Jučer je u Hrvatskoj održan prvi krug predsjedničkih izbora. Birači su mogli birati između četiri kandidata: tu je aktualni predsjednik Ivo Josipović iza kojeg stoji potpora socijal-demokrata (SDP), kandidatkinja desnog centra Kolinda Grabar Kitarović (HDZ), nešto desniji Milan Kujundžić (dugogodišnji bivši član HDZ-a) te mladi Ivan Vilibor Sinčić iz pokreta pod nazivom Živi Zid.Da se na popisu nije našao Sinčić ovo bi vjerojatno bili najdosadniji predsjednički izbori u Hrvatskoj do sada. Čime je Sinčić jučerašnji dan učinio toliko zanimljivim? Više je razloga, a moglo bi se reći kako je dan postajao zanimljivijim kako je odmicao.
Krenimo redom, za početak rezultati (nakon 99% obrađenih biračkih mjesta). Ivo Josipović dobio je 38,46% glasova, odmah iza njega je Kolinda Grabar Kitarović s 37,22%, slijedi Ivan Vilibor Sinčić sa 16,42%, dok je najmanju potporu birača dobio Milan Kujundžić s osvojenih 6,30% glasova.
Josipović, Kitarović i Kujundžić sintetički su proizvodi učmale političke klime koja na ovim prostorima vlada još od tzv. "tranzicije" (iz neke vrste socijalizma u neku vrstu kapitalizma). Ivan Vilibor Sinčić je nešto što podjednako učmali komentatori i analitičari nazivaju "iznenađenjem na političkoj sceni", no on je zapravo nešto mnogo više od toga - jedan od poprilično rijetkih trenutaka kada se kroz političku apatiju probija duh optimizma.
Ostvareni rezultat Sinčića je impresivan (293.562 osvojenih glasova). Imajmo na umu tko "stoji" iza Sinčića, a tko iza drugih kandidata, naročito vodeća dva. Josipović i Kolinda vjerojatno ni ne mogu osvojiti manje od 30% glasova jer to ni nisu glasovi toliko birača koliko stranačke biračke mašinerije koja nikada nije bila niti demokratska niti u službi pozitivne promjene.
Članovi velikih stranaka, masivnog lijevog i desnog krila jedne te iste, za narod otrovne i loše, nomenklature, "upregnuti su" svakih nekoliko godina da prošeću do biračkih mjesta i svojim predoređenim izborom grčevito čuvaju svoje male (kako kod koga, ali generalno male) privilegije koje ih, bar oni tako misle, danas više no ikad drže glavom iznad vode u kojoj se njihovi, nesnalažljivi, sugrađani utapaju.
U javnosti i pojedinim strujama uvriježio se naziv "uhljeb". Tko ili što je "uhljeb"? Uhljeb je osoba čija se životna taktika, ideologija, praksa i evolucijski nagon za egzistencijom svodi na nekritični oportunizam. Dotična osoba lojalna je svojoj stranci, lokalnom šerifu, kompaniji ili nečem drugome sve dok nešto od tih entiteta osigurava njihovu egzistenciju. Pritom djeluje kontra svih plemenitih poriva i ideala, krajnje nagonski, reducirano na instinkt za preživljavanje i do kraja će stajati uz izvor svoje egzistencije ne mareći da li taj isti izvor uništava tuđe živote, potapa budućnost cijelih generacija, pa u konačnici možda vrši i genocid cijelih naroda. Isti se neće pobuniti protiv svoje stranke, kao ni što se isti neće pobuniti niti protiv svoje zemlje ako ta ista zemlja provodi vojnu agresiju na svjetskoj razini.
Nema smisla od cijele situacije graditi filozofiju, jer za nju nema dovoljno supstance, stvar je bolno jednostavna, a svodi se na rečenicu koja zvuči otprilike ovako: "Dok je meni dobro, šutim, ne bunim se".
