Ekonomski sustav ne bi trebao imati ulogu nekakvog eksternog ograničenja koje nas razvojno sputava te limitira našu imaginaciju, već ga treba prilagoditi po ljudskoj mjeri. Stoga ne pitaj što možeš učiniti za ekonomski sustav, već što ekonomski sustav može učiniti za tebe.
Zapadne se ekonomije od financijske krize potekle iz SAD-a 2007./08. nalaze u socijalnoj i ekonomskoj krizi, a već neko vrijeme i u ekološkoj krizi. Međutim čak niti ta socijalna i ekonomska komponenta krizu nisu baš nove, budući da je njihovo sjeme posijano 1970-ih, kada fordistički ekonomski sustav "zapadnih" zemalja uzmiče pred novim razdobljem koje traje do danas, a koje se obično naziva post-fordizmom. Dok je fordistički sustav bio karakteriziran stabilnim sustavom radnih (industrijskih) odnosa s dugoročnim zaposlenjem te socijalnom sigurnošću građana, primarno materijalnom proizvodnjom poduzeća koja su mogla razvijati ekonomije razmjera zahvaljujući masovnoj proizvodnji, nevelikoj konkurenciji iz inozemstva te stabilnom globalnom monetarnom sustavu u post-fordizmu te su se karakteristike promijenile ne samo kvalitativno, već i kvantitativno. Uz utjecaj ne samo tehnoloških promjena, već i uz
promjenu industrijske strukture uslijed seljenja proizvodnje u zemlje s nižim troškovima, rast udjela usluga, promjenu stabilnog međunarodnog monetarnog sustava (sustava stvorenog na konferenciji u mjestu Bretton Woods u SAD-u, koji je onemogućavao veliku fluktuaciju deviznih tečajeva) ali i porast udjela financijskog sektora u BDP-u stvari su se stubokom počele mijenjati. Naime navedeni faktori počeli su povećavati socijalne i ekološke probleme uz sve češće i intenzivnije financijske odnosno ekonomske krize.
Razvijene zemlje posljednjih se godina ili desetljeća susreću s problemima rastućih nejednakosti, visoke razine nezaposlenosti te stagnirajuće razine realnih plaća[1]. "Daljnji ljudski razvoj nije vjerojatan ako se nejednakosti i destrukcija okoliša ne pomaknu u prvi plan policy diskusija. U najgorem slučaju, pristup razvoju koji bi uključivao uobičajeno obavljanje posla u kombinaciji s okolišnim krizama mogao bi obrnuti dobitke ljudskog razvoja na jugu ili učiniti ovaj napredak neodrživim"[2]. Iako živimo u kapitalističkom sustavu kojem je ekonomski rast nužan, postalo je više nego očito da taj rast proizvodi i negativne efekte - kroz potrošnju energije i prirodnih resursa odnosno zagađenje - dok oni pozitivni nisu bogomdani jednom za svagda. Nakon ove kratke skice problema zanimljivo je vidjeti što se nudi kao njihovo rješenje u progresivnom dijelu ekonomske misli - post keynesijanskoj ekonomiji odnosno ekološkoj ekonomiji. Iako je ovo pojednostavljen opis njihovih ideja koji ne uključuje sve nijanse njihovog razmišljanja (već samo ono što je, po autoru, reprezentativno za svaku od te dvije škole ekonomske misli), ipak ga vrijedi obuhvatiti radi objašnjenja koje slijedi.
Post keynesijanci kao škola ekonomske misli nastavljaju stopama velikog ekonomista Johna Maynarda Keynesa te se zalažu za ekonomski rast uz smanjivanje nejednakosti i nezaposlenosti. Pri tome bi socio-ekonomski problemi trebali biti riješeni aktivnom monetarnom i fiskalnom politikom (ali i drugim politikama) koje bi uključivale preraspodjelu dohotka od bogatijih prema siromašnijima, ali i definancijalizaciju - dakle smanjivanje kvalitativnog i kvantitativnog utjecaja financijskog sektora.
