Bojan Krištofić, kritičar stripa, dizajner, autor niza priloga o vizualnoj umjetnosti i kulturi u domaćim medijima izabrao je za čitatelje Novosti najbolja strip izdanja koja možete čitati tokom zimskih praznika
Klasični francusko-belgijski fantasy serijal ‘Potraga za Pticom vremena’ nije nikakva novost u svijetu stripa: međunarodni uspjeh je požnjeo još sredinom osamdesetih godina. Premda ova priča u četiri strip-albuma standardnog formata nije bila nepoznata ni u regiji, u Hrvatskoj donedavno nije bila dolično objavljena, a da bude pobrinula se, naravno, Fibra, na sebi svojstven način tvrdoukoričenog integralnog izdanja. Zanimljivo, treći i četvrti album izlazili su sredinom devedesetih u nastavcima u magazinu Comic Strip, pokušaju Slobodne Dalmacije da strip u Hrvatskoj uhvati korak s europskim gibanjima nakon prekida u ratnim godinama. Također, novosadski Marketprint (izdavač neuništive Stripoteke) objavio je cijeli serijal pod naslovom ‘Ratnici s Akbara’ u četiri mekoukoričena albuma: ‘Ramorova školjka’, ‘Hram zaborava’, ‘Krutonja’ i ‘Jaje tmine’. Mada je ova pripovjedna nit (tzv. prvo pjevanje) zaključena još 1987., scenarist Serge Le Tendre i crtač Régis Loisel su 1998. nastavili s prequelom koji još uvijek traje, a tiče se mladosti središnjeg protagonista sage – opjevanog viteza Bragona (četvrti, zasad posljednji album tog ‘pjevanja’ Marketprint je objavio 2013.).Međutim, Fibrin integral po mnogočemu je najbolje izdanje izvornog serijala na ovim prostorima. U moru sličnih fantastičnih priča u stripu i književnosti (ili na filmu), ‘Potraga za Pticom vremena’ ističe se osobitom, nepatvorenom maštovitošću, kompleksnim likovima za koje se čitatelji učas vežu i živom, autentičnom melankolijom koju autori grade vješto nijansirajući magiju i osjećaj gubitka, koje pak veže ljubav kao temeljni razlog postupaka junaka. Raskoš i putenost mladenačkog Loiselovog crteža (u međuvremenu se proslavio i samostalnim autorskim serijalom ‘Petar Pan’) pruža serijalu snažnu erotsku komponentu u likovima Hermeline, Kiskill i Mare, koje su sve prije nego konvencionalne akterice stripova – riječ je o istinskim heroinama, nositeljicama priče poslije čijih odlazaka umorni muškarci ostaju sami sa svojim sjećanjima. Slojevitost svijeta Akbara koji su autori izmaštali uvlači čitatelja na prvi pogled, a odjeci epske potrage za Pticom vremena, magičnim bićem o kojem ovisi sudbina sviju, ostaju u nama još dugo nakon što zaklopimo stranice stripa.
