Hrvatskoj se polako i sigurno bliže još jedni parlamentarni izbori, već sedmi po redu u povijesti ove zemlje. Kao i uvijek do sada, unatoč svim mogućim problemima koji muče hrvatsku javnost, naglasak se u predizbornoj kampanji ponovo stavlja na koncept “domoljublja”, dajući pritom toj društvenoj idealiziranoj koncepciji ulogu kamena temeljca nekog novog puta Hrvatske države. Naravno, pitanje ekonomskog razvoja paralelno se razvlači uz domoljublje, ali ga se predstavlja narodu na način da, unatoč svojoj važnosti, ostaje skriven pod plahtom kvazi-mističnih planova poput “plana 21” i “plana 5+”; igrajući pritom na psihološku kartu zadivljenosti masa egzaktnošću matematičkih brojeva, koji bi istovremeno trebali garantirati uspješnost i savršenstvo određene ideje.
Međutim, takvi planovi, isključuju društvenu komponentu koja je sama po sebi jedan od temelja ekonomske znanosti te stvaraju vakuum u želji masa za sudjelovanjem u predstavničkom demokratskom procesu. Taj se vakuum, rođen iz želje političkih elita da se narod isključi iz ozbiljne rasprave o ekonomskom aspektu njihovih planova (pretpostavljajući da je narod za takvo što zaista i sposoban), popunjava prebacivanjem društvenog fokusa na druge važne i manje važne teme koje pogađaju određenu zajednicu u nekom povijesnom kontekstu. Na taj se način današnje hrvatsko društvo sve ekstremnije okreće prema pitanju “domoljublja”.
Koncept “voljenja” svoje države, kulture, naroda i jezika, provlači se kroz parole gotovo svih političkih aktera, koji vrlo oportunistički iskorištavaju privrženost svake osobe prema određenoj skupini kojoj “pripada”. Međutim, što je socijalni kontekst teži, mase čvršće traže sigurno sklonište među sebi “sličnima”, slijedeći tako evolucijski pristup kojeg ljudska vrsta vuče još iz doba primata. Taj se pristup gotovo uvijek prikazuje u potrebi pronalaženja jednostavnog rješenja za vlastite probleme, koji bez obzira koliko bili internog podrijetla, bivaju prebačeni na leđa nekog “vanjskog neprijatelja”.
Osoba A - Ja sam domoljubni obožavatelj dr. Franje Tuđmana (FOTO: Hina)
Polarizacija društvenih odnosa na “mi/naši” i “oni/njihovi” nije ništa novo i spektakularno, ali se ipak takav pristup ponekad može oteti kontroli. Je li Hrvatska ušla u fazu gdje upravo takva kontrola izgubljena? Možda. Promatrajući hrvatsko društvo u posljednje vrijeme, ne čudi što se desne opcije u razdoblju socijalnih nesigurnosti (trenutno ponajprije zbog izbjegličke krize) radikaliziraju i skupljaju bodove dodatnom sakralizacijom državnih granica, čija „obrana“ postaje nužna u borbi protiv vanjskog neprijatelja koji prijeti stabilnosti cijele države. Pritom, iskazivanje tobožnje snage prema stranim varijablama nadomješćuje potrebu za dubljim unutarnjim preispitivanjima vlastitih sposobnosti te istovremeno ujedinjuje i zaokuplja mase, koje u zajedničkom djelovanju poistovjećuju sebe sa snažnom državom kojoj pripadaju.
S druge strane, u situaciji propadanja europske liberalne solidarnosti i koncepata ponovnog rođenja ljevice (primjer kraha grčke Syrize), predstavnici „crvenih“ političkih opcija gube ideološku podlogu koja im omogućuje dobivanje kredibiliteta kod najugroženijih slojeva društva. Nedostatak snažnog odupiranja neoliberalističkoj i nacionalističkoj paradigmi stvara od tih političkih opcija sliku koja se kod masa očituje osjećajem razočaranja, nedosljednosti i slabosti u provođenju ljevičarskih ideja. Nedovoljno jaki stavovi i ideje u složenim socijalnim kontekstima širom otvaraju vrata domoljubnom populizmu, kojeg na koncu neselektivno biraju i koriste sve najvažnije političke grupacije u društvu. Na taj se način, međutim, domoljublje pretvara u prostrani ocean, gdje se ljevica gubi u duboke vode bez da je dovoljno dobro naučila plivati, dok se desnica kreće luksuznom jahtom. Ipak, luksuzne jahte bogati i snažni pojedinci moraju dijeliti s posadom koja najbolje poznaje i vodi brod, poput najekstremnijih desničara koji usprkos svemu najbolje znaju kako se strahom od različitog može upravljati i utjecati na mase. Unatoč njihovom znanju, oni ipak ovise o vlasnicima jahte bez kojih ne bi postojali.