To je primjerice jasno izrazio Engelbert Stockhammer, koji kaže da bi definancijalizacija "podrazumijevala smanjivanje financijskog sektora, jači glas dionika kao što su sindikati na trošak dioničara u korporativnom upravljanju; također bi imala za cilj da zamijeni logiku maksimizacije profita (ili dioničarske vrijednosti) u mnogim društvenim poljima demokratski određenim policy prioritetima te principima solidarnosti"[3]. Povrh toga taj autor se zalaže i za porast plaća jer je to bitna pretpostavka ekonomskog rasta[4]. Doista, ako možemo pronaći mjere koje će poticati agregatnu potražnju (dakle sveukupnu potrošnju jedne ekonomije na njene robe i usluge) na taj način možemo "zakrpati" neke negativne efekte sadašnje ekonomije. Međutim ipak ne sve.
Drugi tabor neordodoksne ekonomske misli je onaj ekološke ekonomije, koji nije toliko opterećen mehanicističkom paradigmom ekonomskog sistema koji bi, prema njoj, trebao rezultirati samo ekonomskim rastom. Ona postulira ekonomiju kao podskup društva, a ovo povezano s okolišem. Na taj način ekološka ekonomija prepoznaje nuspojave ekonomskog sistema ne samo kao "troškove" za prirodu, već i kao izravne i ireverzibilne štete za ekosustav koji služi kao temelj čovjekovog zdravlja. Stoga nastoji pronaći mjere koje će takve utjecaje ublažiti te se usudi kritički propitati ne samo ortodoksnu ekonomsku misao već i istraživati mjere koja će pomoći pri izlasku iz krize te stvaranju nekog boljeg ekonomskog sustava[5].
Neki ekološki ekonomisti zalažu se za održivi degrowth (odrast), koji podrazumijeva pametno smanjivanje obujma materijala i energije koji protječu kroz društvo[6] budući da se na taj način izbjegavaju negativne posljedice sadašnjeg sistema po okoliš. Treba napomenuti da to nije istovjetno zalaganju za pad BDP, jer takav pristup može donijeti samo krizu (na sličan način kao i "business as usual" scenario). Takav set mjera može se ogledati u prijedlozima koji uključuju primjerice:
"globalni limit na ključne resurse kao što je nafta i emisije CO2 koje se jednako dijele među zemljama na per capita bazi ("cap and share", Douthwaite 2011)., te se smanjuju tokom vremena. Također, pobornici degrowth nude još tri prijedloga kako bi
odgovorili na negativne efekte ekonomske kontrakcije na zaposlenost i socijalnu stabilnost: naime, podjela rada, jači sustav socijalne sigurnosti te alternativni ekonomski prostori koji postoje izvan tržišne ekonomije (Latouche 2009). ... Također, veza između blagostanja i pristupa plaćenom poslu u formalnoj ekonomiji može biti oslabljena poboljšanim pristupom ne-monetiziranim dobrima i uslugama. Postoje različite socijalne inovacije u ovoj domeni, uključujući urbane vrtove za hranu za vlastitu upotrebu, vremenske banke u kojima sudionici razmjenjuju usluge na bazi njihovog radnog vremena te projekti zajedničkog stanovanja u kojima sudionici koinvestiraju "znojni kapital" u obnovu kuća (Oarlsson, 2008; NEF, 2009)"[7].
Dakle radi se o kombinaciji mjera kojima je svrha smanjiti izrabljivanje prirodnih resursa te reorganizirati ekonomsku aktivnost ljudi na jedan održiv, nekonzumeristički način. Ne treba smetnuti s uma da održivost zahtijeva demokratičnost[8] te da je demokracija širi pojam od parlamentarne demokracije. Ekonomski sustav ne bi trebao imati ulogu nekakvog eksternog ograničenja koje nas razvojno sputava te limitira našu imaginaciju, već ga treba prilagoditi po ljudskoj mjeri. Stoga ne pitaj što možeš učiniti za ekonomski sustav, već što ekonomski sustav može učiniti za tebe.
