Ivo Josipović opet se teško obrukao jednom izjavom koja je notorna svinjarija, tim žalosnija što ju je mogao sasvim lako izbjeći. Manje pričati a više raditi, sasvim je razuman savjet ovom čovjeku za kojeg nitko ne zna čime se zapravo bavi i bio bi potreban poseban ekspertni tim da to ustanovi. No on je odlučio taj savjet ignorirati i uputiti ga na drugu adresu, pa je tako nastala jedna od najčudovišnijih rečenica u dosadašnjem predsjednikovom mandatu, a zapravo i puno šire. Njegovu izjavu da je za hrvatske probleme ponajviše kriva “kultura kukanja”, tj. da je “većina spremna više kukati nego raditi”, jedan je zagrebački portal proglasio “odvratnim” prilogom “antologiji hrvatske političke gadosti”.
Stvar je utoliko gora što se taj portal (Seebiz.eu) prvenstveno bavi zbivanjima iz ekonomije i poslovnog svijeta, pa kada takav za Josipovića kaže da tom izjavom “cipelari najslabije”, radnike, a podilazi poslodavcima, to zvuči analitički gotovo neopozivo. Definitivno neopozivo postalo je kada je portal iz svoje arhive izvukao podatak iz jednog njemačkog istraživanja koje je pokazalo da hrvatski radnici provode više vremena na poslu od njemačkih. Dakle, kod nas se ne radi malo nego puno, a za to što su rezultati loši, predsjednika se upućuje na članove njegovog Savjeta za gospodarstvo – odreda krupne poslodavce i kapitaliste – jer je krivica za takve rezultate očito na njima.
Ukratko, teški politički nevježa i petljanac Josipović proveo se s ovom svojom izjavom krajnje neslavno, a tako se jedino mogao i provesti. Jer kada netko za koga se ne zna što radi počne dijeliti lekcije radnicima, što ima logičnije nego da pri njegovom prelasku u obranu poslodavaca ispadne kako oni ne znaju poslovati. I stvarno ne znaju. O tome jasno govore reference na međunarodnim tržištima, gdje hrvatski radnici uživaju visoki ugled, dok poslodavci nemaju praktički nikakav, što se, u krajnjoj liniji, potvrđuje i kod kuće. Da se Josipović nije zapetljao u to koliko se kod nas radi, nego da je postavio pitanje gdje se uopće može raditi, možda bi se sjetio da hrvatski poslodavci u ovih dvadeset i kusur godina nisu izgradili nijednu ozbiljnu tvornicu, pa bi valjda i ovo popovanje izostalo.
Ali dobro, u neku je ruku i bolje što je ovako ispalo. Sada smo barem lišeni iluzija da su u hrvatskom državnom vrhu ljudi koji znaju voditi zemlju u krizi, jer se crno na bijelom pokazuje da oni to ne znaju. I da su debelo ispod razine krizne dijagnostike u svijetu, iako ni ona nije bogzna kakva. Za boga miloga, nedavno je čak i MMF priznao da famozna štednja – a to je samo drugo ime za novu eksproprijaciju radnika i svih zaposlenih, na koje se ostrvio predsjednik – nije rješenje za krizu. Zoran Milanović složio se s tim, pa iako nije nimalo sigurno da će se toga držati, barem vidiš da zna o čemu se tu radi. Josipović, naprotiv, nema pojma o čemu je riječ ili, što je još gore, glumi da nema pojma, kako bi s te lud-zbunjenog pozicije nastavio braniti interese poslodavaca. I naravno da je onda MMF korigirao spomenuti stav i ovih se dana pojavio u Hrvatskoj sa starom formulom nešto ublažene štednje, što se, zar ne, savršeno uklapa u sliku koju je o tome dobio s Pantovčaka. U toj slici hrvatske se građane opisuje kao lijene nabiguzice, koji i ono malo primanja što dobiju ne zarade, pa se tu može još do mile volje rezati, dok navodno produktivnu hrvatsku poslovnu čeljad treba maksimalno stimulirati nižim porezima i drugim, da pokaže što zna. Zna, naravno, crnoga vraga, na što stalno iznova podsjeća spomenuta nepostojeća prva tvornica.
