Vanja Škorić: Neki od slučajeva nepružanja informacija nisu posljedica needuciranosti, već nedostatka političke volje onih koji su na vrhu određene institucije. Od Vlade mora krenuti jasna poruka da je transparentnost "in", i onda to moraju preuzeti sva ministarstva i agencije, sve do najnižeg tijela javne vlasti. Smatramo da povjerenika za informacije treba na prijedlog zastupnika birati Sabor, kvalificiranom većinom.
GONG je u rujnu objavio sedmo godišnje istraživanje o provedbi Zakona o pravu na pristup informacijama (ZPPI). "Od prvog usvajanja Zakona o pravu na pristup informacijama 2003. godine, preko njegovih izmjena u 2010. godini koje nisu polučile željeni učinak, sve do danas, kada je Zakon ponovo u postupku izmjene, ne postoji jasna i koherentna poruka vlasti o njegovoj svrsi, a koja bi prvenstveno trebala biti prepoznavanje i umanjivanje korupcijskih rizika", zaključuju iz GONG-a. I ovogodišnje je istraživanje pokazalo kako ne postoji ujednačena politika otvorenosti institucija, a tijela javne vlasti još se uvijek osobito grčevito drže dokumenata koji govore o njihovim financijskim poslovima. O dijelu istraživanja koji se bavi dostupnosti osjetljivih informacija za H-Alter govori viša pravna savjetnica GONG-a Vanja Škorić.
Pri istraživanju dostupnosti osjetljivih informacija poslali ste sedamdeset upita raznim tijelima javne vlasti. Dobili ste 67 odgovora, od toga devet odbijanja zbog tajnosti. Kakve točno informacije su se pokazale najosjetljivijima?
Kako smo i pretpostavljali, pokazalo se da su najproblematičnije informacije koje se odnose na financijsko poslovanje, proračunsko trošenje sredstava i slično. Konkretno,najteže je dobiti uvid u ugovore koji su sklopljeni između institucija i privatnih tvrtki. Na primjer, Ministarstvo prometa pozvalo se na poreznu tajnu. Pokazalo se da ministarstva nemaju ujednačenu praksu iako postoji presuda Upravnog suda u dva slučaja. Jedan je bio slučaj profesora Roberta Podolnjaka, a drugi je bio slučaj GONG-a. I on i mi smo tražili ugovore između tijela javnih vlasti i privatnih tvrtki, a Upravni sud je u oba slučaja potvrdio da su ti ugovori javni. Jedino što se može zaštititi su osobni podaci ili informacije koje predstavljaju intelektualno vlasništvo te eventualno neki klasificirani podaci unutar ugovora. Cijeli ugovori nikako ne mogu biti tajni. Ovo se ne provodi kako treba jer svako tijelo javne vlasti za sebe tumači što je njima povjerljivo, nedostupno, poslovna tajna i tako dalje. Mi smo se bavili istraživanjem na razini ministarstava, ali imamo puno dojava i o problemima na razini agencija. Kada bismo se spustili na lokalnu razinu tu bismo tek vjerojatno naišli na najviše problema. Bilo je teže dobiti i informacije o ostalim financijskim transakcijama.
Prema zakonu o tajnosti podataka postoje četiri razine tajnosti. Razine "povjerljivo" i "ograničeno" označili ste izrazito spornim. Na koje se načine manipulira ovim razinama povjerljivosti informacija?
