U moru idiotskih naziva hrvatskih političkih stranaka i koalicija – Domoljubna koalicija, Hrvatska raste, Naprijed Hrvatska, Most, Pametno itd. – pojava Narodne koalicije i ‘demokršćanskog’ HDZ-a ipak zvuči manje glupo. Tu su prisutni prvi tragovi političkog profiliranja, bili toga akteri svjesni ili ne
Relativno nedavno pisao sam ovdje o gluposti, još više o imbecilnosti naziva sadašnjih političkih stranaka i koalicija. U današnjem tzv. postideološkom vremenu ogromna većina njih bježi od toga da ih se poveže s ljevicom i desnicom iz kojih su potekli. Pa su se u zapadnom hrvatskom susjedstvu čak bile pojavile koalicije nazvane po poljskom raslinju i cvijeću (Maslina, Tratinčica…). Naši, razumije se, nisu htjeli zaostati, iako su odabrali svoj način, te su se počeli odazivati, što i danas gledamo, na imena kao što su Domoljubna koalicija, Hrvatska raste, Naprijed Hrvatska, Most, Pametno i što sve ne. Ipak, šampionom ove blentavosti treba smatrati primjer iz istočnog susjedstva, gdje se jedna stranka proglasila ni manje ni više nego – Savezom za bolju budućnost. Zašto bolja, kome bolja – radničkom prekarijatu ili gramzivim poslodavcima, na primjer – to više nitko ne smatra obaveznim objasniti. Niti objašnjenje itko traži. E, ali mene to ne prestaje kopkati i već sam se počeo pomalo osjećao kao ‘stručnjak’ za budalaštine u nazivlju političkih stranaka i koalicija. I onda je došlo ovo što gledamo pred predstojeće hrvatske parlamentarne izbore, gdje će se SDP pojaviti u društvu koalicijskih partnera koji sebe zovu Narodna koalicija, dok se HDZ počinje izjašnjavati kao stranka koja baštini ‘demokršćanske vrijednosti’. Što ćemo s tim, je li to glupo i imbecilno kao i prije spomenuto?
Odmah ću reći da to nije sasvim ista priča. U novom nazivu lijevoliberalne koalicije koju vodi SDP i u novom samodefiniranju HDZ-a ipak se osjećaju neke natruhe dosad izbjegavanog političkog profiliranja. Počnimo s HDZ-om. Protiv njegovog novog atributa kao demokršćanske stranke oštro je reagirao Stipe Mesić, tvrdeći da Tuđman nikada nije doživljavao HDZ takvim, nego ga je smatrao narodnjačkom strankom koja okuplja i lijeve i desne, i vjernike i nevjernike. I to zaista jeste tako, Mesić je predobro upoznat s tim vremenom da bi pogriješio. Ali istodobno, to što on govori o počecima HDZ-a odgovara definiciji političkog pokreta a ne stranke, a taj pokret napravio je nemjerljivu štetu zemlji. Polazio je od toga da treba izvršiti ‘pomirbu’ ustaša i partizana, što je prihvatljivo samo ako se mire njihovi potomci, ne i ideologije. Te ideologije je, naprotiv, trebalo konfrontirati, ne pomiriti, i to je objašnjenje zašto je svih ovih dva i pol desetljeća Hrvatska izgledala kao napola fašistička a napola antifašistička zemlja. S demokršćanstvom je drukčije. Ono je danas jedna od glavnih brana neofašizmu, što je i razumljivo jer je i glavni utemeljitelj Evropske unije, i ako sada HDZ želi tim putem, čovjek ne može imati ništa protiv. Ali demokršćanski HDZ mora računati i s velikim rizicima. Prije svega, demokršćanske stranke nemaju u Hrvatskoj nikakvu tradiciju, a jedini pokušaj da se to promijeni – između dva svjetska rata kada je Katolička crkva osnovala vlastitu političku stranku – neslavno je, brutalno propao i nikada više nije ponovljen.
