita” i “Hiperboloid inženjera Garina”. Već 1924. čuveni redatelj Jakov Protazanov snima po “Aeliti” nijemi film, koji prethodi Langovu “Metropolisu”. To je urnebesna priča – crvenoarmejac Gusev, umire od dosade poslije pobjede revolucija, dok mu žena zakera po kući, pa odlazi kod svog prijatelja inženjera Spiridonova u astronomski opservatorij odakle ih ovaj, uređajem koji je upravo konstruirao, prebacuje na Mars. Naime, kroz svoj teleportacijski teleskop, Spiridonov, voajer, motri Aelitu, marsovsku princezu, kći tamošnjeg diktatora, u koju se zatelebao. Po prispjeću na Crveni planet, Gusev – a što bi drugo? – diže revoluciju potlačenih masa protiv nekakvih čudovišnih đavola, marsovskih vrangelovaca…
Knjiga i film imali su globalni uspjeh i na petnaestogodišnjicu Oktobarske revolucije 1932. Boljšoj teatar naručuje od “druga grofa” libreto za operu na opću temu: “ljudski razvoj za vrijeme revolucije i socijalističke izgradnje”. Sa suradnikom Aleksandrom Starčakovom Aleksej je vrtio, vrtio, pa im je pažnju privukao bizarni znanstveni projekt biologa Ilje Ivanoviča Ivanova. Profesor na harkovskom univerzitetu, on je još 1910. izazvao senzaciju na svjetskom zoološkom kongresu u Grazu, gdje je objavio da se pomoću umjetne inseminacije može stvoriti hibrid čovjeka i majmuna. Takve mu eksperimente, naravno, ne bi dopustila carska vlast, ali kad su zavladali komunistički avangardisti, mogao se bez zadrške baciti na posao. Uzeo je ljudsku spermu pa je unio u ženku čimpanze, a 1929. upotrebio orangutanovu na ženama-dobrovoljkama. Uto mu je crkao zadnji orangutan – tipično, sve te komunističke fantazmagorije obično se nasukaju na praktičnim poteškoćama. Možda su čuvari sirotom majmunu krali hranu, a tko zna kako su mu uzimali “uzorak”, možda ga je to šokiralo, a kad je krepao, nije, naravno, bilo deviza da se dobavi novi: imala je revolucionarna vlast i prečeg posla nego da liferuje afričke primate u harkovski laboratorij. Osim toga, malo se promijenila društvena klima – država se učvrstila, stišala se revolucionarna groznica i profesora su počeli kritizirati u njegovoj ustanovi. Zna se kako bi to završilo – 1930. uhapšen je i prognan u Alma Atu, u “šarašku”, logorski režim za stručnjake. Imao je šezdeset godina i brzo je umro. Čuveni fiziolog Ivan Pavlov, onaj pseći, napisao mu je nekrolog. Cijela priča bila je, naravno, jako izazovna za Tolstoja i Starčakova. Pa su napisali scenarij pod naslovom – “Orango”, o čovjeku-orangutanu stvorenom u ovakvom eksperimentu. Nije to bilo skroz bez veze s dubokim idejnim pitanjima koja su se tada razrađivala u partijskim krugovima. Lansirana je, naime, teza da bi tako stvoren umjetni radnik bio “generički” proleter, snažan i poslušan te lišen tereta nacionalizma, koji priječi razvoj komunističkog internacionalizma… Što su mislili u Boljšoju kad su im dva ugledna autora donijeli i uvalili tu ogromnu minu? Je li im palo na um da bi se stvar lako mogla izroditi u jezovit skandal? Kao revolucionarni subjekt pojavljuje se narančasti majmun, a na crvenoj (ili narančastoj?) zastavi piše: Orangutani svih zemalja, ujedinite se! Neugodno! Za svaki slučaj, autori su se ogradili – naveli su da je libreto pisan kao “politička burleska s kojom se ismijava buržoaska štampa”. Izlika nije jako uvjerljiva, ali nisu mogli insistirati da je to prikaz “ljudskog razvoja kroz revoluciju i socijalističku izgradnju”.