Neki osudu protiv tzv. "uhljeba" zaista šire daleko, pa i predaleko. Tako imamo one koji danas gotovo sve zaposlenike u javnom sektoru smatraju "uhljebima". Ovo ne samo da je pogrešno već je opasna taktika raspirivanja mržnje unutar radničke klase. Radnici u privatnom i javnom sektoru imaju isti set klasnih neprijatelja i zadnje što im danas treba je raskol, naročito u vrijeme kada niti savez među njima nikada nije uspostavljen.
Stranački uhljebi? I njih imamo na desetke, ako ne i stotine tisuća u ovoj zemlji. Svojim postupcima ti ljudi opstruiraju demokraciju, čine je krnjom, zarobljenom unutar dvostranačkog jada, ali ni ti ljudi nisu sami po sebi neki krivci. Ljutnjom protiv njih neće se postići ništa, samo će ih se još dublje potjerati u njihova naizgled sigurna utočišta, pod plašt velikih stranaka koje će im za sitne privilegije i dalje tražiti lojalan glas.
Može zvučati krajnje otrcano, ali ovim ljudima se može pomoći jedino dobrom starom taktikom "podizanja svijesti". Ljudi koji danas svojim postupcima koče progres treba pojasniti da dolazi vrijeme kada više neće biti mjesta za strah, kada će se od njih očekivati da stanu na pravu stranu, makar samo jednom, a to vrijeme, ako već nije tu, sigurno dolazi.
Jesu li te osobe krive što su danas takve? Mogu li baš svi svoju egzistenciju podrediti plemenitim idealima? Sigurno da ne mogu, niti će ikada moći. To je spoznaja s kojom su se zasigurno do sada često susretali, mahom mladi, ljudi koji sudjeluju u pokretu Živi Zid. Naime, za one koji ne znaju, riječ je o organizaciji koja nastoji fizički sprječavati jednu od najodvratnijih pojava proizašlih iz tzv. "tranzicije" - deložacije.
Mnogi ljudi tek dolaskom u bezizlaznu situaciju spremni su posegnuti za radikalnijim rješenjima. Bilo da to znači dati glas "alternativnom" kandidatu, kao jučer u Hrvatskoj, ili dići revoluciju, kritična masa i dalje je ključ svih promjena.
To nas nanovo dovodi pred onaj stari paradoks - trebaju li stvari nužno postati gore da bi postale bolje? Da su stvari u Hrvatskoj ekonomski stabilne, da ljudi imaju perspektivu, Josipović bi sinoć vjerojatno slavio već u prvom krugu, što mu je navodno bio i plan koji se itekako izjalovio.
Njegova protukandidatkinja u drugom krugu je Kolinda Grabar Kitarović, predstavnica konzervativnog HDZ-a, bivša zamjenica generalnog tajnika NATO pakta. Da li je riječ o slučajnosti da HDZ u prvi plan stavlja osobu koja je integrirana u vojnu alijansu čije se djelovanje svodi na globalnu destabilizaciju, širenje kaosa i agresiju protiv drugih država?
Govori li nam trenutak nešto o navodnim slučajnostima? Velika "bitka" za Europu je u punoj snazi, jedino možda u Hrvatskoj ista još uvijek nije na naslovnicama jer Hrvatska još od 90-ih njeguje jedan čudan, paradoksalan i vrlo bizaran pristup vanjskom svijetu koji se često svodi na to da vanjski svijet zapravo "ne postoji". Nije teško odgonetnuti zašto je to tako, Hrvatska ne voli raspravu o vanjskom svijetu da ne bi taj vanjski svijet postao suučesnik u njenoj tranziciji, u privatizacijskoj pljački enormnih razmjera, pa u konačnici i u njenoj gotovo fanatičnoj lojalnosti tzv. "euro-atlantskima integracijama".
Ništa se u ovoj zemlji s tolikom žestinom ne napada kao što se napada svaka kritika, pa i suptilna, spomenutih integracija. Odlučeno je kako se Hrvatska mora apsolutno držati te nove paradigme, a kritika iste dočekati se suludom retorikom, obično kroz kontekst Domovinskog rata. Sirovost takvih "komentara" je tužna, ali i uvriježena, danas možda više no ikad od završetka rata. 20 godina nakon rata u Hrvatskoj još uvijek smo žrtve mainstream diktata koji se svodi na: "Tko je protiv NATO-a je za velikosrpsku Jugoslaviju".
