Nije uspio pokušaj HDZ-a da svojevrsnom ucjenom birača osvoji vlast, ali nije uspjelo ni SDP-u da je zadrži. Tako su obje stranke zapravo izgubile izbore, a pobjednik je, kako mnogi kažu, zaista Most. No Hrvatska s njim nije dobila alternativni treći put, nego prije kolekcionara već poznatih i prežvakanih ideja
Kakvi šašavi izbori. Zna se tko je dobio najviše glasova, ali prvi put u povijesti hrvatskih parlamentarnih izbora, a ovo su već osmi, može se dogoditi da ne pobijedi, nego da čak bude poražen. Još je šašavije da je taj, a riječ je o HDZ-u, krenuo u ove izbore s ultraoptimističnim ciljem da osvoji čak dvije trećine mandata u Saboru. A završilo je tako da to može postići samo ako se udruži sa svojim glavnim rivalom i zakletim neprijateljem, SDP-om, koji je nakon dolaska Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a proglasio udbokomunističkom prijetnjom opstanku Hrvatske. Zato katastrofalni scenarij stvaranja velike koalicije – koji bi gotovo sigurno iz temelja destabilizirao zemlju, ali i uništio njih same – najvjerojatnije ne dolazi u obzir, što je jedna od rijetkih sretnih strana ovih izbora, jer su stvari za ove dvije stranke i bez toga dovoljno jadne. Ako naime nije jasno tko je na ovim izborima pobijedio, itekako je jasno da su ih i jedna i druga izgubile, s jedinom razlikom što ih je HDZ izgubio mrvicu manje, ili ni toliko, a SDP mrvicu više.
To je, uostalom, i omogućilo da sada svi govore o Mostu nezavisnih lista kao pobjedniku izbora, i to je barem na dva načina stvarno tako. Nikada se nije dogodilo da neka treća stranka dobije ovoliko glasova, osim HSLS-a ranih devedesetih, ali tada je Račanov SDP gotovo potonuo ispod izbornog praga, pa se Budišina stranka jednostavno prostrla u praktički ispražnjen prostor. I drugo, nikada se nije dogodilo da taj treći može sudjelovati ne samo u formiranju parlamentarne većine nego i u kreiranju njenog političkog profila, što god to značilo. To ima jednu dobru, ali i jednu lošu stranu. Dobro je što dvije velike stranke više nemaju monopol da, jedna zdesna, druga slijeva, nameću dominantnu političku sliku zemlje, nego se o tome sada pita i nekog trećeg. Loše je što taj treći, što god govorio, praktički nema vlastiti politički program nego je on skrpan od općih mjesta (štednja, depolitizacija i racionalizacija javne uprave…) koje se može pokupiti sa svakog ozbiljnijeg internetskog foruma ili pristojnije kavane. Ovime samo nazivam stvari pravim imenom, bez namjere da ikoga podcjenjujem. Štoviše, jednom od ključnih rečenica ovih izbora, koje odaju odličan politički nos, treba smatrati izjavu Drage Prgometa početkom godine. On je tada, napuštajući HDZ, znalački prognozirao da će Karamarko svojim usijanim desničarenjem učiniti nemoguće i od sigurnog gubitnika Zorana Milanovića napraviti pobjednikom. I to se zbilja umalo dogodilo, a što je najgore, tome je osim Karamarka pomogao baš njegov dotadašnji zamjenik Prgomet sa svojim Mostom. On je sasvim sigurno usmjerio značajan dio HDZ-ovih glasača na svoju stranu, što će reći da su Karamarkovom izbornom podbačaju kumovali i umjerenjaci iz vlastite stranačke sljedbe.
