O malo se čemu u Hrvatskoj tako glasno šuti kao o dobrim, važnim i vrijednim knjigama. Onima čije izdavanje nije spriječila ni kriza u nakladništvu, takva da bi bilo dobro kada bismo mogli situaciju nazvati katastrofalnom, ni prodaja koja je takva da se samo formalno događa, pa ni hiperprodukcija i prilično neuspjeli pokušaj masovne distribucije knjiga zbog koje se na trafikama treba dobro potruditi, pa pronaći, recimo, novine, cigarete, kondome, gume za žvakanje i ugledati prodavačicu između brda trilera, self-help literature i, nazovimo je, trendovske publicistike.
Naklada Ljevak objavila je prije točno pet godina knjigu "Samo bogovi mogu obećati" Bože Koprivice, filologa, dramaturga i, prije i više od svega, zaljubljenika u nogomet kakav je nekad bio; nogomet u kojem pas uz aut-liniju ima antičko-filozofski karakter, dok je duel sudar dviju ljepota. Koprivica, kako je tada napisao Miljenko Jergović, nije pisao i objavljivao puno, ali svaki put je bilo vrijedno i važno, ne robujući žanru, nego jeziku i "stvarnoj želji za pripovedanjem".
Kada je, dakle, izašla knjiga "Samo bogovi mogu obećati", bio je to bitan događaj, ali u Srbiji, u kojoj će isto djelo biti objavljeno četiri godine kasnije. "'Samo bogovi mogu obećati' je svojevrsna megažanr-knjiga. Ona je i autobiografija, i esej, i roman; i u formalnom smislu je kolaž: barokno bogata proza protkana stihovima i dijalozima. Ona je i životopis i povijest svijeta kroz svjetska fudbalska prvenstva. Prvo poglavlje zove se Naš je život Švajcarska; to je Božo Koprivica, ta istovremena aluzija na Emily Dickinson i na svjetsko fudbalsko prvenstvo 1954. godine. (...) U načinu na koji Božo Koprivica vodi priču ima nečeg od driblinga. Nije to puka hronologija svjetskih prvenstava, ma koliko virtuozno napisana. Digresije u prozi Bože Koprivice su onaj driblinški višak ljepote, digresije poput citirane pjesme o Inge Bartsch ili Kleistove priče Zemljotres u Čileu. Kao i uvijek kod Bože Koprivice, ja je jako kao na početku Gombrovičevog Dnevnika. Pišući o fudbalu i o književnosti, Božo Koprivica piše i o svojoj braći, o svojim prijateljima, o sebi. Piše također geopoetički; kad piše o finalu Mađarska - Njemačka u Švicarskoj, tu su i Peter Esterhazi i Gete i Nebo nad Berlinom i Džojse u Cirihu“, napisao je u Vremenu Muharem Bazdulj ljeta 2010.
Hypo ne zanima nikoga
Godinu dana kasnije Jesenski&Turk objavljuje "Mjesto zločina: Hypo Alpe Adria", austrijskog novinara Richarda Schneidera, knjigu o tome kako je mala koruška banka, nevažna u svijetu velikih igara i brojki, banka do koje se u Austriji držalo i za koju se znalo otprilike kao za šibensku Jadransku banku u Varaždinu, postala velika, puna novca i poslovnica po jugoistočnoj Europi, najprije u Hrvatskoj, pa oko nje. Schneider opisuje niz nevjerojatnih događaja i navodi aktere operacija kreditiranja, blago rečeno, sumnjivih poslova, transakcija i poslovnih odnosa s klijentima u kojima se nije znalo tko se zadužuje, a tko zapravo vraća neki stari dug. Na koricama knjige, umjesto izvoda iz recenzije ili kakve pametne rečenice za privlačenje čitateljske pažnje, navedena su sva imena sudionika javnog, uglavnom političkog života Hrvatske, spomenuta u Schneiderovu istraživanju. Stoji tako, svatko u novom redu, Hrvat do Hrvata: Ivo Pašalić i Milan Bandić, Ivo Sanader i Ivan Jakovčić, Nino Pavić i Mladen Bajić... Takozvane recezentske primjerke, nakladnik je poslao na adrese svih značajnijih medija u Hrvatskoj. Nijedan nije objavio retka o djelu iz kojeg se, uz ostalo, može saznati kakva je bila veza bivšeg predsjednika HDZ-a s austrijskom bankom, a kakva sadašnjeg – Tomislava Karamaraka.