Nitko nema pravo, odnosno dužnost, nadzora nad klasificiranjem podataka. Za prve dvije razine, "vrlo tajno" i "tajno", vrlo mali broj ljudi ima odobrenje to klasificirati pa je prostor za zloupotrebu puno manji. Prema podacima Ureda za nacionalnu sigurnost ta dva stupnja nisu toliko sporna i podložna zloupotrebi. Međutim, postoji jako širok krug ljudi koji mogu koristiti ova dva niža stupnja tajnosti. Tako ovaj najniži stupanj mogu koristiti svi čelnici javnih tijela. Postoje nejasnoće do koje to razine ide, tko su ovlaštenici koji mogu odrediti taj stupanj tajnosti. Ljudi često i iz neznanja i inertnosti, a ponekad i zbog potrebe skrivanja, stavljaju oznaku tajnosti na razne dokumente koji ne odgovaraju zakonskim odredbama. Za potrebe istraživanja tražili smo od Ministarstva pravosuđa ugovor s američkom tvrtkom Patton Boggs LLP koji se odnosi na odvjetničke usluge savjetovanja obrane generala Gotovinepred Haaškim sudom. Odgovorili su nam da je ugovor označen stupnjem tajnosti "povjerljivo" i odbili zahtjev "radi zaštite interesa ugovornih strana". Kada smo se žalili i kada je pregledan njihov unutarnji Pravilnik o kriterijima za klasifikaciju podataka, ispalo je da ta zaštita ugovornih strana po njihovom pravilniku nije razlog za tajnost podataka. Oni su sami prekršili svoj pravilnik, a govorimo o Ministarstvu pravosuđa. Možemo onda zamisliti kako to rade druga tijela.
Znači, problem je u manjkavosti Zakona?
Zakon o tajnosti podataka nije u potpunosti definirao mehanizme nadzora, a Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost nema kapaciteta ni zakonskih mehanizama da u potpunosti obavlja nadzor. To je još uvijek crna rupa. Također, treba uskladiti Zakon o pravu na pristup informacijama i Zakon o tajnosti podataka u vezi određivanja tko provodi test javnog interesa i uskladiti odredbe da se to radi u drugostupanjskom postupku, a ne da se čeka Upravni sud. Iz naših slučajeva vidjeli smo da Upravni sud ne provodi test javnog interesa.
Gotovo četrnaest mjeseci bilo je potrebno H-Alteru da od Agencije i Vijeća za elektroničke medije dobije koncesijske ugovore s RTL-om, a tražene ugovore s drugim nacionalnim televizijskim kućama još nismo dobili. Međutim, prema sadašnjem Zakonu, predviđene financijske kazne padaju većim dijelom na teret pravne osobe, a tek manjim na fizičke. Kolika bi kazna trebala biti za odgovorne osobe?
Odgovorna osoba je čelnik toga tijela od koga ste tražili ugovor. U ZPPI-ju postoje prekršajne odredbe i trebalo bi prijaviti tu osobu i tijelo zato što su kršili odredbe ZPPI-ja. Naravno, lako je moguće da biste presudu prekršajnog suda čekali još 14 mjeseci, ako ne i dulje. To je problem. Što se tiče financijske odgovornosti, to se sada mijenja u izmjenama ZPPI-ja jer nema smisla da država sama sebi plaća kaznu. Treba postrožiti sankcije za odgovorne osobe.
I u istraživanju ste osobitu neujednačenost pronašli pri pokušaju dobivanja koncesijskih ugovora i studija. Primjerice Ministarstvo poljoprivrede odbilo vam je dati ugovor o koncesiji za crpljenje vode s Coca-Colom. Jeste li uspjeli dobiti taj ugovor? Jesu li ovakvi postupci temalj za sumnju u korupciju?
Nismo još uspjeli dobiti taj ugovor iako je davno prošao rok od kada je AZOP naložio Ministarstvu da nam dostavi taj ugovor. Moguće je da je zapeo negdje u pošti jer je, na dan kada smo predstavljali izvještaj u Saboru, GONG nazvao kolega iz Ministarstva poljoprivrede i rekao da će poslati ugovor. Međutim, još ga čekamo. Tražili smo nekoliko ugovora o koncesijama, a dobili smo jedino ugovor od Grada Zagreba za projekt izgradnje centralnog uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, i to čak bez ikakvih izuzetaka. Upravo bi ti ugovori trebali prvi biti javni jer su se do sada, sudeći prema kaznenim djelima kojima se bavi USKOK, pokazali kao najviše podložni korupciji. GONG se zalaže za otvorenost podataka, da država objavljuje sama što više tih podataka, a ne da svako malo netko od nas mora to tražiti i natezati se s njima.
