Toleriranje javne televizije kao cenzurom premrežene i korumpirane crne rupe s jedne, te zahtjev za njenim ukidanjem s druge strane, nisu jedine opcije.
Rasulo koje se posljednjih godina događa Grčkoj sve intenzivnije ocrtava obrise nečeg što bi se moglo nazvati neoliberalnom distopijom. Pod diktatom MMF-a i institucija Europske unije, Grčka vlada donosi takozvane "mjere štednje" koje, među ostalim, uključuju i masovnu privatizaciju, smanjivanje mirovina i plaća u javnom sektoru, rezanje budžeta za zdravstvo i obrazovanje, te socijalnih prava općenito. No, ništa od ovog, unatoč obećanjima, još uvijek njeno stanovništvo ne izvlači iz ponora ekstremnog siromaštva i masovne nezaposlenosti. Istovremeno, kako to za ekonomskih slomova često biva, Grčkoj se događa ubrzani porast fašizma. Do tada marginalna neonacistička grupa Zlatna zora 2012. ulazi u parlament s otvoreno antisemitskom retorikom koju povezuje s antibankarskim sentimentima, zahtjevima za policijskom državom, selektivnim uvođenjem smrtne kazne za imigrante koji počine kazneno djelo itd. Pri tome, njeni se članovi u svom djelovanju ne zadovoljavaju parlamentarnim metodama, štoviše, redovito su uključeni u premlaćivanja imigranata, ljevičarki, pripadnika rodnih manjina, a povezuje ih se i uz rastistička ubojstva. Tako je glasnogovornik stranke Ilias Kasidiaris za vrijeme televizijske emisije nekoliko puta udario ljevičarsku političarku Lianu Kanelli, dvojica parlamentaraca Zlatne zore sudjelovala su u napadu na imigrantske prodavače na tržnici, a jedan od primjera je ubojstvo pakistanskog imigranta početkom godine kada su kod počiniteljâ pronađeni upravo pamfleti Zlatne zore. Zbog povezanosti s policijom te zahvaljujući aktualnoj vlasti koja ih koristi kao strašilo pomoću kojeg, u ime stabilnosti, pokušavaju amortizirati ljevicu i njene zahtjeve protiv politike zaduživanja, pripadnici Zlatne zore za svoje zločine u načelu ne odgovaraju.
U ovom kontekstu rasno motiviranih ubojstava, čini se pomalo neumjesnim pretjerano naricanje nad gašenjem javne televizije, pogotovo takve televizije koja je i sama svoj prostor redovito otvarala fašističkim ideolozima te čije su glavešine cenzurirali novinare koji bi se, primjerice, usudili izvještavati o policijskom nasilju i za to prozivati aktualnog ministra. Međutim, moment u kojem vlast dekretom ukida javni servis, kakva god njegova društvena uloga u ovom trenutku bila, savršeno se uklapa u gore postavljenu distopijsku viziju, dio je istog mehanizma, te joj udara konačan pečat – radi se o činu koji neminovno evocira situaciju diktature. Argumentacija je, međutim, izrazito liberalno-demokratska: državni ERT ne vodi se racionalno, premrežen je korupcijom, ima previše zaposlenih koji naprosto previše koštaju. Odluka je, logično, donesena nakon posjete na početku spomenutih institucija, od kojih jedna, Europska komisija, u svojoj reakciji na vijest izražava ljubav prema javnim servisima, ali i svijest o njihovoj nemogućnosti. Uz ovo, unatoč negiranju grčke vlade, sasvim je izvjesno da je ukidanju javne televizije kumovala i neuspjela privatizacija državnog distributera plina.