Takvi "argumenti" su truli i morati će izgubiti na svojoj snazi jer danas se vuku još samo na traumama koje su ostale zbog događanja pred četvrt stoljeća. Stanovnici Hrvatske moraju prestati robovati povijesti i shvatiti da su njihovi izbori lažni isto koliko su lažne i podjele na lijevi i desni centar. Na vanjskom planu izbor se ne svodi na "Zapad ili Istok", kako nam toliko uporno žele nametnuti. Evo, Ukrajina je prije godinu dana krenula ka Istoku, pa je sada završila prema Zapadu, a kaos ju prati u svakoj instanci. Danas je to zemlja koja se svjesno odrekla svoje najveće vrijednosti, svoje neutralnosti, kao što je to učinila i Hrvatska pred puno više godina.
Ideja da Hrvatska kao zemlja nije slobodna sada se počinje gomilati sa svih strana, iz svih pravaca tzv. političkog kompasa. Polako, ali sigurno, i liberali i konzervativci, i socijalisti i libertarijanci, i svi drugi, uviđaju da je deficit slobode činjenica koja koči bilo kakav autentični politički proces.
Sinčić, kao i cijeli pokret otpora iz kojeg dolazi, itekako dobro shvaća ovaj kronični deficit. U svojoj kampanji progovorio je o ovim temama s još neviđenom količinom hrabrosti. Kao kandidatu za predsjednika mass-mediji su mu morali dati adekvatnu ekspoziciju, no s druge strane protiv njega su se pokretali grubi napadi na gotovo svakom koraku.
Jedni su ga prozivali da je premlad, drugi da nema "program", treći pak tvrde kako njegove ekonomske ideje vode u kaos. Nadalje, nazivalo ga se ljevičarem, desničarem, anarhistom, ekstremistom, teoretičarem zavjera, igračem ovih ili onih itd.
Sve su to bili pokušaji diskreditacije, onako novinarsko-očajnički, kako to često i biva u ovoj zemlji kada se vladajuća ekonomsko-politička struktura nečeg uplaši, a "mladog" Sinčića (gospodin ima 24 godine, u tim godinama su neki ljudi već mijenjali svijet i skretali povijest) su se itekako uplašili sinoć, naročito kada u stigli rezultati. Bilo je tu i uvredljivih komentara, no do jutros su se svi stožeri preostalih kandidata "otrijeznili" shvaćajući kako će im Sinčićevi glasači itekako trebati za pobjedu u drugom krugu.
Tko može očekivati potporu Sinčića? Sudeći prema današnjoj objavi na stranicama Živog Zida, nitko - u poruci se ističe: "Dragi prijatelji Živog zida, pozivamo vas da izađete na drugi krug predsjedničkih izbora i na vaš glasački listić dopišete broj 3 i zaokružite Ivana Sinčića, kako biste spriječili da ga birački odbori pribroje HDZ - SDP kandidatima. Želimo poslati jasnu poruku, a to je da ni u snu nemamo namjeru podržati kandidate koji organizirano rade na gospodarskom i moralnom uništenju Hrvatske."
Tko će u konačnici pobijediti u drugom krugu početkom siječnja, nema neke velike razlike. Da, Kolinda je svakako "NATO-ov čovjek", ali ni predsjedniku Josipoviću ova vojna alijansa nipošto nije mrska, pa pod njegovim mandatom je Hrvatska otvoreno podržala sve NATO-ove agresije (Libija) i pokušaje destabilizacije suverenih država (Sirija).
Možda neka razlika, u finesama, ipak postoji. Možda je Josipović "slobodniji" prebaciti interese na neku drugu stranu. Govorimo o teorijama, dakako. Što ako se iduće godine desi nešto neočekivano? Što ako Njemačka postane ruski saveznik i velika paradigma Istoka i Zapada dobije nešto iznimno moćno - geopolitički Centar? Hrvatskoj je bliže mjesto na takvom "Centru", nego u okvirima nekakve američke neo-kolonije. Ako je na čelu države osoba iz visokih redova NATO-a, šanse će biti manje.