Tekst je isporučen Šostakoviču i on se primio posla. No, tek je dovršio skicu za prolog, a onda je i sam upao u političke neprilike, jer su konzervativci tvrdili da je muzički eksperimentator, koji se udaljio od masa. Njegovu operu “Nos” po Gogolju, žestoko je napalo “Rusko udruženje proleterskih glazbenika”. To je kao da ti kritike piše Udruženje dragovoljaca invalida, udovica i branitelja domovinskog rata (UDRIUBI). I u “Pravdi” su ga otvoreno kritizirali, pa je Boljšoju javio kako je započeo rad na “Sibirskoj Lady Macbeth”, a što se tiče orangutana, neka idu s milim bogom… Na premijeru Lady Macbeth cijeli je Politbiro sjedio u loži i pucao od smijeha kod ljubavnih scena. Šostakovič se izašao nakloniti blijed kao krpa. Cijelu širu obitelj zahvatile su mu čistke, pa su odvedeni u logore ili strijeljani. Ostao je bez novaca i još se razveo od žene. Tek ga je Peta simfonija izvadila – Peta je čudo, nitko nije mogao ostati hladan, a Staljin je, srećom, imao profinjen ukus. Poslao je okružnicu s ocjenom da je drug Šostakovič genij, i da se prema njemu kao takvom treba i odnositi. Bio je to kraj svih polemika. Dotle je i Tolstoj izabran u Vrhovni sovjet te postao član Akademije nauka. No, netko je morao nagrabusiti – Starčakov je 1936. uhapšen i zatim strijeljan. Svi su se požurili zaboraviti tu stvar i tek sedamdeset godina kasnije partitura izranja iz neusporedivih ruskih arhiva, u kojima se sve čuva (čak i revolveri kojima je pobijena carska obitelj). Ima četrdeset minuta glazbe i vokala. Note su objavljene 2010. Godine i već iduće “Orango” postavlja na scenu kao oratorij losanđeleska filharmonija. Dirigirao je njihov šef-dirigent Esa-Pekka Salonen, a predstavu je režirao – Peter Sellars.
Evo, to je cijela majmunska priča, u dubinu i širinu. Vidimo kako se između veličanstvenih umjetničkih pothvata ruske teške kulturne industrije i holivudskih petogodišnjih planova komercijalnog razvoja globalne zabave, Europa održava pridonoseći originalnim idejama jedva etabliranih intelektualaca.
Izvor: zurnalisti
Priča iz “Planete majmuna” općenito je poznata i ne treba je objašnjavati, ali, pitanje koje se nameće svakako je – odakle Boulleu ideja da tako nešto napiše s obzirom na to da je znanstvena fantastika strana francuskoj književnoj publici (Jules Verne, da, ali to je duboka historija, doba Trećeg carstva)? Sličnu čitalačku potrebu ondje zadovoljava fantastika, literarni i galskom ukusu bliže štivo s velikom modernom tradicijom.
Pierre Boulle, uostalom, nije mnogo držao do te svoje knjige. Nije pratio holivudski fenomen eksploatacije lika i franšize, iako su ga uredno kreditirali na špicama. A ne možemo naći nikakvu poveznicu s ranijim djelom koje bi s ovom pričom teoretski moglo imati veze, a riječ je ne samo o fikciji nego – o stvarnosti…
Godine 2004. u nepreglednim ruskim arhivama (u fundusu Glinke) jedna je muzikologinja pronašla note nedovršene satiričke opere u tri čina genija moderne glazbe, Dmitrija Šostakoviča. Autor libreta za to djelo pod naslovom “Orango” je Aleksej Nikolajevič Tolstoj, veliki ruski pisac, zvan “drug grof”. Daleki rođak Lava Tolstoja, po mami potomak Turgenjeva, bio je po zanimanju, naravno, ruski književni klasik. Javlja se početkom stoljeća kao pripadnik petersburškog kruga modernista – trilogija “Hod po mukama” iz 1918., naveliko se čitala jer je to bio roman u normalnoj realističkoj tradiciji, ali se bavio građanskom inteligencijom i građanskom revolucijom, poput djela koje je Aragon u Francuskoj pisao tek dvadeset godina kasnije.
