Miroslav Škoro ništa ne radi slučajno. On je sve drugo samo ne slučajni kandidat i njegovu kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske treba shvatiti krajnje ozbiljno. Sviđao se on nekome ili ne
Od službenog početka kampanje uoči predsjedničkih izbora u Hrvatskoj dijeli nas još – u najmanju ruku – vruće ljeto, no stvarno ta je kampanja već počela; mada je sudjelovanje aktualne predsjednice još uvijek pod znakom pitanja (i to, usudili bismo se reći, ne samo tehnički); i mada je sve prije nego jasno koliko će kandidata u nju u konačnici ući. No ako to i jesu nepoznanice, nešto drugo nije, ma koliko se doimalo poput iznenađenja i ma koliko se etablirana politika trudila da se prema tome tako i odnosi. Riječ je o kandidaturi poznatog i popularnog glazbenika (‘Ne dirajte mi ravnicu’), svojevremenog diplomate (konzul u Mađarskoj) i isto tako svojevremenog političara (zastupnik HDZ-a u Saboru), Miroslava Škore.
Koliko god da je rano, osim toga i nezahvalno, praviti u ovoj fazi bilo kakve prognoze, nešto je nedvojbeno. Prvo, Škoro je fenomen koji zaslužuje ozbiljnu analizu, a ne olako otpisivanje. Drugo, on će se profilirati kao vrlo ozbiljan kandidat s kojim valja računati. Vjerojatno drugi predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, ne govori bez osnove kada tvrdi kako će Škoro biti jedan od dvoje kandidata u drugome izbornom krugu. Ako zaista uđe u taj krug, a vrlo je realno pretpostaviti da hoće, on je samo korak od osvajanja funkcije predsjednika.
Naivno bi bilo poći od toga da je Miroslav Škoro ‘solo igrač’. Tako bi se moglo opisati suca Mislava Kolakušića, ali Škoru – ne. Škoro je projekt! Upućeni ljudi iz političkih kuloara govorili su u pola glasa o njemu kao o predsjedničkom kandidatu tjednima prije prve ankete u kojoj se, neznano kako, njegovo ime pojavilo među kandidatima za najvišu funkciju u državi; i tjednima prije no što je, kao, potaknut rezultatima te ankete dao intervju u kojemu je javno razmišljao o tome bi li ušao u utrku, te nagovijestio takvu mogućnost. Ništa što se oko njega i u vezi s njime i njegovom kandidaturom događa nije slučajno. Od spomenute ankete, preko prvoga velikoga intervjua u kojemu je predstavljen ne samo kao poznati glazbenik, nego i kao visoko obrazovan čovjek (diploma dva fakulteta i jedan doktorat), a povrh svega i kao uspješan poslovni čovjek, pa do najave dana i sata kada će objaviti svoju odluku (ne kandidaturu, nego odluku, da bi sve bilo neizvjesno do posljednjeg trenutka), i – napokon - do svojevrsnog obraćanja naciji preko Facebook stranice. U tome petominutnom obraćanju sve je bilo pomno promišljeno, svaka je riječ bila na svojem mjestu, za svaku frazu ili poruku bilo je jasno kome je namijenjena.
Zahtjev za promjenom Ustava i povećavanjem predsjedničkih ovlasti dobro je izabran da privuče pozornost javnosti. Stoga je s tim zahtjevom (prijedlogom, idejom, nazovite to kako hoćete) išao u glavu najave da kandidira za predsjednika. A tome je slijedilo ono što je srž njegovoga programa, jer to jest program, o tome se sumnjati ne može, najava – naime – borbe protiv etabliranih političkih stranaka i nesposobnih političara. Borbe u kojoj pretendent na funkciju predsjednika traži i vidi ‘narod’ kao svojeg saveznika. Pa je u završnici obraćanja izbačena i najvjerojatnije ključna parola pod kojom će M. Š. nastupati u kampanji u koju je ušao kao – ‘narodni predsjednik’. Bez spominjanja imena ispalio je dva vrlo opasna hica prema aktualnoj predsjednici i prema kandidatu ljevice (koji to i formalno i objektivno jest, mada uporno i gotovo otužno izbjegava da se sam tako predstavi). Rekao je što neće obećavati (naime da će Hrvatska postati najbogatija zemlja svijeta, što je KGK javno obećala u euforiji pobjede prije nepunih pet godina), čime je one koji se sjećaju podsjetio, a one koji ne znaju informirao da je sadašnja stanovnica Vile Zagorje mandat počela obećanjima (ne samo ovim!) koja nije ostvarila. I decidirano ustvrdio da Hrvatska nije ‘slučajna država’, podsjećajući na jednu olako izgovorenu, nedovoljno promišljenu i neargumentiranu (mada argumenata za to itekako ima!) frazu bivšega premijera koja sigurno ‘nije sjela’ nikome u desnome taboru, pa ni mnogima u centru. Spomenuo je Boga, taman toliko da zadovolji vjernike (iskrene, u prvome redu, ali i one koji se hinjenom religioznošću legitimiraju kao ‘dobri i pravi Hrvati’). Što se pak programskih točaka tiče, traženjem da predsjednik samostalno raspisuje referendum i da na referendumu prihvaćeni zakon stupa na snagu, zadovoljio je nedvojbeno sve moćnije klero-nacionaliste koji referendumskim pitanjima i zahtjevima pokušavaju organizirati Hrvatsku po svojoj mjeri.