Vanjska politika je oduvijek krojila unutarnju politiku, a kurioziteti unutarnje politike primarnu su "zabava za narod".
Washington bi svakako na čelu Hrvatske volio imati nekoga iz "svojih redova". Mada je Josipović lojalan "integracijama", rizik u Europi postaje prevelik. SAD želi maksimalnu lojalnost, a ne samo pretpostavku lojalnosti.
Što o svemu tome misli Sinčić? Tu stvari postaju zanimljive. U razgovoru za HTV, za vrijeme izborne kampanje, istaknuo je: "NATO nije obrambena organizacija, nego imperijalistička čiji je cilj okupacija svjetskih resursa".
Nije li ovdje gospodin Sinčić zapravo od riječi do riječi u pravu? Itekako, a to je i razlog zbog kojeg su vladajuće strukture nemirne. Drugim riječima, realna anti-establišment opcija zabila se ovog puta kao klin među njihove redove.
Nitko ne tvrdi da je ova opcija idealna, ali da može u ovom trenutku protresti establišment snažnije nego bilo koja druga, to je činjenica.
Neki će zamjeriti Sinčići taktiku "širokog kišobrana", gdje se nastoji motivirati birače bez obzira na politički kompas. Pojedini stavovi koje iznosi su vrlo ljevičarski, drugi naginju desnici. Stavljati Živi Zid u kontekst političkog kompasa je zato vrlo nezahvalno, no ako bismo baš morali smjestiti ih, ipak se radi o jednoj frakciji desnice, ali ne onakve desnice na kakvu smo u Hrvatskoj navikli zadnjih četvrt stoljeća. Riječ je o čišćim sentimentima kojima patriotizam nije stran, kojima u isto vrijeme internacionalizam ne znači previše, ali se ne bave klasičnim političkim kalkuliranjem već kreću izravno na sve probleme u društvu - barem prema svom nahođenju.
Da ne bi bilo zabune, Živi Zid i slični pokreti neće tražiti prevrat u temelju same ekonomije, neće pozivati na diktaturu proletarijata niti na klasnu borbu. Možda bi ti isti ljudi u nekom drugom periodu bili žestoki revolucionari, no danas će se okrenuti onim pravcima gdje, realno, poruke bolje prolaze.
Stara terminologija više ne fascinira mase, to nije tajna, ali mase (one koje nisu politički "uhljebljene" na ovaj ili način) i dalje žude za radikalnijom politikom u trenutku kada se stanje u zemlji sve brže pogoršava.
Živom Zidu zato se itekako može prognozirati dobar politički uspjeh u narednom periodu, pa i ulazak u parlament, a kroz Sinčića su dobili ogromnu ekspoziciju koja im je jako trebala. Hrvatskoj jednostavno trebaju političke opcije koje će zbunjivati razne "fosile", kakvih smo sinoć imali prilike gledati na gotovo svim televizijskim kanalima čija uredništva smatraju da su baš ti (jedni te isti) ljudi dovoljno politički pismeni da mogu adekvatno analizirati postojeće trendove (nisu).
U Europi bujaju anti-estblišment stranke i pokreti, vrijeme je da se i Hrvatska ucrta na takvu kartu Europe. Za Europu je demokracija - što autentičnija demokracija - zadnja šansa, ne samo u vidu prekida suicidalne politike mjera štednje ili borbe protiv TTIP-a (vidi: TTIP kao najveća prijetnja narodima Europe: Demokracija mora uzvratiti udarac prije nego je zgaze transatlantski ugovori o slobodnoj trgovini nakon kojih će korporacije postati moćnije od država) već možda i po pitanju spašavanja kontinenta od novih ratova.