Naravno, ono što je nekom distopija, drugom je utopija. Vrlo brzo su se hrvatska neoliberalna glasila, predvođena agilnim Jutarnjim listom, zlurado oglasila sa željom da se isto napravi i s Hrvatskom radiotelevizijom. To da je HRT korumpiran i da svoju ulogu javnog servisa ne obavlja kako spada jasno je i upravo su to mjesta s kojih ga često napada lijevo orijentirani civilni sektor. U tom su se smjeru stvari potencirale od kad je za ravnatelja HRT-a izabran Goran Radman, čovjek koji se kalio u privatnom sektoru, ali od kojeg, izgleda, nije naučio lekcije o racionalnom i profesionalnom upravljanju, što su, kako nas apologeti neoliberalizma uče, vještine koje se nužno rađaju iz izloženosti tržišno generiranoj konkurenciji. Nije razriješio pitanje prevelikog broja honorarnih suradnika televizije, u isto vrijeme planirajući gašenje redovnih radnih mjesta. Na vodeća mjesta u kući zapošljavao je kadar koji možda i nije kompetentan, što onda kompenzira lažiranim CV-om, ali je s Radmanom obiteljski vezan. Primjer je ovo Željka Rogošića koji je, a ovdje imamo posla s posebno sumanutom ironijom, medije koji su ovakvo kadroviranje smatrali problematičnim optuživao za pokušaj "destabilizacije HRT-a kao javnog servisa". Nenaučenim lekcijama iz privatnog sektora unatoč, Radmanova povezanost s njim ostaje snažna. Nakon što je izabran za ravnatelja HRT-a nastavio je djelovati kao član nadzornih odbora Hypo Alpe Adria Banke i Atlantic grupe, pristajući na napuštanje tih funkcija i predaju imovinske kartice tek nakon sankcija koje mu je odredilo Povjerenje za odlučivanje o sukobu interesa. Uz ovo, njegova vjernost privatnom kapitalu ima i svoje suptilnije manifestacije: to je zabrana jinglea kojim je inicijativa Srđ je naš preko Radio Dubrovnika građane pozivala na referendum o gradnji igrališta za golf. Ono što je ovdje ponovno posebno zanimljivo argumentacija je kojom se branio ovaj čin cenzure uložen u privatni interes. Baš kao i kod Rogošićeva objašnjenja kojim je osobni interes pokušao kamuflirati u javni, pokušaj udruge da plati emitiranje jinglea Radman je shvatio kao znak da HRT ne radi ono što bi kao javni servis trebao, pa je udruzi ponuđeno besplatno gostovanje u jednoj radijskoj emisiji. Pritom je – a tu je, dakako, i ključ ove odluke – svima uključenima savršeno jasna razlika između utjecaja jedne emisije i utjecaja jinglea koji bi se opetovano puštao. Ono s čim ovdje imamo posla traljavi je cinizam kojim se urednička politika klanjanja privatnom interesu lažno predstavlja kao briga za javni interes. Problem je, dakako, i u pravnom okviru koji dobar dio Radmanovih postupaka tolerira, ili barem čini sivom zonom. Radi se o aktualnom Zakonu o HRT-u koji funkciji ravnatelja daje upravo autokratske ovlasti, mogućnost direktnog interveniranja u uredničku politiku te samostalno odlučivanje o poslovima kuće do iznosa od deset milijuna kuna. Zato je i mogao ignorirati odluku novinarki i osoblja HRT-a, koji su velikom većinom glasali protiv izbora spomenutog Rogošića, postavljajući svog kuma na uredničku funkciju. Radman, potpomognut zakonom, izjašnjavanje ljudi kojih se ta odluka direktno tiče sveo je na neobvezujući kvazidemokratski folklor.
Međutim, toleriranje javne televizije kao cenzurom premrežene i korumpirane crne rupe s jedne, te zahtjev za njenim ukidanjem s druge strane, nisu jedine opcije. Ovo je toliko očito da je simptomatično što se uopće treba napominjati: drugačija, javnija javna televizija je moguća. Promjene u načinu funkcioniranja trebaju se i mogu provesti, a oklijevanje da se one provedu nije nimalo slučajno. Kod grčkog ERT-a upravo je vlast ta koja je tolerirala srozavanje televizije do razine u kojoj je pomislila da pred narodom ima legitimitet reći: kad je ovakva, onda nam ni ne treba (a narod je pak odgovorio prosvjedima). Retorika je to koja se redovito čuje i iz hrvatskih ministarstava. Upravo je takva, primjerice, poruka koja se građanima šalje davanjem Brijuna u koncesiju: da, vi ste nas izabrali da slijedeće četiri godine upravljamo državom i njenom imovinom, međutim mi nismo sposobni da to odradimo, stoga ćemo rasprodati ili dati u koncesiju sve što možemo. Isto tako, friška odluka vlade da ministarstva i dobar dio državnih tijela i institucija u iduće dvije godine struju kupuje od HEP-ova konkurenta GEN-I vrlo jasno daje naslutiti kakva se sudbina državnom distributeru struje sprema. Privatnici su, očito, sposobniji. Način na koji je uređeno financiranje Hrvatske radiotelevizije nešto je drugačiji nego ono ERT-a, međutim mogućnost ukidanja HRT-a kao javnog servisa, odnosno njenog privatiziranja, pri tom nije ništa teže zamisliva.
