U prosincu 2018. godine Radnička fronta, hrvatska politička stranka lijevog predznaka, najavila je kako će kandidirati Katarinu Peović, docenticu na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, za poziciju predsjednice Republike Hrvatske na predsjedničkim izborima koji se planiraju održati krajem ove godine.
Katarina Peović diplomirala je komparativnu književnosti i kroatistiku na Filozofskom Fakuletu sveučilišta u Zagrebu 1999. godine. Magistrirala je 2004. godine te s temom „Novomedijska pismenost: Perspektive digitalne i mrežne tekstualnosti i društvenosti“ doktorirala 2010. godine. U vrijeme dok je ta organizacija još nešto predstavljala bila je članica Hrvatskog helsinškog odbora, između 2000. i 2005. godine, a od 2004. do 2006. dio uredništva časopisa Zarez. Kao članica Radničke fronte lani je bila i na poziciji rotacijske zastupnice u Gradskoj skupštini Grada Zagreba.
Lupigin suradnik, Demian Vokši, koji je, da napomenemo, i sam krajem 2014. i početkom 2015. godine bio član Radničke fronte, s Katarinom Peović razgovarao je o aktualnim temama poput budućnosti Hrvatske u Europskoj uniji i NATO-u, te o položaju Hrvatske u regionalnoj i globalnoj političkoj sceni.
"Naš cilj je artikulacija vizije društva demokratskog socijalizma 21. stoljeća" - Katarina Peović (FOTO: Barbara Trbojević)
Za početak, dopustite nam da budemo poprilično izravni: s obzirom da ste kandidatkinja jedne od manjih političkih stranaka u Hrvatskoj, smatrate li zaista da možete realno konkurirati kandidatima prominentnijih političkih stranaka u predsjedničkim izborima?
- Naravno da su neki scenariji vjerojatniji od drugih, ako gledate ankete, političku i ekonomsku moć pojedinih političara. Kampanje ovise o novcima – oni koji imaju više novaca za kampanju postižu bolje rezultate. Mediji su dominantno u vlasništvu krupnog kapitala ili pod nadzorom trenutne vlasti koja dominantno zastupa interese tog istog kapitala, gdje na bitne pozicije mogu doći samo ljudi koji su internalizirali dominantnu ideologiju u društvu – naravno da će takvi mediji preferirati, davati više prostora i prikazivati kao relevantnu opciju samo one koji ostaju unutar sistemskih opcija. Dok će druge, ako im uopće posvete pažnju, tretirati kao nekakav demokratski ukras ili dodatnu zabavu. Izbori nikad nisu ravnopravna bitka. Oni koji zastupaju kapital i oni koji se bore za narod nikad nisu bili u istoj početnoj poziciji. No izbore također ne možemo svesti na predizborne statistike, kao i što demokraciju ne možemo suspendirati do trenutka kada će stvari biti drugačije i bolje. Što učiniti s činjenicom da prema izbornim anketama najveće šanse imaju oni koji prednjače u antinarodnim politikama, sluganskom odnosu prema Bruxellesu, koji služe kao servis tajkunima, koji izražavaju antiimigrantske stavove, kojima brutalno nasilje i ratni zločin nisu prepreke za odlikovanja? S druge strane, trenutno stanje anketa ne govori puno – trenutna predsjednica ima znatnu prednost, no bivši predsjednik Josipović je u isto vrijeme prije prošlih izbora imao čak 52 posto podrške. Ono što nas, mene i Radničku frontu, razlikuje od drugih jest da mi niti ne tražimo isključivo "pobjedu na izborima", niti nas zanima "preuzimanje vlasti" – naš cilj je artikulacija vizije društva demokratskog socijalizma 21. stoljeća – u kojem narodna većina ima vlast nad ekonomijom i imovinom, proizvodnju organiziraju radnici, a proizvodi se za potrebe a ne za stvaranje profita, za osiguranje moralno važnih potreba – besplatnog i javno dostupnog zdravstva, za krajnjeg korisnika besplatnog obrazovanja, stanovanja, prehrane.
Kako planirate provesti u djelo ciljeve koje artikulirate ako vas ne zanima eventualno preuzimanje vlasti?
- Nemamo iluzije da je „preuzimanje vlasti” dovoljno – pobjeda na izborima je nužan korak, ali se promjena sistema ne može desiti „odozgo”, već društvenu transformaciju treba potaknuti odozdo. To znači stvaranje društvenog konsenzusa za demokratski socijalizam koji se temelji i na društvenom vlasništvu, ali i na demokratskom protagonizmu. Danas je većini onemogućeno da se bavi politikom, da politički djeluje, pa i razmišlja. Ako uzmemo statistike o siromaštvu, jasno nam je da se skoro trećina društva brine za puku egzistenciju. Ukoliko želimo korjenite promjene prva zadaća je osigurati svima moralno važne potrebe, kao preduvjet za demokratsko djelovanje u korist većine. „Preuzeti vlast” u postojećem kapitalističkom parlamentarizmu znači samo jedne zamijeniti drugima, znači kozmetičke preinake u okviru postojećih „mogućnosti” - a one su određene okvirom koji nama, na periferiji Evrope, ne dozvoljava svima dostupno i besplatno zdravstvo, obrazovanje, stanovanje, hranu. Što neke reformističke mjere mogu učiniti osim još dodatno zacementirati podređeni status čitavih društvenih grupacija? Pogledajmo što se desilo u Grčkoj u kojoj je Syriza donijela promjenu koja je osigurala da do promjene ne dođe – „ljevica” tamo provodi one mjere štednje čija ih je „kritika” dovela na vlast. Da bi se desila korjenita promjena – u njoj moraju svi sudjelovati.
Kao svoj politički program navodite demokratski socijalizam 21. stoljeća? Što takav program podrazumijeva po pitanju vanjske politike i koliko je realno očekivati da će ga biti moguće provesti?
- Upravo je pozicija Hrvatske u političko-ekonomskim odnosima u regiji i u Evropi, kao i u svijetu, ključan razlog zašto demokratski socijalizam 21. stoljeća predstavlja pravu alternativu. Nerazvijene i slabo razvijene zemlje na (polu)periferiji svjetskog ekonomskog sistema – kao što je to Hrvatska – se u okviru ovoga sistema ne mogu razviti. Ne dogode li se velike promjene, tavorit ćemo i dalje u nerazvijenosti, siromaštvu i nejednakosti. Bogate zemlje centra uz pomoć briselske administracije nameću pravila tržišne utakmice zemljama, a ta pravila uključuju zabranu državnog intervencionizma i subvencioniranje domaćih industrija. Iako bogate zemlje kapitalističkog centra same nisu do bogatstva došle u tim uvjetima, već uvjetima imperijalizma i dominacije, sada im ta pravila tobože "slobodnog tržišta" služe kako bi reproducirala odnose nejednakosti između zemalja bogatog kapitalističkog centra, poput Njemačke, Nizozemske, Austrije, i periferije koja tom centru služi kao izvor jeftine radne snage, tržište za izvozne proizvode i jeftina turistička oaza. Samo politika posvećena korjenitoj promjeni sistema može doista dosljedno i beskompromisno biti na strani radništva, siromašnih i potlačenih te interesa većine društva. A taj interes mora se artikulirati prema Bruxellesu, MMF-u, Svjetskoj banci. Moramo prestati sa sluganskim odnosom podređenosti, igrom učitelja i učenika u kojoj naši političari, uključujući predsjednicu, ne igraju za svoj narod. S druge strane, naravno da smo svjesni da se promjene, a pogotovo ne krupne, ne mogu dešavati preko noći i da je Hrvatska mala i slaba zemlja te da će situacija kod nas uvelike ovisiti o tome što će se događati s većim igračima – npr. Velikom Britanijom ili Sjedinjenim Državama. Ono što zasad tamo vidimo je puno pozitivnije (npr. pokreti oko JeremyjaCorbyna i Bernieja Sandersa) nego ono što postoji u Hrvatskoj. Sasvim je sigurno da se korjenite promjene ne mogu dogoditi na razini jedine zemlje i da je internacionalistička politika nužnost. Dobar uzor za djelovanje možemo vidjeti npr. i kod slovenske Levice, s kojom imamo dobru dugogodišnju suradnju.