Establišment je toliko dotrajao da je već postao suicidalan, ali ne za sebe, već za narod koji predstavlja. Narodi Europe moraju shvatiti da im se nipošto ne isplati, primjerice, ratovati samo zato jer eliti u Washingtonu smeta što je u Moskvi na vlasti Putin, u Damasku Assad ili u Pjongjangu Kim Jong Un. Vrijeme je da se Europa počne baviti sobom i svojim problemima, a da bi se to (napokon) desilo, novi val anti-estblišment stranaka mora pokopati dotrajali establišment i sve što isti predstavlja, od ljudi, retorike do potpune alijenacije politike od naroda.
Krenimo redom, za početak rezultati (nakon 99% obrađenih biračkih mjesta). Ivo Josipović dobio je 38,46% glasova, odmah iza njega je Kolinda Grabar Kitarović s 37,22%, slijedi Ivan Vilibor Sinčić sa 16,42%, dok je najmanju potporu birača dobio Milan Kujundžić s osvojenih 6,30% glasova.
Josipović, Kitarović i Kujundžić sintetički su proizvodi učmale političke klime koja na ovim prostorima vlada još od tzv. "tranzicije" (iz neke vrste socijalizma u neku vrstu kapitalizma). Ivan Vilibor Sinčić je nešto što podjednako učmali komentatori i analitičari nazivaju "iznenađenjem na političkoj sceni", no on je zapravo nešto mnogo više od toga - jedan od poprilično rijetkih trenutaka kada se kroz političku apatiju probija duh optimizma.
Ostvareni rezultat Sinčića je impresivan (293.562 osvojenih glasova). Imajmo na umu tko "stoji" iza Sinčića, a tko iza drugih kandidata, naročito vodeća dva. Josipović i Kolinda vjerojatno ni ne mogu osvojiti manje od 30% glasova jer to ni nisu glasovi toliko birača koliko stranačke biračke mašinerije koja nikada nije bila niti demokratska niti u službi pozitivne promjene.
Članovi velikih stranaka, masivnog lijevog i desnog krila jedne te iste, za narod otrovne i loše, nomenklature, "upregnuti su" svakih nekoliko godina da prošeću do biračkih mjesta i svojim predoređenim izborom grčevito čuvaju svoje male (kako kod koga, ali generalno male) privilegije koje ih, bar oni tako misle, danas više no ikad drže glavom iznad vode u kojoj se njihovi, nesnalažljivi, sugrađani utapaju.
U javnosti i pojedinim strujama uvriježio se naziv "uhljeb". Tko ili što je "uhljeb"? Uhljeb je osoba čija se životna taktika, ideologija, praksa i evolucijski nagon za egzistencijom svodi na nekritični oportunizam. Dotična osoba lojalna je svojoj stranci, lokalnom šerifu, kompaniji ili nečem drugome sve dok nešto od tih entiteta osigurava njihovu egzistenciju. Pritom djeluje kontra svih plemenitih poriva i ideala, krajnje nagonski, reducirano na instinkt za preživljavanje i do kraja će stajati uz izvor svoje egzistencije ne mareći da li taj isti izvor uništava tuđe živote, potapa budućnost cijelih generacija, pa u konačnici možda vrši i genocid cijelih naroda. Isti se neće pobuniti protiv svoje stranke, kao ni što se isti neće pobuniti niti protiv svoje zemlje ako ta ista zemlja provodi vojnu agresiju na svjetskoj razini.
Nema smisla od cijele situacije graditi filozofiju, jer za nju nema dovoljno supstance, stvar je bolno jednostavna, a svodi se na rečenicu koja zvuči otprilike ovako: "Dok je meni dobro, šutim, ne bunim se".
Neki osudu protiv tzv. "uhljeba" zaista šire daleko, pa i predaleko. Tako imamo one koji danas gotovo sve zaposlenike u javnom sektoru smatraju "uhljebima". Ovo ne samo da je pogrešno već je opasna taktika raspirivanja mržnje unutar radničke klase. Radnici u privatnom i javnom sektoru imaju isti set klasnih neprijatelja i zadnje što im danas treba je raskol, naročito u vrijeme kada niti savez među njima nikada nije uspostavljen.