O gospodarstvu koje je rak-rana hrvatskog društva i države nije govorio, osim što je ustvrdio kako će dokazati da je Hrvatska uspješan (i) gospodarski projekt. Kako? Ne znamo, nadajmo se da ćemo saznati u nastavku kampanje. Iz područja vanjske politike, gdje i po važećem Ustavu ima izvorne ovlasti (baš kao i na područjima obrane i nacionalne sigurnosti, nasuprot tvrdnjama ‘analitičara’ koji nas uporno uvjeravaju kako predsjednik(ca) nema nikakvih ovlasti) spomenuo je samo Evropsku uniju koju vidi isključivo kao savez suverenih država; mada upravo svjedočimo tome kako savez suverenih država i donošenje odluka konsenzusom polako, ali sigurno uništavaju i evropsku ideju i Evropsku uniju. Ništa nije rekao ni o gorućim svjetskim problemima (klimatske promjene, rušenje i nametanje režima vanjskim intervencijama, političke i ekonomske sankcije u kojima Hrvatska poslušno sudjeluje i trpi zbog toga štetu, migracije i izbjeglice). Ništa nije rekao, makar i samo u naznakama, ni o sigurnosti u državi u kojoj na primjer postaje sve nesigurnije biti deklariranim pripadnikom nacionalne manjine, osobito one srpske. Zaobišao je obranu, pa smo ostali uskraćeni za odgovor na pitanje smatra li da je u redu angažiranje pripadnika hrvatskih Oružanih snaga u međunarodnim misijama što su očito u funkciji sve prisutnijeg i razbuktalijeg novog hladnog rata (što se nužno odražava i na bilateralne odnose Hrvatske s određenim zemljama). A ne znamo ni kakve bi nove borbene zrakoplove htio vidjeti na nebu iznad Hrvatske.
Dakle, mnogo toga nije rekao, nije ni dotakao, ni naznačio. Istakao je, međutim, zahtjeve koji su koliko intrigantni, toliko i smišljeni zato da ‘zamute vodu’, ali i da sve druge kandidate naprosto prisile da se određuju prema tome, čime je sebe doveo u poziciju onoga tko diktira igru – makar i samo u početnoj fazi. Nudeći se kao uspješni poslovni čovjek vrlo je diskretno naznačio osobinu koja je u utrci za Bijelu kuću pomogla Donaldu Trumpu. Sve što jest rekao u isto je vrijeme promišljeno i krajnje odmjereno, ne vrijeđa nikoga, a opet je dovoljno konkretno da ga pozicionira tamo gdje želi da ga potencijalni birači vide, ali i da mu se ne može predbaciti isprazno fraziranje. Tako je formulirano da zadovolji desni kraj političkog spektra na koji ‘igra’, ali i mnogo više od toga. Škoro kao svoje birače vidi sve one koji su razočarani (s pravom, treba li reći?) etabliranim političkim strankama i političarima. U onoj mjeri u kojoj će uspjeti zadržati profil umjerenog i odmjerenog kandidata, mada sa zahtjevima koji potencijalno mogu biti opasni za parlamentarnu demokraciju, on će biti privlačan znatno većem broju ljudi od onih koji tradicionalno daju svoj glas desnici i desnom centru. Zato je opasan i za aktualnu predsjednicu i za suca Kolakušića, dijelom čak i za bivšeg premijera koji, prema svemu sudeći, ponavlja kobnu grešku koketiranja s desnicom što ga je koštalo izgubljenih parlamentarnih izbora. Kandidatkinja s drugoga kraja političkog spektra, onog lijevoga, predstavnica Radničke fronte, mada je svoju kandidaturu istakla još prošle godine i mada prezentira vrlo suvisle poglede i na Hrvatsku, i na svijet, nema praktično nikakve šanse, jer će bivši premijer u očima mnogih ipak biti kandidat ljevice. A oni koji se opredijele za nju, kao za kandidata ljevice (što će samo ona – objektivno – zaista i biti), za Škoru sasvim sigurno ne bi glasali.
