Možemo li prihvatiti da su naše vrijednosti važne, no pružiti ruku sličnima još važnije?
Kolike su šanse za promjenu u Hrvatskoj? Promjenu poltika, javne atmosfere, povratka vjere u pravdu, znanje, vrijedan i primjereno plaćen rad. Odsustvo straha od bahatosti, vlastite neprimjerenosti jer nam stalno govore da nismo pravi, lojalni, dovoljno dobri, prozivaju, prijete nam, češće uvijeno no izravno no ima i toga. Nakon što nam je koronavirus ogolio stvarnost, na kratko vratio u fokus znanje, kompetenciju, odgovornost, brigu za drugoga, solidarnost, povratak bi mogao biti bolan. Najavljeni parlamentarni izbori nisu radi promjene, nimalo. Oni su da zacementiraju stanje, desno ili jako desno, nisko ili još niže, nijanse su koje su nam ostavljene da se glođemo oko njih. Možemo li drugačije, pametno, s imenom i prezimenom preuzeti odgovornost, bez skrivanja iza nedodirljivih mitova?
Ministar zaštite okoliša i energetike, titula je koja mnogo govori. Prvi je dio 'udarni', on zvuči dobro jer štiti i to okoliš, ni manje ni više, a to mogu samo najbolji, najnapredniji. Svi znamo da okoliš zagađuju oni loši među nama, primitivci, banda i niškoristi. Ministar nas kao glavni u svome ministarstvu štiti od njih, možemo mirno spavati, budno je oko nad okolišem. Drugi je dio energetika, u kakvoj ono točno vezi s okolišem? Ona uključuje struju svakako, nju treba inducirati, proizvesti, prevesti, elektrane to rade, kakve elektrane? Termo, ne sigurno, jer zaštita okoliša je na prvom mjestu.
Obnovljivih izvora, naravno, oni čine ispod 30% svih izvora u Hrvatskoj, bliže 20% ako je suditi po podacima s vladinih web stranica. To znači da oko ¾ sve energije NE dolazi iz obnovljivih izvora- Oni rastu, no polako, nafta i plin su nam glavni. Naravno da jesu, zato se ministar zaštite okoliša – i energetike – i izletio jučer, napao novinara drugačije nego se napadalo do sada. Udaranja ispod pojasa bilo je i prije, no ovakve neplanirane, iako nemušto skrivene iskrenosti, nije bilo. Kakve iskrenosti? Važne.
Prvo, zaštita okoliša nije bitna, nije vrijedna svađe s novinarom. Energetika jest. Drugo, novinari jesu opasni, zato je nužno boriti se protiv njih, ako si na vlasti, to ulazi u opis posla. Treće, cilj opravdava sredstvo, nema prljavih sredstava, ima samo prljave energetike, nju zato prikrivamo 'zaštitom okoliša'. Samo dio prljavštine odlazi u atmosferu, veći dio u nečije džepove, to se mora zaštititi. Novinari koji postavljaju pitanja a pogotovo ako su ona vezana uz energetiku su jako opasni. Iz više razloga. Demonstriraju odsustvo kukavičluka, to je loše. Naravno da glume hrabrost jer napadati vlast može biti samo glupo, nikako hrabro, no to je isto loše. Mogu biti primjer drugima, to nije dopustivo.
Što je sve ovo? Poklon opoziciji pred dolazeće izbore, neplanirani, veliki, čisti. Male su šanse da će se izbaciti ministar iz tehničke Vlade, a morao bi. Uostalom nervoza je pravi problem, ne sam ministar. On, kao i većina sličnih, samo su zamjenjiva potrošna roba, partijski činovnici, ljudi nagrađeni položajem o kojem su mogli samo sanjati. Kako su redom nedorasli poslovima vođenja države, arogantni su, u stalnom sukobu s onima koji ih propituju, s novinarima/kama prije svega. Moralo bi to biti čudno ali nije, što jest problem sam po sebi. Obavljam dakle odgovoran posao vođenja države i onda me neki ljudi propituju oko toga, što je to? Besplatni konzalting prije svega a ne udar na moju taštinu, ti su ljudi moji, naši savjetnici, njihov posao jeste da stalno nadgledaju kako se vodi država, znači društvo. Može li opozicija kapitalizirati ispad ministra, sveučilišnog profesora, kojemu je normalno da docira i prijeti (uglednom) novinaru?
Nije to jedno, to je niz pitanja, tko je opozicija, na čemu temelji vlastitu zgroženost takvim ponašanjem, koju nam promjenu sa sigurnošću može obećati? Posložimo li tako, odgovor je puno jasniji, može i hoće, no o konačnim dometima ćemo znati više kasnije, na ovim, ali i sljedećim izborima. Opozicija je, po meni, samo jedna, ona je kako joj i ime kaže na suprotnom polu od vladajućih ljudi, stranaka, ideja, vrijednosti, ponašanja. Kako smo u Hrvatskoj svjedoci tridesetogodišnjem vladanju desnoga koje se trudi konsolidirati i radikalizirati, ne prvi put, onda je opozicija lijevo. Moram se ograditi od jednodimenzionalnih podjela lijevo – desno, nije tako jednostavno. Ipak hitamo prema sredini 21. stoljeća, djeca nam još uvijek preko Interneta pohađaju nastavu, uspjelo nam je zaustaviti se, gotovo potpuno u doba pandemije, novosti su sve to a bit će ih sve više.