Kad je demokratski prevrat Kerenskoga završio boljševičkim pučem, Tolstoj je prišao bijelima i borio se pod Wrangelom, a kad je ovaj izbjegao u Beograd gdje je i umro, otišao je u Pariz, a zatim u Berlin i ondje se priključio kavanskom krugu ruskih emigrantskih književnika. U kavani gdje su petkom dolazili Remizov, Piljnjak, Majakovski, Jesenjin, Marina Cvetajeva, Beli i Pasternak, nastala bi koncentracija literarnog talenta kakvu neka osrednja europska zemlja ne ostvari u cijeloj svojoj historiji. No, Tolstoj nije izdržao u emigraciji, za ruske umjetnike to je gotovo nemoguće. Kozmopolit Stravinski koji se uvijek izrugivao nostalgičarima, prilikom prvog posjeta je, izašavši iz aviona, pao na koljena i stao ljubiti zemlju. Tolstoj se vratio 1923. Priređen mu je herojski doček. Odmah se prihvatio poštena posla: prema futurističkim potreba režima, izbacio je dva fenomenalna znanstveno-fantastična romana, “Aelita” i “Hiperboloid inženjera Garina”. Već 1924. čuveni redatelj Jakov Protazanov snima po “Aeliti” nijemi film, koji prethodi Langovu “Metropolisu”. To je urnebesna priča – crvenoarmejac Gusev, umire od dosade poslije pobjede revolucija, dok mu žena zakera po kući, pa odlazi kod svog prijatelja inženjera Spiridonova u astronomski opservatorij odakle ih ovaj, uređajem koji je upravo konstruirao, prebacuje na Mars. Naime, kroz svoj teleportacijski teleskop, Spiridonov, voajer, motri Aelitu, marsovsku princezu, kći tamošnjeg diktatora, u koju se zatelebao. Po prispjeću na Crveni planet, Gusev – a što bi drugo? – diže revoluciju potlačenih masa protiv nekakvih čudovišnih đavola, marsovskih vrangelovaca…
Knjiga i film imali su globalni uspjeh i na petnaestogodišnjicu Oktobarske revolucije 1932. Boljšoj teatar naručuje od “druga grofa” libreto za operu na opću temu: “ljudski razvoj za vrijeme revolucije i socijalističke izgradnje”. Sa suradnikom Aleksandrom Starčakovom Aleksej je vrtio, vrtio, pa im je pažnju privukao bizarni znanstveni projekt biologa Ilje Ivanoviča Ivanova. Profesor na harkovskom univerzitetu, on je još 1910. izazvao senzaciju na svjetskom zoološkom kongresu u Grazu, gdje je objavio da se pomoću umjetne inseminacije može stvoriti hibrid čovjeka i majmuna. Takve mu eksperimente, naravno, ne bi dopustila carska vlast, ali kad su zavladali komunistički avangardisti, mogao se bez zadrške baciti na posao. Uzeo je ljudsku spermu pa je unio u ženku čimpanze, a 1929. upotrebio orangutanovu na ženama-dobrovoljkama. Uto mu je crkao zadnji orangutan – tipično, sve te komunističke fantazmagorije obično se nasukaju na praktičnim poteškoćama. Možda su čuvari sirotom majmunu krali hranu, a tko zna kako su mu uzimali “uzorak”, možda ga je to šokiralo, a kad je krepao, nije, naravno, bilo deviza da se dobavi novi: imala je revolucionarna vlast i prečeg posla nego da liferuje afričke primate u harkovski laboratorij. Osim toga, malo se promijenila društvena klima – država se učvrstila, stišala se revolucionarna groznica i profesora su počeli kritizirati u njegovoj ustanovi. Zna se kako bi to završilo – 1930. uhapšen je i prognan u Alma Atu, u “šarašku”, logorski režim za stručnjake. Imao je šezdeset godina i brzo