Stalno mi se vraćaju iste teme i slike. Slika sata. Sunčani sat radi samo kad ima sunca. Kad sunca nema to je obična šipka u zidu. Tako je i s demokracijom. Njene institucije djeluju samo kad ih osvijetli svijetlo morala odgovornosti. Institucije zahtijevaju njegu i podršku, ne poziv da rade svoj posao već poticaj, uzor (leadership), vođenje i odgovornost. Kad toga nema samo su običan ukras.
Kako se i ne bi sve ponavljalo kad se malo mijenja. Možda su moja očekivanja prevelika, u prošlosti promjene su bile brze i dramatične. A sada ništa.
Možda se radi o tome da ne primjećujem da tajkuni propadaju, da političari ide u pritvor, da ima sve više medijskih konkurenata, ali vidim i to da suđenja traju godinama, da postoji konkurencija kuharskih natjecanja, da važne stvari zaokupe javnost za par dana, da obećanja promjena traje do objave rezultata izbora, da tajkuni ne idu u stečaj niti plaćaju dugove. Ideologije ne postoje, ali postoje ideološki ratovi.
Zapravo nema ideja, pa se čini sve da ih se i spremi u rezervate i ne pušta u javni prostor, naljepi etiketa i ostavi da trunu. Plus ça change, plus c’est la même chose.
Još od sredine devedesetih očekujemo strukturne reforme. Ne znam što to sve znači, ali čini se da ne znači ništa. Na vrhu nema volje za promjenom. Sistem se ne mijenja. Princip je isti sve su ostalo nijanse.
Ovaj sivi uvod ima povod i poantu. Povod je stanje pata (stale-mate) a poanta to da je već svima dosta ponavljanja poteza.
Postoji snažan proces ceremonijalizacije političkog života, razgradnje institucija i oduzimanja kolektivnog cilja. Ceremonijalizacija znači da se rasprave pretvaraju u parade fraza i dosjetki, da se nižu proslave i obljetnice, postavljanja ploča i vijenaca, da je važna vijest rukovanje (i štipanje Plenkovićeve guze je rukovanje), a da je dosadno pokazivati realne brojke gubitaka i dugova Agrokora.
Tko se sve okoristio, tko je izgubio, tko će to platiti, tko će zaraditi, postaje nevažno a glavno je razmetanje frazama.
Tim ceremonijama se prikriva da je zadatak vlasti ne samo davati odgovore, već i postavljati pitanja, odavati dojam da se i nas građane nešto pita da se s nama dijeli odgovornost.
Predsjednica seli ured od grada do grada, kao da se nije osvjedočila da tamo samo smeta jer se petlja u stvari za koje nije nadležna.
Dužnosnici sve više putuju po svijetu, obilaze dijasporu, posjećuju državnike, ali sve ih manje dolazi ovamo, a i kada dođu (Erdogan) neprimjereno im se laska i obećava (Orban). Neke se stalno zove a oni kažu da nemaju zašto doći (Cerar, Vučić). Prođe par dana i vidi se bijeda rezultata (Rusija, Putin).
Slave se blagdani bez zastava i skupova, pretvaraju u privatne priredbe u saboru. Saborska zasjedanja traju sve kraće u broju dana, a sve duže u broju sati u jednom danu. Dakle ne radi se i ne raspravlja već besadržajno sastanči.
Minorne i besmislene izmjene, u korist nevažnih ali zainteresiranih klika (lex šerif) supstituiraju prave reforme. Vlada se hvali spašavanjem Agrokora, no kad je gusto i kad se šalju žalosne vijesti njih govori Ramljak.
Treba se raspravljati o dokidanju sprege politike i novca, privilegija i moći, a glume se istrage i progoni. Tko se još boji Remetinca?
Mjesto reforme upravljanja javnim poduzećima i monopolima eventualne prodaje državne imovine prodati će se samo monopoli. Izraz glumatanje i afektiranje, oholosti arogancija odnosi se na politički stil. Ceremonije i prada a ne rad i rezultati.