Sam Karamarko potpuno je previdio tu mogućnost i nastavio je i nakon te Prgometove izjave s mahnitim desničarenjem, okruživši se s jedne strane najzadrtijim krugovima iz Crkve, a s druge utrpavajući u svoju koaliciju, što se nikada prije nije događalo, najgori proustaški ološ. Zaustavio se tek kada su mu ankete počele stavljati pod nos da će time izazvati otpor umjerenog dijela javnosti, pa se, njušeći nevolju, čak ogradio i od Glavaševih crnokošuljaša (kojima je ipak, za svaki slučaj, kontrirao tako što je u svoju koaliciju ubacio još i otvoreno ustašoidni HČSP). U svakom slučaju, sve ovo vodilo je dojmu koji se više nije dao izbrisati, a to je da je Karamarko izvršio svojevrsnu ucjenu nad biračima da će, ako mu ne daju glas, pustiti te svoje pavelićevske kerbere s lanca. Ucjena, međutim, nije prošla. Ali se zato toga uhvatio Milanović, proglasivši Karamarka ‘najvećim crnokošuljašem’, što esencijalno možda nije sasvim tako. No kako je takvu sliku o sebi podinteligentno maljao, zapravo više brljao, sam šef HDZ-a, a Milanović je samo dodavao žlicu-dvije crne boje, tukao je prvog čovjeka Domoljubne koalicije gdje god je i kada god je stigao. Nije popuštao ni kada je Karamarko već sasvim uočljivo uzmakao, pa ipak, to nije bilo bez krajnjeg smisla. Otpočetka se naime vidjelo, pa je to, naravno, vidio i sam Milanović, da on time učvršćuje svoju poziciju na političkoj sceni, a ona je baš u ovim izborima postala nesumnjivo liderska.
I to toliko da je potisnuo u duboku sjenu i sve ljude iz vrha vlastite stranke, osim donekle Borisa Lalovca i Ranka Ostojića, zbog državnih poslova koji su ih u posljednje vrijeme eksponirali. Pa kada je vidio da mu to ide, usredsredio se na Karamarka s ciljem da ga ogoli kao štetnijeg i nesposobnijeg čak i od štetnog i nesposobnog HDZ-a, i u tome je u velikoj mjeri uspio. Na kraju ga je dokrajčio onom otrovnom porukom biračima da je ‘glas za HDZ glas za Karamarka’. Za čistu peticu. Ovo ne znači da i Milanović nije pravio gafove, kao onaj kada je izvalio da simpatizira Srbe iz Hrvatske, ali ne i iz Srbije, a sada je naročito aktualno što nije primijetio da se iz hrvatske provincije primakla na brzinu izgrađenim mostom nova i jaka politička alternativa. Možda ga je zavaralo što se Most pojavljuje s djetinje naivnom idejom da se Hrvatskom može upravljati po mjeri malih gradova u Dalmaciji, i to se može razumjeti. Ne može se, međutim, razumjeti što nije vidio kako birači vjeruju mostašima, i to s puno razloga, jer u politiku vraćaju zaboravljene vrijednosti poštenja i šparnosti. Druga je stvar što je poštenje samo preduvjet dobre politike, ali ne i jamstvo da će politika zaista biti dobra, stvari nisu baš tako jednostavne. Za Most ipak jesu, jer kao i mnogi vjeruje u političke stereotipe koji su se proširili kao bršljan, ali samo zato što se ne provjerava njihova valjanost.
Jedan od takvih stereotipa je da Hrvatska ima golemu i preskupu državnu upravu, što uopće nije točno, jer je ozbiljne statistike smještaju u evropski prosjek. To ne znači da uprava ne bi trebala bolje raditi ili da ne bi trebalo smanjiti broj općina (iako ih je isto koliko u dobro organiziranoj Sloveniji), a naročito županija. Ali mala korist od toga. Naprotiv, bilo bi vrlo korisno napraviti nešto o čemu Most uopće ne govori, a to je promijeniti, preokrenuti razvojni model zemlje. I to u pravcu reindustrijalizacije (koju spominje samo ‘titoist’ Stipe Petrina, pa to vjerojatno ne znači bogzna što ostalim mostašima), boljeg vrednovanja rada i većeg terećenja kapitala. Ukratko, u pravcu novih ‘socijalističkih’ trendova u Grčkoj, Španjolskoj, čak i u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama. Ali Most se prema toj obali očito nema namjeru pružiti. Još gore, ne vidi da na njoj ima ičega zbog čega bi to trebalo napraviti.