je umro. Čuveni fiziolog Ivan Pavlov, onaj pseći, napisao mu je nekrolog. Cijela priča bila je, naravno, jako izazovna za Tolstoja i Starčakova. Pa su napisali scenarij pod naslovom – “Orango”, o čovjeku-orangutanu stvorenom u ovakvom eksperimentu. Nije to bilo skroz bez veze s dubokim idejnim pitanjima koja su se tada razrađivala u partijskim krugovima. Lansirana je, naime, teza da bi tako stvoren umjetni radnik bio “generički” proleter, snažan i poslušan te lišen tereta nacionalizma, koji priječi razvoj komunističkog internacionalizma… Što su mislili u Boljšoju kad su im dva ugledna autora donijeli i uvalili tu ogromnu minu? Je li im palo na um da bi se stvar lako mogla izroditi u jezovit skandal? Kao revolucionarni subjekt pojavljuje se narančasti majmun, a na crvenoj (ili narančastoj?) zastavi piše: Orangutani svih zemalja, ujedinite se! Neugodno! Za svaki slučaj, autori su se ogradili – naveli su da je libreto pisan kao “politička burleska s kojom se ismijava buržoaska štampa”. Izlika nije jako uvjerljiva, ali nisu mogli insistirati da je to prikaz “ljudskog razvoja kroz revoluciju i socijalističku izgradnju”.
Tekst je isporučen Šostakoviču i on se primio posla. No, tek je dovršio skicu za prolog, a onda je i sam upao u političke neprilike, jer su konzervativci tvrdili da je muzički eksperimentator, koji se udaljio od masa. Njegovu operu “Nos” po Gogolju, žestoko je napalo “Rusko udruženje proleterskih glazbenika”. To je kao da ti kritike piše Udruženje dragovoljaca invalida, udovica i branitelja domovinskog rata (UDRIUBI). I u “Pravdi” su ga otvoreno kritizirali, pa je Boljšoju javio kako je započeo rad na “Sibirskoj Lady Macbeth”, a što se tiče orangutana, neka idu s milim bogom… Na premijeru Lady Macbeth cijeli je Politbiro sjedio u loži i pucao od smijeha kod ljubavnih scena. Šostakovič se izašao nakloniti blijed kao krpa. Cijelu širu obitelj zahvatile su mu čistke, pa su odvedeni u logore ili strijeljani. Ostao je bez novaca i još se razveo od žene. Tek ga je Peta simfonija izvadila – Peta je čudo, nitko nije mogao ostati hladan, a Staljin je, srećom, imao profinjen ukus. Poslao je okružnicu s ocjenom da je drug Šostakovič genij, i da se prema njemu kao takvom treba i odnositi. Bio je to kraj svih polemika. Dotle je i Tolstoj izabran u Vrhovni sovjet te postao član Akademije nauka. No, netko je morao nagrabusiti – Starčakov je 1936. uhapšen i zatim strijeljan. Svi su se požurili zaboraviti tu stvar i tek sedamdeset godina kasnije partitura izranja iz neusporedivih ruskih arhiva, u kojima se sve čuva (čak i revolveri kojima je pobijena carska obitelj). Ima četrdeset minuta glazbe i vokala. Note su objavljene 2010. Godine i već iduće “Orango” postavlja na scenu kao oratorij losanđeleska filharmonija. Dirigirao je njihov šef-dirigent Esa-Pekka Salonen, a predstavu je režirao – Peter Sellars.
Evo, to je cijela majmunska priča, u dubinu i širinu. Vidimo kako se između veličanstvenih umjetničkih pothvata ruske teške kulturne industrije i holivudskih petogodišnjih planova komercijalnog razvoja globalne zabave, Europa održava pridonoseći originalnim idejama jedva etabliranih intelektualaca.
Izvor: zurnalisti