Stoga, je li hrvatsko društvo zaplovilo prema dubokim vodama populističkog domoljublja? Izgleda kako zaista jest. Domoljublje se definira kao status zaljubljenosti prema vlastitoj skupini, zajednici, gradu, regiji, državi i tako dalje. Taj se osjećaj javlja kod gotovo svake osobe na svijetu zbog društvene naravi naše egzistencije te je nerazdvojivi dio ljudske prirode. Domoljublje, za razliku od nacionalizma i šovinizma, ne napada, diskriminira, optužuje ili kritizira druge samo zbog toga što jesu, već isključivo otvoreno ističe povezanost prema nečemu što nazivamo „našim“. Već samo iz ove parafrazirane i jednostavne definicije očito je koliko je tanka linija koja razdvaja domoljublje od drugih sličnih negativnih pojmova. Kako onda temeljiti gotovo jedan cijeli politički pristup na toliko skliskoj definiciji, u razdoblju kada se vanjski faktori gotovo autodestruktivno i vjerojatno potpuno nesvjesno nude kao savršeni neprijatelji koje treba okriviti za sve svoje probleme?
Osoba B - Ja sam domoljubni obožavatelj dr. Franje Tuđmana (FOTO: Hina)
Teško je ne upasti u banalnost hrvatske svakodnevnice i ne spomenuti slučajeve famozne „Za dom spremni“ peticije, neonacističku kopiju „Sokolske garde“, otvoreno polu-svjesno koketiranje s ustaštvom u tradicionalnim kninskim proslavama „Oluje“, navodne zavjere tajnovitih „jugoslavena/jugonostalgičara i udbaša“, neselektivnu pristranost predstavnika katoličke Crkve … Svi ti događaji, koji s domoljubljem imaju veze koliko Josip Šimunić i povijesna znanost, samo potvrđuju iskrivljavanje te iskorištavanje nesigurnosti, očaja i nepromišljenosti masa od strane onih koji mirno putuju svojom „luksuznom jahtom“. Situacija postaje mnogo gora kada prije spomenuti nedovoljno spremni plivači, očajni usred oceana, započinju svim snagama mlatiti rukama i nogama u pokušaju pronalaženja spasa na toj jahti, koju međutim neće nikada dohvatiti.
U takvim uvjetima domoljublje dobiva snažno populističko obilježje koje ljubav prema svome pretvara u ljubav prema „mitskom egu“ nacije. U slučaju Hrvatske, eklatantan primjer takve transformacije postaje figura Franje Tuđmana, koji se od vođe političkog pokreta za uspostavljanje samostalne Hrvatske pretvara u svojevrsnog Prometeja, koji darivanjem vatre ljudima (darivanje samostalnosti) omogućuje konačan početak napretka jednog cijelog naroda (samostalni napredak Hrvata) unatoč negodovanju nekih bogova (međunarodna zajednica). Usprkos svim svojim prednostima i nedostacima, bezgrešna koncepcija jedne toliko bitne figure za Hrvatsku povijest koju forsiraju određene političke frakcije, degradira koncept domoljublja kojeg ta osoba predstavlja za veliki dio javnosti prema nivou nacionalističkog kulta ličnosti kakvog smo vidjeli u Europi tijekom 20. stoljeća. Nekritički pristup prema nosećim stupovima nacionalnog ponosa, domoljublje gura u drugi plan te radikalizira dobar dio zajednice koja se s vremenom privikava, prihvaća i trivijalizira sve ekstremnije pojave u društvu (svastika na Poljudu, spomenik Rafaelu Bobanu u Splitu i slično). Uz to, u zamjenu za samokritičko preispitivanje, mase se potiče na primjećivanje sličnih negativnih događaja kod drugih (potencijalni neprijatelji), što dodatno potpaljuje potrebu za snažnijim nacionalizmom nauštrb pravog domoljublja.
