Zanimljivo je promatrati povijesni revizionizam na djelu u Hrvatskoj. Ne samo prekrajanje povijesti kojim se 45 godina postojanja Jugoslavije, od 1945. do 1991., prikazuje kao ”crna rupa u svemiru”, već i kako se prešućuje sve ono što bi moglo demantirati reviziju koja je u tijeku, u režiji raznih orvelovskih ”ministarstava istine”.
Mislim ovdje, u prvom redu, na dva događaja koja su privukla pažnju publike, ali koji nisu naišli u glavnostrujaškim medijima na publicitet, baš zbog toga što demantiraju prefabriciranu istinu o ”mraku” u kojem smo navodno živjeli 45 godina.
Riječ je o predstavljanju knjige zagrebačkog profesora Tvrtka Jakovine, zapravo o dva predstavljanja, u Zagrebu i Rijeci, knjige koja nosi naslov ”Budimir Lončar: od Preka do vrha svijeta”.
Prvo predstavljanje održano je u Zagrebu, u hotelu Westin, i to 2. listopada ove godine, u organizaciji izdavača knjige, zagrebačke Frakture, zacijelo jednog od najagilnijih hrvatskih izdavača danas.
Drugo predstavljanje održano je u Rijeci 20. listopada, u suorganizaciji izdavača i Grada Rijeke, u prostorijama Hrvatskog kulturnog doma, u takozvanom ”sušačkom neboderu”.
Glavni hrvatski mediji nisu o tome pisali, s časnim izuzecima tjednika Nacional i Novosti, potom dnevnika Glasa Istre, Novog lista i La Voce del popolo, i nekoliko portala, među kojima je i naš, Autograf.
Zašto ta šutnja? Upravo zato, jer je u hrvatskoj javnosti stvorena predodžba da sve ono što dolazi iz onog razdoblja trajanja ”socijalističke Jugoslavije” zaslužuje damnatio memoriae – prokletstvo sjećanja, kako su Rimljani izmislili metodu da razdoblje starih vladara, koje aktualni vladari ne žele da se spominju kako se ne bi uspoređivalo s njihovim, osude na zaborav i izbrišu iz sjećanja.
Slično se događa i u Hrvatskoj, već gotovo trideset godina: pokušava se izbrisati recentna povijest iz sjećanja ljudi, iz školskih udžbenika, iz medija. Zapravo, na taj način se briše iz svijesti cijelo jedno razdoblje sa svim njegovim negativnim, ali i pozitivnim aspektima, s događajima koji čine sastavni dio svjetske povijesti.
No to nije samo hrvatski specijalitet. To je, nažalost, sastavni dio svjetskog trenda, započetog nakon pada Berlinskog zida i adventa demokracije, koja se danas, u nekim zemljama, razotkriva kao ”iliberalna demokracija”, kao nacional-demokracija – koja s pojmom liberalne demokracije baš i nema mnogo sličnosti.
Na taj način rehabilitiraju se ona povijesna razdoblja koja prethode takvim stvorenim ”crnim rupama”, a to je razdoblje, u nas, Drugog svjetskog rata i kvislinške tvorevine poznate pod imenom NDH – Nezavisna Država Hrvatska, koja je bila najmanje nezavisna, kao država bila je zločinačka, a nije bila ni hrvatska, jer je bila izdajnička prema svom vlastitom narodu.
No vratimo se ovom aktualnom predmetu prešućivanja, knjizi Tvrtka Jakovine o Budimiru Lončaru. Jakovina je ozbiljni povjesničar, jedan od najozbiljnijih i najrigoroznijih znanstvenika koje Hrvatska na tom području ima.
O tome svjedoče njegova dosadašnja djela, među kojima se ističu knjige ”Socijalizam na američkoj pšenici”, ”Američki komunistički saveznik: Hrvati, Titova Jugoslavija i SAD 1945-1955”, ”Trenuci katarze: prijelomni događaji XX. stoljeća”, za koje je dobio i mnoge nagrade, čak i državne nagrade koje su se, izgleda, dogodile tako da su izbjegle pažnji aktualnih nacionalističkih ždanova.
Takva je, ozbiljna i rigorozna, i ova posljednja knjiga Tvrtka Jakovine o Budimiru Lončaru, posljednjem ministru vanjskih poslova socijalističke Jugoslavije i svjetskom diplomatu.
I zato nije slučajno što su o ovoj knjizi rekli ljudi, koji spadaju u sam vrh svjetske diplomacije, kreatori povijesti dvadesetog stoljeća. Među njima su i Henry Kissinger, isto toliko dugovječni američki diplomat koji kaže da ova knjiga o Lončarevoj ”impresivnoj karijeri i razdoblju promjena u kojima je sudjelovao stiže u pravom trenutku”.