Stranački uhljebi? I njih imamo na desetke, ako ne i stotine tisuća u ovoj zemlji. Svojim postupcima ti ljudi opstruiraju demokraciju, čine je krnjom, zarobljenom unutar dvostranačkog jada, ali ni ti ljudi nisu sami po sebi neki krivci. Ljutnjom protiv njih neće se postići ništa, samo će ih se još dublje potjerati u njihova naizgled sigurna utočišta, pod plašt velikih stranaka koje će im za sitne privilegije i dalje tražiti lojalan glas.
Može zvučati krajnje otrcano, ali ovim ljudima se može pomoći jedino dobrom starom taktikom "podizanja svijesti". Ljudi koji danas svojim postupcima koče progres treba pojasniti da dolazi vrijeme kada više neće biti mjesta za strah, kada će se od njih očekivati da stanu na pravu stranu, makar samo jednom, a to vrijeme, ako već nije tu, sigurno dolazi.
Jesu li te osobe krive što su danas takve? Mogu li baš svi svoju egzistenciju podrediti plemenitim idealima? Sigurno da ne mogu, niti će ikada moći. To je spoznaja s kojom su se zasigurno do sada često susretali, mahom mladi, ljudi koji sudjeluju u pokretu Živi Zid. Naime, za one koji ne znaju, riječ je o organizaciji koja nastoji fizički sprječavati jednu od najodvratnijih pojava proizašlih iz tzv. "tranzicije" - deložacije.
Mnogi ljudi tek dolaskom u bezizlaznu situaciju spremni su posegnuti za radikalnijim rješenjima. Bilo da to znači dati glas "alternativnom" kandidatu, kao jučer u Hrvatskoj, ili dići revoluciju, kritična masa i dalje je ključ svih promjena.
To nas nanovo dovodi pred onaj stari paradoks - trebaju li stvari nužno postati gore da bi postale bolje? Da su stvari u Hrvatskoj ekonomski stabilne, da ljudi imaju perspektivu, Josipović bi sinoć vjerojatno slavio već u prvom krugu, što mu je navodno bio i plan koji se itekako izjalovio.
Njegova protukandidatkinja u drugom krugu je Kolinda Grabar Kitarović, predstavnica konzervativnog HDZ-a, bivša zamjenica generalnog tajnika NATO pakta. Da li je riječ o slučajnosti da HDZ u prvi plan stavlja osobu koja je integrirana u vojnu alijansu čije se djelovanje svodi na globalnu destabilizaciju, širenje kaosa i agresiju protiv drugih država?
Govori li nam trenutak nešto o navodnim slučajnostima? Velika "bitka" za Europu je u punoj snazi, jedino možda u Hrvatskoj ista još uvijek nije na naslovnicama jer Hrvatska još od 90-ih njeguje jedan čudan, paradoksalan i vrlo bizaran pristup vanjskom svijetu koji se često svodi na to da vanjski svijet zapravo "ne postoji". Nije teško odgonetnuti zašto je to tako, Hrvatska ne voli raspravu o vanjskom svijetu da ne bi taj vanjski svijet postao suučesnik u njenoj tranziciji, u privatizacijskoj pljački enormnih razmjera, pa u konačnici i u njenoj gotovo fanatičnoj lojalnosti tzv. "euro-atlantskima integracijama".
Ništa se u ovoj zemlji s tolikom žestinom ne napada kao što se napada svaka kritika, pa i suptilna, spomenutih integracija. Odlučeno je kako se Hrvatska mora apsolutno držati te nove paradigme, a kritika iste dočekati se suludom retorikom, obično kroz kontekst Domovinskog rata. Sirovost takvih "komentara" je tužna, ali i uvriježena, danas možda više no ikad od završetka rata. 20 godina nakon rata u Hrvatskoj još uvijek smo žrtve mainstream diktata koji se svodi na: "Tko je protiv NATO-a je za velikosrpsku Jugoslaviju".
