Ni u što se tako čvrsto ne vjeruje kao u ono što se najmanje zna. (Montaigne)

Jesu li svakodnevna vjerovanja i običaji mrtva znanja, civilizacijski rudimenti koji u antropološkom atlasu predstavljaju samo mali dokaz čovjekove kulturne evolucije? Ili su oni pak sublimirani, uvijek aktualni izrazi njegovog životnog nagona za samoodržanjem u jezovitom svijetu novih i novih nepoznanica? Odgovor na ova pitanja, kao i na sva druga pitanja koja u sebi nemaju ugrađen matematički modul, vjerojatno je sastavljen od tajnog i neutvrdljivog omjera jedne i druge teze. No, jedno je, napose, jasno, mora se to priznati: kako su i u kojim prigodama nastali običaji odnosno zbog čega se (u) nešto vjeruje-malo tko zna i malo tko o tome razmišlja, jer, naprosto, vjeruje se, drži se običaja.

Evo samo nekih pitanja. Zašto mladoženja prenosi mladu preko praga? Zašto se nakon pogreba na lijes baca grumen zemlje? Zašto su noževi kojima se služimo za stolom zaobljeni? Zašto se u usta božične pečenke stavlja jabuka? Zašto nikada ne nazdravljamo s čašom u lijevoj ruci? Zašto govorimo: luda srijeda, crni petak, blaga(bijela) nedjelja, ledena subota? Zašto muškarci zakopčavaju dugmad s lijeva u desno, a žene s desna u lijevo? Zašto su učenici vučeni za uho? Što znači fraze:

“košta ga ko' svetog Petra kajgana”, “pukla tikva”, “ustao na lijevu nogu”, “upala mu sjekira u med”,”nositi glavu u torbi”, “krije kao zmija noge”? Što znači tapšanje po leđima? Ili rukovanje? Zašto se salutira? Zašto se pale svijeće na rođendanskoj torti? Zašto se na groblje nosi paran broj cvjetova? Zašto se igra kolo? Zašto se grah koristi za gatanje? Zašto se u svatovima nosi ruzmarin? Tko su vile, zmajevi, vilenjaci, vampiri, utvare,nemani, aveti, bauk(Ma ne komunizma! On više ne kruži Europom.), baba roge, vještice, vukodlaci, strašila...? Što su to čini, gatanje, bajanje, vračanje, zaricanje, kletve, zavjeti...? Što je to božja brada? Zašto se bacaju novčići u fontanu? Zašto su djetelina i potkovica simboli sreće? Što su to amajlije? Zašto se kuca o drvo?

A evo i nekoliko odgovora.”Muško” i “žensko” zakopčavanje dugmadi ima posredne biološke razloge. Muškarcima je takav način zakapčanja odjeće omogućavao da desnom rukom brzo izvuku nož ili drugo oružje. Žene duže drže djete na lijevoj nego na desnoj dojci (zbog jačih otkucaja srca?), pa su zato desnu stranu svojih haljina prebacivale na lijevo.

Đaci se, doduše, i danas vuku za uši od loših učitelja, zbog kazne, ali nekada kod starih Grka i Rimljana, zbog vjerovanja da se razum i pamćenje nalaze u u ušima, za uši se vuklo da se nečega bolje prisjeti, da se bolje zapamti, da se bolje posvjedoči.

Na groblje se odnosi buket s parnim brojem cvjetova zato što se dijeli na dva dijela-za tijelo umrlog i njegovu odlazeću dušu. U buketu su obično dva, četiri, šest ili deset cvjetova, pa kad se buket podijeli u svakoj polovici ostaje neparan broj cvjetova – sretan broj cvjetova. Neparni se smatraju sretnima jer jedan je Bog, Sunce, Mjesec, srce, život i Predsjednik republike; tri se poistovjećuje sa svetim Trojstvom; mačka ima sedam(ili devet?) života; iza sedam mora i sedam gora junak će naći Nju; na devetom nebu je raj; dobro vino ima sedam godina.

Ta nevidljivost razloga svakodnevnih običaja i vjerovanja, zaborav početaka, pokidan smisao radnji, kretanje po obodima isisanih ljuštura Svrhe, to pretvaranje riječi u puke zvukove, a kretnje u fiziologijske trzaje, ta kamuflaža pred zlim silama, taj automatizam ponavljanja, taj konfekcioniran program življenja, taj diktat iracionalnih zapovijedi-sve je to šetnja grobljem na kojem su sahranjivani razni oblici ljudske nevinosti i naivnosti.

Današnji se čovjek – bog mu pomogao! – najviše boji vlastite slike, kako veli Henry Miller. To je slika Doriana Graya. A običaji i vjerovanja, ti odljevci iz naprslog kalupa ljudske potrebe identificiranja sa svojim iskonom, samo su sredstva  produžavanja mladosti vrste koja je ogrezla u kupki lažnih potreba, u dekadenciji koja je prethodnica duhovne katastrofe, duhovne entropije.

Vratimo se mi ipak običaju potezanja za uši. Svi smo mi đaci svog vremena i ono nas u obliku svojih istaknutih predstavnika u upravljanju društvom i državom, poteže za ušesa do boli, jer misli da nam je tu pamet, da ćemo bolje shvatiti.

Molim da se zna da je SBPeriskopova pamet, baš kada mu dijele lekcije, nešto niže, ispod želuca, pa neka “učitelji” tako i postupe, neka ga povuku. I neka to postane dobar običaj.