"Mafijaš, koji bi prema vlastitim tvrdnjama trebalo da bude ispitan i po pitanju afere Hypo, predložio je na raspravi i da se rasvijetle imovinski odnosi u tjedniku Nacional. Nakladničku kuću je, naime, preko posrednika dijelom kupio Hypo Alpe Adria. Sasvim neovisno o slučaju, on je na svom ispitivanju iznio i tvrdnju da su se nekadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić i bivši premijer Ivo Sanader, koji je pao u nemilost, ponovno našli, te da su nakanili osnovati novu stranku, čiji bi eksponent bio sadašnji ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko. Ta glasina nije bez određene doze kurioziteta: Mesić je ranih devedesetih godina navodno bio uključen u ilegalno trgovanje oružjem. Sanader je dokazano upleten u aferu Hypo. A Karamarko, čije je privatno zaštitarsko poduzeće Soboli radilo i za klagenfurtsku banku, morao bi kao bivši šef hrvatske tajne službe biti informiran i o jednom i o drugom. Njega je, neposredno nakon ubojstva Ivane Hodak, Sanader unaprijedio u ministra unutarnjih poslova", piše, uz ostalo, Schneider.
Dekonstrukcija slavne povijesti
Ista izdavačka kuća, koju više mađioničarskim, nego principima tržišne ekonomije, vodi Mišo Nejašmić, 2013. godine objavljuje "U ime države", istraživanje slovenskih novinara Mateja Šurca i Blaža Zgage, podijeljeno u tri obimne knjige u kojima se do u detalj rekonstruira posao smrti i stoljeća: trgovina oružjem na prostoru bivše Jugoslavije. Istina, ova trilogija nije prešućena kao "Mjesto zločina" – Index.hr je u nekoliko nastavaka objavio dijelove knjige koja se može čitati kao, naravno, prvorazredno publicističko štivo i vrhunsko, zbilja istraživačko novinarstvo, ali i kao triler u kojem splitski baletani avionima odvoze kalašnjikove za Bosnu, mesari iz Slavonije u torbama nose milijune njemačkih maraka, zagrebački bankari uz enormne provizije izvlače devize, čudni ljudi čudnih imena i državljanstava završavaju obješeni na mostovima, a privatne vojske slovenskih državnih službenika prazne skladišta naoružanja koje je, službeno, JNA odvukla sa sobom u Hrvatsku. Dekonstruiranje mita o danima ponosa i slave i njihovo opisivanje kao dana velike pljačke, naravno, nije bio povod za debate, okrugle stolove, dokumentarne filmove... Ignoriranje je, još jednom, nadglasalo istinu.
Više se priča, nego što se čita
Zoran Milanović, premijer između odlaska, ostanka i oko Mosta, rekao je u ljeto prošle godine kako na godišnjem odmoru čita "Kapital u 21. stoljeću", francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja. I nije krio oduševljenje – Milanović, ne Piketty. I ministar financija, Boris Lalovac, navodno je na more ponio knjigu debelu kao cigla. Za ovu priču nije važno koliko traju godišnji odmori državnih dužnosnika i jesu li zbog užitka čitanja 692 stranice zanemarili obitelj, kupanje, gradele ili se namazati kremom s visokim zaštitnim faktorom. Sintagma "užitak čitanja" u prethodnoj rečenici i govoru o Pikettyjevoj knjizi koju je objavio Profil malo je nategnuta. Nema, naime, tu nikakvog užitka, ma koliko se autor vidno trudio da bude jasan, ne bude dosadan i ne završi s etiketom radikala. U posljednjem nije uspio: "Tragedija je u tome što smo danas u tako očajnoj situaciji da se čak i Pikettyjeve mjere čine radikalnima", napisao je Srećko Horvat u tekstu "Kako čitati Pikettyja".
