Nakon što je svjetske ljestvice najprodavanijih romana poharala razvojna tetralogija Elene Ferrante, sastavljena od naslova Genijalna prijateljica, Priča o novom prezimenu, Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju te Priča o izgubljenoj djevojčici, bilo je pitanje vremena kada će na red doći ekranizacija. Spomenuti romani imaju veliki komercijalni potencijal, a tu svakako treba spomenuti i medijski razvikanu enigmu oko autoričina pravog identiteta koji vješto krije – jer Elena Ferrante je pseudonim, pa sve do hvalospjeva književne kritike koji ističu vještost u portretiranju protagonistica te njihova odrastanja, kao i turbulentnoga ženskoga prijateljstva u okrilju krutog južnjačkog talijanskog partrijarhata i mentaliteta. Međutim, nisu sva mišljenja tako afirmativna, jer postoje i ona koja romaneskni uspjeh tumače kroz prizmu dobrog marketniga i pogođenog ukusa publike, povezivanja ozbiljnih tema sa strategijama književnoga bestselera, u pozadini čega pronalazimo neizbrušen stil te pasuse pisane u stilu školske zadaćnice.
Proza Ferrante svoj je audiovizualni transfer na kraju doživjela u formi televizijske serije. S obzirom da govorimo o razvojnoj naraciji koja prati odrastanje i kasniji životni put dviju protagonistica – Elene i Rafaelle, te se time proteže na niz desetljeća, spomenuta forma ponajbolje odgovara vremenskoj razvedenosti radnje te činjenici da razvoj protagonistica slijedi gradacijski, linearno-kronološki tijek. Zadatka se prihvatio talijanski redatelj Saverio Costanzo (La solitudine dei numeri primi), potpisan kao kreator, a inicijalno je nastojanje da svaka od knjiga bude predložak za jednu sezonu, što znači da nakon prvih dviju (2018, 2020) trebamo očekivati još dvije kako bi se priča zaokružila. Odluka da sezone prate romane dobra je i ekonomična, a osam epizoda po sezoni ostavlja dovoljno vremena za razvoj priče i likova, čime evolutivni format televizijske serije, gdje cjelinu čini sezona a ne svaka pojedina epizoda, pokazuje svoje prednosti.Europska televizijska produkcija (serija je nastala u koprodukciji RAI-a, TIMvisiona i HBO-a) danas ničim ne zaostaje za američkom kvalitetnom televizijom; štoviše, taj je koncept prije nego što je osmišljen te je ušao u stručnu literaturu ionako u praksi odavno zaživio u Europi, napose u Velikoj Britaniji kroz BBC-jeva ambiciozna i raskošna ostvarenja u formatu miniserija.
Genijalna prijateljica u potpunosti dramaturgiju bazira na premisama karakterističnima za kinofilmsku produkciju, koje se zbog drugačije naravi medija razlikuju od televizijskih. Klimaks priče gradi se gradacijski, kumulativno, prema završetku sezone, iako ne možemo govoriti o velikim ili sudbonosnim obratima kojima je cilj stvaranje napetosti i iščekivanja u gledateljima. Oni su funkcionalizirani u odnosu na likove, njihov razvoj te životne putanje. Predstavljaju saznanje o pogrešnom odabiru koji će odrediti tijek njihove daljnje egzistencije. Stoga se i radnja razvija polaganim tempom kako bi gledatelj imao više vremena upoznati se s kontekstom – siromašnim i derutnim predgrađem Napulja pedesetih godina dvadesetoga stoljeća, te nizom proleterskih obitelji koje tamo obitavaju u nezavidnim uvjetima. Epizode su u potpunosti lišene cliffhangera. Oni za ovakav tip priče nisu funkcionalni, no tradicionalna televizija ipak bi na njima inzistirala, tim više što se Genijalna prijateljica inicijalno prikazivala iz tjedna u tjedan. Navedeno je pridonijelo logičnijem tijeku radnje, naglasku na karakterima i miljeu, svojevrsnom neprimjetnom tijeku u kojem se ne osjeti napadna intruzija kreatora te slijeđenje zahtjeva televizijske produkcije.
