Prepuštanje utapanju

Kako sve dublje zalazimo u dosad najgori val pandemije koronavirusa, sve jasnijom postaje duboka nespremnost sustava da se nosi s njezinim teškim posljedicama – nespremnost koja ne čudi uzevši u obzir kontradiktornost djelovanja vladajućih tijekom ovih teških osam mjeseci. Nedostatak mapiranja stanja, izostanak ozbiljne pripreme za neumitnost eksplozije zaraženih nakon varavog ljetnog "predaha", sve se to ovih dana pretače u niz disfunkcija koje nose kobne posljedice, uključujući nažalost i u doslovnom, smrtonosnom smislu. U području kulture, te se disfunkcije očituju u reakcijama kulturne politike – prije svega Ministarstva kulture i medija – na tešku krizu koja je na vidjelo iznijela zapuštenost i ranjivost tog neprioritetnog sektora.

Najrecentniji primjeri višestruko spornih reakcija Ministarstva dva su najnovija javna poziva direktno namijenjena ublažavanju posljedica pandemije: Javni poziv za programe digitalne prilagodbe i kreiranje novih kulturnih i edukativnih sadržaja i Javni poziv za potporu dijelu troška izvedbe u području kazališne, plesne i glazbene (klasična i jazz glazba) djelatnosti, oba objavljena 30. listopada. U slučaju prvog, njegova nerazjašnjena selektivnost i unutarnja kontradiktornost je tolika da pozitivni pomaci koje je u njemu ipak moguće pronaći nažalost potpuno padaju drugi plan.

Javni poziv za programe digitalne prilagodbe i kreiranje novih kulturnih i edukativnih sadržaj za cilj ima "potaknuti nastavak aktivnosti i djelovanja u svim kulturnim djelatnostima (audiovizualnim, izvedbenim, književnim i prevoditeljskim te vizualnim) u okolnostima smanjenih mogućnosti umjetničkog djelovanja uslijed epidemije koronavirusa". Na tragu natječaja Umjetnost i kultura online, financiranog iz sredstava Europskog socijalnog fonda kako bi se potpomoglo seljenje kulturne proizvodnje u digitalni prostor tijekom pandemije, u okviru ovog se javnog poziva sredstva dodjeljuju za "financiranje digitalne produkcije postojećih umjetničkih formi upotrebom novih tehnologija koje pružaju mogućnosti dodatnog sadržaja kulturnih programa (interakcija, edukacija i sl.)" te "kreiranje novih sadržaja kulturnog i edukativnog karaktera šire dostupnosti u skladu s novonastalim epidemiološkim okolnostima". Međutim, iz Ministarstva su nažalost ovako postavljen poziv odlučili otvoriti samo za umjetničke organizacije, strukovne udruge u području kulture, samostalne umjetnike i nezavisne profesionalce u području kulture i umjetnosti, što će reći da se na njega samostalno ne mogu prijaviti udruge u kulturi – dakle, ključan dio kulturnog sektora, uključujući i niz organizacija ključnih za umjetničku proizvodnju.

Riječ je o odluci koja je u tolikom raskoraku sa strukturom te proizvodnje da navodi na pitanje postoji li u Ministarstvu kulture i medija sistemska predodžba o polju o kojem bi se ono trebalo brinuti. Prije svega, druga namjena za koju se dodjeljuju sredstva – spomenuto "kreiranje novih sadržaja kulturnog i edukativnog karaktera šire dostupnosti u skladu s novonastalim epidemiološkim okolnostima" – evidentno se ponajprije odnosi na rad takvih udruga koje su isključene iz ovog natječaja kao samostalni prijavitelji. Drugo, i važnije, zapanjujuće je da se ovako definiranim natječajem u potpunosti ignorira činjenica da su za ogroman dio specifično umjetničke proizvodnje zaslužne upravo udruge koje nisu registrirane kao umjetničke organizacije. Primjerice, struktura proizvodnje u području suvremenih vizualnih umjetnosti je upravo takva da su za produkciju i prezentaciju radova zadužene nezavisne galerije i kustoski kolektivi – koji organizacijski redom djeluju kao udruge koje ne mogu konkurirati za ova sredstva. Slučaj vizualnih umjetnosti pritom nije ni najgori u kontekstu ovog javnog poziva – ignoriranje stvarnosti umjetničkog rada u ovom javnom pozivu neka je područja umjetničke prakse iz njega gotovo u potpunosti isključilo.

Cirkuska je umjetnost primjer polja koje je palo žrtvom ovakvog raspisa. Kako pojašnjava Antonia Kuzmanić iz splitskog izvedbenog kolektiva Room 100, riječ je o području umjetničkog stvaralaštva koje nije priznato postojećom klasifikacijom Ministarstva, stoga nije moguće registrirati umjetničku organizaciju koja mu pripada. Ne postoji također ni strukovna udruga koja okuplja suvremene cirkuske umjetnike – premda scena, važno je istaknuti, pokreće inicijativu u tom smjeru – pa nije moguće dobiti status slobodnog umjetnika temeljem takvog tipa rada. Zbog toga je, napominje, suvremeni cirkus praktički potpuno isključen iz prijava na ovaj javni poziv, što je dodatno pogoršano činjenicom da se ništa od dosadašnjih mjera pomoći kulturi nije prelilo u pripadajuće mu organizacije. Kuzmanić navodi da se u ime scene obratila Ministarstvu kulture i medija iz kojeg joj je odgovoreno da je cilj bio izbjeći da se na javni poziv prijavljuju udruge kojima umjetnost i kultura nisu primarna područja djelovanja te da se udruge poput Pozitivne sile mogu prijaviti u sklopu suradnje s odobrenim prijaviteljima. No Kuzmanić je vrlo kritična prema oba dijela odgovora, ističući kako se diskriminacija relevantnih udruga koje nisu registrirane kao umjetničke organizacije mogla lako zaobići na način da se djelovanje prijavitelja procjenjuje pri selekciji programa. Što se mogućnosti partnerskog sudjelovanja tiče, Kuzmanić napominje da se na taj način ignorira organizacijska razvijenost i samostalnost niza isključenih aktera, koji već imaju svoje razrađene, autonomne sustave rada, pa tako i organizacije i provedbe programa. Kuzmanić spornom smatra i temeljnu logiku Ministarstva, za koju ističe da počiva na promašenoj ideji da umjetnost proizvode samo umjetnici. Suprotno tomu, napominje, umjetnost nastaje u međuodnosu umjetnika i kulturnih radnika, stoga je vrlo problematično isključiti potonje iz procesa i stavljati ih u neravnopravan položaj.