Uglavnom, zahvaljujući Milanoviću, "Kapital u 21. stoljeću" postao je knjiga o kojoj se govori – jedna, dakle, od onih o kojima se više priča nego ih se čita – i zasjenio drugo važno Profilovo izdanje iz iste, 2014. godine: "23 stvari koje vam neće reći o kapitalizmu", korejskog ekonomista i britanskog profesora Ha-Joon Changa. Djelo izvanrednog i duhovitog pisca, puno dokaza o tome da slobodno tržište jednostavno ne postoji, ma koliko glasno govorili o njemu, nego da postoji samo skup ograničenja na koje smo se toliko navikli da ih prihvaćamo bez zadrške te da se principi koji se prodaju pod etiketom tog takozvanog i nepostojećeg slobodnog tržišta, ne primjenjuju jednako, kako na ljudima, tako i na državama.
Surova matematika
Umjesto o pet odabranih naslova, jednako smo mogli govoriti o pedeset drugih, o, recimo, cijeloj biblioteci "Facta" nakladničke kuće Algoritam i naslovima, vrijednim, mnogim, što su se negdje početkom ovoga desetljeća, u vrijeme darivanja, prodavala za dvadeset i sedam kuna. Za taj novac se, na istom katu istog shopping-centra na kojem je knjižara, nije moglo kupiti ništa drugo, a svugdje su bila sniženja!
U zemlji u kojoj kultura čitanja nije baš neka – niti je nekad bila, da se ne lažemo, samo što se sada, kada je dno iznad nas, čini drugačije – platežna moć još slabija, a uloga knjige u društvu kao Dinamova u Ligi prvaka, od beletristike gore prolazi samo publicistika. Izuzetak su, što uopće nije utješno, knjige o samopomoći i samoprehrani ili one u kojima se piše o aktualnim i vječito aktualnim temama: trenutno o terorizmu, a općenito o Drugom svjetskom ratu, koji u Hrvatskoj kao da je završio prije petnaest minuta i to neriješenim rezultatom.
Čudesno je zapravo koliko su dobrih i važnih knjiga objavili hrvatski nakladnici, osuđeni na tržišno poslovanje i uspješni toliko da se slobodno može razmišljati o kolektivnom sprovodu izdavačkih kuća. Čudesno nije, ali jest čudno, koliko je od tih dobrih i važnih knjiga ostalo temeljito prešućeno, bez obzira je li riječ o inozemnim ili domaćim autorima i autoricama, čije su godine istraživanja, rada, selektiranja građe, pisanja i dopisivanja svedene na nekoliko prodanih, nešto više poklonjenih primjeraka i, u boljem slučaju, dvije-tri promocije i jednako toliko intervjua, najčešće specijaliziranim ili neprofitnim medijima.
Ovaj problem, kako se to već kaže, nije od jučer, ali odnedavno je veći nego prije: hod po rubu tržišne smrti, naime, podrazumijeva ili će podrazumijevati i smanjenje broja novih naslova i u tome procesu neće, naravno da neće, stradati oni koji generiraju kakav-takav profit, nego ona djela čija je važnost daleko veća od svega što se može izraziti brojkama.