No sve u svemu, kandidatura glazbenika-diplomate-političara očito je političku scenu zatekla nespremnu. Najbolje je to vidljivo po prvim reagiranjima koja se kreću u rasponu od uspoređivanja s diktatorom (kralj Aleksandar Karađorđević), preko žučnih napada zbog namjere ‘da ukine demokraciju’, pa do otpisivanja kao nekoga tko je – eto – gotovo zabunom uletio u kampanju, ali mu tamo nije mjesto. Miroslav Škoro (i oni koji stoje iza njega, a to definitivno nisu ljudi koji će biti u njegovom izbornom timu i koje ćemo vidjeti u javnosti) u kampanji uoči predsjedničkih izbora itekako ima mjesta. Osvojio ga je. Brzopleti napadi na njega, nakon poruke na Facebooku, samo će povećati broj njegovih pristaša i dovesti nove glasače u njegov tabor. Ne treba, naime, podcjenjivati one koji su duboko i iskreno nezadovoljni, ogorčeni čak stanjem na hrvatskoj političkoj sceni i koji samo čekaju nekoga tko će biti spreman ‘napraviti reda’. Glupo je, zaista beskrajno glupo, napadati ga zbog toga što se poziva na to da predsjednika izravno biraju građani i da njima odgovara. Jer, to je zaista tako. Stjepan Mesić ne jednom je u svojim obraćanjima naciji upravo to naglašavao (‘vi ste me birali, vama odgovaram’). Parola o narodnom predsjedniku također je varijanta parole s kojom je Mesić išao u druge izbore (‘naš predsjednik’). Miroslav Škoro, treba ponoviti, ništa ne radi slučajno, on je sve drugo samo ne slučajni kandidat i njegovu kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske treba shvatiti krajnje ozbiljno. Sviđao se on nekome ili ne. I zato naslov ovoga teksta ‘Predsjednik M.Š.?’ itekako ima smisla.
portalnovosti
Od službenog početka kampanje uoči predsjedničkih izbora u Hrvatskoj dijeli nas još – u najmanju ruku – vruće ljeto, no stvarno ta je kampanja već počela; mada je sudjelovanje aktualne predsjednice još uvijek pod znakom pitanja (i to, usudili bismo se reći, ne samo tehnički); i mada je sve prije nego jasno koliko će kandidata u nju u konačnici ući. No ako to i jesu nepoznanice, nešto drugo nije, ma koliko se doimalo poput iznenađenja i ma koliko se etablirana politika trudila da se prema tome tako i odnosi. Riječ je o kandidaturi poznatog i popularnog glazbenika (‘Ne dirajte mi ravnicu’), svojevremenog diplomate (konzul u Mađarskoj) i isto tako svojevremenog političara (zastupnik HDZ-a u Saboru), Miroslava Škore.
Koliko god da je rano, osim toga i nezahvalno, praviti u ovoj fazi bilo kakve prognoze, nešto je nedvojbeno. Prvo, Škoro je fenomen koji zaslužuje ozbiljnu analizu, a ne olako otpisivanje. Drugo, on će se profilirati kao vrlo ozbiljan kandidat s kojim valja računati. Vjerojatno drugi predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, ne govori bez osnove kada tvrdi kako će Škoro biti jedan od dvoje kandidata u drugome izbornom krugu. Ako zaista uđe u taj krug, a vrlo je realno pretpostaviti da hoće, on je samo korak od osvajanja funkcije predsjednika.
Naivno bi bilo poći od toga da je Miroslav Škoro ‘solo igrač’. Tako bi se moglo opisati suca Mislava Kolakušića, ali Škoru – ne. Škoro je projekt! Upućeni ljudi iz političkih kuloara govorili su u pola glasa o njemu kao o predsjedničkom kandidatu tjednima prije prve ankete u kojoj se, neznano kako, njegovo ime pojavilo među kandidatima za najvišu funkciju u državi; i tjednima prije no što je, kao, potaknut rezultatima te ankete dao intervju u kojemu je javno razmišljao o tome bi li ušao u utrku, te nagovijestio takvu mogućnost. Ništa što se oko njega i u vezi s njime i njegovom kandidaturom događa nije slučajno. Od spomenute ankete, preko prvoga velikoga intervjua u kojemu je predstavljen ne samo kao poznati glazbenik, nego i kao visoko obrazovan čovjek (diploma dva fakulteta i jedan doktorat), a povrh svega i kao uspješan poslovni čovjek, pa do najave dana i sata kada će objaviti svoju odluku (ne kandidaturu, nego odluku, da bi sve bilo neizvjesno do posljednjeg trenutka), i – napokon - do svojevrsnog obraćanja naciji preko Facebook stranice. U tome petominutnom obraćanju sve je bilo pomno promišljeno, svaka je riječ bila na svojem mjestu, za svaku frazu ili poruku bilo je jasno kome je namijenjena.