Ministarstvo financija dostavilo vam je podatke o nepodmirenim naknadama za koncesije, uz napomenu kako se ne radi o javnim podacima, ali ih dostavljaju zbog interesa javnosti i transparentnosti. To ste ocijenili kao prvi primjer testa razmjernosti unutar tijela?
Nije nam bilo jasno zašto bi ti podaci uopće bili tajni. Ministarstvo to nije naznačilo, ali ipak su odlučili objaviti podatke. Tako vam mogu reći da su na dan 8. lipnja ove godine ukupni iznosi dospjelih a neplaćenih naknada za koncesije u RH iznosili 214,9 milijuna kuna. Ne radi se o malim novcima. Idući bi korak bio tražiti popis svih dužnika. Prema ZTP-u propisano je da tijela javne vlasti ovakav test razmjernosti trebaju provoditi unutar sebe, odvagnuti preteže li javni interes pred razlogom zašto je nešto označeno kao tajno.
Kada ste poslali zahtjev HRT-u, oni se nisu mogli odlučiti jesu li tijelo javne vlasti ili ne. H-Alter je imao slično iskustvo upravo s HRT-om u vezi vrlo benignog upita koji se odnosio na Odluku o određivanju službenika za informiranje. Još uvijek ne postoji točan popis što su sve tijela vlasti. Kako se može očekivati da se prosječni građanin snađe u svemu tome?
Baš je zato značajna uloga neovisnog tijela koje se bavi provedbom ovog Zakona, pogotovo u edukaciji. Nije riječ samo o osvještavanju tijela javne vlasti da jesu tijela javne vlasti već i o informiranju građana. U slučaju HRT-a, AZOP je, naravno, protumačio da ta ustanova jest tijelo javne vlasti, i naložili su im da odgovore GONG-u na upit. Još uvijek čekamo taj odgovor, iako je vodstvo HRT-a reklo da će bez problema dostaviti podatke.
U istraživanju je zaključeno kako postoji potreba uvođenja povjerenika za informacije koji bi provodio test javnog interesa. Kako bi povjerenik djelovao u, primjerice, slučaju neodavanja koncesijskog ugovora u odnosu na sadašnje ovlasti AZOP-a?
Tu se lome koplja hoće li se zakon provoditi, i hoće li ova vlada osigurati dovoljna financijska sredstva da se provodi do kraja. U novim izmjenama ZPPI-ja predviđene su neke dodatne ovlasti i mehanizmi nadzora za neovisno tijelo, međutim, to ovisi o tome hoće li to tijelo moći zaposliti nove ljude koji su potrebni da provode nadzor, inspekcijski i upravni. A kako bi to tijelo reagiralo? Ono bi moralo imati zakonsku mogućnost da provede test javnog interesa, da kaže treba li ugovor ostati tajan ili treba postati javan uz iznimke ovog ili onog članka koji se bavi osobnim podacima ili intelektualnim vlasništvom. U slučaju da tijelo odbije dati onu informaciju za koju povjerenik ocijeni da treba biti javna, povjerenik ima nekoliko mehanizama kojima će natjerati tijelo da to učini. Prema novom prijedlogu ima i mogućnost da prekršajno prijavi i čelnika tog tijela, ali i izriče sankcije. Sve su to zubi jednog tijela kojima on može utjecati na dobru provedbu ovog zakona. Da bi se to ostvarilo, Vlada mora osigurati kvalitetnu provedbu novog Zakona o pravu na pristup informacijama, a mi smatramo da se to može učiniti jedino snažnim i neovisnim povjerenikom za informacije. Trenutno je AZOP takva institucija čije se čelništvo postavlja imenovanjem Vlade, a potvrđivanjem u Saboru. Mi smatramo da povjerenika za informacije treba na prijedlog zastupnika birati Sabor, kvalificiranom većinom. Time mu se daje na težini i šalje poruka da nijedna Vlada, pa ni ova sadašnja, neće biti izuzeta od transparentnosti.