Surađujete li možda se nekim političkim akterom u inozemstvu koji bi vam mogao biti utjecajna potpora kada se usprotivite Bruxellesu, MMF-u i Svjetskoj banci ili im se planirate usprotiviti samostalno, uz eventualnu potporu slovenske Levice?
- Za sada smo predaleko od tog scenarija da bi naše protivljenje Bruxellesu, MMF-u i Svjetskoj banci bilo značajno za Hrvatsku ili regiju ili Evropu. Puno toga ovisi o razvoju situacije u drugim zemljama. Primjerice u Velikoj Britaniji je dosta turbulentno i rezultat događanja u toj zemlji (Brexit je zaustavljen) ostavit će dubljeg traga na sve nas, pa i za ljevicu kojoj jačanje Corbynovih laburista daje vjetar u leđa. Ako me pitate za suradnju ostvarili smo je s mnogima – sa Slovenskom Levicom smo imali zajedničku akciju u Piranskom zaljevu kao i prosvjed na Bleiburgu, surađujemo i s GUE/NGL ljevicom – parlamentarnom EU ljevicom koja je na našu molbu dala i svoju podršku radnicima Uljanika. Surađujemo s Rifondazione comunista iz Italije, Sozialistische LinksPartei iz Austrije, Socialist Party iz Engleske, Parti de Gauche i pripadnom platformom La France Insoumise u Francuskoj, Levicom iz Makedonije, te npr. platformom Marks21 iz Srbije.
"Koliko nam šteti podanička politika prema EU najbolje pokazuje primjer brodogradnje" (FOTO: Barbara Trbojević)
Kao jedne od prioriteta hrvatske vanjske politike Ministarstvo vanjskih i europskih poslova navodi pozicioniranje unutar EU institucija i suradnju s NATO saveznicima. S obzirom da lijevu politiku Radničke fronte koja na članstvo u Europskoj Uniji i NATO-u ne gleda blagonaklono, kako biste se kao predsjednica pozicionirali po pitanjima suradnje unutar EU i NATO-a?
- Mi nemamo ništa protiv međunarodnog udruživanja i bilo kojeg vida internacionalne suradnje pa tako ni one u Evropi. Nismo protiv udružene Evrope kao takve nego protiv EU kao konkretne unije kakva sada postoji, a koja radi protiv interesa ne samo perifernih zemalja EU, nego i većine stanovništva Evrope. Ulaskom u Evropsku uniju ništa se pozitivno za Hrvatsku nije desilo – pri tome smo izgubili 300.000 ljudi. Oko 14 posto ukupnog radnosposobnog stanovništva iselilo se i radi u inozemstvu – pri tome smo pri vrhu u EU u kojoj je taj prosjek tek 3,8 posto. Ulaskom u EU ozbiljno smo ugrozili našu ekonomiju – premda se, jasno, nikome pojedinačno ne može zamjeriti što je iz potrebe otišao tražiti bolji život za sebe i svoju obitelj. No ono što može biti dobro za pojedince, ne mora nužno biti dobro za čitavo društvo. A depopulacija, koja proistječe primarno iz katastrofalnog nazadovanja čitave zemlje u zadnjih 30 godina, velik je problem – pogotovo u svjetlu sve veće ksenofobije po pitanju migracija i dolaska stranih radnika u Hrvatsku. Koliko nam šteti podanička politika prema EU najbolje pokazuje primjer brodogradnje. Iako brodogradilišta svake godine, unatoč katastrofalnoj politici koju sve vlasti vode što se tiče brodogradnje, vraćaju više poreza nego što je država u njih uložila, te brod predstavlja jedan od naših najkompleksnijih proizvoda – mediji i politika šire priče o brodogradnji kao utegu hrvatske ekonomije, a gašenje te – jedne od naših zadnjih izvoznih grana – legitimiraju se "pravilima" EU, što nije netočno, no ne govori čitavu priču niti daje potpuni kontekst. Političari se brane da su im "vezane ruke" zato jer su "pravila jasno propisana". Pomoćnik ministra i ministar Darko Horvat jednostavno misle da je dovoljno prstom uputiti na Europsku komisiju pa da svi u Hrvatskoj stanu u stav mirno. No, to nije prvi puta – i kada smo privatizirali brodogradilišta govorilo se da se to radi pod monitoringom EK, a da bi se kasnije ustvrdilo da je privatizacija brodogradilišta bila "preporuka" a ne obaveza RH. Tako se i sada govori o monitoringu Europske komisije kao o nekoj onostranoj sili koja sve nadzire, pa su zato vladi "ruke vezane". Ali pomoćnik ministra uopće ne govori što bi se to tragično desilo da vlada osigura jamstva brodogradnji, kao što pomoć svojoj brodogradnji pružaju sve vodeće sile u brodogradnji jer ta industrija bez toga ni ne može postojati. Kina i Južna Koreja, ali i Italija prakticiraju državni intervencionizam u brodogradnji kako bi je učinili konkurentnijom. Država daje subvencije u trenutku nelikvidnosti da bi nakon isporuke od brodova imala od brodogradnje koristi, jer brodogradnja nije visokoprofitabilna industrija, ona na sebe veže druge industrije i tako osigurava ne samo radna mjesta već u konačnici i dobit. Trebalo bi prekinuti praksu dosadašnje politike u kojoj i Kolinda Grabar-Kitarović kao i njezini prethodnici zagovara "bolne rezove” i “nužne reforme”, pozivajući strane diplomate da discipliniraju političare u regiji koji nisu spremni na ekonomske mjere štednje. Ekonomske mjere štednje koje nam nameće Bruxelles, a to jasno vidimo na primjeru Grčke i Makedonije, još dodatno oslabljuju ekonomije periferije, pojačavajući pritisak u smjeru interesa kapitala. Makedonija je sprovela sve reforme, kao dobar učenik, snizila poreze za kapital, te je sada na visokom mjestu tzv. Doing Business ljestvice koja definira "poduzetničke slobode", ona je i na prvom mjestu između 144 zemlje u kategoriji najniže ukupne porezne stope za privatne tvrtke. Istovremeno Makedonija ima najvišu stopu nezaposlenosti, najniže plaće u regiji, ogromnu nejednakost. Vanjska politika bi trebala biti temeljena na obrani ekonomskih interesa većine u Hrvatskoj, zaštiti domaće ekonomije, radnih mjesta u brodogradnji i drugim industrijskim granama koje su ugrožene ekonomskom dominacijom kapitalističkih zemalja centra, pa i ugovorima s EU, koji su ipak uvijek donekle predmet pregovora, kako sada vidimo i s Brexitom. EU je primarno trgovinska i liberalna unija. NATO-u smo se pridružili nedemokratski, bez referenduma, naš izlazak iz te organizacije ničim nije uvjetovan, tako da ne moramo biti dio NATO-a da bismo bili u EU. Niti Austrija, Švicarska, Irska, Švedska i Finska nisu u NATO-u. NATO ne služi nikakvim interesima RH, navodno smo tim članstvom sigurniji, ali zapravo pasivno služimo provođenju militarističke i nedemokratske američke vanjske politike otvarajući se tako i za moguće terorističke napade. Trošimo solidan novac na NATO prilagodbe i misije. Koliko nas to košta godišnje? Afganistan – 55 milijuna kuna, operacija EU "SOFIA" – oko dva milijuna kuna, jačanje prisutnosti NATO-a u Poljskoj – oko 33 milijuna kuna, Kosovo – 24 milijuna kuna, 2019. godine se uključujemo u novu misiju – onu u Iraku koja će nas koštati 4,3 milijuna kuna, "EU NAVFOR Somalia – ATALANTA" 3,5 milijuna. Ukupno godišnje, u prosjeku RH troši preko 108 milijuna kuna, dok se istovremeno raspada javno zdravstvo, nemamo za penzije. Istovremeno, teško je argumentirati da smo nešto dobili od NATO-a u sigurnosnom ili ekonomskom pogledu. Dakle, naš stav bi bio izlazak iz NATO-a i povlačenje naših vojnika iz svih vojnih misija. Trebalo bi prestati sa sluganskom politikom Hrvatske u odnosu prema Europskoj uniji, SAD-u i Sjevernoatlantskom savezu te uspostaviti uistinu dosljednu neovisnu vanjsku politiku Hrvatske, koja bi se vodila ne prema geopolitičkim, vojnim i ekonomskim interesima političkih elita Zapada, nego prema interesima većine društva u Hrvatskoj, naravno tako da pritom ne ugrožavamo interese većine u drugim zemljama.