Novi javni poziv nije naišao na bolji odjek ni u izvedbenim umjetnosti, gdje je također isključio niz udruga ključnih za čitavo polje. Jedna od njih je i Domino, organizatorica događanja poput Ganz novih Perforacija, festivala Queer Zagreb i Sounded Bodies, čiji predsjednik Zvonimir Dobrović je također vrlo kritičan prema načinu na koji je poziv postavljen, ističući kako se njime samo nastavljaju diskriminatorne mjere pomoći Ministarstva: "Ideja isključivanja mogućih potencijalnih prijavitelja i korisnika natječaja Ministarstva kulture je sramotna i najbolje predstavlja promašenu politiku koju Ministarstvo provodi vezano uz ovu krizu. Sve je počelo još onim prvim mjerama za samostalne umjetnike koje su pravile razliku među umjetnicima s obzirom na njihove prihode, a da bi se ta potpora ostvarila umjetnici su morali predavati podatke koje niti jedan drugi radnik u Hrvatskoj nije trebao da bi ostvario prava na potporu. Ta mjera je također isključivala više ljudi nego ih je uključivala." Dobrović odnos Ministarstva kulture prema resoru naziva prezrivim, osuđujući logiku po kojoj su organizacije poput njegove isključene iz javnog poziva samo zato što po svojem pravnom statusu ne mogu dokazati da se kulturom ne bave periferno. "U trenutku kad mi kao organizacija provodimo programe diljem Hrvatske i kad velik dio aktivnosti koje je uopće moguće uživo pogledati na nezavisnoj sceni provode upravo udruge poput naše," napominje, "na nekom se sastanku činovnika Ministarstva kulture zarez kod nabrajanja mogućih prijavitelja pretvorio u točku i tako isključio udruge iz ovog natječaja. Taj sastanak nije imao za cilj pomoći umjetničkoj produkciji, umjetničkoj sceni, onima koji rade i djeluju i koji su u svojoj nesigurnosti postali još nesigurniji. Taj sastanak je imao za cilj dati privid djelovanja, privid promišljanja i privid funkcionalnog sustava. No, dobili smo previd. I ta brižno i friško uzgojena kultura previda je ono čega se ovo Ministarstvo mora čim prije odreći."

Kulturpunkt se za pojašnjenje odredbi Javnog poziva obratio Ministarstvu kulture i medija, iz kojeg nam, uz isticanje navedenih mogućnosti prijave suradnje, kao argument ističu kako su "udruge u kulturi koje također provode umjetničke programe bile prihvatljiv prijavitelj u prethodnom natječaju Umjetnost i kultura online (2 natječajna roka) objavljenom u okviru Europskog socijalnog fonda".

Ovakvoj logici međutim protivi se Kuzmanić, koja ističe kako je logika ESF-a trebala poslužiti kao uzor Ministarstvu, a ne kao izgovor za diskriminaciju. Osobito je to važno s obzirom na jednu nesumnjivo dobrodošlu promjenu – ovim javnim pozivom Ministarstvo je konačno vratilo financiranje udjela u plaćama i indirektnih troškova, što je jedan od najvažnijih višegodišnjih zahtjeva nezavisnih aktera u kulturi. Nažalost, i taj se pomak utopio u internim kontradikcijama poziva – uistinu je razočaravajuće da se uvođenje takvog financiranja, čiji smisao je stabilnost i održivost rada i djelovanja, vraća u potpori koja je namijenjena periodu od samo šest mjeseci.

No ponajprije bi valjalo istaknuti da pozivanje na natječaj Umjetnost i kultura online od strane Ministarstva unekoliko djeluje cinično. Naime, ni rezultati prvog kruga navedenog natječaja – provedenog po izuzetno spornom modelu "najbržeg prsta", po kojem se prijave zatvaraju u trenu kada s obzirom na raspoloživa sredstva pristigne dovoljno prijedloga koji udovoljavaju kriterijima  – još uvijek nisu poznati. Tvrditi stoga da je njime zadovoljen onaj dio aktera koji čine udruge u kulturi potpuno je neozbiljno dok nam je struktura dobitnika potpora potpuno nepoznata. Još jedan je to znak da u Ministarstvu izostaje suvislo, sistemsko promišljanje vlastitih mjera te da je pomoć kulturnom sektoru svedena na niz ad hoc, skupno nepromišljenih i fragmentiranih potpora koje brojne organizacije u kulturi prepuštaju utapanju.

kulturpunkt