Što bismo morali očekivati od opozicije, neki minimum koji je dovoljno širok i nije isključiv? Znanost, jedna od rijetkih stvari gdje male zemlje moraju i mogu tražiti svoje mjesto pod suncem, ne nedostaje nam kvalitetnih znanstvenica/ka, instituta, znanja, moramo ih samo uključiti u oblikovanje stvarnosti, kao u prvim danima Stožera Civilne zaštite, znanje, znanost, kompetencije nam trebaju. One ne znaju za etnicitet, mjesto rođenja, tazbinu, vaš imetak, spretnost umrežavanja s kriminalom, vašu pohlepu.
Demistifikaciju države, nacije, vjere, tradicije, trebamo, baš zato što to sve jesu bitne stvari. Ništa od toga nema odgovore na budućnost koja nam dolazi, čak i da se svi uhvatimo za ruke i zapjevamo Vilu Velebita, neće nas spasiti, može nam samo olakšati nestanak. Država je servis i okvir za sve građane, ne samo za neke, ona je niz usluga i nije iznad svih onih kojima služi organizirajući prikupljanje poreza, zdravstvo, školstvo i sve druge javne potrebe. Država mora imati povjerenje svojih građana, znači otporna je na nepotizam, korupciju, politike. Zato postoje zakoni, Ustav, trodioba vlasti, učenje demokratske kulture od malih nogu.
Kultura nam treba jer promjene bez nje nema, ne (samo) kultura koja zadaje, ograničava, uokviruje, već ona u svim svojim oblicima, nepredvidljivim pogotovo, drugačijim. Kako ćemo se nositi s dolazećim promjenama u turizmu, putovanjima, radu od kuće, ekstremnim sušama, velikim migracijama stanovništva, oskudicom hrane ako smo stalno trenirani da mislimo na samo jedan način? Kultura koja nas otvara, tješi, nadahnjuje, provocira, zadivljuje, čini boljim ljudima. To se ne radi njenim ponižavanjem, ignoriranjem, 'prepuštanjem tržištu' kada znamo da to 'tržište' , slobodnih i ekonomski neovisnih pojedinaca tek se ima stvoriti. Zdravstvo koje je javno i nije privatizirano, svima je dostupno, pandemija nas je zdrmala i podsjetila na taj prioritet. Ne želimo nove pandemije sa strahom: Hoću li moći platiti liječenje?
Najvažnije ostavljam za kraj ove kratke i nepotpune liste - klimatske promjene. Ministar zaštite okoliša koji izlaz svega vidi u fosilnim gorivima je zadnja osoba koja smije biti blizu tog mjesta odlučivanja. Bicikli nam dolaze, smanjivanje korištenja privatnih automobila, javni prijevoz koji je drugačiji, hodanje. Stigla nam je budućnost i mi ju ne vidimo, stižu nam izbori i odreći ćemo se svog uticaja na budućnost. Možda i jesmo zaslužili da svi nestanemo, uostalom svaka civilizacija ima svoj kolaps, urušavanje, mi smo samo mali dio ove industrijske, tehnološke, koja je zaboravila da smo i sami priroda, da režući magnolije na Trgu žrtava fašizma, režemo otpor fašizmu kojem je sama planeta žrtva.
Javljaju se prvi put artikulirane opcije koje su zabrinute gorenavedenim problemima, imaju ljude, znanja, voljne su uložiti svoj integritet. Možemo ih odmah napasti i tražiti im što sve nemaju, nakratko se nasladiti jer smo nekome očitali bukvicu, a možemo im se pridružiti. Ili bar reći, idite zajedno, nama treba promjena, ne trenutno ostvarenje vaših programa. Treba nam nasušno promjena sustava, načina razmišljanja, političke (ne)kulture u kojoj je normalno potkupiti, vrijeđati ženu, prijetiti novinaru, voziti se u skupim Audijima dok djeca u školama jedu jeftinu salamu.
Možemo li to prihvatiti? Da su moje, naše vrijednosti važne, no pružiti ruku onima sličnima je još važnije? Da je moj način ustroja Vlade ispravan, no da ću ga bez suradnje, trenutne, s drugima teško u dogledno vrijeme imati prilike provesti. Najteži je zadatak, možda i nemogući, pred nama, sve ono što nam je jako važno odvagnuti s onime što bi nas do promjene moglo dovesti. I pri tome sačuvati obraz, pred sobom prije svega, jer tu je prava promjena, današnja opozicija zna što je sram, odgovornost, čast, briga za najslabije, zna da osobama s invaliditetom ne uzimaš novce niti kada umireš od gladi, zna da obiteljsko nasilje ne braniš niti kada znaš da tek sud ima utvrditi što se sve desilo, zna da ženu niti u ludilu nećeš svesti na ukras ograničenog, patrijarhalnog neandertalca, zna da se svoj dom štiti tako da se bori bitka s pohlepom koja uništava cijelu planetu.
Tko taj izazov odmjeravanja vlastitih i općih prioriteta uspije postići, ima budućnost.
h-alter