Imate li plan što napraviti u slučaju da se SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i ostale zemlje s kojima je Hrvatska strateški partner usprotive hrvatskom izlasku iz NATO-a i na to reagiraju diplomatskim i ekonomskim pritiscima?
- Nije nimalo neizgledno da će se to dogoditi. Koliko god Hrvatska bila mala zemlja, NATO-u se sigurno ne bi svidjelo da iz njihova saveza izlaze i najmanje zemlje jer to ostavlja dojam slabosti. Također, svakako da vlade SAD-a i Velike Britanije, kakve su sada, ne bi nimalo simpatizirale nekakvu progresivnu opciju na vlasti u Hrvatskoj. No teško je reći što će biti u budućnosti, primjerice, ako u Velikoj Britaniji na vlasti budu Corbynovi Laburisti, a sandersistička ljevica još ojača u SAD-u, situacija bi mogla biti potpuno drugačija. Svakako je, sigurno, da se bilo kakav takav potez treba pomno realpolitički i diplomatski pripremiti, da treba izgraditi veze i s drugim silama (Kinom, Rusijom i ostalima), tražiti moguće rupe koje se može iskoristiti i da nema koristi od toga da se ide glavom kroza zid – simbolički izlazak iz NATO-a koji bi nam pritom donio sankcije svakako nije kvalitetno rješenje. Dakako, u ovom trenutku nema smisla praviti nekakve konkretne planove – niti je Radnička fronta blizu vlasti, niti je moguće znati kakva će situacija u svijetu biti za deset, 20 ili 30 godina.
Kako vidite ulogu Hrvatske u regiji?
- Hrvatska bi trebala voditi internacionalističku progresivnu politiku povezivanja različitih zemalja na osnovi solidarnosti i zajedničkih interesa. Ili ćemo zajedno u regiji shvatiti da nam okviri neoliberalizma, politika "dobrih učenika" EU i SAD-a, slijeđenje naredbi Bruxellesa, MMF-a i Svjetske banke štete ili ćemo svi tavoriti u nerazvijenosti i skončati prema više-manje istom scenariju. Potreban je zaokret u smjeru neovisne, internacionalističke i antiimperijalističke vanjske politike. Svim zemljama u regiji Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Sloveniji, Crnoj Gori i Hrvatskoj štete neoliberalne politike koje karakterizira brutalna privatizacija, deregulacija tržišta i zabrana državnog protekcionizma nad industrijama od strateškog značaja. Proizvodnja lažnih nacionalističkih antagonizama elita u zemljama regije imaju za cilj zaobilaženje onog jedinog i istinskog antagonizma između kapitalističkih elita, koje međusobno odlično na ovim prostorima surađuju, i obespravljene većine – radnika, nezaposlenih, umirovljenika, blokiranih, iseljenih. Svi naši narodi pate na isti način, a nacionalizmi nisu ništa drugo do varijanta istog, iako se nacionalistički mitovi temelje na nekoj posebnosti svakog od tih naroda. Od podjela profitiraju oni koji se istovremeno pozivaju na „suverenizam“ i drže ljestve stranom kapitalu i domaćim, regionalno udruženim, kapitalistima, pa i mafijama.
Jeste li u kontaktu s potencijalnim političkim saveznicima u zemljama regije osim spomenute slovenske Levice, a koji dijele vaš stav o internacionalizmu?
- Ljevica je u zemljama bivše Jugoslavije, nažalost, za sada slaba. Osim slovenske Levice, koja je parlamentarna stranka, i uspjeha RF-a s koalicijskim partnerima na lokalnoj razini u Hrvatskoj, od ozbiljnijih pokušaja možemo istaći makedonsku Levicu, koja je ostvarila solidan uspjeh na izborima. No tu treba dodati da je, recimo, u Srbiji velik problem to što samo za puko osnivanje stranke treba 10.000 potpisa odmah na početku – ako se to usporedi s tričavih 100 potpisa u Hrvatskoj, jasno je koliko su i formalne prepreke veće u Srbiji nego u Hrvatskoj.
"Kao predsjednica zagovarala bih politike potpuno suprotne od onih Kolinde Grabar-Kitarović" (FOTO: Radnička fronta)
Na koji način bi se, po Vama, Hrvatska trebala nositi s izbjegličkom krizom?
- Hrvatska bi trebala graditi socijalne i ekonomske uvjete za dobar standard domaćih i stranih državljana, a potonjih prema zadnjim statistikama MUP-a ima svega oko jedan posto u ukupnoj populaciji. Anti-migrantska retorika ima istu ulogu kao i nacionalistička retorika – da na umjetan način homogenizira većinu protiv manjine koja je zadnja odgovorna za loš život zbog kojeg su ljudi i očajni i ljuti. Nezaposlenost, siromaštvo, odlazak iz zemlje, bijedan život u mirovini razlozi su koji izazivaju bijes, no taj bijes umjesto da se usmjeri prema kapitalističkoj manjini, ideološki aparati ga kanaliziraju u smjeru migranata. To im zapravo za sada i ne uspijeva uzmemo li u obzir da naši ljudi u raznim mjestima otvoreno i hrabro pomažu imigrantima ne pristajući na prijetnje i kriminalizaciju humanosti. Treba istaći neke stvari koje u mejnstrimu rijetko dolaze u prvi plan. Od izbjeglica i migranata u principu nitko ne želi ostati u Hrvatskoj – svi preko Hrvatske samo prelaze želeći doći do razvijenih zemalja jezgre u kojima ima više posla, makar bijedno plaćenog. Što se tiče razloga zbog kojih se bježi iz zemalja kao što su Sirija, Irak, Afganistan ili Libija – zar je uopće potrebno isticati ulogu Zapada, tj. političkih, vojnih i ekonomskih elita tih zemalja, u kaosu i bijedi koji su tamo stvoreni? A nezanemariv dio problema seže sve do u kolonijalno doba, do prije kojih šezdesetak godina, kada se te zemlje, i ostatak svjetske periferije, nemilosrdno pljačkalo, na čemu se većina zemalja u koje se sad migrira, među ostalim, i obogatila. I na kraju, problem migracija na globalnoj razini ne može se riješiti sve dok je na snazi postojeći ekonomski sistem – u kapitalizmu će nužno manjina zemalja biti razvijenija, iako ni tamo nije idealno, kako vidimo npr. po trenutnoj situaciji u Francuskoj, dok će većina biti u relativno lošoj ili lošoj situaciji. Sve dok postoji takav nejednak razvoj – koji je neizbježan u okviru trenutnog sistema – bit će i migracija. Mi se zalažemo za rješavanje problema u korijenu, a ne za protofašističko fingiranje „rješavanje migrantskog problema“ ksenofobnim i neljudskim mjerama.
