Pravo na neinformiranost

Informirani građanin smatra se idealom u društvu. Od latinske riječi informatio koja označava formaciju uma, učenje, tumačenje, koncepciju, pojam - informiranost se vezuje uz određenu vrstu znanja koje seže dalje od utilitarnog znanja koje je potrebno za vlastite, auto-orijentirane prakse. Vrsta je to znanja koje se smatra ključnim za razumijevanje procesa konstitutivnih za zajednicu i društvo, i ono je  pretpostavka za uzimanje aktivnog učešća u tim procesima, čime se ostvarujemo kao politički subjekti. U različitim društveno-političkim uređenjima - socijalizmu kao i u liberalnoj demokraciji - informiranost predstavlja ideal kojim se povezuje simbolički univerzum s određenim emancipatornim praksama.

Informiranost u socijalizmu

U socijalizmu se informiranost povezivala s emancipatornim praksama koje su se definirale kao aktivno sudjelovanje u radničkom samoupravljanju, delegatskom sistemu i u širim društveno-političkim aktivnostima. Riječima Ivana Šibera[i] "informiranost je nezaobilazna pretpostavka stvarne samoupravne aktivnosti (…) o angažiranom samoupravnom pojedincu ne može se govoriti ako mu nedostaje osnova na kojoj će zasnovati svoje ponašanje".

Upravo se na tim pretpostavkama zasnivao interes za analizu polja komunikacije i društveno-političke participacije, te se u akademskoj domeni kritički raspravljalo (da, kritički se raspravljalo) o stanju i mogućem poboljšanju vertikalne komunikacije na različitim razinama: unutar poduzeća putem internih biltena i listova, u okviru delegatskog sistema i na široj društvenoj razini, u kojoj su bitnu ulogu igrala sredstva za javno informiranje.

"Neinformiranost je zapravo frustrativna situacija", pisao je Pavao Novosel[ii] sedamdesetih godina, ističući važnost informiranja za razvoj samoupravne participacije, te predlažući određene naputke koji bi informiranje učinili uspješnijim: 1. informacija mora biti pravovremena; 2. sadržajno mora uključiti bitne podatke; 3. informacija mora biti formulirana u obliku problema, što uključuje jasno određenje predmeta, mogućih rješenja te posljedica različitih rješenja. Takvim bi se informiranjem, isticao je Novosel, otvorilo područje rasprave i onima koji su manje upućeni u određenu domenu.

Upravo zbog razlika s obzirom na pozicije u društvenoj strukturi i pristupu informacijama, velika je odgovornost na komunikatorima, novinarima i drugima, koji predstavljaju sponu između izvora i primaoca informacija. Nevješto informiranje može dovesti do neugodnih posljedica, i umjesto da, upozoravao je Novosel, pomaže stvaranju zajednice, ono potencijalno dovodi do totalne socijalne katastrofe. U tom smjeru kritički se osvrtao i Miroslav Vujević[iii], naglašavajući da su sredstva javnog informiranja kvalitetna, no problem predstavlja način komunikacije novinara koji, kao obrazovanija društvena skupina, upotrebljavaju termine koji su stručni, pri čemu prave "pogrešku eksperta", jer ih primatelji informacija ne razumiju. Oni bi se, stoga, trebali osposobiti za jasnije izvještavanje koje mogu razumjeti svi.

Još jedan problem koji je identificiran u akademskim promišljanjima o procesima informiranja u socijalizmu je obilje informacija kojima su građani izloženi. Potrebno je vršiti selekciju bitnih od nebitnih informacija, na što se gubi puno vremena. Novosel[iv]je već sedamdesetih godina prošloga stoljeća, pisao o potrebi za "smanjenjem informacijskog pritiska", za istraživanjem pravih informacijskih potreba građana, kao i za identifikacijom mehanizama filtriranja informacija.

Dakako da su, u ključu komunikativnog kruga kodiranja i dekodiranja poruka, relevantni i primatelji i njihove karakteristike. Oni su u akademskim radovima diskurzivno konstruirani kao "nedovoljno zainteresirani" i /ili "nedovoljno obrazovani", no u ovom ćemo se tekstu zadržati na problematiziranju onih koji u većoj mjeri imaju moć kodirati informacije, te koji, samim time, imaju i veću odgovornost u procesima informiranja.