GONG je u rujnu objavio sedmo godišnje istraživanje o provedbi Zakona o pravu na pristup informacijama (ZPPI). "Od prvog usvajanja Zakona o pravu na pristup informacijama 2003. godine, preko njegovih izmjena u 2010. godini koje nisu polučile željeni učinak, sve do danas, kada je Zakon ponovo u postupku izmjene, ne postoji jasna i koherentna poruka vlasti o njegovoj svrsi, a koja bi prvenstveno trebala biti prepoznavanje i umanjivanje korupcijskih rizika", zaključuju iz GONG-a. I ovogodišnje je istraživanje pokazalo kako ne postoji ujednačena politika otvorenosti institucija, a tijela javne vlasti još se uvijek osobito grčevito drže dokumenata koji govore o njihovim financijskim poslovima. O dijelu istraživanja koji se bavi dostupnosti osjetljivih informacija za H-Alter govori viša pravna savjetnica GONG-a Vanja Škorić.
Pri istraživanju dostupnosti osjetljivih informacija poslali ste sedamdeset upita raznim tijelima javne vlasti. Dobili ste 67 odgovora, od toga devet odbijanja zbog tajnosti. Kakve točno informacije su se pokazale najosjetljivijima?
Kako smo i pretpostavljali, pokazalo se da su najproblematičnije informacije koje se odnose na financijsko poslovanje, proračunsko trošenje sredstava i slično. Konkretno,najteže je dobiti uvid u ugovore koji su sklopljeni između institucija i privatnih tvrtki. Na primjer, Ministarstvo prometa pozvalo se na poreznu tajnu. Pokazalo se da ministarstva nemaju ujednačenu praksu iako postoji presuda Upravnog suda u dva slučaja. Jedan je bio slučaj profesora Roberta Podolnjaka, a drugi je bio slučaj GONG-a. I on i mi smo tražili ugovore između tijela javnih vlasti i privatnih tvrtki, a Upravni sud je u oba slučaja potvrdio da su ti ugovori javni. Jedino što se može zaštititi su osobni podaci ili informacije koje predstavljaju intelektualno vlasništvo te eventualno neki klasificirani podaci unutar ugovora. Cijeli ugovori nikako ne mogu biti tajni. Ovo se ne provodi kako treba jer svako tijelo javne vlasti za sebe tumači što je njima povjerljivo, nedostupno, poslovna tajna i tako dalje. Mi smo se bavili istraživanjem na razini ministarstava, ali imamo puno dojava i o problemima na razini agencija. Kada bismo se spustili na lokalnu razinu tu bismo tek vjerojatno naišli na najviše problema. Bilo je teže dobiti i informacije o ostalim financijskim transakcijama.
Prema zakonu o tajnosti podataka postoje četiri razine tajnosti. Razine "povjerljivo" i "ograničeno" označili ste izrazito spornim. Na koje se načine manipulira ovim razinama povjerljivosti informacija?
