Proceduralni cinizam

Da je kultura otkako je HDZ došao na vlast obilježena gašenjem i ugrožavanjem brojnih vrijednih projekata gotovo da je postalo naporno ponavljati – tolikom redovitošću gube se, primjerice, emisije na HRT-u, časopisi ili portali, dok zadnjih mjeseci neprekidno slušamo o financijskim problemima i hvatanju za nejaku slamku crowdfundinga, da gubici polako postaju normaliziranom svakodnevicom kulturnog polja, osobito njegovog opozicijskog dijela.

Tu su nesretnu bilancu pogoršali, između ostalog, rezultati Poziva za financiranje javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske za programe časopisa i elektroničkih publikacija, koje je 2. veljače na predstavljanju zadnjeg broja ponovno aktualiziralo uredništvo Gordogana, jedne od uglednih publikacija kojima su uskraćena sredstva. Podsjetimo, uz Gordogan, Ministarstvo kulture na navedenom je natječaju bez potpore ostavilo časopise kao što su Libra Libera, Quorum, Treća i Život umjetnosti, uspjevši tako vlastoručno pogoršati ionako tešku situaciju tog vrijednog dijela kulturnog polja. Gordoganova je javna reakcija, međutim, konačno potaknula javnu raspravu o odnosu Ministarstva prema časopisima u kulturi, a način na koji se ona za sada odvija govori da je primarno obilježje toga odnosa – cinizam.

Kako upozorava Branko Matan, Gordoganov glavni urednik, više je spornih momenata u načinu na koji je Ministarstvo odlučilo uskratiti potporu časopisu: od nadležnih, tvrdi, prethodnih godina nisu dobili nijednu primjedbu na rad, zatim je upitno jesu li članovi Kulturnog vijeća za knjižničnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost imali uvid u zadnji broj Gordogana, a kao problematičan navodi i status Krešimira Nemeca, jednog od vijećnika, koji se kao urednik časopisa Forum, smatra Matan, nalazi u sukobu interesa.

Na Gordoganovo priopćenje uslijedio je novi niz javnih reakcija i komentara: ugledni autori i znanstvenici poput profesora Nevena Jovanovića Ministarstvu su uputili prosvjedna pisma, a ostavku na mjesto u Vijeću podnio je pisac Kristian Novak, jedan od prozvanih u Matanovom tekstu. Nakon što se na nastalu situaciju nadovezao niz medija, Ministarstvo kulture odlučilo je preduhitriti novinarske upite i reagirati neobičnim priopćenjem objavljenim na vlastitoj stranici, u kojem nastoji pojasniti situaciju – ili, konkretnije, optužiti Gordogan za "uvredljive" i "neutemeljene" napade i "moralno upitne ucjene". Kao što ovakve kvalifikacije daju naslutiti, priopćenje je fantastično na više razina, od kojih je možda najvažnija ona koja nas odmiče od konkretnog pitanja financiranja Gordogana i približava općenitom nerazumijevanju – ili zabrinjavajućem načinu razumijevanja – vlastite uloge u podržavanju kulture od strane Ministarstva.

Kako, dakle, stoji u priopćenju, "razlozi za odbijanje financiranja časopisa Gordogan nisu ni estetske ni sadržajne prirode, nego višegodišnje neuredno izvršavanje obveza", pod čime se misli na "neredovita izvješća, nepoštivanje prijavljene dinamike i broja svezaka, neodazivanje na požurnice, pa čak i diskontinuitet izlaženja". Također se kao problem uvodno navodi i da je časopis imao "višegodišnjih problema" u "distribuciji i prisutnosti na književnoj i široj kulturnoj sceni".

Ukratko, razlozi se ne tiču nijednog sadržajnog aspekta Gordogana čiju vrijednost, čini se, nitko ne pokušava osporiti, nego su ponajprije proceduralne prirode. No formalni se razlozi, za razliku od sadržajnih, moraju temeljiti na dosljednim i preciznim formalnim preduvjetima, a ne na proizvoljnom izboru iz službene prepiske Ministarstva i časopisa. Ministarstvo kulture, naime, posjeduje polugu specifično namijenjenu sankcioniranju "neurednog izvršavanja obaveza" – prema svakom ugovoru o dodjeli financijske potpore primatelju se prvo isplaćuje 80 posto ukupnog iznosa, da bi se preostalih 20 posto isplatilo po prihvaćanju izvješća o provedbi projekta. Kako je Matan na više mjesta istaknuo, Ministarstvo je, svim problemima usprkos, do sada svake godine to i radilo, priznajući formalno da je Gordogan svoje obaveze izvršio.