Retrospektivno gledano, ustrajne Komikaze predstavljaju jedan od najčvršćih kontinuiteta na hrvatskoj, potom i regionalnoj, a naposljetku i europskoj strip-sceni. Još od ranih dvijetisućitih, međunarodno društvo okupljeno oko strip-autorice Ivane Armanini kao pokretačice i ključne koordinatorice kolektiva redovito objavljuje nove brojeve svog webzinea na adresi komikaze.hr (dosad njih 43!), a također i njihove tiskane varijante u formi strip-antologija mekih korica (upravo je izašla 15. po redu), uz sijaset drugih projekata, izložbi, festivala i raznoraznih akcija. Mitski britanski radijski DJ John Peel svojedobno je rekao o svom najdražem (postpunk) bendu The Fall: They‘re always changing, they‘re always the same. Slično bi se moglo reći za Komikaze – kolektiv je od samog početka slijedio najjasniju moguću koncepciju: njihovo je poslanje iz godine u godinu predstavljati najluđe i najzanimljivije autore/ice u svijetu europskog alternativnog stripa (pa i šire), gdje epitet ‘alternativno’ podrazumijeva prvenstveno originalnost i izrazitu individualnu viziju svakog umjetnika/ice.Dakako, Komikaze su takvim utabanim putem nastavile i u svom 15. tiskanom izdanju, a stripaši i stripašice čije priče ovaj put možete čitati su: R. Reiska (Estonija / Njemačka / Francuska), Ivana Armanini, Gin, T. Jurišić, Klarxy, Vančo Rebac, Tiffany Ruby, Stipan Tadić, Živi strip (Hrvatska), N. Mesaroš (Srbija / Njemačka), Wostok, Asterian, D. Durman, Biki Pix (Srbija), Jayadyuti De (Indija), Mao, J. Sobral (Portugal), Paatrice M., M. Grandjouan (Francuska), J. Trivino (Španjolska / Njemačka), E. Ratti (Italija / Belgija), V. Curci (Italija), Lele (Slovenija) i M. Elftorp (Švedska). Protivno svim prognoziranim nepogodama, međunarodno strip-podzemlje nastavlja bujati i pronalaziti načine da dođe do čitatelja, pružajući nam nepatvoreno ludilo u koje uranjamo na vlastitu odgovornost i obostrano zadovoljstvo.
Ako Komikaze brižno i neprekidno drže prst na bilu internacionalnog strip-undergrounda, Jurica Starešinčić i Goran Duplančić, osnivači i urednici online magazina Moj Strip, čine isto s apsolutnim fokusom na hrvatsku strip-scenu (zasad). Mojstrip.com isprva je trebao biti njihov intimni internetski fanzin i mala platforma koja će ih poticati na kontinuirano crtanje i objavljivanje, no kako je njegovo pokretanje koincidiralo s gašenjem strip-časopisa Q urednika Darka Macana, Moj Strip je neočekivano postao prostor u kojem se nekolicina izvrsnih autora/ica počela osjećati kao kod kuće. Koliko god to zvučalo klišejizirano, kad bi ovi autori/ce živjeli i crtali u zemlji gdje je lokalni strip legitimna i logična grana izdavaštva, bili bi ključni predstavnici kvalitetnog mainstream stripa, onog čija je osnova briga da priču ispripovijeda čitateljima na pitak i komunikativan način. Budući da stvaraju u Hrvatskoj, Marko Dješka, Goran Duplančić, Branko Farac, Sonja Gašperov, Helena Klakočar-Vukšić, Darko Macan, Ivan Marušić, Cecile Quintal, Davor Radoja, Domagoj Rapčak i Jurica Starešinčić dovijaju se kako znaju i umiju. Na stranu s patetikom, Moj Strip je u nekoliko godina postojanja uspio okupiti svoju publiku koja vlastitim glasovima bira serijale koje najradije čita, a taj princip demokratskog funkcioniranja medija (prema onoj staroj ‘svi za jednoga, jedan za sve’) možda je karakterističan za strip u regiji kao takav – subkultura u kojoj ne kola nimalo novca tako nikome ne duguje ništa, a stripaši/ce su na vrijeme shvatili da im stoga ne preostaje ništa drugo nego zabavljati se, pa dok ide, ide. Dvadeset i četvrti broj Mog Stripa itekako je dobar razlog da slijedite njihov link i pročitate nove nastavke njihovih stripova.