Takvi "argumenti" su truli i morati će izgubiti na svojoj snazi jer danas se vuku još samo na traumama koje su ostale zbog događanja pred četvrt stoljeća. Stanovnici Hrvatske moraju prestati robovati povijesti i shvatiti da su njihovi izbori lažni isto koliko su lažne i podjele na lijevi i desni centar. Na vanjskom planu izbor se ne svodi na "Zapad ili Istok", kako nam toliko uporno žele nametnuti. Evo, Ukrajina je prije godinu dana krenula ka Istoku, pa je sada završila prema Zapadu, a kaos ju prati u svakoj instanci. Danas je to zemlja koja se svjesno odrekla svoje najveće vrijednosti, svoje neutralnosti, kao što je to učinila i Hrvatska pred puno više godina.
Ideja da Hrvatska kao zemlja nije slobodna sada se počinje gomilati sa svih strana, iz svih pravaca tzv. političkog kompasa. Polako, ali sigurno, i liberali i konzervativci, i socijalisti i libertarijanci, i svi drugi, uviđaju da je deficit slobode činjenica koja koči bilo kakav autentični politički proces.
Sinčić, kao i cijeli pokret otpora iz kojeg dolazi, itekako dobro shvaća ovaj kronični deficit. U svojoj kampanji progovorio je o ovim temama s još neviđenom količinom hrabrosti. Kao kandidatu za predsjednika mass-mediji su mu morali dati adekvatnu ekspoziciju, no s druge strane protiv njega su se pokretali grubi napadi na gotovo svakom koraku.
Jedni su ga prozivali da je premlad, drugi da nema "program", treći pak tvrde kako njegove ekonomske ideje vode u kaos. Nadalje, nazivalo ga se ljevičarem, desničarem, anarhistom, ekstremistom, teoretičarem zavjera, igračem ovih ili onih itd.
Sve su to bili pokušaji diskreditacije, onako novinarsko-očajnički, kako to često i biva u ovoj zemlji kada se vladajuća ekonomsko-politička struktura nečeg uplaši, a "mladog" Sinčića (gospodin ima 24 godine, u tim godinama su neki ljudi već mijenjali svijet i skretali povijest) su se itekako uplašili sinoć, naročito kada u stigli rezultati. Bilo je tu i uvredljivih komentara, no do jutros su se svi stožeri preostalih kandidata "otrijeznili" shvaćajući kako će im Sinčićevi glasači itekako trebati za pobjedu u drugom krugu.
Tko može očekivati potporu Sinčića? Sudeći prema današnjoj objavi na stranicama Živog Zida, nitko - u poruci se ističe: "Dragi prijatelji Živog zida, pozivamo vas da izađete na drugi krug predsjedničkih izbora i na vaš glasački listić dopišete broj 3 i zaokružite Ivana Sinčića, kako biste spriječili da ga birački odbori pribroje HDZ - SDP kandidatima. Želimo poslati jasnu poruku, a to je da ni u snu nemamo namjeru podržati kandidate koji organizirano rade na gospodarskom i moralnom uništenju Hrvatske."
Tko će u konačnici pobijediti u drugom krugu početkom siječnja, nema neke velike razlike. Da, Kolinda je svakako "NATO-ov čovjek", ali ni predsjedniku Josipoviću ova vojna alijansa nipošto nije mrska, pa pod njegovim mandatom je Hrvatska otvoreno podržala sve NATO-ove agresije (Libija) i pokušaje destabilizacije suverenih država (Sirija).
Možda neka razlika, u finesama, ipak postoji. Možda je Josipović "slobodniji" prebaciti interese na neku drugu stranu. Govorimo o teorijama, dakako. Što ako se iduće godine desi nešto neočekivano? Što ako Njemačka postane ruski saveznik i velika paradigma Istoka i Zapada dobije nešto iznimno moćno - geopolitički Centar? Hrvatskoj je bliže mjesto na takvom "Centru", nego u okvirima nekakve američke neo-kolonije. Ako je na čelu države osoba iz visokih redova NATO-a, šanse će biti manje.
Vanjska politika je oduvijek krojila unutarnju politiku, a kurioziteti unutarnje politike primarnu su "zabava za narod".