Zapravo, situacija je takva da nije pitanje hoće li, nego kada će – i kako već nije – famozno tržište za pamet učiniti ono što je internet napravio s glupošću. Nije, u prijevodu, web-era povećala količinu ljudske gluposti na svijetu, nego ju je samo učinila prisutnijom. Tržišna ekonomija, s druge strane, pamet može učiniti nedostupnijom, prazneći police knjižara iznad kojih piše publicistika. Matematika je, jednostavno, surova: na jednoj su strani plaćena prava, prijevod, prijelom i tisak knjiga koje imaju toliko stranica da loše čitatelje odbijaju na prvi pogled; a na drugoj nikakva podrška, izostanak reakcije onih kojih bi se objavljeno trebalo ticati i posljedični manjak interesa šire publike – u konačnici su daleko od famozne pozitivne nule. Daleko ispod, da ne bude zabune.
forum.tm
Naklada Ljevak objavila je prije točno pet godina knjigu "Samo bogovi mogu obećati" Bože Koprivice, filologa, dramaturga i, prije i više od svega, zaljubljenika u nogomet kakav je nekad bio; nogomet u kojem pas uz aut-liniju ima antičko-filozofski karakter, dok je duel sudar dviju ljepota. Koprivica, kako je tada napisao Miljenko Jergović, nije pisao i objavljivao puno, ali svaki put je bilo vrijedno i važno, ne robujući žanru, nego jeziku i "stvarnoj želji za pripovedanjem".
Kada je, dakle, izašla knjiga "Samo bogovi mogu obećati", bio je to bitan događaj, ali u Srbiji, u kojoj će isto djelo biti objavljeno četiri godine kasnije. "'Samo bogovi mogu obećati' je svojevrsna megažanr-knjiga. Ona je i autobiografija, i esej, i roman; i u formalnom smislu je kolaž: barokno bogata proza protkana stihovima i dijalozima. Ona je i životopis i povijest svijeta kroz svjetska fudbalska prvenstva. Prvo poglavlje zove se Naš je život Švajcarska; to je Božo Koprivica, ta istovremena aluzija na Emily Dickinson i na svjetsko fudbalsko prvenstvo 1954. godine. (...) U načinu na koji Božo Koprivica vodi priču ima nečeg od driblinga. Nije to puka hronologija svjetskih prvenstava, ma koliko virtuozno napisana. Digresije u prozi Bože Koprivice su onaj driblinški višak ljepote, digresije poput citirane pjesme o Inge Bartsch ili Kleistove priče Zemljotres u Čileu. Kao i uvijek kod Bože Koprivice, ja je jako kao na početku Gombrovičevog Dnevnika. Pišući o fudbalu i o književnosti, Božo Koprivica piše i o svojoj braći, o svojim prijateljima, o sebi. Piše također geopoetički; kad piše o finalu Mađarska - Njemačka u Švicarskoj, tu su i Peter Esterhazi i Gete i Nebo nad Berlinom i Džojse u Cirihu“, napisao je u Vremenu Muharem Bazdulj ljeta 2010.
Hypo ne zanima nikoga
Godinu dana kasnije Jesenski&Turk objavljuje "Mjesto zločina: Hypo Alpe Adria", austrijskog novinara Richarda Schneidera, knjigu o tome kako je mala koruška banka, nevažna u svijetu velikih igara i brojki, banka do koje se u Austriji držalo i za koju se znalo otprilike kao za šibensku Jadransku banku u Varaždinu, postala velika, puna novca i poslovnica po jugoistočnoj Europi, najprije u Hrvatskoj, pa oko nje. Schneider opisuje niz nevjerojatnih događaja i navodi aktere operacija kreditiranja, blago rečeno, sumnjivih poslova, transakcija i poslovnih odnosa s klijentima u kojima se nije znalo tko se zadužuje, a tko zapravo vraća neki stari dug. Na koricama knjige, umjesto izvoda iz recenzije ili kakve pametne rečenice za privlačenje čitateljske pažnje, navedena su sva imena sudionika javnog, uglavnom političkog života Hrvatske, spomenuta u Schneiderovu istraživanju. Stoji tako, svatko u novom redu, Hrvat do Hrvata: Ivo Pašalić i Milan Bandić, Ivo Sanader i Ivan Jakovčić, Nino Pavić i Mladen Bajić... Takozvane recezentske primjerke, nakladnik je poslao na adrese svih značajnijih medija u Hrvatskoj. Nijedan nije objavio retka o djelu iz kojeg se, uz ostalo, može saznati kakva je bila veza bivšeg predsjednika HDZ-a s austrijskom bankom, a kakva sadašnjeg – Tomislava Karamaraka.