Drugo, demokršćanstvo ima neka svoja kapriciozna ograničenja, koja su se ovih dana teško narugala većini HDZ-ovaca, koji su očito više željeli na čelu svoje stranke Zlatka Hasanbegovića nego Andreja Plenkovića. Ali kako netko ovih dana reče, nemoguće je da prvi čovjek jedne demokršćanske stranke postane praktični muslimanski vjernik. To bi, hajde, možda i moglo proći u Tuđmanovoj političkoj doktrini svenarodne stranke, u demokršćanskoj baš nikako. Napokon, treće se tiče ljutitog prigovora koji je Plenković ovih dana uputio HSS-u zbog prošlotjednog ulaska u koaliciju sa SDP-om, jer je time, biva, iznevjerio principe demokršćanstva. Oh, polako, Plenkoviću! Povijesno nasljeđe HSS-a puno je kompleksnije od trpanja u kršćanski koš, a određuje ga povijesni lider te stranke Stjepan Stipica Radić, koji je bio veliki vjernik, ali isto toliko i veliki, upravo furiozni antiklerikalist. Napadao je gdje god je stigao Katoličku crkvu da joj je glava u Vatikanu a trbuh u Hrvatskoj, što mu ona nikada nije oprostila. HSS je zbog toga čak i danas pod diskretnom popovskom paskom, pa i latentnom prijetnjom čučanja na kukuruzu po seoskim crkvama. Ovdje packe zaslužuje i SDP, koji se ulaskom u koaliciju s HSS-om uortačio s desnom strankom koja je odavno pljunula na Radićevu političku ostavštinu, jer je postala papskija od pape, a usto preko svake podnošljive mjere svjetonazorski konzervativna. Tu posebno strši radikalno religiozna Marijana Petir, neka vrsta HSS-ovog Vlade Košića, s kojim, uostalom, sestrinski surađuje, i koja je svojim homofobnim izjavama, u posljednje vrijeme i antimuslimanskim, premašila čak i ono što imamo u HDZ-u.
SDP-u se može prigovori i što je zbog HSS-a odabrao ime Narodne koalicije i tako se sasvim odrekao socijaldemokratskih korijena. Ali to nije novost, isto je bilo s koalicijama s kojima je izašao na posljednje i pretposljednje izbore, čak bi se moglo reći da je ovaj put odmak logičniji i prihvatljiviji. Treba, naime, znati da su SDP i HSS, povijesno gledano, ratni saveznici iz vremena Narodnooslobodilačke borbe, pa iako nijednu stranu nećete čuti da se time hvali, to je činjenica. Kao što je činjenica da se to savezništvo, uvjetno kazano, sada prvi put obnavlja poslije punih sedam desetljeća. Naravno, to nije bilo moguće pod prethodnicima Krešimira Beljaka, Zlatkom Tomčićem i Josipom Friščićem, koji su bili na HDZ-ovskim pozicijama ‘dva totalitarizma’ ili i još gorim, onim anti-antifašističkim. No Beljak je, dolazeći na čelo stranke, odmah rekao da je dan osnutka NDH 10. travnja najveća sramota u hrvatskoj povijesti i usto se deklarirao kao antifašist, istina mačekovskog profila, što nije bogznakako visoka kategorija, ali u najširem smislu jeste antifašistička kategorija. Naravno, Maček je bio i antikomunist, i to ništa manje nego antifašist, a u ona vremena teško da se moglo biti ovo prvo i ostati drugo. Ali to je za neku drugu priču. Ovdje nas zanima koliko je novi naziv lijevoliberalne koalicije makar i mali iskorak u pravcu jasnije političke profilacije. A tu dramatičnih pomaka nema, ali ono što ima ipak je prije korak naprijed nego natrag.
Doduše, Hrvatski laburisti se s time ne slažu i žestoko protestiraju što nisu uključeni u Narodnu koaliciju. Ali oni dosada nikada nisu tražili više od boljeg kapitalizma, što znači da su svoju socijalističku profilaciju, što bi trebalo biti svojstveno svakoj lijevoj stranci, sami pomaknuli u budućnost. A sadašnjost ipak treba ispuniti nečim drugim. To je borba za defašizaciju Hrvatske, nakon što je posljednjih nekoliko godina upala do koljena u blato reustašizacije, čega je, istinabog, bilo i prije, ali nikada ovako sistematično, s razrađenim programom i ulaskom u vrhove vlasti. I sada da vidimo. Ako HDZ pod Plenkovićem zaista želi postati evropska demokršćanska stranka, morat će ići na iskorjenjivanje tog neoustaštva, a ako SDP zaista obnavlja, makar i prikriveno, ratno savezništvo s HSS-om iz NOB-a, morat će to još i više. Ukoliko se ovo dvoje ipak ne dogodi, neka đavo odnese i SDP i HDZ.