U Hrvatskoj postoje dva sistema. Jedan je onaj koji čine formalne, zakonske i institucionalne kulise. A drugi je paralelni život i pravo upravljanje koje se odvija iza tih kulisa. Danas je u Hrvatskoj potpuno evidentno da postoje ta dva sistema upravljanja.
Kod nas umjesto izgradnje institucija, a što bi trebao biti jedan od temeljnih elemenata načelnog programa svih političkih stranaka, one rade na suprotnom, na razgradnji institucija. Nastoje na neki način institucije podvrgnuti svojoj kontroli.
To se najviše vidi u personalnom aspektu, jer se institucije doživljavaju kao plijen kojeg valja podijeliti. Stoga i institucije koje nikako ne bi smjele biti dio političkog plijena postaju leno i sinekura za ljude koji ih nisu u stanju voditi.
Takvi kadrovi nisu odabrani prema iskustvu, znanju i sposobnosti, nego zato da se u podjeli plijena zadovolji politički ključ pa onda tek nakon nekog vremena postaju svjesni što institucija treba raditi. U razgradnji nekadašnjeg socijalizma jedan glavnih problema bila je nomenklatura i taj problem pojavljuje se ponovno, u ponešto drukčijem obliku.
Političke stranke svoje ljude s lista postavljaju na bilo koju poziciju koja je tim ljudima odgovarajuća, umjesto da biraju ljude koji su odgovarajući za instituciju. To znači da institucije nemaju svoj pravi sastav, nemaju ljude koji bi ih nosili, ne rade prema vrijednostima, nego birokratskom formalizmu.
Institucije tako postaju instrument klike koja je dobila taj dio kolača pod kontrolu.
Ključne strateške i političke odluke u Hrvatskoj ne donose institucije, jer bi onda i odgovarale za njih. Odlučuju grupe, pojedinci u klikama koje se međusobno bore, koje se okupljaju na nogometnim utakmicama, alkarskim utrkama ili uz janjetinu.
Stvarnost je da vlade sistematski uništavaju institucije koje smetaju samo vlasti. Postavljaju nesposobne na čelo, nemarnima daju posao, sredstva daju za unutarnje troškove vođenja, luksuza i računovodstva.
To je strašno destruktivno za institucije, posebno kad trebaju štititi slobodu ekonomskog nadmetanja. Koliko imamo institucija za zaštitu tržišnog natjecanja, nadzor financijskih usluga, poticanje investicija, zaštitu potrošača?
U te grupe, čini mi se, imaju pristup samo ljudi koji uz opuštenu kravatu nakon janjetine večere pjevaju domoljubne pjesme, a onda nakon trećeg ili četvrtog gemišta postignu dogovor gdje će se graditi most ili kuda će ići trasa ceste.
To je stvarnost i to uništava institucije.
Nije u pitanju mentalitet društva, nego sistematsko, namjerno i koristoljubno uništavanje pravih institucija. Političke ceremonije su forma bez sadržaja, institucije ostaju same i bez podrške na vjetrometini, pa nije čudo da rade prema načelu birokratskog formalizma.
Formalizacija je način obrane nesposobnih od pitanja što radite i za što odgovarate. Formalno, institucija postoji i radi što joj je zakon naredio, ali zakon traži više od toga, institucija treba ispuniti svrhu zbog koje je osnovana, a ako joj zakon to ne dozvoljava ovlasti i sredstva nisu dovoljna, upozoravati i predlagati da se zakon odgovarajuće dopuni i izmijeni.
Ljudi koji vode institucije zadovoljni su što odrađuju svoj birokratski dio zadatka. A birokracija nije samo glupost slanja građanina od šaltera do šaltera, već sistem rada i odlučivanja u kojem se ne odlučuje o cjelini, već svatko samo u okviru svog zadatka. I premda svatko radi svoj dio zadatka, cjeline nema.
I još pitanje. Kamo mi to želimo? Što su ciljevi koji nas vežu?
Ne veže nas prošlost hrvatskih kraljeva, iliraca, ustaša i partizana, već budućnost koju dijelimo. Bez smisla i cilja prema čemu procjenjujemo tko smo i gdje smo? Ni lijevo ni desno već naprijed, pravac je gradnje sloge, identiteta i zajednice.