Traženjem da predsjednik samostalno raspisuje referendum i da na referendumu prihvaćeni zakon stupa na snagu, Škoro je zadovoljio sve moćnije klero-nacionaliste
Zahtjev za promjenom Ustava i povećavanjem predsjedničkih ovlasti dobro je izabran da privuče pozornost javnosti. Stoga je s tim zahtjevom (prijedlogom, idejom, nazovite to kako hoćete) išao u glavu najave da kandidira za predsjednika. A tome je slijedilo ono što je srž njegovoga programa, jer to jest program, o tome se sumnjati ne može, najava – naime – borbe protiv etabliranih političkih stranaka i nesposobnih političara. Borbe u kojoj pretendent na funkciju predsjednika traži i vidi ‘narod’ kao svojeg saveznika. Pa je u završnici obraćanja izbačena i najvjerojatnije ključna parola pod kojom će M. Š. nastupati u kampanji u koju je ušao kao – ‘narodni predsjednik’. Bez spominjanja imena ispalio je dva vrlo opasna hica prema aktualnoj predsjednici i prema kandidatu ljevice (koji to i formalno i objektivno jest, mada uporno i gotovo otužno izbjegava da se sam tako predstavi). Rekao je što neće obećavati (naime da će Hrvatska postati najbogatija zemlja svijeta, što je KGK javno obećala u euforiji pobjede prije nepunih pet godina), čime je one koji se sjećaju podsjetio, a one koji ne znaju informirao da je sadašnja stanovnica Vile Zagorje mandat počela obećanjima (ne samo ovim!) koja nije ostvarila. I decidirano ustvrdio da Hrvatska nije ‘slučajna država’, podsjećajući na jednu olako izgovorenu, nedovoljno promišljenu i neargumentiranu (mada argumenata za to itekako ima!) frazu bivšega premijera koja sigurno ‘nije sjela’ nikome u desnome taboru, pa ni mnogima u centru. Spomenuo je Boga, taman toliko da zadovolji vjernike (iskrene, u prvome redu, ali i one koji se hinjenom religioznošću legitimiraju kao ‘dobri i pravi Hrvati’). Što se pak programskih točaka tiče, traženjem da predsjednik samostalno raspisuje referendum i da na referendumu prihvaćeni zakon stupa na snagu, zadovoljio je nedvojbeno sve moćnije klero-nacionaliste koji referendumskim pitanjima i zahtjevima pokušavaju organizirati Hrvatsku po svojoj mjeri.
O gospodarstvu koje je rak-rana hrvatskog društva i države nije govorio, osim što je ustvrdio kako će dokazati da je Hrvatska uspješan (i) gospodarski projekt. Kako? Ne znamo, nadajmo se da ćemo saznati u nastavku kampanje. Iz područja vanjske politike, gdje i po važećem Ustavu ima izvorne ovlasti (baš kao i na područjima obrane i nacionalne sigurnosti, nasuprot tvrdnjama ‘analitičara’ koji nas uporno uvjeravaju kako predsjednik(ca) nema nikakvih ovlasti) spomenuo je samo Evropsku uniju koju vidi isključivo kao savez suverenih država; mada upravo svjedočimo tome kako savez suverenih država i donošenje odluka konsenzusom polako, ali sigurno uništavaju i evropsku ideju i Evropsku uniju. Ništa nije rekao ni o gorućim svjetskim problemima (klimatske promjene, rušenje i nametanje režima vanjskim intervencijama, političke i ekonomske sankcije u kojima Hrvatska poslušno sudjeluje i trpi zbog toga štetu, migracije i izbjeglice). Ništa nije rekao, makar i samo u naznakama, ni o sigurnosti u državi u kojoj na primjer postaje sve nesigurnije biti deklariranim pripadnikom nacionalne manjine, osobito one srpske. Zaobišao je obranu, pa smo ostali uskraćeni za odgovor na pitanje smatra li da je u redu angažiranje pripadnika hrvatskih Oružanih snaga u međunarodnim misijama što su očito u funkciji sve prisutnijeg i razbuktalijeg novog hladnog rata (što se nužno odražava i na bilateralne odnose Hrvatske s određenim zemljama). A ne znamo ni kakve bi nove borbene zrakoplove htio vidjeti na nebu iznad Hrvatske.