portalnovosti
Relativno nedavno pisao sam ovdje o gluposti, još više o imbecilnosti naziva sadašnjih političkih stranaka i koalicija. U današnjem tzv. postideološkom vremenu ogromna većina njih bježi od toga da ih se poveže s ljevicom i desnicom iz kojih su potekli. Pa su se u zapadnom hrvatskom susjedstvu čak bile pojavile koalicije nazvane po poljskom raslinju i cvijeću (Maslina, Tratinčica…). Naši, razumije se, nisu htjeli zaostati, iako su odabrali svoj način, te su se počeli odazivati, što i danas gledamo, na imena kao što su Domoljubna koalicija, Hrvatska raste, Naprijed Hrvatska, Most, Pametno i što sve ne. Ipak, šampionom ove blentavosti treba smatrati primjer iz istočnog susjedstva, gdje se jedna stranka proglasila ni manje ni više nego – Savezom za bolju budućnost. Zašto bolja, kome bolja – radničkom prekarijatu ili gramzivim poslodavcima, na primjer – to više nitko ne smatra obaveznim objasniti. Niti objašnjenje itko traži. E, ali mene to ne prestaje kopkati i već sam se počeo pomalo osjećao kao ‘stručnjak’ za budalaštine u nazivlju političkih stranaka i koalicija. I onda je došlo ovo što gledamo pred predstojeće hrvatske parlamentarne izbore, gdje će se SDP pojaviti u društvu koalicijskih partnera koji sebe zovu Narodna koalicija, dok se HDZ počinje izjašnjavati kao stranka koja baštini ‘demokršćanske vrijednosti’. Što ćemo s tim, je li to glupo i imbecilno kao i prije spomenuto?
Odmah ću reći da to nije sasvim ista priča. U novom nazivu lijevoliberalne koalicije koju vodi SDP i u novom samodefiniranju HDZ-a ipak se osjećaju neke natruhe dosad izbjegavanog političkog profiliranja. Počnimo s HDZ-om. Protiv njegovog novog atributa kao demokršćanske stranke oštro je reagirao Stipe Mesić, tvrdeći da Tuđman nikada nije doživljavao HDZ takvim, nego ga je smatrao narodnjačkom strankom koja okuplja i lijeve i desne, i vjernike i nevjernike. I to zaista jeste tako, Mesić je predobro upoznat s tim vremenom da bi pogriješio. Ali istodobno, to što on govori o počecima HDZ-a odgovara definiciji političkog pokreta a ne stranke, a taj pokret napravio je nemjerljivu štetu zemlji. Polazio je od toga da treba izvršiti ‘pomirbu’ ustaša i partizana, što je prihvatljivo samo ako se mire njihovi potomci, ne i ideologije. Te ideologije je, naprotiv, trebalo konfrontirati, ne pomiriti, i to je objašnjenje zašto je svih ovih dva i pol desetljeća Hrvatska izgledala kao napola fašistička a napola antifašistička zemlja. S demokršćanstvom je drukčije. Ono je danas jedna od glavnih brana neofašizmu, što je i razumljivo jer je i glavni utemeljitelj Evropske unije, i ako sada HDZ želi tim putem, čovjek ne može imati ništa protiv. Ali demokršćanski HDZ mora računati i s velikim rizicima. Prije svega, demokršćanske stranke nemaju u Hrvatskoj nikakvu tradiciju, a jedini pokušaj da se to promijeni – između dva svjetska rata kada je Katolička crkva osnovala vlastitu političku stranku – neslavno je, brutalno propao i nikada više nije ponovljen.