Kao predsjednica RH služili biste na poziciji vrhovne zapovjednice Oružanih snaga Republike Hrvatske. Kakav bismo odnos prema OSRH mogli očekivati od vas kad biste bili na toj poziciji?
- Veza predsjedničke funkcije i OSRH se u mandatu Kolinde Grabar-Kitarović usmjerava prema militarizaciji društva, zagovaranju izdašnog financiranja vojske, poticanju kupovine oružja, skupih vojnih aviona, jačanju uloge Republike Hrvatske u NATO-u i poticanju sudjelovanja i još izdašnijeg financiranja vojnih misija. Kao "vrhovna zapovjednica oružanih snaga" predsjednica inzistira na NATO misijama poput one u Afganistanu, koju plaćamo 55 milijuna kuna godišnje, a to je samo jedna od misija; poticala je kupovinu starih izraelskih vojnih aviona, u očito sumnjivim okolnostima, za tri milijarde kuna. Najavljivala obavezni vojni rok – ali to je srećom zaboravila. Kao predsjednica zagovarala bih politike potpuno suprotne od onih Kolinde Grabar-Kitarović – demilitarizaciju društva, smanjivanje financiranje vojske, bila bih protiv kupovine skupih vojnih aviona i oružja. Svakako bih se zalagala za istupanje Republike Hrvatske iz NATO-a i povlačenje svih hrvatskih vojnika iz vojnih misija.
S obzirom da se zalažete za izlazak iz NATO-a, logično je zaključiti da bi Hrvatska trebala započeti pojačano ulaganje u vlastite obrambene kapacitete. Smatrate li da je istovremen izlazak iz stabilnog vojnog saveza i smanjivanje financiranja Ministarstva obrane odgovoran način vođenja te sfere državne politike?
- Nije odgovorno to da smo Hrvatsku uveli u NATO bez društvenog konsenzusa koji bi se provjerio referendumom. NATO je sve samo ne „stabilan vojni savez” za nas uzmemo li u obzir da svojim članstvom u njemu štitimo vojne i geopolitičke interese SAD-a, stajemo na stranu huškanja, militarizacije i niza vojnih avantura. Što narod Hrvatske radi u Afganistanu? Koji su naši interesi za tu vojnu misiju? Nismo li se upravo članstvom u NATO-u otvorili prema potencijalnim terorističkim napadima? Ako ćemo o troškovima, samo na troškovima „mirovnih misija“ uštedjeli bismo preko 100 milijuna kuna godišnje. Po Strategiji nacionalne sigurnosti iz 2017. godine predviđa se postupno povećavanje izdvajanja za vojsku kontinuirano od 2019. do 2024. godine kako bi se u konačnici, a prema zahtjevima NATO-a, došlo do izdvajanja od dva posto BDP-a u te svrhe. Radnička fronta smatra da za tim nema realne potrebe, da se Hrvatska trenutno ne nalazi ni u kakvoj opasnosti i da je neodgovorno upravo suprotno – u ovakvoj lošoj ekonomsko-socijalnoj situaciji povećavati izdvajanja za vojsku i raditi na potpuno nepotrebnoj militarizaciji društva.
Od kojih država, stranaka, organizacija i pojedinaca u regiji, Europi i svijetu biste, kao predsjednica RH, očekivali partnerstvo i savezništvo? Od koga biste pak očekivali opoziciju svojoj političkoj viziji?
- Trebalo bi se suprotstaviti dosadašnjoj nacionalističkoj politici, za koju su odgovorne domaće ali i elite u regiji. Takvoj politici na području bivše Jugoslavije trebalo bi stati na kraj i zalagati se za suradnju i solidarnost na principu zajedničke koristi i razvoja te prekinuti s manipulativnom politikom u BiH. Suradnjom i solidarnošću treba ostvariti snažnije pozicije prema kapitalističkim elitama centra EU i ojačali svoje ekonomije u odnosu na ekonomije bogatih zemalja centra. Sve ove zemlje služe kao rezervoar jeftine radne snage, a "strane investicije" umjesto da otvaraju radna mjesta – što je uvriježena mantra domaćih elita – na jednak način osiromašuju radnike i lokalne ekonomije. Sjetimo se samo primjera tvornice FIAT u Srbiji koja je radnicima oduzela pravo na štrajk ili trenutnog štrajka radnika Tvornice kombajna SDF Žetelice u Županji. Za razliku od današnjice postjugoslavenskih zemalja – one su nekada u Jugoslaviji vodile izrazito samostalnu vanjsku politiku, vješto balansirajući između realsocijalističkog Istoka i kapitalističkog Zapada, te imale jednu od vodećih uloga u Pokretu nesvrstanih. U čitavoj povijesti ovoga područja, kako god tko političko-ideološki ocjenjivao SFRJ, to je nedvojbeno bilo razdoblje kad su zemlje s ovih prostora bile, u odnosu na svoju prošlost i ono što će uslijediti – najneovisnije. Realpolitički, ne imajući ikakvih iluzija o režimima, a kamoli progresivnosti, dotičnih država, trebalo bi jačati i odnose s onim velikim silama koje se trenutno nalaze na, više ili manje otvorenoj, „drugoj strani“ s obzirom na interese Zapada, kao što su Narodna Republika Kina i Ruska Federacija. To, pritom, jasno, nikako ne znači da satelitski odnos prema jednom bloku treba zamijeniti satelitskim odnosom prema drugom bloku ili imati neke iluzije o naravi režima u tim zemljama, kao što ih ne treba imati ni prema Zapadu. Trebalo bi se zalagati i za blisku suradnju Republike Hrvatske s progresivnim vlastima u cijelom svijetu, primjerice, Portugalom, Bolivijom, mogućom Corbynovom vladom u Velikoj Britaniji i progresivnim političkim vanparlamentarnim i neparlamentarnim opcijama u svijetu, recimo s rožavskim Kurdima u Siriji, europskom, južno- i sjevernoameričkom te afričkom ljevicom ...
Koje prednosti vidite u približavanju autokratskim velesilama poput Rusije i Kine te što očekujete da bi zemlje poput Bolivije i organizacije poput rožavskih Kurda mogle ponuditi Hrvatskoj, a da Hrvatska već ne može dobiti iz postojećih savezništava?
- Jugoslavija je uspješno balansirala između svjetskih sila ne priklanjajući se ni jednoj velesili koja svoju moć temelji na opresiji što unutarnjih potlačenih, reproducirajući klasne odnose, što opresiji manjih naroda reproducirajući geopolitičke odnose moći. Pozicija „male” zemlje može biti sluganska, no može biti itekako odlučna i suverena – jedno i drugo smo prošli i participirali smo u jednom i drugom geopolitičkom odnosu. Neka danas Andrej Plenković u Bruxelles dođe s idejom jednog glasa za jednu naciju. Ideja ravnopravnosti nacija u međunarodnim odnosima ne postoji, a mi se takvoj neravnopravnosti priklanjamo, služimo joj iako nama na periferiji Evrope u maloj zemlji takva politika ide najmanje u korist. U kratkoj povijesnoj epizodi jugoslavenskog socijalizma ideja nesvrstanih se pojavljuje kao ideja ujedinjavanja nacija na temelju odnosa ravnopravnih – jedan glas jedna nacija – to su međunarodni odnosi kojima bismo trebali težiti. Balansiranje između velikih nacija kao i pružanje ruke onima koji su opresirani, poput rožavskih Kurda i onih koji promišljaju drugačiju ekonomiju poput Bolivije i inzistiraju na svojoj suverenosti trebala bi biti ideja i temelj na kojem se trebaju graditi međunarodna jedinstva i savezništva. Pri tome, takva politika ne bi bila nikakva utopija, kao što niti komunisti nisu bili nikakvi utopisti, već autentični historijski materijalisti – upravo zato su njihova postignuća i modeli kada je riječ o međunarodnoj politici kao i politici nacionalne suverenosti za nas danas – nenadmašni.
lupiga
Katarina Peović diplomirala je komparativnu književnosti i kroatistiku na Filozofskom Fakuletu sveučilišta u Zagrebu 1999. godine. Magistrirala je 2004. godine te s temom „Novomedijska pismenost: Perspektive digitalne i mrežne tekstualnosti i društvenosti“ doktorirala 2010. godine. U vrijeme dok je ta organizacija još nešto predstavljala bila je članica Hrvatskog helsinškog odbora, između 2000. i 2005. godine, a od 2004. do 2006. dio uredništva časopisa Zarez. Kao članica Radničke fronte lani je bila i na poziciji rotacijske zastupnice u Gradskoj skupštini Grada Zagreba.
