Vijest da je umro Stanko Lasić, najveći hrvatski intelektualac nakon Krleže, HRT je objavio u 31. minuti Dnevnika. Lasić je prošao gore nego Slavko Goldstein, što znači da ona jeziva tišina kojom je Goldstein ispraćen nije bila samo izraz antisemitizma, već strašnog duhovnog potonuća Hrvatske
Gordan Malić u svojoj seriji o premijerima iznosi senzacionalno otkriće, da su se naime privatizacijom devedesetih najviše okoristili komunistički direktori. Kakva gamad! Koji podlaci! Zašto nam to nitko dosad nije rekao? Bože – citirajmo naslov kolumne Marinka Božića iz tih teških, ali slavnih dana – ima li kraja hrvatskoj patnji i nesreći? Ima li? Nema! Nitko dosad nije ni pomišljao da je Miroslav Kutle bio komunistički direktor. Tu je ulogu vješto skrivao konobareći u malom kafiću ‘Moby Dick’ u Sloboštini. Taj je boljševik od Tuđmana dobio 176 tvrtki, čija imena vjerojatno nije znao ni popamtiti. Ni za Luku Rajića se dosad nije znalo: činjenicu da je komunistički direktor dobitnik pola hrvatskog mljekarstva skrivao je prodajom sireva po placu. Ni najmaštovitijim istraživačima nije palo na pamet da je Josip Gucić bio komunist. A tek Todorić! On je dobio sve što je valjalo – i ponešto što nije – ali nikada nitko nije kužio da je to stekao zato što je bio komunjara. Pa Radošević. Ima toga još ohoho, ali da ne duljimo. Ukratko, epizoda za Pulitzera!
Ovo je noć gladijatora, noć senzacionalnih otkrića! Profesor dr. Radovan Vukadinović otkriva u ‘Otvorenom’, posvećenom katalonskom referendumu, kako je Kosovo steklo samostalnost nakon provedenog referenduma. Lijepo, demokratski, uzorno, sve pet – samo što nikakvog referenduma tamo nije bilo. Referendum je bio na Krimu. No dobro, Vukadinović nije Kissinger. Konačno, i politolozi mogu biti fantazisti.
A ni hrvatski političari nisu osvjetlali obraz na katalonskom slučaju. Izjave ‘osuđujemo nasilje, ustav je takav, dvije strane trebaju razgovarati’ početkom devedesetih svi su smatrali izrazom moralne izvitoperenosti međunarodne zajednice – uz koju se obavezno dodavao epitet takozvana – a sada smo, bome, i sami postali međunarodna zajednica i ne bi se šteli nikom zamerit. Niti jedan hrvatski državnik nije podržao stvaranje nove države.
Emisija ‘Što je klasik’ odlično je utočište za one koji žele pola sata duhovne okrepe od vremena u kojemu živimo (bilo je i gorih, ne kukajmo). U nju nikada neće zalutati nikakav opsjenar, prodavač magle, slatkorječivi blefer, naprosto zato što pričati pola sata o nekoj kulturnoj temi mogu samo znalci, ljudi koji vole svoj predmet, koji žive za njega a ne od njega. Biti pjesnik, ima li ičeg osamljenijeg, ezoteričnijeg, donkihotskijeg u modernoj Hrvatskoj, zapitao bi se čovjek, pa na svoju žalost bio prisiljen odgovoriti: O da, ima, to je stručnjak koji proučava pjesnika. Čak i ako je tako duhovit, razigran, dopadljiv i simpatičan kao što je bio poeta ludens, veliki Ivan Slamnig. O pjesniku ‘najveće jezične zaigranosti’ u Hrvata čuli smo dosta pametnih rečenica od Anere Ryznar, više asistentice na Katedri za stilistiku zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, pa ovu erudicijom i entuzijazmom nafutranu emisiju dalje bjanko preporučujemo pozornosti naših gledatelja.