Uostalom, to bi shvatio, da bolje sluša samoga sebe, i Josipović, jer je najnovijim energičnim urgiranjem da se omogući ulaz stranih investicija praktički priznao da se od domaćih nema što očekivati. No i strani investitori u ovih dvadesetak godina nisu ulagali ni u kakvu proizvodnju novih vrijednosti, nego u preraspodjelu postojećih vrijednosti (banke, naftna industrija, telekomunikacije) i u masovni, invazivni uvoz inozemnih (trgovački lanci). I tu njihov interes prestaje. Zato ih se sada mami i novim zakonom o “strateškim investicijama”, čime najvjerojatnije dolazi na red i rasprodaja priobalja, šuma, zemljišta i drugih prirodnih bogatstava, a nema ni trunke sumnje što to znači. Znači da se već sada gotovansku kapitalističku klasu otvoreno vabi da pređe u još višu fazu, u veleposjednički, rentijerski parazitizam. A kako sve ima zdušnu podršku državnog vrha, posebno Josipovića, zaista se postavlja pitanje ima li predsjednik o tome ikakvog pojma. Za njega je, velim, bolje da nema, a najbolje da je možda čak prolupao i, evo, velikodušno dopuštam da je baš to posrijedi – predsjednik je prolupao.
Problem je, međutim, što netko mora voditi zemlju kroz krizu, a ovo državno vodstvo, koje ovako tragično malo zna o njenim uzrocima, to očito nije u stanju. Još je veći problem ako bi došlo do većih socijalnih nemira, gdje bi se spojila nezadovoljstva koja zasad izolirano pulsiraju u Diokiju, Dini, Trećem maju, Coningu…, jer je to za ovo vodstvo također nepoznato područje i nemoguće je predvidjeti kako bi se ponijelo. Ono se mnogo sigurnije osjeća u sadašnjim sporovima s Crkvom oko spolnog odgoja, jer tu brani liberalnu agendu preuzetu od Zapada i to ga učvršćuje u uvjerenju da taj moćni savjetnik stoji iza njega. Sa socijalnom agendom je drukčije, nju nema ni zapadni svijet, a kako je ljevica slaba, na socijalnom nezadovoljstvu rastu svi ostali, od komedijaških populista u Italiji do sasvim ozbiljne desnice u Mađarskoj. Jedan jedini uzvik, ali vrlo simptomatičan, kada se radnik Diokija pred Banskim dvorima proderao “Bando crvena”, govori da bi se i u Hrvatskoj desnica mogla ubaciti u prostor socijalnih napetosti i frustracija. Taj prostor je prazan ili gotovo prazan, jer slabi sindikati koji najavljuju proljetne prosvjede nikada nisu znali čime ga ispuniti, pa nema razloga vjerovati da će sada biti drukčije. No zato se u njega pretendiraju ubaciti braniteljsko-generalski protivnici ćirilice u Vukovaru koji, kao u vrijeme splitske Rive i skupljanja kestenova oko Bobetkove kuće, prijete da će preuzeti vođenje zemlje.
To ni tada nije uspjelo, pa u sasvim promijenjenim okolnostima nakon oslobađanja Gotovine i Markača sigurno neće ni danas, ali ovo bi društvo jedno sasvim lako moglo postići. Upropastiti kreativni naboj socijalnog nezadovoljstva u zemlji, dakle dovršiti ono što je prolupali Josipović započeo.
Izvor: Novosti
Stvar je utoliko gora što se taj portal (Seebiz.eu) prvenstveno bavi zbivanjima iz ekonomije i poslovnog svijeta, pa kada takav za Josipovića kaže da tom izjavom “cipelari najslabije”, radnike, a podilazi poslodavcima, to zvuči analitički gotovo neopozivo. Definitivno neopozivo postalo je kada je portal iz svoje arhive izvukao podatak iz jednog njemačkog istraživanja koje je pokazalo da hrvatski radnici provode više vremena na poslu od njemačkih. Dakle, kod nas se ne radi malo nego puno, a za to što su rezultati loši, predsjednika se upućuje na članove njegovog Savjeta za gospodarstvo – odreda krupne poslodavce i kapitaliste – jer je krivica za takve rezultate očito na njima.
Ukratko, teški politički nevježa i petljanac Josipović proveo se s ovom svojom izjavom krajnje neslavno, a tako se jedino mogao i provesti. Jer kada netko za koga se ne zna što radi počne dijeliti lekcije radnicima, što ima logičnije nego da pri njegovom prelasku u obranu poslodavaca ispadne kako oni ne znaju poslovati. I stvarno ne znaju. O tome jasno govore reference na međunarodnim tržištima, gdje hrvatski radnici uživaju visoki ugled, dok poslodavci nemaju praktički nikakav, što se, u krajnjoj liniji, potvrđuje i kod kuće. Da se Josipović nije zapetljao u to koliko se kod nas radi, nego da je postavio pitanje gdje se uopće može raditi, možda bi se sjetio da hrvatski poslodavci u ovih dvadeset i kusur godina nisu izgradili nijednu ozbiljnu tvornicu, pa bi valjda i ovo popovanje izostalo.