Posljednje pitanje koje se ovdje može postaviti jest sve i ako možemo zamisliti HRT kao potpuno javni medij u pravom smislu tog izraza, treba li nam uopće javna televizija? Neoliberalno odbacivanje bilo čega javnog ovdje će pak posegnuti za tzv. zdravorazumskom logikom koja se može sažeti u sljedećem argumentu. Ako narod želi gledati reality showove na komercijalnim televizijama umjesto dobro napravljenih političkih emisija o temama suštinski relevantnima za širu javnost i klasičnih filmova javne televizije, nitko mu nema pravo nametati drugačije. U perverznom obratu, ovi apologeti privatnog pod svaku cijenu, sebe su skloni prikazivati upravo kao branitelje prava naroda pred nasrtajima intelektualnih snobova i njihovih sitnih privatnih interesa. Ponekad je takav stav iskreno kratkovidan, a ponekad tu kratkovidnost u nekoj mjeri hini. U svakom slučaju, radi se o jeftinom populizmu koji se u takvu argumentaciju sklanja pred nemogućnošću shvaćanja kompleksnije dinamike masovnih i komercijalnih medija i njihove puno suptilnije moći nametanja, moći koja pogotovo raste u nedostatku alternativnih mogućnosti. Pri tom je posebno ironično što će isti ti apologeti, najbolje reprezentirani Jutarnjim listom, odnosno njegovim izdavačem EPH-om, istovremeno od države uživati oslobađanje plaćanja poreza u ime javnih potreba, bez obzira što se toj javnosti obraćaju isključivo kao lijenim neradnicima. Ista će korporacija za svoju djelatnost izdavanja knjiga tražiti i dobivati poticaje od Ministarstva kulture – izloženost zakonima tržišta u svom slučaju spremno suspendiraju.
U svakom slučaju, da je javna televizija, nepotkupljiva od aktualne vlasti i privatnog kapitala, štoviše, ona koja će upravo pritiskom na ove instance zastupati konstantno degradirani javni interes, nešto što je narodu potrebno, bilo je jasno svim onim građanima Grčke koji su, iako takvu televiziju u tom trenutku nisu imali, a dijelom vjerojatno i baš zato što je nisu imali, bučno ustali u njenu obranu. Obrana ideje javne televizije, za nadati se, u jednom će trenutku postati i obrana prakse zaista javne televizije.
Izvor: Kulturpunkt
Rasulo koje se posljednjih godina događa Grčkoj sve intenzivnije ocrtava obrise nečeg što bi se moglo nazvati neoliberalnom distopijom. Pod diktatom MMF-a i institucija Europske unije, Grčka vlada donosi takozvane "mjere štednje" koje, među ostalim, uključuju i masovnu privatizaciju, smanjivanje mirovina i plaća u javnom sektoru, rezanje budžeta za zdravstvo i obrazovanje, te socijalnih prava općenito. No, ništa od ovog, unatoč obećanjima, još uvijek njeno stanovništvo ne izvlači iz ponora ekstremnog siromaštva i masovne nezaposlenosti. Istovremeno, kako to za ekonomskih slomova često biva, Grčkoj se događa ubrzani porast fašizma. Do tada marginalna neonacistička grupa Zlatna zora 2012. ulazi u parlament s otvoreno antisemitskom retorikom koju povezuje s antibankarskim sentimentima, zahtjevima za policijskom državom, selektivnim uvođenjem smrtne kazne za imigrante koji počine kazneno djelo itd. Pri tome, njeni se članovi u svom djelovanju ne zadovoljavaju parlamentarnim metodama, štoviše, redovito su uključeni u premlaćivanja imigranata, ljevičarki, pripadnika rodnih manjina, a povezuje ih se i uz rastistička ubojstva. Tako je glasnogovornik stranke Ilias Kasidiaris za vrijeme televizijske emisije nekoliko puta udario ljevičarsku političarku Lianu Kanelli, dvojica parlamentaraca Zlatne zore sudjelovala su u napadu na imigrantske prodavače na tržnici, a jedan od primjera je ubojstvo pakistanskog imigranta početkom godine kada su kod počiniteljâ pronađeni upravo pamfleti Zlatne zore. Zbog povezanosti s policijom te zahvaljujući aktualnoj vlasti koja ih koristi kao strašilo pomoću kojeg, u ime stabilnosti, pokušavaju amortizirati ljevicu i njene zahtjeve protiv politike zaduživanja, pripadnici Zlatne zore za svoje zločine u načelu ne odgovaraju.