Prva sezona mahom se odvija u Rajonu, predgrađu Napulja, te vjerno prati predložak. Stoga adaptacija ne predstavlja smjelo interpretiranje izvornika, nego njegovu rekreaciju u drugom mediju putem raskošne i vizualno dopadljive produkcije. Prostor je Rajona vizualno očuđen pa gledatelj dobiva dojam kao da promatra neku paralelnu stvarnost. S obzirom na prikaz poniženih i obespravljenih egzistencija, lišenih osnovnih životnih uvjeta, uzgred podsjeća na talijanska neorealistička filmska ostvarenja. Istodobno gledatelj shvaća da je to siromaštvo pomalo hiperbolizirano. Razlog je tome u težnji da se naglasi marginaliziranost i izdvojenost stanovnika te njihova pozicija periferije s obzirom na klasnu pripadnost, što će imati bitnu funkciju u odrastanju protagonistica te će se u drugoj sezoni prometnuti u ambivalentno poimanje klase, pa čak i sporadičan klasni sram.
Aspekt drugosti, siromaštva koje imućniji sagledavaju gotovo kao zaraznu bolest, dočaran je eksplicitno u epizodi kada mladi protagonisti odlaze na izlazak u centar Napulja te zakorače u buržujsku ulicu. U jednom će trenutku učiteljica Elenu podučiti kakvo značenje ima riječ plebs i zašto je bitno da se makne iz toga društvenoga okruženja, da bi je u drugoj situaciji upozorila da se ne školuje kako bi se viđala s mladićem koji je radnik i komunist. Njezina joj pak majka drži prodiku da se obitelj financijski ne žrtvuje da bi ona potratila život s automehaničarem koji ima ludu majku. Stoga se ukrštavaju ideje obrazovanja i aspiracije prema promjeni društvenog položaja i statusa, što je praćeno stjecanjem svijesti o rodnim i klasnim odnosima. Elena i Rafaella nakon četiri razreda osnovne škole trebaju prekinuti školovanje jer roditelji nemaju financijskih mogućnosti da ih dalje školuju, a i kako otac potonje sugerira: ona je žensko, pa čemu da se školuje. Elenina pak majka gotovo osjeća zavist prema kćeri zbog mogućnosti koje joj se otvaraju.
Genijalna prijateljica ujedno je priča o knjigama i obrazovanju kao putu u bolje sutra, pa time iskazuje optimističnu vjeru u moć znanja kao sredstva borbe protiv predrasuda. Serija nudi fingiranu perspektivu Elene (Lenù) Greco, čija se šezdesetogodišnja inačica javlja u voice-overu, pa je njezina ispovijed ujedno nastojanje da napiše knjigu o svojoj prijateljici Raffaelli (Lili) Cerullo. Posrijedi su sposobne i pametne djevojke koje se bore protiv utjecaja svoga često nasilnog i nesmiljenog miljea. Činjenica da jedna uspijeva nastaviti školovanje, a druga ga je primorana napustiti te se zapošljava u očevoj postolarskoj radnji, daje dinamiku njihovu odnosu koji je jednim dijelom podrška, a drugim dijelom intelektualno i egzistencijalno nadmetanje, koje relaciju zaogrće u ambivalenciju. Posredno se kroz njihov odnos ocrtavaju društvene i kulturne promjene u Italiji tijekom pedesetih i šezdesetih godina. Glumačke kreacije, napose Elise Del Genio i Margherite Mazzucco (Elena) teLudovice Nasti i Gaiaje Girace (Rafaella) odlične su, te uvjerljivo dočaravaju višeslojan no napet i višeznačan odnos.
Zbog prijemčivosti publici, serija nije lišena melodramatskih dijelova te tipičnog talijanskog južnjačkog folklora, no u cjelini je vizualno dopadljiva, odlično odglumljena i producirana, a nešto manje scenaristički inventivna.
