Prije nekoliko dana sam, na poziv studenata Sveučilišta u Zadru, održao izlaganje o odnosu antropologije i odgoja. O tome kako poimamo čovjeka, odnosno kakvu ideju o čovjeku zastupamo, ovisi i kakav će nam biti odgoj, odnosno kakvi ćemo mi biti. Odgoj je, u konačnici, vrijednosno, emocionalno i intelektualno, kreiranje čovjeka.
No nas ne odgajaju samo drugi (roditelji, država, društvo, religijske zajednice ili političke stranke), mi se i samoodgajamo. Moguće je da mislimo budućeg sebe i da se, putem samoodgoja, u budućnosti susretnemo s tom idejom, odnosno da postanemo to što smo mislili.
Odgoj je, nesumnjivo, kreativan proces jer stvara novog čovjeka, no to ne znači da je ujedno i proces koji završava stvaranjem slobodnog čovjeka.
Čovjek je slobodan onoliko koliko slobode sadrži ideja čovjeka koja se nalazi u osnovi odgojnog procesa. Očekivati da vojnik ili svećenik budu slobodni, suluda je misao. Oni to, kao svećenici ili kao vojnici, ne mogu biti, jer su odgojeni da slušaju i da izvršavaju naredbe, njihova uloga nije da uprizore događaj slobode, sloboda se zbiva onkraj njih.
Neslobodni su i članovi političkih stranaka, kojekakvih društava, navijačkih skupina…
Mnogi su neslobodni, jer su odgojeni da budu neslobodni i, što je osobito značajno, ne žele biti drugačiji, ne žele sami sebe misliti kao drugačija i slobodnija bića. Mnogi žele biti neslobodni, štoviše – mnogi za tim žude.
Uživanje u neslobodi nije samo oznaka našeg vremena, to je konstanta koju pronalazimo u svim vremenima, neovisno o tome koja ideja o čovjeku je dominirala u nekom povijesnom razdoblju. Nekada se čovjeka promatralo sastavnim dijelom svijeta, zato se mišljenjem svijeta mislio i čovjek, uvijek kao njegov dio.
Čovjek je tada bio kozmolik, pa je i odgajan da bude dio svijeta. Potom je, osobito u srednjovjekovnom razdoblju, odgajan da bude bogolik, odnosno da samoga sebe prihvati kao božje stvorenje koje ne propituje svetost religijskih istina. Nakon bogolikosti, isticanjem ljudskih spoznajnih moći, odgajali su nas da budemo čovjekoliki, dok se sada nalazimo u epohi tehnolikosti.
Razlika između, primjerice, bogolikosti i tehnolikosti je minimalna. Bogoliki čovjek, ako je, primjerice, riječ o katoličkoj bogolikosti, prima sakramente kako bi usavršio svoju ljudskost, dok se tehnoliki čovjek usavršava tehnološkim putem.
Bogolikost i tehnolikost, dakle, dolaze izvana, pa je, samim time, čovjek po sebi nesavršen, potrebno mu je nešto drugo (tehnika) ili netko drugi (bog).
Bogoliki ljudi danas panično protestiraju protiv tehnolikih ljudi ne shvaćajući da im je polazište isto – netko im, onako nesavršenima, treba nešto dati kako bi postali savršeniji jer im ona ne pripada samim time što pripadaju ljudskoj vrsti. Zato im je potrebna intervencija izvana.
Kritičko sagledavanje vlastitih pozicija, pa tako i kritičko sagledavanje različitih ideja o čovjeku prema kojim su nas odgojili da budemo baš ovakvi ljudi, nije lagan i, kako se to kaže, društveno koristan posao. To je podvig za one koji se ne boje samoće.
Kritički misliti ljudsku zbilju mogu samo oni koji su u stanju, u metodičkom smislu, tu zbilju staviti u zagrade. Tko to ne može napraviti, zarobljenik je predrasuda ili preduvjerenja. Predrasude određuju što su nam drugi, ali i što smo mi. Predrasude su laži koje se bore da neka antropologija ili ideja o čovjeku bude obvezujuća za sve.
Hodači za život, molitelji, navijači, prosvjednici, aktivisti, populisti, vojnici itd. imaju kolektivnu i, dakako, lažnu sliku o čovjeku. Oni, i kada misle sebe, misle sebe kao isključivo društveno biće koje ne može postojati bez društva i izvan društva.
Nije svaka kolektivna ili društvena slika o čovjeku loša, štoviše, mnoge od tih slika ili ideja o čovjeku su vrijedne i korisne, jer da takvih ideja nije bilo, društvo se ne bi pozitivno mijenjalo, ne bi odbacivalo diskriminatorne kodove, ne bi se mijenjalo.
Dobro je da su uvijek postojali i da će uvijek postojati oni koji se suprotstavljaju društvenoj nepravdi. Njihovo djelovanje je uistinu društveno korisno, ali čovjek nije samo društveno biće, on je i biće samoće. Društvo nas stvara i društvo stvaramo, dok se u samoći samostvaramo.
Samoodgoj je bitna komponenta koja nam daje posebnost. Pred sobom ne igramo neke uloge, to činimo pred drugim ljudima. Netko je, primjerice, premijer ili liječnik u smislu igranja društvenih uloga, no nitko nije premijer ili liječnik u sebi.
Ako smo u stanju sebe misliti izvan svih uloga, posebni smo i slobodni smo. Ako sebe ne mislimo kao nositelja svega, pa i svih uloga koje igramo u društvu, nego se identificiramo s nekom ulogom, drugi su nas odgojili da budemo nešto za njih.
Ovo nipošto ne znači da se slobodan čovjek odriče igranja društvenih uloga. Upravo suprotno, on zna da je, zbog razvoja društva i obračunavanja s diskriminatornim kodovima potrebno preuzeti neke društvene uloge, no on također zna kako istovremeno treba raditi na razvijanju i usavršavanju vlastitog života.
Stoga je, osim društveno korisnog djelovanja, odnosno promjene društva, potrebno mijenjati i sebe. Mijenjanjem društva, stvaramo nove društvene vrijednosti koje će građane odgajati da, u odnosu na prethodne generacije, budu bolji.
Oni koji su odgajani da ne diskriminiraju na nacionalnoj ili religijskoj osnovi, daleko su bolji od onih koji su odgajani da bi druge diskriminirali.
Diskriminacija je grubo oduzimanje ljudskog lika i ljudskog dostojanstva svima onima koji se od njih razlikuju. To istinski čovjek nikada ne radi, on ne pristaje da ga se odgoji u duhu ideje o čovjeku punog predrasuda.
Sasvim je svejedno hoće li te predrasude proizlaziti iz bogolikosti ili tehnolikosti, one će uvijek biti ono što i sada jesu – ogorčene laži.