Odrastao u rigidno religioznoj obitelji na ruralnom američkom sjeveroistoku, Craig Thompson može se danas slobodno nazvati jednim od najvećih živućih strip-autora, no bio je tek 28-godišnji početnik s jednim dopadljivim serijalom iza sebe (‘Good-bye, Chunky Rice’) kad je 2003. sve iznenadio monumentalnim crtanim romanom ‘Blankets’ (600 stranica!), risanim u slobodno vrijeme između poslova kojima je zarađivao za život. Prevedeno na hrvatski kao ‘Dekice’, ovo remek-djelo svojevremeno možda nije bilo potpuni presedan u svijetu stripa, jer je autobiografski intoniranih priča bilo i prije, no autorovo beskompromisno, upravo neustrašivo razgolićivanje na prvo čitanje i današnjoj publici gotovo izaziva šok.Na tragu umjetnika poput pokojnog Harveyja Pekara (koji je strip-autobiografiju u suradnji s crtačem Robertom Crumbom doveo do nivoa poeme o životu u američkim predgrađima) i strip-reportera Joea Sacca (koji je u svoju vizuru jugoslavenskih i bliskoistočnih ratnih razaranja kritički uvrstio i autoironični odnos spram komotnih zapadnjaka), Craig Thompson je do najsitnijih detalja iscrtao i ispripovijedao svoje odrastanje u kršćanskom okruženju. Školovanje u okvirima tumačenja Biblije, bullying od strane sekularno nastrojenih ragbijaša, prve nepovratne sumnje u religijski posredovanu sliku svijeta, kompleksni odnos s buntovnije nastrojenim mlađim bratom, zaljubljivanje u djevojku iz ljetnog vjerskog kampa za tinejdžere, postupno otkrivanje seksualnosti, pokušaji mirenja spolnog nagona s kršćanskom etikom, sazrijevanje, odcjepljenje od obitelji i iskušavanje gubitka u ljubavi… sve se to otvara pred čitateljima u nizovima i nizovima ležerno nacrtanih i virtuozno montiranih stranica, dok Thompsonov način pripovijedanja, kao i potez njegovog kista te vješta kaligrafija baštine mnogo od japanskih mangi, puštajući priču da teče. U Thompsona nema strogosti ritma ponekad kontraproduktivne u tradicionalnim idiomima američkih stripova – njegova osobna priča polako se odmata do logičnog vrhunca i prikladne katarze, otkrivajući u partikularnom opće, u intimnom univerzalno. Najjednostavnije rečeno, ovo je strip koji je klišeje bildungsromana razoružavajuće okrenuo naglavce i visoko postavio ljestvicu za bliska ostvarenja koja su uslijedila poslije.
Serge Le Tendre & Régis Loisel: Potraga za Pticom vremena (Fibra, Zagreb; 2016.)
Klasični francusko-belgijski fantasy serijal ‘Potraga za Pticom vremena’ nije nikakva novost u svijetu stripa: međunarodni uspjeh je požnjeo još sredinom osamdesetih godina. Premda ova priča u četiri strip-albuma standardnog formata nije bila nepoznata ni u regiji, u Hrvatskoj donedavno nije bila dolično objavljena, a da bude pobrinula se, naravno, Fibra, na sebi svojstven način tvrdoukoričenog integralnog izdanja. Zanimljivo, treći i četvrti album izlazili su sredinom devedesetih u nastavcima u magazinu Comic Strip, pokušaju Slobodne Dalmacije da strip u Hrvatskoj uhvati korak s europskim gibanjima nakon prekida u ratnim godinama. Također, novosadski Marketprint (izdavač neuništive Stripoteke) objavio je cijeli serijal pod naslovom ‘Ratnici s Akbara’ u četiri mekoukoričena albuma: ‘Ramorova školjka’, ‘Hram zaborava’, ‘Krutonja’ i ‘Jaje tmine’. Mada je ova pripovjedna nit (tzv. prvo pjevanje) zaključena još 1987., scenarist Serge Le Tendre i crtač Régis Loisel su 1998. nastavili s prequelom koji još uvijek traje, a tiče se mladosti središnjeg protagonista sage – opjevanog viteza Bragona (četvrti, zasad posljednji album tog ‘pjevanja’ Marketprint je objavio 2013.).Međutim, Fibrin integral po mnogočemu je najbolje izdanje izvornog serijala na ovim prostorima. U moru sličnih fantastičnih priča u stripu i književnosti (ili na filmu), ‘Potraga za Pticom vremena’ ističe se osobitom, nepatvorenom maštovitošću, kompleksnim likovima za koje se čitatelji učas vežu i živom, autentičnom melankolijom koju autori grade vješto nijansirajući magiju i osjećaj gubitka, koje pak veže ljubav kao temeljni razlog postupaka junaka. Raskoš i putenost mladenačkog Loiselovog crteža (u međuvremenu se proslavio i samostalnim autorskim serijalom ‘Petar Pan’) pruža serijalu snažnu erotsku komponentu u likovima Hermeline, Kiskill i Mare, koje su sve prije nego konvencionalne akterice stripova – riječ je o istinskim heroinama, nositeljicama priče poslije čijih odlazaka umorni muškarci ostaju sami sa svojim sjećanjima. Slojevitost svijeta Akbara koji su autori izmaštali uvlači čitatelja na prvi pogled, a odjeci epske potrage za Pticom vremena, magičnim bićem o kojem ovisi sudbina sviju, ostaju u nama još dugo nakon što zaklopimo stranice stripa.