Dobro je govorio Karl Renner: naciju čini zajednička sudbina (Nationen als Schicksalsgemeinschaft). Izaći iz bijede i primitivizma civilizacijske periferije znači gledati naprijed, koristiti satelitsku navigaciju a ne voziti prema retrovizoru. Ne idemo mi nikuda, mi tapkamo na mjestu.
Sve sam to rekao i napisao. Izdalo me je strpljenje, a uskoro će i pamet. Željan sam uzora i dobroga. Ne mogu samo žalovati nad gubitnicima i hendikepiranima. Ja kao Hrvat i građanin Hrvatske osjećam se kao osoba s posebnim potrebama. Želim napredak i slobodno društvo, a čujem mračno narikanje i zazivanje Božje pomoći i europskih fondova.
“Pred nama se, bez obzira koja će grupa pobijediti, ne nalazi cvjetanje ljeta nego najprije polarna noć s ledenim mrakom i oštrinom. Jer tamo gdje nema ničega, svoje pravo nije izgubio samo car nego i proleter. Kada ta noć polako zađe, tko će tada od onih čije je proljeće prividno tako raskošno cvjetalo još živjeti? I što će tada od svih vas iznutra postati? Ogorčenost ili filistarstvo, jednostavno tupo prihvaćanje svijeta i poziva, ili ono treće i ne najrjeđe: mistični bijeg iz svijeta kod onih koji imaju dara za to ili koji, često i loše, to čine iz mode?“ (Weber)
autograf
Kako se i ne bi sve ponavljalo kad se malo mijenja. Možda su moja očekivanja prevelika, u prošlosti promjene su bile brze i dramatične. A sada ništa.
Možda se radi o tome da ne primjećujem da tajkuni propadaju, da političari ide u pritvor, da ima sve više medijskih konkurenata, ali vidim i to da suđenja traju godinama, da postoji konkurencija kuharskih natjecanja, da važne stvari zaokupe javnost za par dana, da obećanja promjena traje do objave rezultata izbora, da tajkuni ne idu u stečaj niti plaćaju dugove. Ideologije ne postoje, ali postoje ideološki ratovi.
Ključne strateške i političke odluke u Hrvatskoj ne donose institucije, jer bi onda i odgovarale za njih. Odlučuju grupe, pojedinci u klikama koje se međusobno bore, koje se okupljaju na nogometnim utakmicama, alkarskim utrkama ili uz janjetinu
Zapravo nema ideja, pa se čini sve da ih se i spremi u rezervate i ne pušta u javni prostor, naljepi etiketa i ostavi da trunu. Plus ça change, plus c’est la même chose.
Još od sredine devedesetih očekujemo strukturne reforme. Ne znam što to sve znači, ali čini se da ne znači ništa. Na vrhu nema volje za promjenom. Sistem se ne mijenja. Princip je isti sve su ostalo nijanse.
Ovaj sivi uvod ima povod i poantu. Povod je stanje pata (stale-mate) a poanta to da je već svima dosta ponavljanja poteza.
Postoji snažan proces ceremonijalizacije političkog života, razgradnje institucija i oduzimanja kolektivnog cilja. Ceremonijalizacija znači da se rasprave pretvaraju u parade fraza i dosjetki, da se nižu proslave i obljetnice, postavljanja ploča i vijenaca, da je važna vijest rukovanje (i štipanje Plenkovićeve guze je rukovanje), a da je dosadno pokazivati realne brojke gubitaka i dugova Agrokora.
Tko se sve okoristio, tko je izgubio, tko će to platiti, tko će zaraditi, postaje nevažno a glavno je razmetanje frazama.
Tim ceremonijama se prikriva da je zadatak vlasti ne samo davati odgovore, već i postavljati pitanja, odavati dojam da se i nas građane nešto pita da se s nama dijeli odgovornost.
Predsjednica seli ured od grada do grada, kao da se nije osvjedočila da tamo samo smeta jer se petlja u stvari za koje nije nadležna.