Lupigin suradnik, Demian Vokši, koji je, da napomenemo, i sam krajem 2014. i početkom 2015. godine bio član Radničke fronte, s Katarinom Peović razgovarao je o aktualnim temama poput budućnosti Hrvatske u Europskoj uniji i NATO-u, te o položaju Hrvatske u regionalnoj i globalnoj političkoj sceni.
"Naš cilj je artikulacija vizije društva demokratskog socijalizma 21. stoljeća" - Katarina Peović (FOTO: Barbara Trbojević)
Za početak, dopustite nam da budemo poprilično izravni: s obzirom da ste kandidatkinja jedne od manjih političkih stranaka u Hrvatskoj, smatrate li zaista da možete realno konkurirati kandidatima prominentnijih političkih stranaka u predsjedničkim izborima?
- Naravno da su neki scenariji vjerojatniji od drugih, ako gledate ankete, političku i ekonomsku moć pojedinih političara. Kampanje ovise o novcima – oni koji imaju više novaca za kampanju postižu bolje rezultate. Mediji su dominantno u vlasništvu krupnog kapitala ili pod nadzorom trenutne vlasti koja dominantno zastupa interese tog istog kapitala, gdje na bitne pozicije mogu doći samo ljudi koji su internalizirali dominantnu ideologiju u društvu – naravno da će takvi mediji preferirati, davati više prostora i prikazivati kao relevantnu opciju samo one koji ostaju unutar sistemskih opcija. Dok će druge, ako im uopće posvete pažnju, tretirati kao nekakav demokratski ukras ili dodatnu zabavu. Izbori nikad nisu ravnopravna bitka. Oni koji zastupaju kapital i oni koji se bore za narod nikad nisu bili u istoj početnoj poziciji. No izbore također ne možemo svesti na predizborne statistike, kao i što demokraciju ne možemo suspendirati do trenutka kada će stvari biti drugačije i bolje. Što učiniti s činjenicom da prema izbornim anketama najveće šanse imaju oni koji prednjače u antinarodnim politikama, sluganskom odnosu prema Bruxellesu, koji služe kao servis tajkunima, koji izražavaju antiimigrantske stavove, kojima brutalno nasilje i ratni zločin nisu prepreke za odlikovanja? S druge strane, trenutno stanje anketa ne govori puno – trenutna predsjednica ima znatnu prednost, no bivši predsjednik Josipović je u isto vrijeme prije prošlih izbora imao čak 52 posto podrške. Ono što nas, mene i Radničku frontu, razlikuje od drugih jest da mi niti ne tražimo isključivo "pobjedu na izborima", niti nas zanima "preuzimanje vlasti" – naš cilj je artikulacija vizije društva demokratskog socijalizma 21. stoljeća – u kojem narodna većina ima vlast nad ekonomijom i imovinom, proizvodnju organiziraju radnici, a proizvodi se za potrebe a ne za stvaranje profita, za osiguranje moralno važnih potreba – besplatnog i javno dostupnog zdravstva, za krajnjeg korisnika besplatnog obrazovanja, stanovanja, prehrane.
Kako planirate provesti u djelo ciljeve koje artikulirate ako vas ne zanima eventualno preuzimanje vlasti?
- Nemamo iluzije da je „preuzimanje vlasti” dovoljno – pobjeda na izborima je nužan korak, ali se promjena sistema ne može desiti „odozgo”, već društvenu transformaciju treba potaknuti odozdo. To znači stvaranje društvenog konsenzusa za demokratski socijalizam koji se temelji i na društvenom vlasništvu, ali i na demokratskom protagonizmu. Danas je većini onemogućeno da se bavi politikom, da politički djeluje, pa i razmišlja. Ako uzmemo statistike o siromaštvu, jasno nam je da se skoro trećina društva brine za puku egzistenciju. Ukoliko želimo korjenite promjene prva zadaća je osigurati svima moralno važne potrebe, kao preduvjet za demokratsko djelovanje u korist većine. „Preuzeti vlast” u postojećem kapitalističkom parlamentarizmu znači samo jedne zamijeniti drugima, znači kozmetičke preinake u okviru postojećih „mogućnosti” - a one su određene okvirom koji nama, na periferiji Evrope, ne dozvoljava svima dostupno i besplatno zdravstvo, obrazovanje, stanovanje, hranu. Što neke reformističke mjere mogu učiniti osim još dodatno zacementirati podređeni status čitavih društvenih grupacija? Pogledajmo što se desilo u Grčkoj u kojoj je Syriza donijela promjenu koja je osigurala da do promjene ne dođe – „ljevica” tamo provodi one mjere štednje čija ih je „kritika” dovela na vlast. Da bi se desila korjenita promjena – u njoj moraju svi sudjelovati.
Kao svoj politički program navodite demokratski socijalizam 21. stoljeća? Što takav program podrazumijeva po pitanju vanjske politike i koliko je realno očekivati da će ga biti moguće provesti?
- Upravo je pozicija Hrvatske u političko-ekonomskim odnosima u regiji i u Evropi, kao i u svijetu, ključan razlog zašto demokratski socijalizam 21. stoljeća predstavlja pravu alternativu. Nerazvijene i slabo razvijene zemlje na (polu)periferiji svjetskog ekonomskog sistema – kao što je to Hrvatska – se u okviru ovoga sistema ne mogu razviti. Ne dogode li se velike promjene, tavorit ćemo i dalje u nerazvijenosti, siromaštvu i nejednakosti. Bogate zemlje centra uz pomoć briselske administracije nameću pravila tržišne utakmice zemljama, a ta pravila uključuju zabranu državnog intervencionizma i subvencioniranje domaćih industrija. Iako bogate zemlje kapitalističkog centra same nisu do bogatstva došle u tim uvjetima, već uvjetima imperijalizma i dominacije, sada im ta pravila tobože "slobodnog tržišta" služe kako bi reproducirala odnose nejednakosti između zemalja bogatog kapitalističkog centra, poput Njemačke, Nizozemske, Austrije, i periferije koja tom centru služi kao izvor jeftine radne snage, tržište za izvozne proizvode i jeftina turistička oaza. Samo politika posvećena korjenitoj promjeni sistema može doista dosljedno i beskompromisno biti na strani radništva, siromašnih i potlačenih te interesa većine društva. A taj interes mora se artikulirati prema Bruxellesu, MMF-u, Svjetskoj banci. Moramo prestati sa sluganskim odnosom podređenosti, igrom učitelja i učenika u kojoj naši političari, uključujući predsjednicu, ne igraju za svoj narod. S druge strane, naravno da smo svjesni da se promjene, a pogotovo ne krupne, ne mogu dešavati preko noći i da je Hrvatska mala i slaba zemlja te da će situacija kod nas uvelike ovisiti o tome što će se događati s većim igračima – npr. Velikom Britanijom ili Sjedinjenim Državama. Ono što zasad tamo vidimo je puno pozitivnije (npr. pokreti oko JeremyjaCorbyna i Bernieja Sandersa) nego ono što postoji u Hrvatskoj. Sasvim je sigurno da se korjenite promjene ne mogu dogoditi na razini jedine zemlje i da je internacionalistička politika nužnost. Dobar uzor za djelovanje možemo vidjeti npr. i kod slovenske Levice, s kojom imamo dobru dugogodišnju suradnju.