Komikaze #15
Retrospektivno gledano, ustrajne Komikaze predstavljaju jedan od najčvršćih kontinuiteta na hrvatskoj, potom i regionalnoj, a naposljetku i europskoj strip-sceni. Još od ranih dvijetisućitih, međunarodno društvo okupljeno oko strip-autorice Ivane Armanini kao pokretačice i ključne koordinatorice kolektiva redovito objavljuje nove brojeve svog webzinea na adresi komikaze.hr (dosad njih 43!), a također i njihove tiskane varijante u formi strip-antologija mekih korica (upravo je izašla 15. po redu), uz sijaset drugih projekata, izložbi, festivala i raznoraznih akcija. Mitski britanski radijski DJ John Peel svojedobno je rekao o svom najdražem (postpunk) bendu The Fall: They‘re always changing, they‘re always the same. Slično bi se moglo reći za Komikaze – kolektiv je od samog početka slijedio najjasniju moguću koncepciju: njihovo je poslanje iz godine u godinu predstavljati najluđe i najzanimljivije autore/ice u svijetu europskog alternativnog stripa (pa i šire), gdje epitet ‘alternativno’ podrazumijeva prvenstveno originalnost i izrazitu individualnu viziju svakog umjetnika/ice.Dakako, Komikaze su takvim utabanim putem nastavile i u svom 15. tiskanom izdanju, a stripaši i stripašice čije priče ovaj put možete čitati su: R. Reiska (Estonija / Njemačka / Francuska), Ivana Armanini, Gin, T. Jurišić, Klarxy, Vančo Rebac, Tiffany Ruby, Stipan Tadić, Živi strip (Hrvatska), N. Mesaroš (Srbija / Njemačka), Wostok, Asterian, D. Durman, Biki Pix (Srbija), Jayadyuti De (Indija), Mao, J. Sobral (Portugal), Paatrice M., M. Grandjouan (Francuska), J. Trivino (Španjolska / Njemačka), E. Ratti (Italija / Belgija), V. Curci (Italija), Lele (Slovenija) i M. Elftorp (Švedska). Protivno svim prognoziranim nepogodama, međunarodno strip-podzemlje nastavlja bujati i pronalaziti načine da dođe do čitatelja, pružajući nam nepatvoreno ludilo u koje uranjamo na vlastitu odgovornost i obostrano zadovoljstvo.