I naš je premijer poeta ludens. Na pitanje zašto nije reagirao na mejl supruge požeškog župana koja je navodno bila žrtva obiteljskog nasilja, Plenković je rekao da mejl ‘nije bio preporučen njegovoj pozornosti’. Tako se otprilike svojim narodima obraćao pokojni car Franjo Josip. Možemo zamisliti kako neku poslanicu počinje riječima: našoj carskoj i kraljevskoj pozornosti preporučen je slučaj, bla-bla, itd. i sl. To je jezični kalambur dostojan pjesnika jezične zaigranosti, a da živimo u zabavnoj državi posvjedočio je nešto kasnije i Davor Bernardić, koji je komentirajući premijerov posprdni ton o njegovim rješenjima za Agrokor, koja se baziraju na propagiranju hrvatskog kupusa, na ljutu ranu stavio ljuti rasol. Bero je rekao kako kupus može riješiti Agrokor, pa čak i anemiju. Ljuti i tendenciozni kritičar Novosti odmah je na Googleu krenuo tražiti dokaze da se kupusom ne može liječiti anemija, kako bi se nakon toga mogao pridružiti orkestriranoj hajci protiv mladog vođe s Iblerova trga, ali avaj, činjenice su se okrenule protiv kritičara. Da, sokom od kupusa može se liječiti anemija! Sok od kupusa vodi prema čudesnim ozdravljenjima, Bero je bio u pravu, krenulo ga, nema više lapsusa, faux pasa, shitova – iz njegovih usta teče samo mudrost!
Vijest da je umro Stanko Lasić, najveći hrvatski intelektualac nakon Miroslava Krleže, HRT-ov Dnevnik objavio je u 31. minuti, u kratkom prilogu u kojemu je naglasak stavljen na činjenicu da je bio ‘krležolog’. Komercijalnim televizijama s nacionalnom koncesijom činjenica Lasićeve smrti nije značila baš ništa.
Gigantsko djelo, osebujna etička teorija, kritičko preispitivanje intelektualne i političke povijesti Hrvatske (i Jugoslavije) kakvo moderna Europa ne poznaje, nisu Lasiću osigurali više od dvije tričave minute u Dnevniku, a navečer nije emitiran nikakav dokumentarni film o njegovu životu i radu. Lasić je prošao gore nego Slavko Goldstein, što znači da ona jeziva tišina kojom je ispraćen prvi od trojice velikana iz Karlovca (na životu je još Josip Vaništa) nije bila samo izraz antisemitizma, već strašnog duhovnog potonuća Hrvatske. Stanko Lasić bio je prevelik za Hrvatsku a preruban za svijet, koji je vidio malo takvih djela kao što je njegovo. Predsjedničin i premijerov brzojav sućuti nije bio preporučen našoj pozornosti kroz elektronske medije.
Hrvatski premijeri osobno, HRT, 2. listopada, 20:05
Gordan Malić u svojoj seriji o premijerima iznosi senzacionalno otkriće, da su se naime privatizacijom devedesetih najviše okoristili komunistički direktori. Kakva gamad! Koji podlaci! Zašto nam to nitko dosad nije rekao? Bože – citirajmo naslov kolumne Marinka Božića iz tih teških, ali slavnih dana – ima li kraja hrvatskoj patnji i nesreći? Ima li? Nema! Nitko dosad nije ni pomišljao da je Miroslav Kutle bio komunistički direktor. Tu je ulogu vješto skrivao konobareći u malom kafiću ‘Moby Dick’ u Sloboštini. Taj je boljševik od Tuđmana dobio 176 tvrtki, čija imena vjerojatno nije znao ni popamtiti. Ni za Luku Rajića se dosad nije znalo: činjenicu da je komunistički direktor dobitnik pola hrvatskog mljekarstva skrivao je prodajom sireva po placu. Ni najmaštovitijim istraživačima nije palo na pamet da je Josip Gucić bio komunist. A tek Todorić! On je dobio sve što je valjalo – i ponešto što nije – ali nikada nitko nije kužio da je to stekao zato što je bio komunjara. Pa Radošević. Ima toga još ohoho, ali da ne duljimo. Ukratko, epizoda za Pulitzera!
Otvoreno, HRT, 2. listopada, 22:00
Ovo je noć gladijatora, noć senzacionalnih otkrića! Profesor dr. Radovan Vukadinović otkriva u ‘Otvorenom’, posvećenom katalonskom referendumu, kako je Kosovo steklo samostalnost nakon provedenog referenduma. Lijepo, demokratski, uzorno, sve pet – samo što nikakvog referenduma tamo nije bilo. Referendum je bio na Krimu. No dobro, Vukadinović nije Kissinger. Konačno, i politolozi mogu biti fantazisti.