"Mafijaš, koji bi prema vlastitim tvrdnjama trebalo da bude ispitan i po pitanju afere Hypo, predložio je na raspravi i da se rasvijetle imovinski odnosi u tjedniku Nacional. Nakladničku kuću je, naime, preko posrednika dijelom kupio Hypo Alpe Adria. Sasvim neovisno o slučaju, on je na svom ispitivanju iznio i tvrdnju da su se nekadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić i bivši premijer Ivo Sanader, koji je pao u nemilost, ponovno našli, te da su nakanili osnovati novu stranku, čiji bi eksponent bio sadašnji ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko. Ta glasina nije bez određene doze kurioziteta: Mesić je ranih devedesetih godina navodno bio uključen u ilegalno trgovanje oružjem. Sanader je dokazano upleten u aferu Hypo. A Karamarko, čije je privatno zaštitarsko poduzeće Soboli radilo i za klagenfurtsku banku, morao bi kao bivši šef hrvatske tajne službe biti informiran i o jednom i o drugom. Njega je, neposredno nakon ubojstva Ivane Hodak, Sanader unaprijedio u ministra unutarnjih poslova", piše, uz ostalo, Schneider.
Dekonstrukcija slavne povijesti
Ista izdavačka kuća, koju više mađioničarskim, nego principima tržišne ekonomije, vodi Mišo Nejašmić, 2013. godine objavljuje "U ime države", istraživanje slovenskih novinara Mateja Šurca i Blaža Zgage, podijeljeno u tri obimne knjige u kojima se do u detalj rekonstruira posao smrti i stoljeća: trgovina oružjem na prostoru bivše Jugoslavije. Istina, ova trilogija nije prešućena kao "Mjesto zločina" – Index.hr je u nekoliko nastavaka objavio dijelove knjige koja se može čitati kao, naravno, prvorazredno publicističko štivo i vrhunsko, zbilja istraživačko novinarstvo, ali i kao triler u kojem splitski baletani avionima odvoze kalašnjikove za Bosnu, mesari iz Slavonije u torbama nose milijune njemačkih maraka, zagrebački bankari uz enormne provizije izvlače devize, čudni ljudi čudnih imena i državljanstava završavaju obješeni na mostovima, a privatne vojske slovenskih državnih službenika prazne skladišta naoružanja koje je, službeno, JNA odvukla sa sobom u Hrvatsku. Dekonstruiranje mita o danima ponosa i slave i njihovo opisivanje kao dana velike pljačke, naravno, nije bio povod za debate, okrugle stolove, dokumentarne filmove... Ignoriranje je, još jednom, nadglasalo istinu.
Više se priča, nego što se čita
Zoran Milanović, premijer između odlaska, ostanka i oko Mosta, rekao je u ljeto prošle godine kako na godišnjem odmoru čita "Kapital u 21. stoljeću", francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja. I nije krio oduševljenje – Milanović, ne Piketty. I ministar financija, Boris Lalovac, navodno je na more ponio knjigu debelu kao cigla. Za ovu priču nije važno koliko traju godišnji odmori državnih dužnosnika i jesu li zbog užitka čitanja 692 stranice zanemarili obitelj, kupanje, gradele ili se namazati kremom s visokim zaštitnim faktorom. Sintagma "užitak čitanja" u prethodnoj rečenici i govoru o Pikettyjevoj knjizi koju je objavio Profil malo je nategnuta. Nema, naime, tu nikakvog užitka, ma koliko se autor vidno trudio da bude jasan, ne bude dosadan i ne završi s etiketom radikala. U posljednjem nije uspio: "Tragedija je u tome što smo danas u tako očajnoj situaciji da se čak i Pikettyjeve mjere čine radikalnima", napisao je Srećko Horvat u tekstu "Kako čitati Pikettyja".