Mihail Gorbačov kaže za Lončara da je on ”jedan od veterana svjetske politike” koji je prošao fascinantni životni put, i koji nas poziva da se vratimo multilateralnom pristupu svjetskoj politici.
Roland Dumas, nekadašnji francuski ministar vanjskih poslova, ističe da se pamte Lončareve intervencije s kraja hladnoratovskog razdoblja, kada je htio izbjeći izbijanje ratnog sukoba, založivši se za očuvanje mira, a legendarni lider Arapske lige Amr Musa ističe Lončara kao jednog od lidera nesvrstanog pokreta, koji je uvelike pridonio miru u svijetu.
Tvrtko Jakovina je petnaest godina radio na toj svojevrsnoj biografiji Budimira Lončara, koja je ujedno i povijest jednog vremena i jedne zemlje, i to njenog najboljeg dijela – vanjske politike koja je težila prevladavanju blokovskih konfrontacija i izgradnji trajnog mira u svijetu.
To se ne može nikako izbrisati iz sjećanja, ma koliko se sada, iz ove perspektive, trude ideolozi ovoga, najnovijeg, hrvatskog režima. Jakovina je u opsežnom djelu od gotovo 800 stranica naveo čak petnaest stranica bogate bibliografije, izvora koji obuhvaćaju arhivske dokumente, knjige, članke, a među njima su najvrjednija i svjedočenja pedesetak ljudi koji su poznavali Lončara i njegov rad.
U ovoj knjizi Tvrtko Jakovina uspješno kombinira svoj nesumnjivi pripovjedački talent s akribijom dostojnom najviših vrhova ne samo hrvatske, već i svjetske historiografije.
Ova knjiga ima tri sloja, tri sastavna elementa: prvi je dio romanizirana pripovijest o Lončaru, koji je krenuo s otoka Ugljana u svijet i došao do vrhova svjetske diplomacije, drugi sloj je diplomatska povijest jedne zemlje, a treći dio je povijest svijeta viđena kroz prizmu jedne ličnosti, i to nije samo pripovijest o jednom čovjeku, već o jednoj zemlji i jednom svijetu kojeg više nema.
U njoj je iznesena i pripovijest o jednoj zemlji, napisana lege artis, po svim najvišim kriterijima struke, a vanjskopolitički aspekt postojanja Jugoslavije iznesen je objektivno, kritički i izvan svake apologetske primisli.
Ali, govoriti objektivno o tom razdoblju, znači sagledati sine ira et studio, sve negativne, ali i pozitivne manifestacije te države, koja je na svjetskoj šahovnici igrala jednu od glavnih uloga.
Najžalosnije u svemu to je što Tvrtko Jakovina nije mogao doći do transkripata razgovora Budimira Lončara s Franjom Tuđmanom. Unatoč tomu što je Hrvatska deklarativno demokratska zemlja, baš su mu ti arhivi – ostali zatvoreni!
No sve je to protumačeno epizodom, kada Hrvoje Šarinić, Tuđmanov factotum, hoće podmititi i vrbuje Lončara da radi u interesu Hrvatske, nudeći mu milijunske svote!
Sve je to, nažalost, dio beščašća jednog razdoblja hrvatske povijesti, u kojemu je stanovništvo stradalo zbog rata, dok su vrhovi države baratali crnim fondovima o kojima borci na frontu, branitelji Domovinskog rata, nisu mogli ni sanjati, i koji nam zorno objašnjavaju korupciju u kojoj je danas ogrezla postjugoslavenska Hrvatska.
Zato, valjda, i prešućivanje ovih događaja, i ove knjige. Metode znanstvenog istraživanja kojima se poslužio Jakovina, rigorozne znanstvene metode i objektivnost kao sakrosanktno načelo slobode znanstvenog istraživanja, odlike su ovoga djela.
Njemu i njegovim kolegama – Hrvoju Klasiću, Draganu Markovini, Damiru Agičiću, Ivi Goldsteinu i drugim njihovim kolegama koji se hrabro odupiru revizionističkoj agresiji ne samo u povijesti već i šire, dugujemo zahvalnost na njihovom osobnom i znanstvenom integritetu.
Oni i njihova djela se mogu prešućivati u svakodnevnoj komunikaciji, ali njihov opus ostaje, zapisan u djelima koji će preživjeti i ovu generaciju hrvatskih vlastodržaca.
autograf
Mislim ovdje, u prvom redu, na dva događaja koja su privukla pažnju publike, ali koji nisu naišli u glavnostrujaškim medijima na publicitet, baš zbog toga što demantiraju prefabriciranu istinu o ”mraku” u kojem smo navodno živjeli 45 godina.