Izvor: h-alter
Zapadne se ekonomije od financijske krize potekle iz SAD-a 2007./08. nalaze u socijalnoj i ekonomskoj krizi, a već neko vrijeme i u ekološkoj krizi. Međutim čak niti ta socijalna i ekonomska komponenta krizu nisu baš nove, budući da je njihovo sjeme posijano 1970-ih, kada fordistički ekonomski sustav "zapadnih" zemalja uzmiče pred novim razdobljem koje traje do danas, a koje se obično naziva post-fordizmom. Dok je fordistički sustav bio karakteriziran stabilnim sustavom radnih (industrijskih) odnosa s dugoročnim zaposlenjem te socijalnom sigurnošću građana, primarno materijalnom proizvodnjom poduzeća koja su mogla razvijati ekonomije razmjera zahvaljujući masovnoj proizvodnji, nevelikoj konkurenciji iz inozemstva te stabilnom globalnom monetarnom sustavu u post-fordizmu te su se karakteristike promijenile ne samo kvalitativno, već i kvantitativno. Uz utjecaj ne samo tehnoloških promjena, već i uz
promjenu industrijske strukture uslijed seljenja proizvodnje u zemlje s nižim troškovima, rast udjela usluga, promjenu stabilnog međunarodnog monetarnog sustava (sustava stvorenog na konferenciji u mjestu Bretton Woods u SAD-u, koji je onemogućavao veliku fluktuaciju deviznih tečajeva) ali i porast udjela financijskog sektora u BDP-u stvari su se stubokom počele mijenjati. Naime navedeni faktori počeli su povećavati socijalne i ekološke probleme uz sve češće i intenzivnije financijske odnosno ekonomske krize.
Razvijene zemlje posljednjih se godina ili desetljeća susreću s problemima rastućih nejednakosti, visoke razine nezaposlenosti te stagnirajuće razine realnih plaća[1]. "Daljnji ljudski razvoj nije vjerojatan ako se nejednakosti i destrukcija okoliša ne pomaknu u prvi plan policy diskusija. U najgorem slučaju, pristup razvoju koji bi uključivao uobičajeno obavljanje posla u kombinaciji s okolišnim krizama mogao bi obrnuti dobitke ljudskog razvoja na jugu ili učiniti ovaj napredak neodrživim"[2]. Iako živimo u kapitalističkom sustavu kojem je ekonomski rast nužan, postalo je više nego očito da taj rast proizvodi i negativne efekte - kroz potrošnju energije i prirodnih resursa odnosno zagađenje - dok oni pozitivni nisu bogomdani jednom za svagda. Nakon ove kratke skice problema zanimljivo je vidjeti što se nudi kao njihovo rješenje u progresivnom dijelu ekonomske misli - post keynesijanskoj ekonomiji odnosno ekološkoj ekonomiji. Iako je ovo pojednostavljen opis njihovih ideja koji ne uključuje sve nijanse njihovog razmišljanja (već samo ono što je, po autoru, reprezentativno za svaku od te dvije škole ekonomske misli), ipak ga vrijedi obuhvatiti radi objašnjenja koje slijedi.
Post keynesijanci kao škola ekonomske misli nastavljaju stopama velikog ekonomista Johna Maynarda Keynesa te se zalažu za ekonomski rast uz smanjivanje nejednakosti i nezaposlenosti. Pri tome bi socio-ekonomski problemi trebali biti riješeni aktivnom monetarnom i fiskalnom politikom (ali i drugim politikama) koje bi uključivale preraspodjelu dohotka od bogatijih prema siromašnijima, ali i definancijalizaciju - dakle smanjivanje kvalitativnog i kvantitativnog utjecaja financijskog sektora.