A ni hrvatski političari nisu osvjetlali obraz na katalonskom slučaju. Izjave ‘osuđujemo nasilje, ustav je takav, dvije strane trebaju razgovarati’ početkom devedesetih svi su smatrali izrazom moralne izvitoperenosti međunarodne zajednice – uz koju se obavezno dodavao epitet takozvana – a sada smo, bome, i sami postali međunarodna zajednica i ne bi se šteli nikom zamerit. Niti jedan hrvatski državnik nije podržao stvaranje nove države.
Što je klasik, HRT, 3. listopada, 20:30
Emisija ‘Što je klasik’ odlično je utočište za one koji žele pola sata duhovne okrepe od vremena u kojemu živimo (bilo je i gorih, ne kukajmo). U nju nikada neće zalutati nikakav opsjenar, prodavač magle, slatkorječivi blefer, naprosto zato što pričati pola sata o nekoj kulturnoj temi mogu samo znalci, ljudi koji vole svoj predmet, koji žive za njega a ne od njega. Biti pjesnik, ima li ičeg osamljenijeg, ezoteričnijeg, donkihotskijeg u modernoj Hrvatskoj, zapitao bi se čovjek, pa na svoju žalost bio prisiljen odgovoriti: O da, ima, to je stručnjak koji proučava pjesnika. Čak i ako je tako duhovit, razigran, dopadljiv i simpatičan kao što je bio poeta ludens, veliki Ivan Slamnig. O pjesniku ‘najveće jezične zaigranosti’ u Hrvata čuli smo dosta pametnih rečenica od Anere Ryznar, više asistentice na Katedri za stilistiku zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, pa ovu erudicijom i entuzijazmom nafutranu emisiju dalje bjanko preporučujemo pozornosti naših gledatelja.
Dnevnik, Nova TV, 4. listopada, 19:15
I naš je premijer poeta ludens. Na pitanje zašto nije reagirao na mejl supruge požeškog župana koja je navodno bila žrtva obiteljskog nasilja, Plenković je rekao da mejl ‘nije bio preporučen njegovoj pozornosti’. Tako se otprilike svojim narodima obraćao pokojni car Franjo Josip. Možemo zamisliti kako neku poslanicu počinje riječima: našoj carskoj i kraljevskoj pozornosti preporučen je slučaj, bla-bla, itd. i sl. To je jezični kalambur dostojan pjesnika jezične zaigranosti, a da živimo u zabavnoj državi posvjedočio je nešto kasnije i Davor Bernardić, koji je komentirajući premijerov posprdni ton o njegovim rješenjima za Agrokor, koja se baziraju na propagiranju hrvatskog kupusa, na ljutu ranu stavio ljuti rasol. Bero je rekao kako kupus može riješiti Agrokor, pa čak i anemiju. Ljuti i tendenciozni kritičar Novosti odmah je na Googleu krenuo tražiti dokaze da se kupusom ne može liječiti anemija, kako bi se nakon toga mogao pridružiti orkestriranoj hajci protiv mladog vođe s Iblerova trga, ali avaj, činjenice su se okrenule protiv kritičara. Da, sokom od kupusa može se liječiti anemija! Sok od kupusa vodi prema čudesnim ozdravljenjima, Bero je bio u pravu, krenulo ga, nema više lapsusa, faux pasa, shitova – iz njegovih usta teče samo mudrost!
Dnevnik, HRT, 6. listopada, 19:00
Vijest da je umro Stanko Lasić, najveći hrvatski intelektualac nakon Miroslava Krleže, HRT-ov Dnevnik objavio je u 31. minuti, u kratkom prilogu u kojemu je naglasak stavljen na činjenicu da je bio ‘krležolog’. Komercijalnim televizijama s nacionalnom koncesijom činjenica Lasićeve smrti nije značila baš ništa.
Gigantsko djelo, osebujna etička teorija, kritičko preispitivanje intelektualne i političke povijesti Hrvatske (i Jugoslavije) kakvo moderna Europa ne poznaje, nisu Lasiću osigurali više od dvije tričave minute u Dnevniku, a navečer nije emitiran nikakav dokumentarni film o njegovu životu i radu. Lasić je prošao gore nego Slavko Goldstein, što znači da ona jeziva tišina kojom je ispraćen prvi od trojice velikana iz Karlovca (na životu je još Josip Vaništa) nije bila samo izraz antisemitizma, već strašnog duhovnog potonuća Hrvatske. Stanko Lasić bio je prevelik za Hrvatsku a preruban za svijet, koji je vidio malo takvih djela kao što je njegovo. Predsjedničin i premijerov brzojav sućuti nije bio preporučen našoj pozornosti kroz elektronske medije.