Riječ je o predstavljanju knjige zagrebačkog profesora Tvrtka Jakovine, zapravo o dva predstavljanja, u Zagrebu i Rijeci, knjige koja nosi naslov ”Budimir Lončar: od Preka do vrha svijeta”.
Prvo predstavljanje održano je u Zagrebu, u hotelu Westin, i to 2. listopada ove godine, u organizaciji izdavača knjige, zagrebačke Frakture, zacijelo jednog od najagilnijih hrvatskih izdavača danas.
Drugo predstavljanje održano je u Rijeci 20. listopada, u suorganizaciji izdavača i Grada Rijeke, u prostorijama Hrvatskog kulturnog doma, u takozvanom ”sušačkom neboderu”.
Glavni hrvatski mediji nisu o tome pisali, s časnim izuzecima tjednika Nacional i Novosti, potom dnevnika Glasa Istre, Novog lista i La Voce del popolo, i nekoliko portala, među kojima je i naš, Autograf.
Zanimljivo je promatrati povijesni revizionizam na djelu u Hrvatskoj. Ne samo prekrajanje povijesti kojim se 45 godina postojanja Jugoslavije, od 1945. do 1991., prikazuje kao ”crna rupa u svemiru”, već i kako se prešućuje sve ono što bi moglo demantirati reviziju koja je u tijeku, u režiji raznih orvelovskih ”ministarstava istine”
Zašto ta šutnja? Upravo zato, jer je u hrvatskoj javnosti stvorena predodžba da sve ono što dolazi iz onog razdoblja trajanja ”socijalističke Jugoslavije” zaslužuje damnatio memoriae – prokletstvo sjećanja, kako su Rimljani izmislili metodu da razdoblje starih vladara, koje aktualni vladari ne žele da se spominju kako se ne bi uspoređivalo s njihovim, osude na zaborav i izbrišu iz sjećanja.
Slično se događa i u Hrvatskoj, već gotovo trideset godina: pokušava se izbrisati recentna povijest iz sjećanja ljudi, iz školskih udžbenika, iz medija. Zapravo, na taj način se briše iz svijesti cijelo jedno razdoblje sa svim njegovim negativnim, ali i pozitivnim aspektima, s događajima koji čine sastavni dio svjetske povijesti.
No to nije samo hrvatski specijalitet. To je, nažalost, sastavni dio svjetskog trenda, započetog nakon pada Berlinskog zida i adventa demokracije, koja se danas, u nekim zemljama, razotkriva kao ”iliberalna demokracija”, kao nacional-demokracija – koja s pojmom liberalne demokracije baš i nema mnogo sličnosti.
Na taj način rehabilitiraju se ona povijesna razdoblja koja prethode takvim stvorenim ”crnim rupama”, a to je razdoblje, u nas, Drugog svjetskog rata i kvislinške tvorevine poznate pod imenom NDH – Nezavisna Država Hrvatska, koja je bila najmanje nezavisna, kao država bila je zločinačka, a nije bila ni hrvatska, jer je bila izdajnička prema svom vlastitom narodu.
No vratimo se ovom aktualnom predmetu prešućivanja, knjizi Tvrtka Jakovine o Budimiru Lončaru. Jakovina je ozbiljni povjesničar, jedan od najozbiljnijih i najrigoroznijih znanstvenika koje Hrvatska na tom području ima.
O tome svjedoče njegova dosadašnja djela, među kojima se ističu knjige ”Socijalizam na američkoj pšenici”, ”Američki komunistički saveznik: Hrvati, Titova Jugoslavija i SAD 1945-1955”, ”Trenuci katarze: prijelomni događaji XX. stoljeća”, za koje je dobio i mnoge nagrade, čak i državne nagrade koje su se, izgleda, dogodile tako da su izbjegle pažnji aktualnih nacionalističkih ždanova.
Takva je, ozbiljna i rigorozna, i ova posljednja knjiga Tvrtka Jakovine o Budimiru Lončaru, posljednjem ministru vanjskih poslova socijalističke Jugoslavije i svjetskom diplomatu.
I zato nije slučajno što su o ovoj knjizi rekli ljudi, koji spadaju u sam vrh svjetske diplomacije, kreatori povijesti dvadesetog stoljeća. Među njima su i Henry Kissinger, isto toliko dugovječni američki diplomat koji kaže da ova knjiga o Lončarevoj ”impresivnoj karijeri i razdoblju promjena u kojima je sudjelovao stiže u pravom trenutku”.
Mihail Gorbačov kaže za Lončara da je on ”jedan od veterana svjetske politike” koji je prošao fascinantni životni put, i koji nas poziva da se vratimo multilateralnom pristupu svjetskoj politici.