Moj Strip #24
Ako Komikaze brižno i neprekidno drže prst na bilu internacionalnog strip-undergrounda, Jurica Starešinčić i Goran Duplančić, osnivači i urednici online magazina Moj Strip, čine isto s apsolutnim fokusom na hrvatsku strip-scenu (zasad). Mojstrip.com isprva je trebao biti njihov intimni internetski fanzin i mala platforma koja će ih poticati na kontinuirano crtanje i objavljivanje, no kako je njegovo pokretanje koincidiralo s gašenjem strip-časopisa Q urednika Darka Macana, Moj Strip je neočekivano postao prostor u kojem se nekolicina izvrsnih autora/ica počela osjećati kao kod kuće. Koliko god to zvučalo klišejizirano, kad bi ovi autori/ce živjeli i crtali u zemlji gdje je lokalni strip legitimna i logična grana izdavaštva, bili bi ključni predstavnici kvalitetnog mainstream stripa, onog čija je osnova briga da priču ispripovijeda čitateljima na pitak i komunikativan način. Budući da stvaraju u Hrvatskoj, Marko Dješka, Goran Duplančić, Branko Farac, Sonja Gašperov, Helena Klakočar-Vukšić, Darko Macan, Ivan Marušić, Cecile Quintal, Davor Radoja, Domagoj Rapčak i Jurica Starešinčić dovijaju se kako znaju i umiju. Na stranu s patetikom, Moj Strip je u nekoliko godina postojanja uspio okupiti svoju publiku koja vlastitim glasovima bira serijale koje najradije čita, a taj princip demokratskog funkcioniranja medija (prema onoj staroj ‘svi za jednoga, jedan za sve’) možda je karakterističan za strip u regiji kao takav – subkultura u kojoj ne kola nimalo novca tako nikome ne duguje ništa, a stripaši/ce su na vrijeme shvatili da im stoga ne preostaje ništa drugo nego zabavljati se, pa dok ide, ide. Dvadeset i četvrti broj Mog Stripa itekako je dobar razlog da slijedite njihov link i pročitate nove nastavke njihovih stripova.
Craig Thompson: Dekice (Fibra, Zagreb; 2016.)
Odrastao u rigidno religioznoj obitelji na ruralnom američkom sjeveroistoku, Craig Thompson može se danas slobodno nazvati jednim od najvećih živućih strip-autora, no bio je tek 28-godišnji početnik s jednim dopadljivim serijalom iza sebe (‘Good-bye, Chunky Rice’) kad je 2003. sve iznenadio monumentalnim crtanim romanom ‘Blankets’ (600 stranica!), risanim u slobodno vrijeme između poslova kojima je zarađivao za život. Prevedeno na hrvatski kao ‘Dekice’, ovo remek-djelo svojevremeno možda nije bilo potpuni presedan u svijetu stripa, jer je autobiografski intoniranih priča bilo i prije, no autorovo beskompromisno, upravo neustrašivo razgolićivanje na prvo čitanje i današnjoj publici gotovo izaziva šok.Na tragu umjetnika poput pokojnog Harveyja Pekara (koji je strip-autobiografiju u suradnji s crtačem Robertom Crumbom doveo do nivoa poeme o životu u američkim predgrađima) i strip-reportera Joea Sacca (koji je u svoju vizuru jugoslavenskih i bliskoistočnih ratnih razaranja kritički uvrstio i autoironični odnos spram komotnih zapadnjaka), Craig Thompson je do najsitnijih detalja iscrtao i ispripovijedao svoje odrastanje u kršćanskom okruženju. Školovanje u okvirima tumačenja Biblije, bullying od strane sekularno nastrojenih ragbijaša, prve nepovratne sumnje u religijski posredovanu sliku svijeta, kompleksni odnos s buntovnije nastrojenim mlađim bratom, zaljubljivanje u djevojku iz ljetnog vjerskog kampa za tinejdžere, postupno otkrivanje seksualnosti, pokušaji mirenja spolnog nagona s kršćanskom etikom, sazrijevanje, odcjepljenje od obitelji i iskušavanje gubitka u ljubavi… sve se to otvara pred čitateljima u nizovima i nizovima ležerno nacrtanih i virtuozno montiranih stranica, dok Thompsonov način pripovijedanja, kao i potez njegovog kista te vješta kaligrafija baštine mnogo od japanskih mangi, puštajući priču da teče. U Thompsona nema strogosti ritma ponekad kontraproduktivne u tradicionalnim idiomima američkih stripova – njegova osobna priča polako se odmata do logičnog vrhunca i prikladne katarze, otkrivajući u partikularnom opće, u intimnom univerzalno. Najjednostavnije rečeno, ovo je strip koji je klišeje bildungsromana razoružavajuće okrenuo naglavce i visoko postavio ljestvicu za bliska ostvarenja koja su uslijedila poslije.