Drugo, demokršćanstvo ima neka svoja kapriciozna ograničenja, koja su se ovih dana teško narugala većini HDZ-ovaca, koji su očito više željeli na čelu svoje stranke Zlatka Hasanbegovića nego Andreja Plenkovića. Ali kako netko ovih dana reče, nemoguće je da prvi čovjek jedne demokršćanske stranke postane praktični muslimanski vjernik. To bi, hajde, možda i moglo proći u Tuđmanovoj političkoj doktrini svenarodne stranke, u demokršćanskoj baš nikako. Napokon, treće se tiče ljutitog prigovora koji je Plenković ovih dana uputio HSS-u zbog prošlotjednog ulaska u koaliciju sa SDP-om, jer je time, biva, iznevjerio principe demokršćanstva. Oh, polako, Plenkoviću! Povijesno nasljeđe HSS-a puno je kompleksnije od trpanja u kršćanski koš, a određuje ga povijesni lider te stranke Stjepan Stipica Radić, koji je bio veliki vjernik, ali isto toliko i veliki, upravo furiozni antiklerikalist. Napadao je gdje god je stigao Katoličku crkvu da joj je glava u Vatikanu a trbuh u Hrvatskoj, što mu ona nikada nije oprostila. HSS je zbog toga čak i danas pod diskretnom popovskom paskom, pa i latentnom prijetnjom čučanja na kukuruzu po seoskim crkvama. Ovdje packe zaslužuje i SDP, koji se ulaskom u koaliciju s HSS-om uortačio s desnom strankom koja je odavno pljunula na Radićevu političku ostavštinu, jer je postala papskija od pape, a usto preko svake podnošljive mjere svjetonazorski konzervativna. Tu posebno strši radikalno religiozna Marijana Petir, neka vrsta HSS-ovog Vlade Košića, s kojim, uostalom, sestrinski surađuje, i koja je svojim homofobnim izjavama, u posljednje vrijeme i antimuslimanskim, premašila čak i ono što imamo u HDZ-u.
SDP-u se može prigovori i što je zbog HSS-a odabrao ime Narodne koalicije i tako se sasvim odrekao socijaldemokratskih korijena. Ali to nije novost, isto je bilo s koalicijama s kojima je izašao na posljednje i pretposljednje izbore, čak bi se moglo reći da je ovaj put odmak logičniji i prihvatljiviji. Treba, naime, znati da su SDP i HSS, povijesno gledano, ratni saveznici iz vremena Narodnooslobodilačke borbe, pa iako nijednu stranu nećete čuti da se time hvali, to je činjenica. Kao što je činjenica da se to savezništvo, uvjetno kazano, sada prvi put obnavlja poslije punih sedam desetljeća. Naravno, to nije bilo moguće pod prethodnicima Krešimira Beljaka, Zlatkom Tomčićem i Josipom Friščićem, koji su bili na HDZ-ovskim pozicijama ‘dva totalitarizma’ ili i još gorim, onim anti-antifašističkim. No Beljak je, dolazeći na čelo stranke, odmah rekao da je dan osnutka NDH 10. travnja najveća sramota u hrvatskoj povijesti i usto se deklarirao kao antifašist, istina mačekovskog profila, što nije bogznakako visoka kategorija, ali u najširem smislu jeste antifašistička kategorija. Naravno, Maček je bio i antikomunist, i to ništa manje nego antifašist, a u ona vremena teško da se moglo biti ovo prvo i ostati drugo. Ali to je za neku drugu priču. Ovdje nas zanima koliko je novi naziv lijevoliberalne koalicije makar i mali iskorak u pravcu jasnije političke profilacije. A tu dramatičnih pomaka nema, ali ono što ima ipak je prije korak naprijed nego natrag.
Doduše, Hrvatski laburisti se s time ne slažu i žestoko protestiraju što nisu uključeni u Narodnu koaliciju. Ali oni dosada nikada nisu tražili više od boljeg kapitalizma, što znači da su svoju socijalističku profilaciju, što bi trebalo biti svojstveno svakoj lijevoj stranci, sami pomaknuli u budućnost. A sadašnjost ipak treba ispuniti nečim drugim. To je borba za defašizaciju Hrvatske, nakon što je posljednjih nekoliko godina upala do koljena u blato reustašizacije, čega je, istinabog, bilo i prije, ali nikada ovako sistematično, s razrađenim programom i ulaskom u vrhove vlasti. I sada da vidimo. Ako HDZ pod Plenkovićem zaista želi postati evropska demokršćanska stranka, morat će ići na iskorjenjivanje tog neoustaštva, a ako SDP zaista obnavlja, makar i prikriveno, ratno savezništvo s HSS-om iz NOB-a, morat će to još i više. Ukoliko se ovo dvoje ipak ne dogodi, neka đavo odnese i SDP i HDZ.
portalnovosti
