U kontekstu europskih zbivanja, kada je konačno formirana nova Europska komisija i kada su isplivala i takva groteskna rješenja kao što je imenovanje Mađara  Lászla Trócsanyja za povjerenika s portfeljom ”susjedstva i proširenja” i Hrvatice Dubravke Šuice za povjerenicu s portfeljom ”demokracija i demografija”, a Talijana Paola Gentilonija za povjerenika za ”ekonomiju”, moramo se zaista upitati s kakvim osjećajem za humor je predsjednica Komisije sastavila ovaj tim?

Na primjer, za ekonomiju će biti zadužen Paolo Gentiloni koji dolazi iz zemlje koja se nalazi u recesiji, ali ona još to ne zna, gdje je gospodarski rast na nuli i gdje su jedva izbjegli neofašistički puč i preuzimanje vlasti od strane novog, malog Ducea, Mattea Salvinija.
U kontekstu europskih zbivanja, kada je konačno formirana nova Europska komisija i kada su isplivala i takva groteskna rješenja kao što je imenovanje Mađara Lászla Trócsanyja za povjerenika s portfeljom ”susjedstva i proširenja” i Hrvatice Dubravke Šuice za povjerenicu s portfeljom ”demokracija i demografija”, a Talijana Paola Gentilonija za povjerenika za ”ekonomiju”, moramo se zaista upitati s kakvim osjećajem za humor je predsjednica Komisije sastavila ovaj tim?

Gentiloni je pristojan političar, s titulom grofa, koji živi od iznajmljivanja svoje plemićke palače u centru Rima i drugim posjedima u pokrajini Marche, pa mu je valjda to dobra referenca za portfelj ekonomije.

Mađar Trócsany nije član Orbanove stranke, ali je ”vrlo blizak” mađarskom premijeru koji se dobro iskazao u politici susjedstva – gradeći ogradu od bodljikave žice prema Hrvatskoj i drugim zemljama da bi tako spriječio migrantski val, ali i zatvorio svoju zemlju i napravio od nje tvrđavu u srcu Europe, suzio i suspendirao demokratske slobode i najavio vladavinu ”iliberalne demokracije”, oksimorona koji završava kao i slični u povijesti – narodna demokracija u komunističkim zemljama, vladavina narodnih masa i njenih vođa između kojih nema posrednika kao u fašističkim zemljama.

I takav će bliski prijatelj Orbana krojiti politiku dobrosusjedsva i proširenja, s kojim se – proširenjem i dobrim susjedstvom – možemo pozdraviti za dugi niz godina.

I na kraju, šećer dolazi na kraju, hrvatska povjerenica Dubravka Šuica, vjerna Karamarkova sljedbenica koja dolazi iz zemlje ne samo nekonsolidirane, već sada i dubiozne demokracije, koja bi morala kao prvi svoj zadatak intervenirati baš u Hrvatskoj gdje se demokracija sve više sužava, a fašizam nije više samo puzajući kako tvrdi biši državni tužilac Krunoslav Olujić, već je i galopirajući.

Ne samo da državna politika kojoj su na čelu licemjerni političari koji poput Janusa okreću jedno od svojia dva lica prema vrsti publike koja naiđe, već sada sustavno ohrabruju proustaške snage u zemlji i potiču atmosferu netolerancije i progona svih onih koji im se ne sviđaju.

U ovakvom kontekstu valja analizirati i jedno pismo koje je paradigmatično za hrvatsku politiku. Riječ je o pismu hrvatske predsjednice Republike profesoru (dr. sc. – namjerno to ističem) Miloradu Pupovcu, lideru srpske manjine u Hrvatskoj koji se već mjesecima nalazi pod medijskom i političkom torturom hrvatskih najviših političara, ali, naravno, i profašističkih snaga kamufliranim u raznim veteranskim udrugama, sluganskim političkim partijama, oportunističkim političarima treće lige i jednog dijela medija, onih koji jašu na valu nacionalizma, rasizma, ksenofobije i fašizma.

Kao prvo, predsjednica izjavljuje da ”s pozornošću prati njegove javne istupe u kojima na potpuno neprimjeren, neprihvatljiv i zlonamjeran način kritizira Repulbiku Hrvatsku”.