Dužnosnici sve više putuju po svijetu, obilaze dijasporu, posjećuju državnike, ali sve ih manje dolazi ovamo, a i kada dođu (Erdogan) neprimjereno im se laska i obećava (Orban). Neke se stalno zove a oni kažu da nemaju zašto doći (Cerar, Vučić). Prođe par dana i vidi se bijeda rezultata (Rusija, Putin).
Možda se radi o tome da ne primjećujem da tajkuni propadaju, da političari ide u pritvor, da ima sve više medijskih konkurenata, ali vidim i to da suđenja traju godinama, da postoji konkurencija kuharskih natjecanja, da važne stvari zaokupe javnost za par dana, da obećanja promjena traje do objave rezultata izbora, da tajkuni ne idu u stečaj niti plaćaju dugove. Ideologije ne postoje, ali postoje ideološki ratovi
Slave se blagdani bez zastava i skupova, pretvaraju u privatne priredbe u saboru. Saborska zasjedanja traju sve kraće u broju dana, a sve duže u broju sati u jednom danu. Dakle ne radi se i ne raspravlja već besadržajno sastanči.
Minorne i besmislene izmjene, u korist nevažnih ali zainteresiranih klika (lex šerif) supstituiraju prave reforme. Vlada se hvali spašavanjem Agrokora, no kad je gusto i kad se šalju žalosne vijesti njih govori Ramljak.
Treba se raspravljati o dokidanju sprege politike i novca, privilegija i moći, a glume se istrage i progoni. Tko se još boji Remetinca?
Mjesto reforme upravljanja javnim poduzećima i monopolima eventualne prodaje državne imovine prodati će se samo monopoli. Izraz glumatanje i afektiranje, oholosti arogancija odnosi se na politički stil. Ceremonije i prada a ne rad i rezultati.
U Hrvatskoj postoje dva sistema. Jedan je onaj koji čine formalne, zakonske i institucionalne kulise. A drugi je paralelni život i pravo upravljanje koje se odvija iza tih kulisa. Danas je u Hrvatskoj potpuno evidentno da postoje ta dva sistema upravljanja.
Kod nas umjesto izgradnje institucija, a što bi trebao biti jedan od temeljnih elemenata načelnog programa svih političkih stranaka, one rade na suprotnom, na razgradnji institucija. Nastoje na neki način institucije podvrgnuti svojoj kontroli.
To se najviše vidi u personalnom aspektu, jer se institucije doživljavaju kao plijen kojeg valja podijeliti. Stoga i institucije koje nikako ne bi smjele biti dio političkog plijena postaju leno i sinekura za ljude koji ih nisu u stanju voditi.
Takvi kadrovi nisu odabrani prema iskustvu, znanju i sposobnosti, nego zato da se u podjeli plijena zadovolji politički ključ pa onda tek nakon nekog vremena postaju svjesni što institucija treba raditi. U razgradnji nekadašnjeg socijalizma jedan glavnih problema bila je nomenklatura i taj problem pojavljuje se ponovno, u ponešto drukčijem obliku.
Političke stranke svoje ljude s lista postavljaju na bilo koju poziciju koja je tim ljudima odgovarajuća, umjesto da biraju ljude koji su odgovarajući za instituciju. To znači da institucije nemaju svoj pravi sastav, nemaju ljude koji bi ih nosili, ne rade prema vrijednostima, nego birokratskom formalizmu.
Dužnosnici sve više putuju po svijetu, obilaze dijasporu, posjećuju državnike, ali sve ih manje dolazi ovamo, a i kada dođu (Erdogan) neprimjereno im se laska i obećava (Orban). Neke se stalno zove a oni kažu da nemaju zašto doći (Cerar, Vučić). Prođe par dana i vidi se bijeda rezultata (Rusija, Putin)
Institucije tako postaju instrument klike koja je dobila taj dio kolača pod kontrolu.
Ključne strateške i političke odluke u Hrvatskoj ne donose institucije, jer bi onda i odgovarale za njih. Odlučuju grupe, pojedinci u klikama koje se međusobno bore, koje se okupljaju na nogometnim utakmicama, alkarskim utrkama ili uz janjetinu.