Informiranje u kapitalističkim liberalnim demokracijama

I u akademskim razmatranjima komunikacije u okviru liberalnih demokracija se informiranost smatra preduvjetom za demokratske procese, koji uključuju participaciju u javnoj sferi. No, dok se u socijalizmu informiranost povezivala sa širenjem informacija i "odozdo" - putem novina i biltena na razini poduzeća i u okviru delegatskog sistema -  i "odozgo" - putem masovnih medija, u liberalnim demokracijama se, barem iz perspektive društvenih znanosti, kao što ističe Hanno Hardt[v], informacija poistovjećivala s proizvodnjom i potrošnjom vijesti. Time se stvara informirana javnosti koja u javnoj sferi, prema Jurgenu Habermasu koji je svojim idejama bitno utjecao na razvoj i povezanost komunikacijske i političke teorije, sudjeluje u racionalnoj argumentiranoj debati.[vi]

U tom smislu je uloga medija i specifično novinara ključna za demokratske procese. Teorijski pristupi se razlikuju, no možemo govoriti o dvije dominantne tradicije unutar kojih se razlikuju i modeli demokracije. Jedna je liberalna tradicija koja pretpostavlja model demokracije reprezentativnog tipa, gdje centralnu ulogu ima tržište, pri čemu se 'slobodni' mediji idealno pozicioniraju kao neovisni o državi i kao institucija koja vrši nadzor nad političkim procesima. Uloga novinara je da informiranju građane o stvarima od javnog interesa - u tom smislu oni predstavljaju posrednike u komunikaciji koji imaju funkciju kontrole elita i djelovanja u interesu javnosti. Druga tradicija pretpostavlja model demokracije participativnog tipa (deliberativna demokracija), u kojemu je civilno društvo u središtu, dok se tržište i uloga države umanjuje. U njemu se nastoje proširiti demokratske prakse u odnosu na model reprezentativne demokracije. U oba modela, novinari imaju važnu ulogu u demokratizaciji društva koje počiva na temeljima informiranog građanina: u reprezentativnom modelu oni djeluju u interesu javnosti i figuriraju kao glasnogovornici javnosti, dok u participativnom (deliberativnom) modelu potiču emancipatorne participacijske prakse građana.

Dakako, sve što je do sada navedeno, odnosi se na društvene ideale koji su u oba spomenuta društvena uređenja bili slični utoliko što se u oba teži  "informiranom radniku/građaninu", što je pretpostavka za drugi ideal a to je društveno-politički angažman ili aktivno uključivanje u političke procese. Dakako, budući da se radi o idealima, oni su uvijek, u većoj ili manjoj mjeri, udaljeni od stvarne društvene prakse. No, idemo povući neke paralele između ideala – bilo prošlih ili sadašnjih – i stvarnog stanja informiranja građana sredstvima masovnog komuniciranja u Hrvatskoj.

Informirani građani kao puka tlapnja

Neke su brige oko informiranja, koje su bile dominantne u vrijeme socijalizma, nestale: primjerice, potreba da se unaprijedi komunikacija na razini poduzeća u svrhu samoupravljanja gdje se zajednički donose odluke. Budući da je većina poduzeća danas u privatnim rukama, što znači da su interesi vlasnika drugačiji od interesa radnika – što je temelj socijalno-klasne diferencijacije u kapitalizmu – potonji više nemaju doticaja s donošenjem odluka. Samim time nema potrebe da budu informirani više od nužnog za razumijevanje njihovih prava i obaveza na radnome mjestu. Danas se ne govori o potrebi informiranja u svrhu donošenja zajedničkih odluka, već se govori o "efikasnoj komunikaciji" unutar, a posebno izvan same organizacije, što daje vjetar u leđa razvoju odnosa s javnošću i nastojanju oko konstrukcije pozitivnog imidža organizacije.

