Predrag Lucić: Ime Ruže

– Sigurno si čuo, trafikant, kako je Ruža Tomašić napala kolege iz Samostalne demokratske srpske stranke zato što u Hrvatskom saboru ne govore hrvatskim jezikom?

– Oprosti, ali ja tebe ništa ne razumijem.

– Je li se ti to praviš glup ili blesav?

– Ne pravim se ni glup ni blesav, nego zahtijevam da mi se obraćaš jezikom koji se službeno koristi u Republici Hrvatskoj.

– A kojim ja to jezikom govorim? Finskim?

– Govoriš najsrpskijim srpskim.

– A ti budališ najbudalastijim budalskim! Šta sam to ja, živoga ti Boga, rekao na srpskom?

– Ispričavam se Ustavu Republike Hrvatske, koji propisuje upotrebu službenog jezika, što ću te citirati: „Sigurno si čuo, trafikant, kako je Ruža Tomašić napala kolege iz Samostalne demokratske srpske stranke zato što u Hrvatskom saboru ne govore hrvatskim jezikom?“

– I šta je u tome srpsko, osim Samostalne demokratske srpske stranke?

– A šta nije?! Nema tog Srbina koji bi tu rečenicu izgovorio imalo drugačije od tebe i pritom, s punim pravom, bio uvjeren da govori najsrpskijim srpskim.

– Stvarno lupaš pizdarije! Šta su, po pametnome tebi, i Hrvatski sabor i hrvatski jezik srpske riječi?

– Koliko ja znam, na srpskom se Hrvatski sabor kaže Hrvatski sabor, kao što se i hrvatski jezik na srpskom kaže hrvatski jezik. Baš kao što se i na hrvatskom srpski jezik naziva srpskim jezikom.

– A kako se na srpskom kaže Ruža Tomašić?

– To je već pitanje za Shakespearea. Sjećaš se kad gospodična Capuletti u drugom činu „Romea i Julije“ uzdiše za Romeom i kaže: „Drugo ime / Na sebe uzmi – ime nije ništa! / Što nazivljemo ružom, slatko bi / Mirisalo i s drugim imenom. / Baš tako bi Romeo, da i nije / Romeo, svu milinu svoju divnu / Sačuvao i bez tog imena...“

– Hoćeš reći da bi i Ruža Tomašić svu milinu svoju divnu sačuvala i bez svoga imena, i kad bi se zvala, recimo, Simonida Puhalo ili, recimo, Jorgovanka Trandafilović?

– Ja ti samo govorim da je ime ruže staro poetičko pitanje.

– Jebala te poetika! Ja sam pitao kako se na srpskom kaže Ruža Tomašić!?

– Budi siguran da se ne kaže Ružica Sokić. Nego da zaključimo, amigo: tvoju će rečenicu „Sigurno si čuo, trafikant, kako je Ruža Tomašić napala kolege iz Samostalne demokratske srpske stranke zato što u Hrvatskom saboru ne govore hrvatskim jezikom?“ na svojim službenim jezicima potpuno jednako izgovorit i Srbin i Hrvat, i skupštinski poslanik Srpske radikalne stranke i saborski zastupnik Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčevića.

– Je li ti to meni uvaljuješ onu gnjilu unitarističku priču o jednom te istom jeziku?

– Ne, ja te samo opominjem da se, ako već govoriš hrvatski, potrudiš govoriti tako da te ceo svet ne razume.

– Čini mi se, trafikant, da smo gadno zabrazdili. A ja sam te samo pitao da ti ne ponavljam šta, jer se bojim da ćemo se iznova zaplesti...

– Ne moraš ponavljat. Evo, odgovaram ti na tečnom hrvatskom i uz simultani prijevod na srpski da nisam čuo kako je Ruža Tomašić napala kolege iz Samostalne demokratske srpske stranke zato što u Hrvatskom saboru ne govore hrvatskim jezikom.

– Nisi čuo kako je rekla: „Cijelo vrijeme govore da želimo biti ravnopravni, a pošto je ovo Hrvatski sabor i ovdje se govori hrvatski, ja bih kolege molila da kada imaju rasprave da govore hrvatskim jezikom jer neke riječi ja uopće ne razumijem i koji žive tu Hrvatsku na malo drugačiji način nego što je mi živimo. Hvala lijepa!“?

– Dobro da je nije čuo vrhovni lektor Zoran Milanović...

– Zašto Milanović?

– Pa sjećaš se kad je Karamarku pred cijelim Saborom očitao lekciju da se na hrvatskom ne kaže „da li ste“ nego „jeste li“? Tako bi i Ruži Hrvatskoj objasnio da se na hrvatskom ne kaže „pošto je ovo Hrvatski sabor“ nego „budući da je ovo Hrvatski sabor“. Iako je najvjerojatnije da bi i sam Milanović u ovom slučaju odustao od jezičnih intervencija, budući da citiranu rečenicu Ruže Tomašić ne može ousmeniti i osuvisliti ni čitava Gorska služba spašavanja riječi iz usta pasivnih govornika hrvatskoga jezika.

– Pusti sad Milanovića i Ružinu neusmenost! Znaš li ti da je ona izgovorila to što je već rekla zato što je bila iziritirana ekavicom koju je u Saboru koristio zastupnik SDSS-a Dragan Crnogorac?

– Živa šteta što joj taj Crnogorac nije replicirao glasovitom, povijesnom i prirodnom, hrvatskom rečenicom: „Narod koji uvek traži zaštitnika nije vredan slobode.“ Ili što se nije poslužio još hrvatskijim izričajem: „Mi sudimo da sreća i nesreća svakoga naroda na iztoku Europe, stoje bezuvetno od sreće i nesreće susednih mu narodah. U stvarih slobode mi verujemo u zajedničtvo narodah tako, da njih nijedan ne može biti sigurno slobodan, ako nije slobodan i sused njegov.“

– Jesi ti normalan, trafikant? Pa Ruža bi na nesretnom Crnogorcu demonstrirala sve borilačke vještine kojima vlada bolje nego hrvatskim jezikom...

– Čak i kad bi joj objasnio da su to doslovno citirane misli čovjeka po kojemu se zove njezina stranka?

– Pa ne zove se Ružina stranka po Vuku Karadžiću!

– E, vidiš: tako nije ni govorio ni pisao Vuk Karadžić nego Otac Domovine dr. Ante Starčević, koji je pogubio živce i polomio jezik zalažući se da Hrvati ne koriste Vukovu srpsku ijekavicu nego lepu našu hrvatsku ekavicu.

– I ti sad hoćeš reći kako bi bilo prikladnije da se Ružina stranka zove Hrvatska stranka prava Vuka Stefanovića Karadžića?

– Ili da se ona, njojzi mrska, nazove Samostalnom demokratskom srpskom strankom dr. Ante Starčevića. Pa da svi u Saboru govore pravim pravcatim pravaškim hrvatskim, da ih ceo svet razume.

Izvor: Tacno