Dakle, mnogo toga nije rekao, nije ni dotakao, ni naznačio. Istakao je, međutim, zahtjeve koji su koliko intrigantni, toliko i smišljeni zato da ‘zamute vodu’, ali i da sve druge kandidate naprosto prisile da se određuju prema tome, čime je sebe doveo u poziciju onoga tko diktira igru – makar i samo u početnoj fazi. Nudeći se kao uspješni poslovni čovjek vrlo je diskretno naznačio osobinu koja je u utrci za Bijelu kuću pomogla Donaldu Trumpu. Sve što jest rekao u isto je vrijeme promišljeno i krajnje odmjereno, ne vrijeđa nikoga, a opet je dovoljno konkretno da ga pozicionira tamo gdje želi da ga potencijalni birači vide, ali i da mu se ne može predbaciti isprazno fraziranje. Tako je formulirano da zadovolji desni kraj političkog spektra na koji ‘igra’, ali i mnogo više od toga. Škoro kao svoje birače vidi sve one koji su razočarani (s pravom, treba li reći?) etabliranim političkim strankama i političarima. U onoj mjeri u kojoj će uspjeti zadržati profil umjerenog i odmjerenog kandidata, mada sa zahtjevima koji potencijalno mogu biti opasni za parlamentarnu demokraciju, on će biti privlačan znatno većem broju ljudi od onih koji tradicionalno daju svoj glas desnici i desnom centru. Zato je opasan i za aktualnu predsjednicu i za suca Kolakušića, dijelom čak i za bivšeg premijera koji, prema svemu sudeći, ponavlja kobnu grešku koketiranja s desnicom što ga je koštalo izgubljenih parlamentarnih izbora. Kandidatkinja s drugoga kraja političkog spektra, onog lijevoga, predstavnica Radničke fronte, mada je svoju kandidaturu istakla još prošle godine i mada prezentira vrlo suvisle poglede i na Hrvatsku, i na svijet, nema praktično nikakve šanse, jer će bivši premijer u očima mnogih ipak biti kandidat ljevice. A oni koji se opredijele za nju, kao za kandidata ljevice (što će samo ona – objektivno – zaista i biti), za Škoru sasvim sigurno ne bi glasali.
No sve u svemu, kandidatura glazbenika-diplomate-političara očito je političku scenu zatekla nespremnu. Najbolje je to vidljivo po prvim reagiranjima koja se kreću u rasponu od uspoređivanja s diktatorom (kralj Aleksandar Karađorđević), preko žučnih napada zbog namjere ‘da ukine demokraciju’, pa do otpisivanja kao nekoga tko je – eto – gotovo zabunom uletio u kampanju, ali mu tamo nije mjesto. Miroslav Škoro (i oni koji stoje iza njega, a to definitivno nisu ljudi koji će biti u njegovom izbornom timu i koje ćemo vidjeti u javnosti) u kampanji uoči predsjedničkih izbora itekako ima mjesta. Osvojio ga je. Brzopleti napadi na njega, nakon poruke na Facebooku, samo će povećati broj njegovih pristaša i dovesti nove glasače u njegov tabor. Ne treba, naime, podcjenjivati one koji su duboko i iskreno nezadovoljni, ogorčeni čak stanjem na hrvatskoj političkoj sceni i koji samo čekaju nekoga tko će biti spreman ‘napraviti reda’. Glupo je, zaista beskrajno glupo, napadati ga zbog toga što se poziva na to da predsjednika izravno biraju građani i da njima odgovara. Jer, to je zaista tako. Stjepan Mesić ne jednom je u svojim obraćanjima naciji upravo to naglašavao (‘vi ste me birali, vama odgovaram’). Parola o narodnom predsjedniku također je varijanta parole s kojom je Mesić išao u druge izbore (‘naš predsjednik’). Miroslav Škoro, treba ponoviti, ništa ne radi slučajno, on je sve drugo samo ne slučajni kandidat i njegovu kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske treba shvatiti krajnje ozbiljno. Sviđao se on nekome ili ne. I zato naslov ovoga teksta ‘Predsjednik M.Š.?’ itekako ima smisla.
portalnovosti