Surađujete li možda se nekim političkim akterom u inozemstvu koji bi vam mogao biti utjecajna potpora kada se usprotivite Bruxellesu, MMF-u i Svjetskoj banci ili im se planirate usprotiviti samostalno, uz eventualnu potporu slovenske Levice?
- Za sada smo predaleko od tog scenarija da bi naše protivljenje Bruxellesu, MMF-u i Svjetskoj banci bilo značajno za Hrvatsku ili regiju ili Evropu. Puno toga ovisi o razvoju situacije u drugim zemljama. Primjerice u Velikoj Britaniji je dosta turbulentno i rezultat događanja u toj zemlji (Brexit je zaustavljen) ostavit će dubljeg traga na sve nas, pa i za ljevicu kojoj jačanje Corbynovih laburista daje vjetar u leđa. Ako me pitate za suradnju ostvarili smo je s mnogima – sa Slovenskom Levicom smo imali zajedničku akciju u Piranskom zaljevu kao i prosvjed na Bleiburgu, surađujemo i s GUE/NGL ljevicom – parlamentarnom EU ljevicom koja je na našu molbu dala i svoju podršku radnicima Uljanika. Surađujemo s Rifondazione comunista iz Italije, Sozialistische LinksPartei iz Austrije, Socialist Party iz Engleske, Parti de Gauche i pripadnom platformom La France Insoumise u Francuskoj, Levicom iz Makedonije, te npr. platformom Marks21 iz Srbije.
"Koliko nam šteti podanička politika prema EU najbolje pokazuje primjer brodogradnje" (FOTO: Barbara Trbojević)
Kao jedne od prioriteta hrvatske vanjske politike Ministarstvo vanjskih i europskih poslova navodi pozicioniranje unutar EU institucija i suradnju s NATO saveznicima. S obzirom da lijevu politiku Radničke fronte koja na članstvo u Europskoj Uniji i NATO-u ne gleda blagonaklono, kako biste se kao predsjednica pozicionirali po pitanjima suradnje unutar EU i NATO-a?
- Mi nemamo ništa protiv međunarodnog udruživanja i bilo kojeg vida internacionalne suradnje pa tako ni one u Evropi. Nismo protiv udružene Evrope kao takve nego protiv EU kao konkretne unije kakva sada postoji, a koja radi protiv interesa ne samo perifernih zemalja EU, nego i većine stanovništva Evrope. Ulaskom u Evropsku uniju ništa se pozitivno za Hrvatsku nije desilo – pri tome smo izgubili 300.000 ljudi. Oko 14 posto ukupnog radnosposobnog stanovništva iselilo se i radi u inozemstvu – pri tome smo pri vrhu u EU u kojoj je taj prosjek tek 3,8 posto. Ulaskom u EU ozbiljno smo ugrozili našu ekonomiju – premda se, jasno, nikome pojedinačno ne može zamjeriti što je iz potrebe otišao tražiti bolji život za sebe i svoju obitelj. No ono što može biti dobro za pojedince, ne mora nužno biti dobro za čitavo društvo. A depopulacija, koja proistječe primarno iz katastrofalnog nazadovanja čitave zemlje u zadnjih 30 godina, velik je problem – pogotovo u svjetlu sve veće ksenofobije po pitanju migracija i dolaska stranih radnika u Hrvatsku. Koliko nam šteti podanička politika prema EU najbolje pokazuje primjer brodogradnje. Iako brodogradilišta svake godine, unatoč katastrofalnoj politici koju sve vlasti vode što se tiče brodogradnje, vraćaju više poreza nego što je država u njih uložila, te brod predstavlja jedan od naših najkompleksnijih proizvoda – mediji i politika šire priče o brodogradnji kao utegu hrvatske ekonomije, a gašenje te – jedne od naših zadnjih izvoznih grana – legitimiraju se "pravilima" EU, što nije netočno, no ne govori čitavu priču niti daje potpuni kontekst. Političari se brane da su im "vezane ruke" zato jer su "pravila jasno propisana". Pomoćnik ministra i ministar Darko Horvat jednostavno misle da je dovoljno prstom uputiti na Europsku komisiju pa da svi u Hrvatskoj stanu u stav mirno. No, to nije prvi puta – i kada smo privatizirali brodogradilišta govorilo se da se to radi pod monitoringom EK, a da bi se kasnije ustvrdilo da je privatizacija brodogradilišta bila "preporuka" a ne obaveza RH. Tako se i sada govori o monitoringu Europske komisije kao o nekoj onostranoj sili koja sve nadzire, pa su zato vladi "ruke vezane". Ali pomoćnik ministra uopće ne govori što bi se to tragično desilo da vlada osigura jamstva brodogradnji, kao što pomoć svojoj brodogradnji pružaju sve vodeće sile u brodogradnji jer ta industrija bez toga ni ne može postojati. Kina i Južna Koreja, ali i Italija prakticiraju državni intervencionizam u brodogradnji kako bi je učinili konkurentnijom. Država daje subvencije u trenutku nelikvidnosti da bi nakon isporuke od brodova imala od brodogradnje koristi, jer brodogradnja nije visokoprofitabilna industrija, ona na sebe veže druge industrije i tako osigurava ne samo radna mjesta već u konačnici i dobit. Trebalo bi prekinuti praksu dosadašnje politike u kojoj i Kolinda Grabar-Kitarović kao i njezini prethodnici zagovara "bolne rezove” i “nužne reforme”, pozivajući strane diplomate da discipliniraju političare u regiji koji nisu spremni na ekonomske mjere štednje. Ekonomske mjere štednje koje nam nameće Bruxelles, a to jasno vidimo na primjeru Grčke i Makedonije, još dodatno oslabljuju ekonomije periferije, pojačavajući pritisak u smjeru interesa kapitala. Makedonija je sprovela sve reforme, kao dobar učenik, snizila poreze za kapital, te je sada na visokom mjestu tzv. Doing Business ljestvice koja definira "poduzetničke slobode", ona je i na prvom mjestu između 144 zemlje u kategoriji najniže ukupne porezne stope za privatne tvrtke. Istovremeno Makedonija ima najvišu stopu nezaposlenosti, najniže plaće u regiji, ogromnu nejednakost. Vanjska politika bi trebala biti temeljena na obrani ekonomskih interesa većine u Hrvatskoj, zaštiti domaće ekonomije, radnih mjesta u brodogradnji i drugim industrijskim granama koje su ugrožene ekonomskom dominacijom kapitalističkih zemalja centra, pa i ugovorima s EU, koji su ipak uvijek donekle predmet pregovora, kako sada vidimo i s Brexitom. EU je primarno trgovinska i liberalna unija. NATO-u smo se pridružili nedemokratski, bez referenduma, naš izlazak iz te organizacije ničim nije uvjetovan, tako da ne moramo biti dio NATO-a da bismo bili u EU. Niti Austrija, Švicarska, Irska, Švedska i Finska nisu u NATO-u. NATO ne služi nikakvim interesima RH, navodno smo tim članstvom sigurniji, ali zapravo pasivno služimo provođenju militarističke i nedemokratske američke vanjske politike otvarajući se tako i za moguće terorističke napade. Trošimo solidan novac na NATO prilagodbe i misije. Koliko nas to košta godišnje? Afganistan – 55 milijuna kuna, operacija EU "SOFIA" – oko dva milijuna kuna, jačanje prisutnosti NATO-a u Poljskoj – oko 33 milijuna kuna, Kosovo – 24 milijuna kuna, 2019. godine se uključujemo u novu misiju – onu u Iraku koja će nas koštati 4,3 milijuna kuna, "EU NAVFOR Somalia – ATALANTA" 3,5 milijuna. Ukupno godišnje, u prosjeku RH troši preko 108 milijuna kuna, dok se istovremeno raspada javno zdravstvo, nemamo za penzije. Istovremeno, teško je argumentirati da smo nešto dobili od NATO-a u sigurnosnom ili ekonomskom pogledu. Dakle, naš stav bi bio izlazak iz NATO-a i povlačenje naših vojnika iz svih vojnih misija. Trebalo bi prestati sa sluganskom politikom Hrvatske u odnosu prema Europskoj uniji, SAD-u i Sjevernoatlantskom savezu te uspostaviti uistinu dosljednu neovisnu vanjsku politiku Hrvatske, koja bi se vodila ne prema geopolitičkim, vojnim i ekonomskim interesima političkih elita Zapada, nego prema interesima većine društva u Hrvatskoj, naravno tako da pritom ne ugrožavamo interese većine u drugim zemljama.