Uzimajući u obzir sve što je do sada rečeno, očito je da se koncept domoljublja savršeno nudi za manipulaciju društva. Trenutno u hrvatskoj politici, skriveni iza tog pojma, leže vrlo sebični interesi koji iako vuku najviše prema jednoj strani, nisu svakako vezani isključivo uz pojedinu političku opciju. Najveća razlika između suprotstavljenih strana jest u spretnosti i kredibilnosti korištenja domoljublja, čije se značenje gotovo u potpunosti desemantizira i dovodi do granica apsurdnosti. U takvom je kontekstu glavni problem taj što u kompliciranom trenutku društvenog stresa kroz koji trenutno prolazi hrvatska javnost, takav se pristup zanemaruje u korist jednostavnih, brzih i često nepromišljenih rješenja. Upravo zbog toga domoljublje prerasta svoje transcendentno značenje i postaje istovremeno pokretač i indikator ozbiljnih društvenih kretanja, koja će ako ne budu na vrijeme jasno preispitana i preusmjerena, ljubav prema svome pretvoriti u netrpeljivost prema svemu stranom.
lupiga
Međutim, takvi planovi, isključuju društvenu komponentu koja je sama po sebi jedan od temelja ekonomske znanosti te stvaraju vakuum u želji masa za sudjelovanjem u predstavničkom demokratskom procesu. Taj se vakuum, rođen iz želje političkih elita da se narod isključi iz ozbiljne rasprave o ekonomskom aspektu njihovih planova (pretpostavljajući da je narod za takvo što zaista i sposoban), popunjava prebacivanjem društvenog fokusa na druge važne i manje važne teme koje pogađaju određenu zajednicu u nekom povijesnom kontekstu. Na taj se način današnje hrvatsko društvo sve ekstremnije okreće prema pitanju “domoljublja”.
Koncept “voljenja” svoje države, kulture, naroda i jezika, provlači se kroz parole gotovo svih političkih aktera, koji vrlo oportunistički iskorištavaju privrženost svake osobe prema određenoj skupini kojoj “pripada”. Međutim, što je socijalni kontekst teži, mase čvršće traže sigurno sklonište među sebi “sličnima”, slijedeći tako evolucijski pristup kojeg ljudska vrsta vuče još iz doba primata. Taj se pristup gotovo uvijek prikazuje u potrebi pronalaženja jednostavnog rješenja za vlastite probleme, koji bez obzira koliko bili internog podrijetla, bivaju prebačeni na leđa nekog “vanjskog neprijatelja”.
Osoba A - Ja sam domoljubni obožavatelj dr. Franje Tuđmana (FOTO: Hina)
Polarizacija društvenih odnosa na “mi/naši” i “oni/njihovi” nije ništa novo i spektakularno, ali se ipak takav pristup ponekad može oteti kontroli. Je li Hrvatska ušla u fazu gdje upravo takva kontrola izgubljena? Možda. Promatrajući hrvatsko društvo u posljednje vrijeme, ne čudi što se desne opcije u razdoblju socijalnih nesigurnosti (trenutno ponajprije zbog izbjegličke krize) radikaliziraju i skupljaju bodove dodatnom sakralizacijom državnih granica, čija „obrana“ postaje nužna u borbi protiv vanjskog neprijatelja koji prijeti stabilnosti cijele države. Pritom, iskazivanje tobožnje snage prema stranim varijablama nadomješćuje potrebu za dubljim unutarnjim preispitivanjima vlastitih sposobnosti te istovremeno ujedinjuje i zaokuplja mase, koje u zajedničkom djelovanju poistovjećuju sebe sa snažnom državom kojoj pripadaju.
S druge strane, u situaciji propadanja europske liberalne solidarnosti i koncepata ponovnog rođenja ljevice (primjer kraha grčke Syrize), predstavnici „crvenih“ političkih opcija gube ideološku podlogu koja im omogućuje dobivanje kredibiliteta kod najugroženijih slojeva društva. Nedostatak snažnog odupiranja neoliberalističkoj i nacionalističkoj paradigmi stvara od tih političkih opcija sliku koja se kod masa očituje osjećajem razočaranja, nedosljednosti i slabosti u provođenju ljevičarskih ideja. Nedovoljno jaki stavovi i ideje u složenim socijalnim kontekstima širom otvaraju vrata domoljubnom populizmu, kojeg na koncu neselektivno biraju i koriste sve najvažnije političke grupacije u društvu. Na taj se način, međutim, domoljublje pretvara u prostrani ocean, gdje se ljevica gubi u duboke vode bez da je dovoljno dobro naučila plivati, dok se desnica kreće luksuznom jahtom. Ipak, luksuzne jahte bogati i snažni pojedinci moraju dijeliti s posadom koja najbolje poznaje i vodi brod, poput najekstremnijih desničara koji usprkos svemu najbolje znaju kako se strahom od različitog može upravljati i utjecati na mase. Unatoč njihovom znanju, oni ipak ovise o vlasnicima jahte bez kojih ne bi postojali.