Ali dobro, u neku je ruku i bolje što je ovako ispalo. Sada smo barem lišeni iluzija da su u hrvatskom državnom vrhu ljudi koji znaju voditi zemlju u krizi, jer se crno na bijelom pokazuje da oni to ne znaju. I da su debelo ispod razine krizne dijagnostike u svijetu, iako ni ona nije bogzna kakva. Za boga miloga, nedavno je čak i MMF priznao da famozna štednja – a to je samo drugo ime za novu eksproprijaciju radnika i svih zaposlenih, na koje se ostrvio predsjednik – nije rješenje za krizu. Zoran Milanović složio se s tim, pa iako nije nimalo sigurno da će se toga držati, barem vidiš da zna o čemu se tu radi. Josipović, naprotiv, nema pojma o čemu je riječ ili, što je još gore, glumi da nema pojma, kako bi s te lud-zbunjenog pozicije nastavio braniti interese poslodavaca. I naravno da je onda MMF korigirao spomenuti stav i ovih se dana pojavio u Hrvatskoj sa starom formulom nešto ublažene štednje, što se, zar ne, savršeno uklapa u sliku koju je o tome dobio s Pantovčaka. U toj slici hrvatske se građane opisuje kao lijene nabiguzice, koji i ono malo primanja što dobiju ne zarade, pa se tu može još do mile volje rezati, dok navodno produktivnu hrvatsku poslovnu čeljad treba maksimalno stimulirati nižim porezima i drugim, da pokaže što zna. Zna, naravno, crnoga vraga, na što stalno iznova podsjeća spomenuta nepostojeća prva tvornica.
Uostalom, to bi shvatio, da bolje sluša samoga sebe, i Josipović, jer je najnovijim energičnim urgiranjem da se omogući ulaz stranih investicija praktički priznao da se od domaćih nema što očekivati. No i strani investitori u ovih dvadesetak godina nisu ulagali ni u kakvu proizvodnju novih vrijednosti, nego u preraspodjelu postojećih vrijednosti (banke, naftna industrija, telekomunikacije) i u masovni, invazivni uvoz inozemnih (trgovački lanci). I tu njihov interes prestaje. Zato ih se sada mami i novim zakonom o “strateškim investicijama”, čime najvjerojatnije dolazi na red i rasprodaja priobalja, šuma, zemljišta i drugih prirodnih bogatstava, a nema ni trunke sumnje što to znači. Znači da se već sada gotovansku kapitalističku klasu otvoreno vabi da pređe u još višu fazu, u veleposjednički, rentijerski parazitizam. A kako sve ima zdušnu podršku državnog vrha, posebno Josipovića, zaista se postavlja pitanje ima li predsjednik o tome ikakvog pojma. Za njega je, velim, bolje da nema, a najbolje da je možda čak prolupao i, evo, velikodušno dopuštam da je baš to posrijedi – predsjednik je prolupao.
Problem je, međutim, što netko mora voditi zemlju kroz krizu, a ovo državno vodstvo, koje ovako tragično malo zna o njenim uzrocima, to očito nije u stanju. Još je veći problem ako bi došlo do većih socijalnih nemira, gdje bi se spojila nezadovoljstva koja zasad izolirano pulsiraju u Diokiju, Dini, Trećem maju, Coningu…, jer je to za ovo vodstvo također nepoznato područje i nemoguće je predvidjeti kako bi se ponijelo. Ono se mnogo sigurnije osjeća u sadašnjim sporovima s Crkvom oko spolnog odgoja, jer tu brani liberalnu agendu preuzetu od Zapada i to ga učvršćuje u uvjerenju da taj moćni savjetnik stoji iza njega. Sa socijalnom agendom je drukčije, nju nema ni zapadni svijet, a kako je ljevica slaba, na socijalnom nezadovoljstvu rastu svi ostali, od komedijaških populista u Italiji do sasvim ozbiljne desnice u Mađarskoj. Jedan jedini uzvik, ali vrlo simptomatičan, kada se radnik Diokija pred Banskim dvorima proderao “Bando crvena”, govori da bi se i u Hrvatskoj desnica mogla ubaciti u prostor socijalnih napetosti i frustracija. Taj prostor je prazan ili gotovo prazan, jer slabi sindikati koji najavljuju proljetne prosvjede nikada nisu znali čime ga ispuniti, pa nema razloga vjerovati da će sada biti drukčije. No zato se u njega pretendiraju ubaciti braniteljsko-generalski protivnici ćirilice u Vukovaru koji, kao u vrijeme splitske Rive i skupljanja kestenova oko Bobetkove kuće, prijete da će preuzeti vođenje zemlje.
To ni tada nije uspjelo, pa u sasvim promijenjenim okolnostima nakon oslobađanja Gotovine i Markača sigurno neće ni danas, ali ovo bi društvo jedno sasvim lako moglo postići. Upropastiti kreativni naboj socijalnog nezadovoljstva u zemlji, dakle dovršiti ono što je prolupali Josipović započeo.
Izvor: Novosti