Nitko nema pravo, odnosno dužnost, nadzora nad klasificiranjem podataka. Za prve dvije razine, "vrlo tajno" i "tajno", vrlo mali broj ljudi ima odobrenje to klasificirati pa je prostor za zloupotrebu puno manji. Prema podacima Ureda za nacionalnu sigurnost ta dva stupnja nisu toliko sporna i podložna zloupotrebi. Međutim, postoji jako širok krug ljudi koji mogu koristiti ova dva niža stupnja tajnosti. Tako ovaj najniži stupanj mogu koristiti svi čelnici javnih tijela. Postoje nejasnoće do koje to razine ide, tko su ovlaštenici koji mogu odrediti taj stupanj tajnosti. Ljudi često i iz neznanja i inertnosti, a ponekad i zbog potrebe skrivanja, stavljaju oznaku tajnosti na razne dokumente koji ne odgovaraju zakonskim odredbama. Za potrebe istraživanja tražili smo od Ministarstva pravosuđa ugovor s američkom tvrtkom Patton Boggs LLP koji se odnosi na odvjetničke usluge savjetovanja obrane generala Gotovinepred Haaškim sudom. Odgovorili su nam da je ugovor označen stupnjem tajnosti "povjerljivo" i odbili zahtjev "radi zaštite interesa ugovornih strana". Kada smo se žalili i kada je pregledan njihov unutarnji Pravilnik o kriterijima za klasifikaciju podataka, ispalo je da ta zaštita ugovornih strana po njihovom pravilniku nije razlog za tajnost podataka. Oni su sami prekršili svoj pravilnik, a govorimo o Ministarstvu pravosuđa. Možemo onda zamisliti kako to rade druga tijela.
Znači, problem je u manjkavosti Zakona?
Zakon o tajnosti podataka nije u potpunosti definirao mehanizme nadzora, a Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost nema kapaciteta ni zakonskih mehanizama da u potpunosti obavlja nadzor. To je još uvijek crna rupa. Također, treba uskladiti Zakon o pravu na pristup informacijama i Zakon o tajnosti podataka u vezi određivanja tko provodi test javnog interesa i uskladiti odredbe da se to radi u drugostupanjskom postupku, a ne da se čeka Upravni sud. Iz naših slučajeva vidjeli smo da Upravni sud ne provodi test javnog interesa.
Gotovo četrnaest mjeseci bilo je potrebno H-Alteru da od Agencije i Vijeća za elektroničke medije dobije koncesijske ugovore s RTL-om, a tražene ugovore s drugim nacionalnim televizijskim kućama još nismo dobili. Međutim, prema sadašnjem Zakonu, predviđene financijske kazne padaju većim dijelom na teret pravne osobe, a tek manjim na fizičke. Kolika bi kazna trebala biti za odgovorne osobe?
Odgovorna osoba je čelnik toga tijela od koga ste tražili ugovor. U ZPPI-ju postoje prekršajne odredbe i trebalo bi prijaviti tu osobu i tijelo zato što su kršili odredbe ZPPI-ja. Naravno, lako je moguće da biste presudu prekršajnog suda čekali još 14 mjeseci, ako ne i dulje. To je problem. Što se tiče financijske odgovornosti, to se sada mijenja u izmjenama ZPPI-ja jer nema smisla da država sama sebi plaća kaznu. Treba postrožiti sankcije za odgovorne osobe.
I u istraživanju ste osobitu neujednačenost pronašli pri pokušaju dobivanja koncesijskih ugovora i studija. Primjerice Ministarstvo poljoprivrede odbilo vam je dati ugovor o koncesiji za crpljenje vode s Coca-Colom. Jeste li uspjeli dobiti taj ugovor? Jesu li ovakvi postupci temalj za sumnju u korupciju?
Nismo još uspjeli dobiti taj ugovor iako je davno prošao rok od kada je AZOP naložio Ministarstvu da nam dostavi taj ugovor. Moguće je da je zapeo negdje u pošti jer je, na dan kada smo predstavljali izvještaj u Saboru, GONG nazvao kolega iz Ministarstva poljoprivrede i rekao da će poslati ugovor. Međutim, još ga čekamo. Tražili smo nekoliko ugovora o koncesijama, a dobili smo jedino ugovor od Grada Zagreba za projekt izgradnje centralnog uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, i to čak bez ikakvih izuzetaka. Upravo bi ti ugovori trebali prvi biti javni jer su se do sada, sudeći prema kaznenim djelima kojima se bavi USKOK, pokazali kao najviše podložni korupciji. GONG se zalaže za otvorenost podataka, da država objavljuje sama što više tih podataka, a ne da svako malo netko od nas mora to tražiti i natezati se s njima.