Washington bi svakako na čelu Hrvatske volio imati nekoga iz "svojih redova". Mada je Josipović lojalan "integracijama", rizik u Europi postaje prevelik. SAD želi maksimalnu lojalnost, a ne samo pretpostavku lojalnosti.
Što o svemu tome misli Sinčić? Tu stvari postaju zanimljive. U razgovoru za HTV, za vrijeme izborne kampanje, istaknuo je: "NATO nije obrambena organizacija, nego imperijalistička čiji je cilj okupacija svjetskih resursa".
Nije li ovdje gospodin Sinčić zapravo od riječi do riječi u pravu? Itekako, a to je i razlog zbog kojeg su vladajuće strukture nemirne. Drugim riječima, realna anti-establišment opcija zabila se ovog puta kao klin među njihove redove.
Nitko ne tvrdi da je ova opcija idealna, ali da može u ovom trenutku protresti establišment snažnije nego bilo koja druga, to je činjenica.
Neki će zamjeriti Sinčići taktiku "širokog kišobrana", gdje se nastoji motivirati birače bez obzira na politički kompas. Pojedini stavovi koje iznosi su vrlo ljevičarski, drugi naginju desnici. Stavljati Živi Zid u kontekst političkog kompasa je zato vrlo nezahvalno, no ako bismo baš morali smjestiti ih, ipak se radi o jednoj frakciji desnice, ali ne onakve desnice na kakvu smo u Hrvatskoj navikli zadnjih četvrt stoljeća. Riječ je o čišćim sentimentima kojima patriotizam nije stran, kojima u isto vrijeme internacionalizam ne znači previše, ali se ne bave klasičnim političkim kalkuliranjem već kreću izravno na sve probleme u društvu - barem prema svom nahođenju.
Da ne bi bilo zabune, Živi Zid i slični pokreti neće tražiti prevrat u temelju same ekonomije, neće pozivati na diktaturu proletarijata niti na klasnu borbu. Možda bi ti isti ljudi u nekom drugom periodu bili žestoki revolucionari, no danas će se okrenuti onim pravcima gdje, realno, poruke bolje prolaze.
Stara terminologija više ne fascinira mase, to nije tajna, ali mase (one koje nisu politički "uhljebljene" na ovaj ili način) i dalje žude za radikalnijom politikom u trenutku kada se stanje u zemlji sve brže pogoršava.
Živom Zidu zato se itekako može prognozirati dobar politički uspjeh u narednom periodu, pa i ulazak u parlament, a kroz Sinčića su dobili ogromnu ekspoziciju koja im je jako trebala. Hrvatskoj jednostavno trebaju političke opcije koje će zbunjivati razne "fosile", kakvih smo sinoć imali prilike gledati na gotovo svim televizijskim kanalima čija uredništva smatraju da su baš ti (jedni te isti) ljudi dovoljno politički pismeni da mogu adekvatno analizirati postojeće trendove (nisu).
U Europi bujaju anti-estblišment stranke i pokreti, vrijeme je da se i Hrvatska ucrta na takvu kartu Europe. Za Europu je demokracija - što autentičnija demokracija - zadnja šansa, ne samo u vidu prekida suicidalne politike mjera štednje ili borbe protiv TTIP-a (vidi: TTIP kao najveća prijetnja narodima Europe: Demokracija mora uzvratiti udarac prije nego je zgaze transatlantski ugovori o slobodnoj trgovini nakon kojih će korporacije postati moćnije od država) već možda i po pitanju spašavanja kontinenta od novih ratova.
Establišment je toliko dotrajao da je već postao suicidalan, ali ne za sebe, već za narod koji predstavlja. Narodi Europe moraju shvatiti da im se nipošto ne isplati, primjerice, ratovati samo zato jer eliti u Washingtonu smeta što je u Moskvi na vlasti Putin, u Damasku Assad ili u Pjongjangu Kim Jong Un. Vrijeme je da se Europa počne baviti sobom i svojim problemima, a da bi se to (napokon) desilo, novi val anti-estblišment stranaka mora pokopati dotrajali establišment i sve što isti predstavlja, od ljudi, retorike do potpune alijenacije politike od naroda.