Imate li plan što napraviti u slučaju da se SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i ostale zemlje s kojima je Hrvatska strateški partner usprotive hrvatskom izlasku iz NATO-a i na to reagiraju diplomatskim i ekonomskim pritiscima?
- Nije nimalo neizgledno da će se to dogoditi. Koliko god Hrvatska bila mala zemlja, NATO-u se sigurno ne bi svidjelo da iz njihova saveza izlaze i najmanje zemlje jer to ostavlja dojam slabosti. Također, svakako da vlade SAD-a i Velike Britanije, kakve su sada, ne bi nimalo simpatizirale nekakvu progresivnu opciju na vlasti u Hrvatskoj. No teško je reći što će biti u budućnosti, primjerice, ako u Velikoj Britaniji na vlasti budu Corbynovi Laburisti, a sandersistička ljevica još ojača u SAD-u, situacija bi mogla biti potpuno drugačija. Svakako je, sigurno, da se bilo kakav takav potez treba pomno realpolitički i diplomatski pripremiti, da treba izgraditi veze i s drugim silama (Kinom, Rusijom i ostalima), tražiti moguće rupe koje se može iskoristiti i da nema koristi od toga da se ide glavom kroza zid – simbolički izlazak iz NATO-a koji bi nam pritom donio sankcije svakako nije kvalitetno rješenje. Dakako, u ovom trenutku nema smisla praviti nekakve konkretne planove – niti je Radnička fronta blizu vlasti, niti je moguće znati kakva će situacija u svijetu biti za deset, 20 ili 30 godina.
Kako vidite ulogu Hrvatske u regiji?
- Hrvatska bi trebala voditi internacionalističku progresivnu politiku povezivanja različitih zemalja na osnovi solidarnosti i zajedničkih interesa. Ili ćemo zajedno u regiji shvatiti da nam okviri neoliberalizma, politika "dobrih učenika" EU i SAD-a, slijeđenje naredbi Bruxellesa, MMF-a i Svjetske banke štete ili ćemo svi tavoriti u nerazvijenosti i skončati prema više-manje istom scenariju. Potreban je zaokret u smjeru neovisne, internacionalističke i antiimperijalističke vanjske politike. Svim zemljama u regiji Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Sloveniji, Crnoj Gori i Hrvatskoj štete neoliberalne politike koje karakterizira brutalna privatizacija, deregulacija tržišta i zabrana državnog protekcionizma nad industrijama od strateškog značaja. Proizvodnja lažnih nacionalističkih antagonizama elita u zemljama regije imaju za cilj zaobilaženje onog jedinog i istinskog antagonizma između kapitalističkih elita, koje međusobno odlično na ovim prostorima surađuju, i obespravljene većine – radnika, nezaposlenih, umirovljenika, blokiranih, iseljenih. Svi naši narodi pate na isti način, a nacionalizmi nisu ništa drugo do varijanta istog, iako se nacionalistički mitovi temelje na nekoj posebnosti svakog od tih naroda. Od podjela profitiraju oni koji se istovremeno pozivaju na „suverenizam“ i drže ljestve stranom kapitalu i domaćim, regionalno udruženim, kapitalistima, pa i mafijama.
Jeste li u kontaktu s potencijalnim političkim saveznicima u zemljama regije osim spomenute slovenske Levice, a koji dijele vaš stav o internacionalizmu?
- Ljevica je u zemljama bivše Jugoslavije, nažalost, za sada slaba. Osim slovenske Levice, koja je parlamentarna stranka, i uspjeha RF-a s koalicijskim partnerima na lokalnoj razini u Hrvatskoj, od ozbiljnijih pokušaja možemo istaći makedonsku Levicu, koja je ostvarila solidan uspjeh na izborima. No tu treba dodati da je, recimo, u Srbiji velik problem to što samo za puko osnivanje stranke treba 10.000 potpisa odmah na početku – ako se to usporedi s tričavih 100 potpisa u Hrvatskoj, jasno je koliko su i formalne prepreke veće u Srbiji nego u Hrvatskoj.
"Kao predsjednica zagovarala bih politike potpuno suprotne od onih Kolinde Grabar-Kitarović" (FOTO: Radnička fronta)
Na koji način bi se, po Vama, Hrvatska trebala nositi s izbjegličkom krizom?
- Hrvatska bi trebala graditi socijalne i ekonomske uvjete za dobar standard domaćih i stranih državljana, a potonjih prema zadnjim statistikama MUP-a ima svega oko jedan posto u ukupnoj populaciji. Anti-migrantska retorika ima istu ulogu kao i nacionalistička retorika – da na umjetan način homogenizira većinu protiv manjine koja je zadnja odgovorna za loš život zbog kojeg su ljudi i očajni i ljuti. Nezaposlenost, siromaštvo, odlazak iz zemlje, bijedan život u mirovini razlozi su koji izazivaju bijes, no taj bijes umjesto da se usmjeri prema kapitalističkoj manjini, ideološki aparati ga kanaliziraju u smjeru migranata. To im zapravo za sada i ne uspijeva uzmemo li u obzir da naši ljudi u raznim mjestima otvoreno i hrabro pomažu imigrantima ne pristajući na prijetnje i kriminalizaciju humanosti. Treba istaći neke stvari koje u mejnstrimu rijetko dolaze u prvi plan. Od izbjeglica i migranata u principu nitko ne želi ostati u Hrvatskoj – svi preko Hrvatske samo prelaze želeći doći do razvijenih zemalja jezgre u kojima ima više posla, makar bijedno plaćenog. Što se tiče razloga zbog kojih se bježi iz zemalja kao što su Sirija, Irak, Afganistan ili Libija – zar je uopće potrebno isticati ulogu Zapada, tj. političkih, vojnih i ekonomskih elita tih zemalja, u kaosu i bijedi koji su tamo stvoreni? A nezanemariv dio problema seže sve do u kolonijalno doba, do prije kojih šezdesetak godina, kada se te zemlje, i ostatak svjetske periferije, nemilosrdno pljačkalo, na čemu se većina zemalja u koje se sad migrira, među ostalim, i obogatila. I na kraju, problem migracija na globalnoj razini ne može se riješiti sve dok je na snazi postojeći ekonomski sistem – u kapitalizmu će nužno manjina zemalja biti razvijenija, iako ni tamo nije idealno, kako vidimo npr. po trenutnoj situaciji u Francuskoj, dok će većina biti u relativno lošoj ili lošoj situaciji. Sve dok postoji takav nejednak razvoj – koji je neizbježan u okviru trenutnog sistema – bit će i migracija. Mi se zalažemo za rješavanje problema u korijenu, a ne za protofašističko fingiranje „rješavanje migrantskog problema“ ksenofobnim i neljudskim mjerama.
Kao predsjednica RH služili biste na poziciji vrhovne zapovjednice Oružanih snaga Republike Hrvatske. Kakav bismo odnos prema OSRH mogli očekivati od vas kad biste bili na toj poziciji?