Engelbert Stockhammer (ytb prtsc)
To je primjerice jasno izrazio Engelbert Stockhammer, koji kaže da bi definancijalizacija "podrazumijevala smanjivanje financijskog sektora, jači glas dionika kao što su sindikati na trošak dioničara u korporativnom upravljanju; također bi imala za cilj da zamijeni logiku maksimizacije profita (ili dioničarske vrijednosti) u mnogim društvenim poljima demokratski određenim policy prioritetima te principima solidarnosti"[3]. Povrh toga taj autor se zalaže i za porast plaća jer je to bitna pretpostavka ekonomskog rasta[4]. Doista, ako možemo pronaći mjere koje će poticati agregatnu potražnju (dakle sveukupnu potrošnju jedne ekonomije na njene robe i usluge) na taj način možemo "zakrpati" neke negativne efekte sadašnje ekonomije. Međutim ipak ne sve.
Drugi tabor neordodoksne ekonomske misli je onaj ekološke ekonomije, koji nije toliko opterećen mehanicističkom paradigmom ekonomskog sistema koji bi, prema njoj, trebao rezultirati samo ekonomskim rastom. Ona postulira ekonomiju kao podskup društva, a ovo povezano s okolišem. Na taj način ekološka ekonomija prepoznaje nuspojave ekonomskog sistema ne samo kao "troškove" za prirodu, već i kao izravne i ireverzibilne štete za ekosustav koji služi kao temelj čovjekovog zdravlja. Stoga nastoji pronaći mjere koje će takve utjecaje ublažiti te se usudi kritički propitati ne samo ortodoksnu ekonomsku misao već i istraživati mjere koja će pomoći pri izlasku iz krize te stvaranju nekog boljeg ekonomskog sustava[5].
Neki ekološki ekonomisti zalažu se za održivi degrowth (odrast), koji podrazumijeva pametno smanjivanje obujma materijala i energije koji protječu kroz društvo[6] budući da se na taj način izbjegavaju negativne posljedice sadašnjeg sistema po okoliš. Treba napomenuti da to nije istovjetno zalaganju za pad BDP, jer takav pristup može donijeti samo krizu (na sličan način kao i "business as usual" scenario). Takav set mjera može se ogledati u prijedlozima koji uključuju primjerice:
"globalni limit na ključne resurse kao što je nafta i emisije CO2 koje se jednako dijele među zemljama na per capita bazi ("cap and share", Douthwaite 2011)., te se smanjuju tokom vremena. Također, pobornici degrowth nude još tri prijedloga kako bi
odgovorili na negativne efekte ekonomske kontrakcije na zaposlenost i socijalnu stabilnost: naime, podjela rada, jači sustav socijalne sigurnosti te alternativni ekonomski prostori koji postoje izvan tržišne ekonomije (Latouche 2009). ... Također, veza između blagostanja i pristupa plaćenom poslu u formalnoj ekonomiji može biti oslabljena poboljšanim pristupom ne-monetiziranim dobrima i uslugama. Postoje različite socijalne inovacije u ovoj domeni, uključujući urbane vrtove za hranu za vlastitu upotrebu, vremenske banke u kojima sudionici razmjenjuju usluge na bazi njihovog radnog vremena te projekti zajedničkog stanovanja u kojima sudionici koinvestiraju "znojni kapital" u obnovu kuća (Oarlsson, 2008; NEF, 2009)"[7].
Dakle radi se o kombinaciji mjera kojima je svrha smanjiti izrabljivanje prirodnih resursa te reorganizirati ekonomsku aktivnost ljudi na jedan održiv, nekonzumeristički način. Ne treba smetnuti s uma da održivost zahtijeva demokratičnost[8] te da je demokracija širi pojam od parlamentarne demokracije. Ekonomski sustav ne bi trebao imati ulogu nekakvog eksternog ograničenja koje nas razvojno sputava te limitira našu imaginaciju, već ga treba prilagoditi po ljudskoj mjeri. Stoga ne pitaj što možeš učiniti za ekonomski sustav, već što ekonomski sustav može učiniti za tebe.
Izvor: h-alter