U ovom kontekstu rasno motiviranih ubojstava, čini se pomalo neumjesnim pretjerano naricanje nad gašenjem javne televizije, pogotovo takve televizije koja je i sama svoj prostor redovito otvarala fašističkim ideolozima te čije su glavešine cenzurirali novinare koji bi se, primjerice, usudili izvještavati o policijskom nasilju i za to prozivati aktualnog ministra. Međutim, moment u kojem vlast dekretom ukida javni servis, kakva god njegova društvena uloga u ovom trenutku bila, savršeno se uklapa u gore postavljenu distopijsku viziju, dio je istog mehanizma, te joj udara konačan pečat – radi se o činu koji neminovno evocira situaciju diktature. Argumentacija je, međutim, izrazito liberalno-demokratska: državni ERT ne vodi se racionalno, premrežen je korupcijom, ima previše zaposlenih koji naprosto previše koštaju. Odluka je, logično, donesena nakon posjete na početku spomenutih institucija, od kojih jedna, Europska komisija, u svojoj reakciji na vijest izražava ljubav prema javnim servisima, ali i svijest o njihovoj nemogućnosti. Uz ovo, unatoč negiranju grčke vlade, sasvim je izvjesno da je ukidanju javne televizije kumovala i neuspjela privatizacija državnog distributera plina.
Naravno, ono što je nekom distopija, drugom je utopija. Vrlo brzo su se hrvatska neoliberalna glasila, predvođena agilnim Jutarnjim listom, zlurado oglasila sa željom da se isto napravi i s Hrvatskom radiotelevizijom. To da je HRT korumpiran i da svoju ulogu javnog servisa ne obavlja kako spada jasno je i upravo su to mjesta s kojih ga često napada lijevo orijentirani civilni sektor. U tom su se smjeru stvari potencirale od kad je za ravnatelja HRT-a izabran Goran Radman, čovjek koji se kalio u privatnom sektoru, ali od kojeg, izgleda, nije naučio lekcije o racionalnom i profesionalnom upravljanju, što su, kako nas apologeti neoliberalizma uče, vještine koje se nužno rađaju iz izloženosti tržišno generiranoj konkurenciji. Nije razriješio pitanje prevelikog broja honorarnih suradnika televizije, u isto vrijeme planirajući gašenje redovnih radnih mjesta. Na vodeća mjesta u kući zapošljavao je kadar koji možda i nije kompetentan, što onda kompenzira lažiranim CV-om, ali je s Radmanom obiteljski vezan. Primjer je ovo Željka Rogošića koji je, a ovdje imamo posla s posebno sumanutom ironijom, medije koji su ovakvo kadroviranje smatrali problematičnim optuživao za pokušaj "destabilizacije HRT-a kao javnog servisa". Nenaučenim lekcijama iz privatnog sektora unatoč, Radmanova povezanost s njim ostaje snažna. Nakon što je izabran za ravnatelja HRT-a nastavio je djelovati kao član nadzornih odbora Hypo Alpe Adria Banke i Atlantic grupe, pristajući na napuštanje tih funkcija i predaju imovinske kartice tek nakon sankcija koje mu je odredilo Povjerenje za odlučivanje o sukobu interesa. Uz ovo, njegova vjernost privatnom kapitalu ima i svoje suptilnije manifestacije: to je zabrana jinglea kojim je inicijativa Srđ je naš preko Radio Dubrovnika građane pozivala na referendum o gradnji igrališta za golf. Ono što je ovdje ponovno posebno zanimljivo argumentacija je kojom se branio ovaj čin cenzure uložen u privatni interes. Baš kao i kod Rogošićeva objašnjenja kojim je osobni interes pokušao kamuflirati u javni, pokušaj udruge da plati emitiranje jinglea Radman je shvatio kao znak da HRT ne radi ono što bi kao javni servis trebao, pa je udruzi ponuđeno besplatno gostovanje u jednoj radijskoj emisiji. Pritom je – a tu je, dakako, i ključ ove odluke – svima uključenima savršeno jasna razlika između utjecaja jedne emisije i utjecaja jinglea koji bi se opetovano puštao. Ono s čim ovdje imamo posla traljavi je cinizam kojim se urednička politika klanjanja privatnom interesu lažno predstavlja kao briga za javni interes. Problem je, dakako, i u pravnom okviru koji dobar dio Radmanovih postupaka tolerira, ili barem čini sivom zonom. Radi se o aktualnom Zakonu o HRT-u koji funkciji ravnatelja daje upravo autokratske ovlasti, mogućnost direktnog interveniranja u uredničku politiku te samostalno odlučivanje o poslovima kuće do iznosa od deset milijuna kuna. Zato je i mogao ignorirati odluku novinarki i osoblja HRT-a, koji su velikom većinom glasali protiv izbora spomenutog Rogošića, postavljajući svog kuma na uredničku funkciju. Radman, potpomognut zakonom, izjašnjavanje ljudi kojih se ta odluka direktno tiče sveo je na neobvezujući kvazidemokratski folklor.