portalnovosti
Kakvi šašavi izbori. Zna se tko je dobio najviše glasova, ali prvi put u povijesti hrvatskih parlamentarnih izbora, a ovo su već osmi, može se dogoditi da ne pobijedi, nego da čak bude poražen. Još je šašavije da je taj, a riječ je o HDZ-u, krenuo u ove izbore s ultraoptimističnim ciljem da osvoji čak dvije trećine mandata u Saboru. A završilo je tako da to može postići samo ako se udruži sa svojim glavnim rivalom i zakletim neprijateljem, SDP-om, koji je nakon dolaska Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a proglasio udbokomunističkom prijetnjom opstanku Hrvatske. Zato katastrofalni scenarij stvaranja velike koalicije – koji bi gotovo sigurno iz temelja destabilizirao zemlju, ali i uništio njih same – najvjerojatnije ne dolazi u obzir, što je jedna od rijetkih sretnih strana ovih izbora, jer su stvari za ove dvije stranke i bez toga dovoljno jadne. Ako naime nije jasno tko je na ovim izborima pobijedio, itekako je jasno da su ih i jedna i druga izgubile, s jedinom razlikom što ih je HDZ izgubio mrvicu manje, ili ni toliko, a SDP mrvicu više.
To je, uostalom, i omogućilo da sada svi govore o Mostu nezavisnih lista kao pobjedniku izbora, i to je barem na dva načina stvarno tako. Nikada se nije dogodilo da neka treća stranka dobije ovoliko glasova, osim HSLS-a ranih devedesetih, ali tada je Račanov SDP gotovo potonuo ispod izbornog praga, pa se Budišina stranka jednostavno prostrla u praktički ispražnjen prostor. I drugo, nikada se nije dogodilo da taj treći može sudjelovati ne samo u formiranju parlamentarne većine nego i u kreiranju njenog političkog profila, što god to značilo. To ima jednu dobru, ali i jednu lošu stranu. Dobro je što dvije velike stranke više nemaju monopol da, jedna zdesna, druga slijeva, nameću dominantnu političku sliku zemlje, nego se o tome sada pita i nekog trećeg. Loše je što taj treći, što god govorio, praktički nema vlastiti politički program nego je on skrpan od općih mjesta (štednja, depolitizacija i racionalizacija javne uprave…) koje se može pokupiti sa svakog ozbiljnijeg internetskog foruma ili pristojnije kavane. Ovime samo nazivam stvari pravim imenom, bez namjere da ikoga podcjenjujem. Štoviše, jednom od ključnih rečenica ovih izbora, koje odaju odličan politički nos, treba smatrati izjavu Drage Prgometa početkom godine. On je tada, napuštajući HDZ, znalački prognozirao da će Karamarko svojim usijanim desničarenjem učiniti nemoguće i od sigurnog gubitnika Zorana Milanovića napraviti pobjednikom. I to se zbilja umalo dogodilo, a što je najgore, tome je osim Karamarka pomogao baš njegov dotadašnji zamjenik Prgomet sa svojim Mostom. On je sasvim sigurno usmjerio značajan dio HDZ-ovih glasača na svoju stranu, što će reći da su Karamarkovom izbornom podbačaju kumovali i umjerenjaci iz vlastite stranačke sljedbe.
