Podnaslov ove priče trebao bi biti ići nekako ovako: Možemo li kočničare u našem društvu uvjeriti da nam se samo nakače na grbaču i miruju, umjesto što se stalno batrgaju i još nam sapliću noge?
Doprla je do mene ovih dana priča o predblagdanskom vremenu u jednoj brodskoj srednjoj školi u kojoj djeca uče raditi sa svoje dvije ruke, gdje ih se navodno obrazuje i odgaja da sutra budu vrijedni i korisni članovi društva. Priča, kao i uvijek, ima dvije strane: svijetlu i tamnu. Ono što veseli je da u našoj okolini postoje pojedinci, učenici i nastavnici, koji su spremni na napredak i iskorak, na nešto bolje, a ono što čovjeka ubija u pojam je da su u debeloj manjini.
Dakle, našla se jedna nadobudna nastavnica i sama višestruko talentirana, koja je pomislila kako bi lijepo bilo kada bi učenici sami nešto učinili na ukrašavanju škole povodom blagdana. Suprotno sumnjama nekih skeptičnih među vama, uspjela ih je nekoliko i pronaći. Organizirala ih je te im pomogla da mjesto gdje uče i provode dosta vremena, urede što više nalik domu. Vrijedna djeca (omladinci) su prionula i realizirala svoje naume. Kolege nastavnici su se iskreno čudili našoj nastavnici, neki joj i zamjerajući, da što će joj to, da to nije u programu, da kako joj se da trošiti svoje vrijeme itd itd. Postavljali su još niz (logičnih) pitanja opet čudeći se božjoj „ludi“. Učenici koji nisu sudjelovali u navedenim aktivnostima, naravno, bili su krajnje iziritirani i „napaljeni“ na kretene koji se laćaju neobavezna posla.
Sve u svemu, rezultat vjerujem nagađate i sami. Nisu prošla ni 24 sata od postavljanja ukrasa, a gro je strgano i pretvoreno u smeće. Jedan od učenika nadahnuto je izradio adventski kalendar od posudica sa začinima. Za svaki dan došašća, drugi začin. U roku nekoliko sati je nestalo nekoliko posudica, a ni druge nisu dugo potrajale. Ravnatelj i rijetki nastavnici koji su podržavali nadobudnu nastavnicu nisu mogli ništa poduzeti.
Analize i zaključke ću prepustiti vama dragi čitatelji. Znam kako ćete to napraviti puno bolje od mene, ako za tim ima ikakve potrebe i smisla. Nameće se pitanje: „Kako ćemo naprijed, ako se ne možemo riješiti kočničara?“, ali mislim da si prvo moramo priznati kako je u nas puno više kočničara od onih koji žele, mogu i znaju povući. Ova priča nam pokazuje da se ni u budućnosti nemamo čemu dobrom nadati.
from sb underground