Uglavnom, zahvaljujući Milanoviću, "Kapital u 21. stoljeću" postao je knjiga o kojoj se govori – jedna, dakle, od onih o kojima se više priča nego ih se čita – i zasjenio drugo važno Profilovo izdanje iz iste, 2014. godine: "23 stvari koje vam neće reći o kapitalizmu", korejskog ekonomista i britanskog profesora Ha-Joon Changa. Djelo izvanrednog i duhovitog pisca, puno dokaza o tome da slobodno tržište jednostavno ne postoji, ma koliko glasno govorili o njemu, nego da postoji samo skup ograničenja na koje smo se toliko navikli da ih prihvaćamo bez zadrške te da se principi koji se prodaju pod etiketom tog takozvanog i nepostojećeg slobodnog tržišta, ne primjenjuju jednako, kako na ljudima, tako i na državama.
Surova matematika
Umjesto o pet odabranih naslova, jednako smo mogli govoriti o pedeset drugih, o, recimo, cijeloj biblioteci "Facta" nakladničke kuće Algoritam i naslovima, vrijednim, mnogim, što su se negdje početkom ovoga desetljeća, u vrijeme darivanja, prodavala za dvadeset i sedam kuna. Za taj novac se, na istom katu istog shopping-centra na kojem je knjižara, nije moglo kupiti ništa drugo, a svugdje su bila sniženja!
U zemlji u kojoj kultura čitanja nije baš neka – niti je nekad bila, da se ne lažemo, samo što se sada, kada je dno iznad nas, čini drugačije – platežna moć još slabija, a uloga knjige u društvu kao Dinamova u Ligi prvaka, od beletristike gore prolazi samo publicistika. Izuzetak su, što uopće nije utješno, knjige o samopomoći i samoprehrani ili one u kojima se piše o aktualnim i vječito aktualnim temama: trenutno o terorizmu, a općenito o Drugom svjetskom ratu, koji u Hrvatskoj kao da je završio prije petnaest minuta i to neriješenim rezultatom.
Čudesno je zapravo koliko su dobrih i važnih knjiga objavili hrvatski nakladnici, osuđeni na tržišno poslovanje i uspješni toliko da se slobodno može razmišljati o kolektivnom sprovodu izdavačkih kuća. Čudesno nije, ali jest čudno, koliko je od tih dobrih i važnih knjiga ostalo temeljito prešućeno, bez obzira je li riječ o inozemnim ili domaćim autorima i autoricama, čije su godine istraživanja, rada, selektiranja građe, pisanja i dopisivanja svedene na nekoliko prodanih, nešto više poklonjenih primjeraka i, u boljem slučaju, dvije-tri promocije i jednako toliko intervjua, najčešće specijaliziranim ili neprofitnim medijima.
Ovaj problem, kako se to već kaže, nije od jučer, ali odnedavno je veći nego prije: hod po rubu tržišne smrti, naime, podrazumijeva ili će podrazumijevati i smanjenje broja novih naslova i u tome procesu neće, naravno da neće, stradati oni koji generiraju kakav-takav profit, nego ona djela čija je važnost daleko veća od svega što se može izraziti brojkama.
Zapravo, situacija je takva da nije pitanje hoće li, nego kada će – i kako već nije – famozno tržište za pamet učiniti ono što je internet napravio s glupošću. Nije, u prijevodu, web-era povećala količinu ljudske gluposti na svijetu, nego ju je samo učinila prisutnijom. Tržišna ekonomija, s druge strane, pamet može učiniti nedostupnijom, prazneći police knjižara iznad kojih piše publicistika. Matematika je, jednostavno, surova: na jednoj su strani plaćena prava, prijevod, prijelom i tisak knjiga koje imaju toliko stranica da loše čitatelje odbijaju na prvi pogled; a na drugoj nikakva podrška, izostanak reakcije onih kojih bi se objavljeno trebalo ticati i posljedični manjak interesa šire publike – u konačnici su daleko od famozne pozitivne nule. Daleko ispod, da ne bude zabune.
forum.tm