Roland Dumas, nekadašnji francuski ministar vanjskih poslova, ističe da se pamte Lončareve intervencije s kraja hladnoratovskog razdoblja, kada je htio izbjeći izbijanje ratnog sukoba, založivši se za očuvanje mira, a legendarni lider Arapske lige Amr Musa ističe Lončara kao jednog od lidera nesvrstanog pokreta, koji je uvelike pridonio miru u svijetu.
Tvrtko Jakovina je petnaest godina radio na toj svojevrsnoj biografiji Budimira Lončara, koja je ujedno i povijest jednog vremena i jedne zemlje, i to njenog najboljeg dijela – vanjske politike koja je težila prevladavanju blokovskih konfrontacija i izgradnji trajnog mira u svijetu.
To se ne može nikako izbrisati iz sjećanja, ma koliko se sada, iz ove perspektive, trude ideolozi ovoga, najnovijeg, hrvatskog režima. Jakovina je u opsežnom djelu od gotovo 800 stranica naveo čak petnaest stranica bogate bibliografije, izvora koji obuhvaćaju arhivske dokumente, knjige, članke, a među njima su najvrjednija i svjedočenja pedesetak ljudi koji su poznavali Lončara i njegov rad.
U ovoj knjizi Tvrtko Jakovina uspješno kombinira svoj nesumnjivi pripovjedački talent s akribijom dostojnom najviših vrhova ne samo hrvatske, već i svjetske historiografije.
Ova knjiga ima tri sloja, tri sastavna elementa: prvi je dio romanizirana pripovijest o Lončaru, koji je krenuo s otoka Ugljana u svijet i došao do vrhova svjetske diplomacije, drugi sloj je diplomatska povijest jedne zemlje, a treći dio je povijest svijeta viđena kroz prizmu jedne ličnosti, i to nije samo pripovijest o jednom čovjeku, već o jednoj zemlji i jednom svijetu kojeg više nema.
U hrvatskoj javnosti stvorena je predodžba da sve ono što dolazi iz onog razdoblja trajanja ”socijalističke Jugoslavije” zaslužuje damnatio memoriae – prokletstvo sjećanja, kako su Rimljani izmislili metodu da razdoblje starih vladara, koje aktualni vladari ne žele da se spominju da se ne bi uspoređivalo s njihovim, osude na zaborav i izbrišu iz sjećanja
U njoj je iznesena i pripovijest o jednoj zemlji, napisana lege artis, po svim najvišim kriterijima struke, a vanjskopolitički aspekt postojanja Jugoslavije iznesen je objektivno, kritički i izvan svake apologetske primisli.
Ali, govoriti objektivno o tom razdoblju, znači sagledati sine ira et studio, sve negativne, ali i pozitivne manifestacije te države, koja je na svjetskoj šahovnici igrala jednu od glavnih uloga.
Najžalosnije u svemu to je što Tvrtko Jakovina nije mogao doći do transkripata razgovora Budimira Lončara s Franjom Tuđmanom. Unatoč tomu što je Hrvatska deklarativno demokratska zemlja, baš su mu ti arhivi – ostali zatvoreni!
No sve je to protumačeno epizodom, kada Hrvoje Šarinić, Tuđmanov factotum, hoće podmititi i vrbuje Lončara da radi u interesu Hrvatske, nudeći mu milijunske svote!
Sve je to, nažalost, dio beščašća jednog razdoblja hrvatske povijesti, u kojemu je stanovništvo stradalo zbog rata, dok su vrhovi države baratali crnim fondovima o kojima borci na frontu, branitelji Domovinskog rata, nisu mogli ni sanjati, i koji nam zorno objašnjavaju korupciju u kojoj je danas ogrezla postjugoslavenska Hrvatska.
Zato, valjda, i prešućivanje ovih događaja, i ove knjige. Metode znanstvenog istraživanja kojima se poslužio Jakovina, rigorozne znanstvene metode i objektivnost kao sakrosanktno načelo slobode znanstvenog istraživanja, odlike su ovoga djela.
Njemu i njegovim kolegama – Hrvoju Klasiću, Draganu Markovini, Damiru Agičiću, Ivi Goldsteinu i drugim njihovim kolegama koji se hrabro odupiru revizionističkoj agresiji ne samo u povijesti već i šire, dugujemo zahvalnost na njihovom osobnom i znanstvenom integritetu.
Oni i njihova djela se mogu prešućivati u svakodnevnoj komunikaciji, ali njihov opus ostaje, zapisan u djelima koji će preživjeti i ovu generaciju hrvatskih vlastodržaca.
autograf