Nestala je i (slatka) briga o presloženom jeziku kojim se izražavaju novinari-eksperti, koji je nepristupačan "manje upućenima". Naime svatko, pa i dijete koje je tek naučilo čitati, može razumjeti većinu informacija koje kolaju srednjostrujaškim informativnim medijima (a ovdje se zadržavam na dnevnom tisku kao platformi koja se unutar same struke smatra najozbiljnijom). Evo nekoliko naslova koji ilustriraju jezik i stil izražavanja: Kujundžić digao državu na noge (Jutarnji list, 22.9.2017), Ako mi žele zatomiti strast prema nogometu, neka pucaju (Večernji list, 22.9.2017), Pedofila ima 14 000 (Slobodna Dalmacija, 22.9.2017.), Uzbuna zbog poreza na luksuz (Novi list, 22.9.2017), Omamila ga misnim vinom pa snimala… (24 sata, 22.9.2017.)… Ne samo da je svima razumljivo, nego se koriste termini koji označavaju afektivnost i interpeliraju nas na razini emocija: "dizanje na noge", "zatomljivanje strasti", "uzbunjivanje", "omamljivanje"…), daleko od informativnih temelja za Habermasovu "racionalnu kritičku debatu".

Ne prepoznaje se niti nastojanje da se, prema recepturi Novosela, informiranje vrši na način kojim bi se i one manje upućene uključilo i emancipiralo. Takva praksa, podsjetimo, uključuje pravovremeno komuniciranje, relevantnost poruke, i problemsku orijentaciju, što znači da se prilikom informiranja o predmetu, ponude moguća rješenja i posljedice tih rješenja. Uzmimo, primjerice, naslov iz najčitanijeg dnevnog lista u Hrvatskoj: Medo stigao u Gospić koji se nalazi pod rubrikom News (24 sata, 22.9.2017.). Prilog je poslan od strane manje-upućenog-čitatelja i objavljen od strane više-upućenog-eksperta, što - nota bene - zorno pokazuje kako se danas pervertirano aktualizira "participacija odozdo", a pokazuje i razinu "odgovornosti" novinara urednika. No, uputimo se u kraću oglednu analizu priloga Medo stigao u Gospić sljedeći upute Novosela.

1. Pravovremenost: Informacija je prekasno stigla, jer ako je suditi prema ogromnoj fotografiji i malom tekstiću, medvjed je uočen dan ranije, dakle prije nego što su ‘manje upućeni’ dobili informaciju.


2. Relevantnost: Životinja vrste medvjeda zatečena je na cesti kod Gospića, što je posve irelevantno za javnost.


3. Moguća problemska orijentacija: medvjed je na cesti gdje prolaze automobili što može uzrokovati nesreću, kako za medvjeda tako i za vozače;

Rješenje 1: informirati čitatelje o medvjedu;

Posljedica prvog rješenja za "manje upućene": budale spominju medvjeda u tekstovima koji bi trebali biti ozbiljni;

Posljedica prvog rješenja za medvjeda (koji ima sreću da uopće nije upućen, dakle potpuno je neinformiran): nema posljedice, jer je medvjed već odavno otišao s ceste u trenutku kada čitatelji o njemu čitaju.

Rješenje 2: ne informirati čitatelje o medvjedu;

Posljedica drugog rješenja za "manje upućene": (pod uvjetom da taj prostor u novinama zauzme nešto suvislije): očuvanje zdravog razuma i osposobljavanje za preradu informacija koje su relevantne za njegov društveno-politički život.

Posljedice drugog rješenja za medvjeda: nema posljedice, jer je medvjed već od odavno otišao s ceste u trenutku kada čitatelji o njemu čitaju.