- Veza predsjedničke funkcije i OSRH se u mandatu Kolinde Grabar-Kitarović usmjerava prema militarizaciji društva, zagovaranju izdašnog financiranja vojske, poticanju kupovine oružja, skupih vojnih aviona, jačanju uloge Republike Hrvatske u NATO-u i poticanju sudjelovanja i još izdašnijeg financiranja vojnih misija. Kao "vrhovna zapovjednica oružanih snaga" predsjednica inzistira na NATO misijama poput one u Afganistanu, koju plaćamo 55 milijuna kuna godišnje, a to je samo jedna od misija; poticala je kupovinu starih izraelskih vojnih aviona, u očito sumnjivim okolnostima, za tri milijarde kuna. Najavljivala obavezni vojni rok – ali to je srećom zaboravila. Kao predsjednica zagovarala bih politike potpuno suprotne od onih Kolinde Grabar-Kitarović – demilitarizaciju društva, smanjivanje financiranje vojske, bila bih protiv kupovine skupih vojnih aviona i oružja. Svakako bih se zalagala za istupanje Republike Hrvatske iz NATO-a i povlačenje svih hrvatskih vojnika iz vojnih misija.
S obzirom da se zalažete za izlazak iz NATO-a, logično je zaključiti da bi Hrvatska trebala započeti pojačano ulaganje u vlastite obrambene kapacitete. Smatrate li da je istovremen izlazak iz stabilnog vojnog saveza i smanjivanje financiranja Ministarstva obrane odgovoran način vođenja te sfere državne politike?
- Nije odgovorno to da smo Hrvatsku uveli u NATO bez društvenog konsenzusa koji bi se provjerio referendumom. NATO je sve samo ne „stabilan vojni savez” za nas uzmemo li u obzir da svojim članstvom u njemu štitimo vojne i geopolitičke interese SAD-a, stajemo na stranu huškanja, militarizacije i niza vojnih avantura. Što narod Hrvatske radi u Afganistanu? Koji su naši interesi za tu vojnu misiju? Nismo li se upravo članstvom u NATO-u otvorili prema potencijalnim terorističkim napadima? Ako ćemo o troškovima, samo na troškovima „mirovnih misija“ uštedjeli bismo preko 100 milijuna kuna godišnje. Po Strategiji nacionalne sigurnosti iz 2017. godine predviđa se postupno povećavanje izdvajanja za vojsku kontinuirano od 2019. do 2024. godine kako bi se u konačnici, a prema zahtjevima NATO-a, došlo do izdvajanja od dva posto BDP-a u te svrhe. Radnička fronta smatra da za tim nema realne potrebe, da se Hrvatska trenutno ne nalazi ni u kakvoj opasnosti i da je neodgovorno upravo suprotno – u ovakvoj lošoj ekonomsko-socijalnoj situaciji povećavati izdvajanja za vojsku i raditi na potpuno nepotrebnoj militarizaciji društva.
Od kojih država, stranaka, organizacija i pojedinaca u regiji, Europi i svijetu biste, kao predsjednica RH, očekivali partnerstvo i savezništvo? Od koga biste pak očekivali opoziciju svojoj političkoj viziji?
- Trebalo bi se suprotstaviti dosadašnjoj nacionalističkoj politici, za koju su odgovorne domaće ali i elite u regiji. Takvoj politici na području bivše Jugoslavije trebalo bi stati na kraj i zalagati se za suradnju i solidarnost na principu zajedničke koristi i razvoja te prekinuti s manipulativnom politikom u BiH. Suradnjom i solidarnošću treba ostvariti snažnije pozicije prema kapitalističkim elitama centra EU i ojačali svoje ekonomije u odnosu na ekonomije bogatih zemalja centra. Sve ove zemlje služe kao rezervoar jeftine radne snage, a "strane investicije" umjesto da otvaraju radna mjesta – što je uvriježena mantra domaćih elita – na jednak način osiromašuju radnike i lokalne ekonomije. Sjetimo se samo primjera tvornice FIAT u Srbiji koja je radnicima oduzela pravo na štrajk ili trenutnog štrajka radnika Tvornice kombajna SDF Žetelice u Županji. Za razliku od današnjice postjugoslavenskih zemalja – one su nekada u Jugoslaviji vodile izrazito samostalnu vanjsku politiku, vješto balansirajući između realsocijalističkog Istoka i kapitalističkog Zapada, te imale jednu od vodećih uloga u Pokretu nesvrstanih. U čitavoj povijesti ovoga područja, kako god tko političko-ideološki ocjenjivao SFRJ, to je nedvojbeno bilo razdoblje kad su zemlje s ovih prostora bile, u odnosu na svoju prošlost i ono što će uslijediti – najneovisnije. Realpolitički, ne imajući ikakvih iluzija o režimima, a kamoli progresivnosti, dotičnih država, trebalo bi jačati i odnose s onim velikim silama koje se trenutno nalaze na, više ili manje otvorenoj, „drugoj strani“ s obzirom na interese Zapada, kao što su Narodna Republika Kina i Ruska Federacija. To, pritom, jasno, nikako ne znači da satelitski odnos prema jednom bloku treba zamijeniti satelitskim odnosom prema drugom bloku ili imati neke iluzije o naravi režima u tim zemljama, kao što ih ne treba imati ni prema Zapadu. Trebalo bi se zalagati i za blisku suradnju Republike Hrvatske s progresivnim vlastima u cijelom svijetu, primjerice, Portugalom, Bolivijom, mogućom Corbynovom vladom u Velikoj Britaniji i progresivnim političkim vanparlamentarnim i neparlamentarnim opcijama u svijetu, recimo s rožavskim Kurdima u Siriji, europskom, južno- i sjevernoameričkom te afričkom ljevicom ...
Koje prednosti vidite u približavanju autokratskim velesilama poput Rusije i Kine te što očekujete da bi zemlje poput Bolivije i organizacije poput rožavskih Kurda mogle ponuditi Hrvatskoj, a da Hrvatska već ne može dobiti iz postojećih savezništava?
- Jugoslavija je uspješno balansirala između svjetskih sila ne priklanjajući se ni jednoj velesili koja svoju moć temelji na opresiji što unutarnjih potlačenih, reproducirajući klasne odnose, što opresiji manjih naroda reproducirajući geopolitičke odnose moći. Pozicija „male” zemlje može biti sluganska, no može biti itekako odlučna i suverena – jedno i drugo smo prošli i participirali smo u jednom i drugom geopolitičkom odnosu. Neka danas Andrej Plenković u Bruxelles dođe s idejom jednog glasa za jednu naciju. Ideja ravnopravnosti nacija u međunarodnim odnosima ne postoji, a mi se takvoj neravnopravnosti priklanjamo, služimo joj iako nama na periferiji Evrope u maloj zemlji takva politika ide najmanje u korist. U kratkoj povijesnoj epizodi jugoslavenskog socijalizma ideja nesvrstanih se pojavljuje kao ideja ujedinjavanja nacija na temelju odnosa ravnopravnih – jedan glas jedna nacija – to su međunarodni odnosi kojima bismo trebali težiti. Balansiranje između velikih nacija kao i pružanje ruke onima koji su opresirani, poput rožavskih Kurda i onih koji promišljaju drugačiju ekonomiju poput Bolivije i inzistiraju na svojoj suverenosti trebala bi biti ideja i temelj na kojem se trebaju graditi međunarodna jedinstva i savezništva. Pri tome, takva politika ne bi bila nikakva utopija, kao što niti komunisti nisu bili nikakvi utopisti, već autentični historijski materijalisti – upravo zato su njihova postignuća i modeli kada je riječ o međunarodnoj politici kao i politici nacionalne suverenosti za nas danas – nenadmašni.
lupiga