Stvarnost je da vlade sistematski uništavaju institucije koje smetaju samo vlasti. Postavljaju nesposobne na čelo, nemarnima daju posao, sredstva daju za unutarnje troškove vođenja, luksuza i računovodstva.
To je strašno destruktivno za institucije, posebno kad trebaju štititi slobodu ekonomskog nadmetanja. Koliko imamo institucija za zaštitu tržišnog natjecanja, nadzor financijskih usluga, poticanje investicija, zaštitu potrošača?
U te grupe, čini mi se, imaju pristup samo ljudi koji uz opuštenu kravatu nakon janjetine večere pjevaju domoljubne pjesme, a onda nakon trećeg ili četvrtog gemišta postignu dogovor gdje će se graditi most ili kuda će ići trasa ceste.
To je stvarnost i to uništava institucije.
Nije u pitanju mentalitet društva, nego sistematsko, namjerno i koristoljubno uništavanje pravih institucija. Političke ceremonije su forma bez sadržaja, institucije ostaju same i bez podrške na vjetrometini, pa nije čudo da rade prema načelu birokratskog formalizma.
Formalizacija je način obrane nesposobnih od pitanja što radite i za što odgovarate. Formalno, institucija postoji i radi što joj je zakon naredio, ali zakon traži više od toga, institucija treba ispuniti svrhu zbog koje je osnovana, a ako joj zakon to ne dozvoljava ovlasti i sredstva nisu dovoljna, upozoravati i predlagati da se zakon odgovarajuće dopuni i izmijeni.
Ljudi koji vode institucije zadovoljni su što odrađuju svoj birokratski dio zadatka. A birokracija nije samo glupost slanja građanina od šaltera do šaltera, već sistem rada i odlučivanja u kojem se ne odlučuje o cjelini, već svatko samo u okviru svog zadatka. I premda svatko radi svoj dio zadatka, cjeline nema.
I još pitanje. Kamo mi to želimo? Što su ciljevi koji nas vežu?
Ne veže nas prošlost hrvatskih kraljeva, iliraca, ustaša i partizana, već budućnost koju dijelimo. Bez smisla i cilja prema čemu procjenjujemo tko smo i gdje smo? Ni lijevo ni desno već naprijed, pravac je gradnje sloge, identiteta i zajednice.
Sve sam to rekao i napisao. Izdalo me je strpljenje, a uskoro će i pamet. Željan sam uzora i dobroga. Ne mogu samo žalovati nad gubitnicima i hendikepiranima. Ja kao Hrvat i građanin Hrvatske osjećam se kao osoba s posebnim potrebama. Želim napredak i slobodno društvo, a čujem mračno narikanje i zazivanje Božje pomoći i europskih fondova
Dobro je govorio Karl Renner: naciju čini zajednička sudbina (Nationen als Schicksalsgemeinschaft). Izaći iz bijede i primitivizma civilizacijske periferije znači gledati naprijed, koristiti satelitsku navigaciju a ne voziti prema retrovizoru. Ne idemo mi nikuda, mi tapkamo na mjestu.
Sve sam to rekao i napisao. Izdalo me je strpljenje, a uskoro će i pamet. Željan sam uzora i dobroga. Ne mogu samo žalovati nad gubitnicima i hendikepiranima. Ja kao Hrvat i građanin Hrvatske osjećam se kao osoba s posebnim potrebama. Želim napredak i slobodno društvo, a čujem mračno narikanje i zazivanje Božje pomoći i europskih fondova.
“Pred nama se, bez obzira koja će grupa pobijediti, ne nalazi cvjetanje ljeta nego najprije polarna noć s ledenim mrakom i oštrinom. Jer tamo gdje nema ničega, svoje pravo nije izgubio samo car nego i proleter. Kada ta noć polako zađe, tko će tada od onih čije je proljeće prividno tako raskošno cvjetalo još živjeti? I što će tada od svih vas iznutra postati? Ogorčenost ili filistarstvo, jednostavno tupo prihvaćanje svijeta i poziva, ili ono treće i ne najrjeđe: mistični bijeg iz svijeta kod onih koji imaju dara za to ili koji, često i loše, to čine iz mode?“ (Weber)
autograf