Već je entrée ovog pisma ne samo skandalozan, već i monstruozan: predsjednica ocjenjuje – dakle presuđuje, jer autoritetom svoje funkcije izriče vrijednosni sud, koji je za tu njenu funkciju u prvom redu – neprimjeren, neprihvatljiv i zlonamjeran.
U ovakvom kontekstu valja analizirati i jedno pismo koje je paradigmatično za hrvatsku politiku. Riječ je o pismu hrvatske predsjednice Republike profesoru (dr. sc. – namjerno to ističem) Miloradu Pupovcu, lideru srpske manjine u Hrvatskoj koji se već mjesecima nalazi pod medijskom i političkom torturom hrvatskih najviših političara, ali, naravno, i profašističkih snaga kamufliranim u raznim veteranskim udrugama

Baš to što ona predbacuje Pupovcu i sama čini, ne shvaćajući da je takva gesta neprimjerena za predsjednicu Republike, jer u opisu njenog posla ne stoji izricanje presuda – što ovakav izričaj pisma poprima.

Pogotovo što znamo kako funkcioniraju mehanizmi javnosti u Hrvatskoj, gdje će njenu ocjenu ”neprimjerenosti, neprihvatljivosti i zlonamjernosti” jurišne sturm-truppen režima odmah prevesti u djelo – i što možemo očekivati?

Samo eskalaciju verbalnog nasilja, koje lako može prerasti i u fizičko nasilje. Dizanje emotivne tenzije nije nimalo primjereno šefu države, državnom poglavaru koji, naprotiv, mora nastojati smirivati tenzije, a ne dolijevati ulje na vatru – ili, kako još bolje kaže bivša premijerka Jadranka Kosor – kerozin na vatru.

A što to uopće znači atribut ”neprihvatljiv”? Za koga je nešto neprihvatljivo, a nešto prihvatljivo? Tko to u demokratskom društvu određuje?

Pogotovo u društvu koje se poziva na slobodu mišljenja i slobodu tiska, ili je pak ustavno načelo o slobodi mišljenja rezervirano samo za one koji imaju ”prihvatljiva” mišljenja?

A što znači uopće ”zlonamjernost”? U demokratskoj povijesti i tradiciji uobičajen je i kritički diskurs u kojem je zlonamjernost pripisana samo onome, tko želi srušiti demokratski sustav i zamijeniti ga autoritarnim ili totalitarnim.

Samo ove, uvodne premise koje navodi predsjednica Republike dovoljne su da ju usporedimo s Velikim inkvizitorom iz romana Dostojevskoga, paradigmatičnu figuru za koju smo mislili da je s dvadesetim stoljećom otišla u ropotarnicu povijesti.

Predsjednica Republike ovim pismom iskazuje svoju ambiciju da arbitrira urbi et orbi, da određuje što je ispravno, a što krivo, što je dobronamjerno a što je zlonamjerno, što je prihvatljivo a što je neprihvatljivo.

To još donekle možemo razumijeti kod neobrazovanih članova našeg društva, koji su odrasli u patrijarhalnim, autoritarnim, konzervativnom sredinama i kontekstu, i koji misle da vlast po prirodi stvari mora biti arbitar svega i svačega.
Predsjednica Republike ovim pismom iskazuje svoju ambiciju da arbitrira urbi et orbi, da određuje što je ispravno, a što krivo, što je dobronamjerno a što je zlonamjerno, što je prihvatljivo a što je neprihvatljivo.To još donekle možemo razumijeti kod neobrazovanih članova našeg društva, koji su odrasli u patrijarhalnim, autoritarnim, konzervativnom sredinama i kontekstu, i koji misle da vlast po prirodi stvari mora biti arbitar svega i svačega

Nažalost, kako vidimo to nije samo nasljeđe totalitarnog režima iz najbliže prošlosti, već i uopće totalitarnih režima koje ovakav pristup priziva.

A iza svega toga se krije doista onaj puzajući, odnosno galopirajući fašizam, istočni grijeh hrvatskog društva koji je, nažalost, ugrađen u samu konstituciju hrvatske države, koja se od početka nije decidirano ogradila od ustaške prošlosti.

Dakle, sve je to maska iza koje se skrivaju i predsjednica, i premijer, i ministri, vlada i vodstvo stranke na vlasti, koji uporno odbijaju da osude ustaštvo i fašizam iz prošlosti, kao i onaj današnji, bez ”ako i ali”, bez relativizacije i vrdanja.

Sve dok oni to ne učine, množit će se takvi slučajevi suvremene ideološke inkvizicije, a predsjednica će opet iskoristiti svoj položaj i autoritet svoje funkcije da izriče presude dostojne Velikog inkvizitora.

Što se tiče ovog pisma, ono zaslužuje stihove Tamare Obrovac: ”pišem pismo, tinta mi se proli…”.

Bolje bi bilo da KGK nastavi čitati pripovijesti o Pipi Dugoj Čarapi, i to na primjerenoj razini: u osnovnoj školi.

autograf