”Povijest ne pripada nama – mi pripadamo njoj”, zamijetio je Hans Georg Gadamer, njemački filozof i time afirmirao važnost Tradicije, i to u dobu koje raskida sa svim tradicionalnim kao nepotrebnim, pa čak i štetnim. S pozicije civilizacijskog kraha svjetskih ratova 20. stoljeća, ova antipatija naspram svih kulturno-duhovnih konstrukcija prošlih vjekova i nije baš toliko nerazumljiva.
Međutim čak iz perspektive postmodernog kulturološkog svaštara i duhovnog beskućnika, jasno je da krilatica koja sugerira da ”povijest počinje sa mnom”, mora biti kratkoga daha. A to je upravo zato što smo već od samog početka (čak prije rođenja) ”upleteni” u mrežu obiteljskog, društvenog i političkog – odnosno svega onoga što je djelom neke tradicije/a; prema tome neizbježno, ali i ne(pred)svjesno, baštinimo određenu tradiciju paralelno s biologijom (koju je izgleda postalo lakše promijeniti od apsumpcija).
Ipak, za razliku od naših predaka, pred nama je veća mogućnost modifikacije tradicije ili potpunog raskida s njom. Ali dobro je osvijestiti, da prestankom boravljenja u jednoj tradiciji ne ostajemo u tradition-free vakuumu – naprotiv, izlaskom iz jedne tradicije skoro po automatici zakoračujemo u drugu.
Dobar primjer za ilustraciju ovog fenomena je religija. Postoji par mogućnosti; ili pripadamo jednoj od poznatih svjetskih konfesija (kršćanstvo, islam, budizam, itd.), ili smo dio manje poznatih gnostičko-filozofskih sistema (koji su najčešće kompleksni amalgami ”mainstream” religija i drugih, ezoteričnih kozmologija iz daleke prošlosti).
Ali postoji i treća mogućnost, neki će protestirati, i to ona agnostička/ateistička. Istina, ali već od prosvjetiteljstva i ova opcija postaje ”tradicionalizirana”. Jeste li vi znanstveni redukcionist ili dijalektički marksist? Kojoj psihoanalitičkoj školi pripadate: frojdovskoj militantno-ateističkoj ili pak jungovskoj arhetipsko-simboličkoj (za koju ionako kažu da je pseudo-znanstveni gnosticizam)? Kako god da odgovorite na ova pitanja (i na mnoga druga) naći čete se najvjerojatnije u dubokom vrtlogu neke od ponuđenih tradicija. I nihilist ima svoje pretke…
Bilo da su drevne poput piramida (Gadamer je znao govoriti da isključivo čita knjige starije od dvije tisuće godina!) ili su nešto novijeg datuma, tradicije se također mogu vidjeti i kao Naracije.
Jedan od glavnih razloga sporosti ekumenskog procesa je duboka ukorijenjenost Tradicije/Naracije u svim Crkvama. Cinik bi rekao da raskoli generalno obogaćuju teologiju, i to po istom principu po kojem institucije stvaraju odjele ili vlade ministarstva – radi veće specijalizacije odnosno intenziteta fokusa.
Međutim, Tradicija/Naracija u religiji (ali često i u politici) razmišlja iz pozicije esencijalizma, ili bolje rečeno – apsolutnog ekskluzivizma. Zato je toliko teško dijeliti bogoslovsko bogatstvo Zapada s onim koje je steknuto (nekad vrlo mukotrpno) na Istoku, i obratno. Po ovom aksiomu tako ispada da što je neka tradicija bogatija to je njena naracija isključivija; ako se kršćani ozbiljno ne pozabave ovim bolnim paradoksom, lako se mogu osjetiti (riječima Tina) poput ”žednog kamena na studencu”.
Ipak, činjenica da sve te suprotstavljene naracije potiču iz jednog i zajedničkog milenijskog korijena, ostavlja ekumensku nadu za one koji doživljavaju kristovsku zajednicu kao ”tradiciju iz Budućnosti”.
Na jugo-prostorima postoje dvije glavne političke tradicije. Ona starija, nacionalna i romantičarska (koja žari i pali ovdje već 40ak ljeta) ima samo jednu, a vrlo jednostavnu agendu: kako povući crtu etno razgraničenja na našu korist i njihovu štetu. A manjine koje ostanu na pograničnim područjima civilizacija (kao npr. Bosna, Dalmacija i Vojvodina) moraju naučiti balansirati i biti spremni uvijek spakovati stvari unutar 48 sati, ako krene po lošem. Tako je (zasad) na Balkanu.
Tradicija/naracija svakog nacionalnog korpusa nema nikakvih iluzija da ih oni drugi ne žele anihilirati, čim se za tako nešto pruži prilika (zapravo to je i pažljivo upleteno u kulturno-mitski etno narativ). Manje je bitno koliko je ovo sve bazirano na činjenicama (a nešto i jeste) ili geopolitičkim okolnostima – tradicija nacionalnog romantičnog esencijalizma nema vremena za takve tričarije; ona je vječna, apsolutna, nepromjenjiva i sveobuhvatna. Ili si In ili si Out. I tako od stoljeća sedmog (ili je ipak bilo osmog?).
Druga tradicija je ilirska, panslavenska, južno slavenska – a naslanja se na tradiciju prosvjetiteljstva, mada i ona ima romantičarski aspekt u sebi (radi doba u kojemu je nastala… početak 19. stoljeća).
Glavna poveznica joj je Jezik i neko moguće zajedničko pra-porijeklo. Ali više od svega rane aktere ove tradicije veže želja za emancipacijom od stranih ugnjetavača (svi znamo tko su oni, da ih sad ne nabrajam).
Nažalost, idealizam ove tradicije je zamijenjen s grubom realnošću 1941. i 1991. – godina konflikta i raspada. Ova mlađa tradicija je ujedno i veći i kompleksniji sustav – a zna se da je takve puno zahtjevnije za održavati (mada nije nemoguće). S većim sustavom dolazi veći utjecaj i zamah, a to je (uz određene druge pogodnosti) onaj neprežaljeni aspekt većine nostalgičara 20. stoljeća na Balkanu. Svejedno, tradicije se nikad potpuno ne gube jednom kada nastanu i kada se afirmiraju.
U izvjesnom smislu, one nastavljaju živjeti u svom antipodu – u svojoj antitezi. S vremenom se sporo iskristaliziraju i ostanu sijati kao prave vrijednosti. Oni koji su (kao ja) učili u socijalističkoj školi o Dečanskim freskama i Bašćanskoj ploči, o stećcima i Starom Mostu – znat će dobro o čemu pričam.
Jer, Nihil sub sole novum…