Kakvi god, dakle, problemi postojali na relaciji između Ministarstva i Gordogana, tehnička su opravdanja u ovom slučaju daleko od neupitnih, kako ih je u svom konfuznom javnom istupu protumačio Kristian Novak, i sâm očito doveden u neželjenu situaciju upitnim tumačenjem procedure. Ministarstvo je iz godine u godinu odlučivalo da eventualni prekršaji od strane Gordoganova uredništva nisu dostatni da im se podrška ukine; uostalom, časopis jest izlazio, redovitošću kojom jedan toliko obiman i produkcijski zahtjevan projekt može izlaziti s obzirom na to da uredništvo i autori rade – potpuno volonterski. Zbog čega bi baš sada pravičnom Ministarstvu prekipjelo, teško je naslutiti – iznos koji je Gordogan dobivao bio je spao na gotovo ponižavajućih 20 000 kuna, a da se nije napuštala ambiciozna koncepcija broja. U tom smislu, Gordoganovo je izlaženje u bilo kojem ritmu i obliku prije pokazatelj ozbiljnog truda njegovih urednika i suradnika, nego neredovitosti i aljkavosti.

No razina tehničkih pedanterija u određenom je smislu zapravo sporedna – ono što je ključno je kontinuirani odnos države prema časopisima u kulturi, a onda i tipično ponašanje trenutne garniture u Ministarstvu kulture koja odbija preuzeti ikakvu odgovornost za ono što se prije nje dešavalo – štoviše, koja čak i učinke lošeg odnosa svojih prethodnika prema kulturi cinično izokreće u propuste onih koje bi trebalo potpomagati.

Primjerice, samo u zadnjih pet godina sredstva za izdavanje časopisa pala su s 5 568 000 na 3 642 000 kuna, a u istom se razdoblju potpora Gordoganu prepolovila. Promatramo li pak zadnjih deset godina, još jasnijim postaje zašto bi netko tko se bavi izdavanjem časopisa u kulturi mogao upasti u probleme s "dinamikom i brojem svezaka" i normalnim izvršavanjem obaveza – tada se za časopise izdvajalo nezamislivih 7 580 000 kuna, dok je Gordogan dobio čak 100 000 kuna za svoj rad. Ukratko, promatrana u kontinuitetu, politika Ministarstva kulture prema časopisima ekvivalent je tomu da vam netko godinama puca u nogu i onda vas odluči kazniti jer niste stigli do cilja, umjesto da to naprosto – prestane raditi i uloži sredstva i trud da se časopisi u kulturi bar podignu na razinu osnovne funkcionalnosti, ako već ne na egzotičniji nivo plaćenosti za vlastiti rad. U tom smislu, samo se kao cinizam može protumačiti pozivanje Ministarstva na trenje u funkcioniranju Gordogana, jer ako je išta očito, to je da to trenje proizvodi upravo država svojim kontinuiranim nemarom prema radu u kulturi i nerazumijevanjem njegovih sistemskih problema.

Iz perspektive uskrate sredstava važnim časopisima ironično djeluje i prošlogodišnja objava Nacionalne strategije poticanja čitanja za razdoblje od 2017. do 2022. godine. Dok se, dakle, vlast naokolo hvali Strategijom, bez problema dozvoljava da se važnim mjestima izgradnje kulture čitanja značajno oteža rad ili da ih se čak dovede pred gašenje. Zanimljivo, u sklopu Strategije adresiran je i veliki problem distribucije knjiga na praktički devastiranom izdavačkom tržištu, na koji je i ministrica Obuljen Koržinekupozoravala u svojim javnim istupima. To, međutim, nije spriječilo predstavnike Ministarstva da u svojoj reakciji Gordoganu prigovore zbog spomenutih "višegodišnjih problema" u "distribuciji i prisutnosti na književnoj i široj kulturnoj sceni", kao da ne znaju što stoji u strateškim dokumentima koje sami objavljuju.

Utoliko su, suprotno mišljenju Ministarstva, u priči o Gordoganu proceduralni detalji zapravo sporedni – više od situacije s jednim časopisom, kako god tko procjenjivao njegovu važnost, situacija je ovo koja još jednom podcrtava nezainteresiranosti da se kulturi ponudi neka sistemski zamišljena, iole suvisla politika.