Međutim, toleriranje javne televizije kao cenzurom premrežene i korumpirane crne rupe s jedne, te zahtjev za njenim ukidanjem s druge strane, nisu jedine opcije. Ovo je toliko očito da je simptomatično što se uopće treba napominjati: drugačija, javnija javna televizija je moguća. Promjene u načinu funkcioniranja trebaju se i mogu provesti, a oklijevanje da se one provedu nije nimalo slučajno. Kod grčkog ERT-a upravo je vlast ta koja je tolerirala srozavanje televizije do razine u kojoj je pomislila da pred narodom ima legitimitet reći: kad je ovakva, onda nam ni ne treba (a narod je pak odgovorio prosvjedima). Retorika je to koja se redovito čuje i iz hrvatskih ministarstava. Upravo je takva, primjerice, poruka koja se građanima šalje davanjem Brijuna u koncesiju: da, vi ste nas izabrali da slijedeće četiri godine upravljamo državom i njenom imovinom, međutim mi nismo sposobni da to odradimo, stoga ćemo rasprodati ili dati u koncesiju sve što možemo. Isto tako, friška odluka vlade da ministarstva i dobar dio državnih tijela i institucija u iduće dvije godine struju kupuje od HEP-ova konkurenta GEN-I vrlo jasno daje naslutiti kakva se sudbina državnom distributeru struje sprema. Privatnici su, očito, sposobniji. Način na koji je uređeno financiranje Hrvatske radiotelevizije nešto je drugačiji nego ono ERT-a, međutim mogućnost ukidanja HRT-a kao javnog servisa, odnosno njenog privatiziranja, pri tom nije ništa teže zamisliva.
Posljednje pitanje koje se ovdje može postaviti jest sve i ako možemo zamisliti HRT kao potpuno javni medij u pravom smislu tog izraza, treba li nam uopće javna televizija? Neoliberalno odbacivanje bilo čega javnog ovdje će pak posegnuti za tzv. zdravorazumskom logikom koja se može sažeti u sljedećem argumentu. Ako narod želi gledati reality showove na komercijalnim televizijama umjesto dobro napravljenih političkih emisija o temama suštinski relevantnima za širu javnost i klasičnih filmova javne televizije, nitko mu nema pravo nametati drugačije. U perverznom obratu, ovi apologeti privatnog pod svaku cijenu, sebe su skloni prikazivati upravo kao branitelje prava naroda pred nasrtajima intelektualnih snobova i njihovih sitnih privatnih interesa. Ponekad je takav stav iskreno kratkovidan, a ponekad tu kratkovidnost u nekoj mjeri hini. U svakom slučaju, radi se o jeftinom populizmu koji se u takvu argumentaciju sklanja pred nemogućnošću shvaćanja kompleksnije dinamike masovnih i komercijalnih medija i njihove puno suptilnije moći nametanja, moći koja pogotovo raste u nedostatku alternativnih mogućnosti. Pri tom je posebno ironično što će isti ti apologeti, najbolje reprezentirani Jutarnjim listom, odnosno njegovim izdavačem EPH-om, istovremeno od države uživati oslobađanje plaćanja poreza u ime javnih potreba, bez obzira što se toj javnosti obraćaju isključivo kao lijenim neradnicima. Ista će korporacija za svoju djelatnost izdavanja knjiga tražiti i dobivati poticaje od Ministarstva kulture – izloženost zakonima tržišta u svom slučaju spremno suspendiraju.
U svakom slučaju, da je javna televizija, nepotkupljiva od aktualne vlasti i privatnog kapitala, štoviše, ona koja će upravo pritiskom na ove instance zastupati konstantno degradirani javni interes, nešto što je narodu potrebno, bilo je jasno svim onim građanima Grčke koji su, iako takvu televiziju u tom trenutku nisu imali, a dijelom vjerojatno i baš zato što je nisu imali, bučno ustali u njenu obranu. Obrana ideje javne televizije, za nadati se, u jednom će trenutku postati i obrana prakse zaista javne televizije.
Izvor: Kulturpunkt