Ministarstvo financija dostavilo vam je podatke o nepodmirenim naknadama za koncesije, uz napomenu kako se ne radi o javnim podacima, ali ih dostavljaju zbog interesa javnosti i transparentnosti. To ste ocijenili kao prvi primjer testa razmjernosti unutar tijela?
Nije nam bilo jasno zašto bi ti podaci uopće bili tajni. Ministarstvo to nije naznačilo, ali ipak su odlučili objaviti podatke. Tako vam mogu reći da su na dan 8. lipnja ove godine ukupni iznosi dospjelih a neplaćenih naknada za koncesije u RH iznosili 214,9 milijuna kuna. Ne radi se o malim novcima. Idući bi korak bio tražiti popis svih dužnika. Prema ZTP-u propisano je da tijela javne vlasti ovakav test razmjernosti trebaju provoditi unutar sebe, odvagnuti preteže li javni interes pred razlogom zašto je nešto označeno kao tajno.
Kada ste poslali zahtjev HRT-u, oni se nisu mogli odlučiti jesu li tijelo javne vlasti ili ne. H-Alter je imao slično iskustvo upravo s HRT-om u vezi vrlo benignog upita koji se odnosio na Odluku o određivanju službenika za informiranje. Još uvijek ne postoji točan popis što su sve tijela vlasti. Kako se može očekivati da se prosječni građanin snađe u svemu tome?
Baš je zato značajna uloga neovisnog tijela koje se bavi provedbom ovog Zakona, pogotovo u edukaciji. Nije riječ samo o osvještavanju tijela javne vlasti da jesu tijela javne vlasti već i o informiranju građana. U slučaju HRT-a, AZOP je, naravno, protumačio da ta ustanova jest tijelo javne vlasti, i naložili su im da odgovore GONG-u na upit. Još uvijek čekamo taj odgovor, iako je vodstvo HRT-a reklo da će bez problema dostaviti podatke.
U istraživanju je zaključeno kako postoji potreba uvođenja povjerenika za informacije koji bi provodio test javnog interesa. Kako bi povjerenik djelovao u, primjerice, slučaju neodavanja koncesijskog ugovora u odnosu na sadašnje ovlasti AZOP-a?
Tu se lome koplja hoće li se zakon provoditi, i hoće li ova vlada osigurati dovoljna financijska sredstva da se provodi do kraja. U novim izmjenama ZPPI-ja predviđene su neke dodatne ovlasti i mehanizmi nadzora za neovisno tijelo, međutim, to ovisi o tome hoće li to tijelo moći zaposliti nove ljude koji su potrebni da provode nadzor, inspekcijski i upravni. A kako bi to tijelo reagiralo? Ono bi moralo imati zakonsku mogućnost da provede test javnog interesa, da kaže treba li ugovor ostati tajan ili treba postati javan uz iznimke ovog ili onog članka koji se bavi osobnim podacima ili intelektualnim vlasništvom. U slučaju da tijelo odbije dati onu informaciju za koju povjerenik ocijeni da treba biti javna, povjerenik ima nekoliko mehanizama kojima će natjerati tijelo da to učini. Prema novom prijedlogu ima i mogućnost da prekršajno prijavi i čelnika tog tijela, ali i izriče sankcije. Sve su to zubi jednog tijela kojima on može utjecati na dobru provedbu ovog zakona. Da bi se to ostvarilo, Vlada mora osigurati kvalitetnu provedbu novog Zakona o pravu na pristup informacijama, a mi smatramo da se to može učiniti jedino snažnim i neovisnim povjerenikom za informacije. Trenutno je AZOP takva institucija čije se čelništvo postavlja imenovanjem Vlade, a potvrđivanjem u Saboru. Mi smatramo da povjerenika za informacije treba na prijedlog zastupnika birati Sabor, kvalificiranom većinom. Time mu se daje na težini i šalje poruka da nijedna Vlada, pa ni ova sadašnja, neće biti izuzeta od transparentnosti.