Stoga, je li hrvatsko društvo zaplovilo prema dubokim vodama populističkog domoljublja? Izgleda kako zaista jest. Domoljublje se definira kao status zaljubljenosti prema vlastitoj skupini, zajednici, gradu, regiji, državi i tako dalje. Taj se osjećaj javlja kod gotovo svake osobe na svijetu zbog društvene naravi naše egzistencije te je nerazdvojivi dio ljudske prirode. Domoljublje, za razliku od nacionalizma i šovinizma, ne napada, diskriminira, optužuje ili kritizira druge samo zbog toga što jesu, već isključivo otvoreno ističe povezanost prema nečemu što nazivamo „našim“. Već samo iz ove parafrazirane i jednostavne definicije očito je koliko je tanka linija koja razdvaja domoljublje od drugih sličnih negativnih pojmova. Kako onda temeljiti gotovo jedan cijeli politički pristup na toliko skliskoj definiciji, u razdoblju kada se vanjski faktori gotovo autodestruktivno i vjerojatno potpuno nesvjesno nude kao savršeni neprijatelji koje treba okriviti za sve svoje probleme?
Osoba B - Ja sam domoljubni obožavatelj dr. Franje Tuđmana (FOTO: Hina)
Teško je ne upasti u banalnost hrvatske svakodnevnice i ne spomenuti slučajeve famozne „Za dom spremni“ peticije, neonacističku kopiju „Sokolske garde“, otvoreno polu-svjesno koketiranje s ustaštvom u tradicionalnim kninskim proslavama „Oluje“, navodne zavjere tajnovitih „jugoslavena/jugonostalgičara i udbaša“, neselektivnu pristranost predstavnika katoličke Crkve … Svi ti događaji, koji s domoljubljem imaju veze koliko Josip Šimunić i povijesna znanost, samo potvrđuju iskrivljavanje te iskorištavanje nesigurnosti, očaja i nepromišljenosti masa od strane onih koji mirno putuju svojom „luksuznom jahtom“. Situacija postaje mnogo gora kada prije spomenuti nedovoljno spremni plivači, očajni usred oceana, započinju svim snagama mlatiti rukama i nogama u pokušaju pronalaženja spasa na toj jahti, koju međutim neće nikada dohvatiti.
U takvim uvjetima domoljublje dobiva snažno populističko obilježje koje ljubav prema svome pretvara u ljubav prema „mitskom egu“ nacije. U slučaju Hrvatske, eklatantan primjer takve transformacije postaje figura Franje Tuđmana, koji se od vođe političkog pokreta za uspostavljanje samostalne Hrvatske pretvara u svojevrsnog Prometeja, koji darivanjem vatre ljudima (darivanje samostalnosti) omogućuje konačan početak napretka jednog cijelog naroda (samostalni napredak Hrvata) unatoč negodovanju nekih bogova (međunarodna zajednica). Usprkos svim svojim prednostima i nedostacima, bezgrešna koncepcija jedne toliko bitne figure za Hrvatsku povijest koju forsiraju određene političke frakcije, degradira koncept domoljublja kojeg ta osoba predstavlja za veliki dio javnosti prema nivou nacionalističkog kulta ličnosti kakvog smo vidjeli u Europi tijekom 20. stoljeća. Nekritički pristup prema nosećim stupovima nacionalnog ponosa, domoljublje gura u drugi plan te radikalizira dobar dio zajednice koja se s vremenom privikava, prihvaća i trivijalizira sve ekstremnije pojave u društvu (svastika na Poljudu, spomenik Rafaelu Bobanu u Splitu i slično). Uz to, u zamjenu za samokritičko preispitivanje, mase se potiče na primjećivanje sličnih negativnih događaja kod drugih (potencijalni neprijatelji), što dodatno potpaljuje potrebu za snažnijim nacionalizmom nauštrb pravog domoljublja.
Uzimajući u obzir sve što je do sada rečeno, očito je da se koncept domoljublja savršeno nudi za manipulaciju društva. Trenutno u hrvatskoj politici, skriveni iza tog pojma, leže vrlo sebični interesi koji iako vuku najviše prema jednoj strani, nisu svakako vezani isključivo uz pojedinu političku opciju. Najveća razlika između suprotstavljenih strana jest u spretnosti i kredibilnosti korištenja domoljublja, čije se značenje gotovo u potpunosti desemantizira i dovodi do granica apsurdnosti. U takvom je kontekstu glavni problem taj što u kompliciranom trenutku društvenog stresa kroz koji trenutno prolazi hrvatska javnost, takav se pristup zanemaruje u korist jednostavnih, brzih i često nepromišljenih rješenja. Upravo zbog toga domoljublje prerasta svoje transcendentno značenje i postaje istovremeno pokretač i indikator ozbiljnih društvenih kretanja, koja će ako ne budu na vrijeme jasno preispitana i preusmjerena, ljubav prema svome pretvoriti u netrpeljivost prema svemu stranom.
lupiga