Osim činjenice da je informiranje danas dominantno orijentirano na informiranje o totalnim nebulozama, kakva je i sadržaj prethodno skiciranog priloga, koje nemaju apsolutno nikakav upliv na kvalitetu naših života, način na koji mediji informiraju o domeni politike, potpuno je paralizirajući. Značenja koja se stvaraju na temelju informacija upućuje na to da je polje politike isključivo polje korupcije i sukoba. Ne samo da na temelju informacija možemo zaključiti da su državne institucije nefunkcionalne (ne znamo povući sredstava iz EU, ministarstva loše funkcioniraju, loši su odnosi sa susjednim državama, političke i ekonomske elite su pljačkaški uvezane, zapošljava se podobni, a ne sposobni, sukobi interesa su konstantni, sudstvo, koje bi trebalo rješavati nepravde, nefunkcionalno je i korumpirano, itd.), već puno više od toga: informacije koje dobivamo od  aktera koji dominiraju javnom sferom negativno se manifestiraju na individualnoj razini: izazivaju susramlje (kada nas je sram zbog čina nekoga drugog, iako za taj čin nismo odgovorni), i prisutan je kontinuirani osjećaj nelagode, poput nemogućnosti izlaska iz tijesne, upaljene kože, budući da pozicije moći u društvenoj strukturi zauzima plejada ljudi koji nekako tu ne bi trebali biti.

Negativna selekcija postaje pravilo, čime se perpetuira postojeće stanje. Dakako, samim time informiranje koje se odnosi na njih, postaje posve suvišno. Želim li informacije o gafovima političara na relevantnim pozicijama koji su pravilo, a ne iznimka? Želim li informacije o orgijastičnim proslavama korumpiranih, premreženih elita? O nebuloznim fašističkim idejama ego-manijaka koji bi zapravo trebali biti pod nečijim profesionalnim nadzorom? Ne.

Dodamo li tomu bombardiranje reklamama koje isključivo informiraju o proizvodima, uslugama i skupim životno-stilskim praksama, koje u vidu participacije jedino nagovaraju na potrošnju, te informacije o nasilju, kriminalu i elementarnim nepogodama koje kao posljedicu imaju nepovjerenje, strah i izbjegavanje drugih članova zajednice, postavlja se pitanje svrhovitosti informiranja. Živimo u doba obilja pseudo-informacija koje kruže srednjostrujaškim medijima. Budući da informacijski pritisak, koji se spominjao i 1970-ih godina, od tada eksponencijalno raste, količina potpuno neupotrebljivih, pa i za participaciju štetnih informacije postaje nepodnošljiva. Stoga, dok se nešto radikalno ne promijeni u pristupu, zagovaram pravo na neinformiranost (poput blaženog medvjeda), ma koliko to bilo u suprotnosti sa, s početka teksta navedenim idealima, jer informacije koje se danas dominantno nude za posljedicu imaju posvemašnje otupljivanje, individualno i kolektivno. Parafrazirajući Novosela "informiranje postaje frustrativna situacija”.

[i] Šiber, Ivan (1976) Radni i samoupravni položaj i informiranost proizvođača. Politička misao. Vol. 13, No. 2-3, 1976. (str. 184-194).

[ii] Novosel, Pavao (1972) Samoupravljanje i veliki Kineski zid komunikacije. Politička misao, vol. 9 br.4 Prosinac 1972 (str. 347-352)

[iii] Vujević, Miroslav () Razumijevanje društveno-političkih termina. Politička misao, str. 200-213.

[iv] Novosel, Pavao () Informacijske potrebe i sadržajno-logička struktura obavijesti. Politička misao, vol. 14, br. 1, ožujak, 1977. Str. 13-24.

[v] Hardt, Hanno (1987) „Informacija“ i teorija komunikacije – Bilješke za buduću povijest tog koncepta. Politička misao, vol. 24, br. 1, ožujak, 1987. str. 25-29.

[vi] Habermas, Jurgen (1991[1962]) The Structural Transformation of the Public Sphere. Cambridge: MIT Press.

 

Helena Popović diplomirala je na Odsjeku za sociologiju, Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, magistrirala je na Odsjeku za sociologiju i socijalnu antropologiju na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Budimpešti, a doktorsku disertaciju Audience, Text, Context: Television Comedy and Social Critique obranila je na Odsjeku za medije i komunikacije, Fakulteta za družbene vede, Sveučilišta u Ljubljani. Od 2004. do 2007. bila je zaposlena kao znanstvena novakinja na Institutu za međunarodne odnose, Odjel za kulturu i komunikacije, a od 2007. zaposlena je na Odsjeku za novinarstvo, Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Znanstveni interesi usmjereni su prema istraživanju, medijskih publika, teksta, produkcije, te rodne reprezentacije u medijima.

h-alter