Sam Karamarko potpuno je previdio tu mogućnost i nastavio je i nakon te Prgometove izjave s mahnitim desničarenjem, okruživši se s jedne strane najzadrtijim krugovima iz Crkve, a s druge utrpavajući u svoju koaliciju, što se nikada prije nije događalo, najgori proustaški ološ. Zaustavio se tek kada su mu ankete počele stavljati pod nos da će time izazvati otpor umjerenog dijela javnosti, pa se, njušeći nevolju, čak ogradio i od Glavaševih crnokošuljaša (kojima je ipak, za svaki slučaj, kontrirao tako što je u svoju koaliciju ubacio još i otvoreno ustašoidni HČSP). U svakom slučaju, sve ovo vodilo je dojmu koji se više nije dao izbrisati, a to je da je Karamarko izvršio svojevrsnu ucjenu nad biračima da će, ako mu ne daju glas, pustiti te svoje pavelićevske kerbere s lanca. Ucjena, međutim, nije prošla. Ali se zato toga uhvatio Milanović, proglasivši Karamarka ‘najvećim crnokošuljašem’, što esencijalno možda nije sasvim tako. No kako je takvu sliku o sebi podinteligentno maljao, zapravo više brljao, sam šef HDZ-a, a Milanović je samo dodavao žlicu-dvije crne boje, tukao je prvog čovjeka Domoljubne koalicije gdje god je i kada god je stigao. Nije popuštao ni kada je Karamarko već sasvim uočljivo uzmakao, pa ipak, to nije bilo bez krajnjeg smisla. Otpočetka se naime vidjelo, pa je to, naravno, vidio i sam Milanović, da on time učvršćuje svoju poziciju na političkoj sceni, a ona je baš u ovim izborima postala nesumnjivo liderska.
I to toliko da je potisnuo u duboku sjenu i sve ljude iz vrha vlastite stranke, osim donekle Borisa Lalovca i Ranka Ostojića, zbog državnih poslova koji su ih u posljednje vrijeme eksponirali. Pa kada je vidio da mu to ide, usredsredio se na Karamarka s ciljem da ga ogoli kao štetnijeg i nesposobnijeg čak i od štetnog i nesposobnog HDZ-a, i u tome je u velikoj mjeri uspio. Na kraju ga je dokrajčio onom otrovnom porukom biračima da je ‘glas za HDZ glas za Karamarka’. Za čistu peticu. Ovo ne znači da i Milanović nije pravio gafove, kao onaj kada je izvalio da simpatizira Srbe iz Hrvatske, ali ne i iz Srbije, a sada je naročito aktualno što nije primijetio da se iz hrvatske provincije primakla na brzinu izgrađenim mostom nova i jaka politička alternativa. Možda ga je zavaralo što se Most pojavljuje s djetinje naivnom idejom da se Hrvatskom može upravljati po mjeri malih gradova u Dalmaciji, i to se može razumjeti. Ne može se, međutim, razumjeti što nije vidio kako birači vjeruju mostašima, i to s puno razloga, jer u politiku vraćaju zaboravljene vrijednosti poštenja i šparnosti. Druga je stvar što je poštenje samo preduvjet dobre politike, ali ne i jamstvo da će politika zaista biti dobra, stvari nisu baš tako jednostavne. Za Most ipak jesu, jer kao i mnogi vjeruje u političke stereotipe koji su se proširili kao bršljan, ali samo zato što se ne provjerava njihova valjanost.
Jedan od takvih stereotipa je da Hrvatska ima golemu i preskupu državnu upravu, što uopće nije točno, jer je ozbiljne statistike smještaju u evropski prosjek. To ne znači da uprava ne bi trebala bolje raditi ili da ne bi trebalo smanjiti broj općina (iako ih je isto koliko u dobro organiziranoj Sloveniji), a naročito županija. Ali mala korist od toga. Naprotiv, bilo bi vrlo korisno napraviti nešto o čemu Most uopće ne govori, a to je promijeniti, preokrenuti razvojni model zemlje. I to u pravcu reindustrijalizacije (koju spominje samo ‘titoist’ Stipe Petrina, pa to vjerojatno ne znači bogzna što ostalim mostašima), boljeg vrednovanja rada i većeg terećenja kapitala. Ukratko, u pravcu novih ‘socijalističkih’ trendova u Grčkoj, Španjolskoj, čak i u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama. Ali Most se prema toj obali očito nema namjeru pružiti. Još gore, ne vidi da na njoj ima ičega zbog čega bi to trebalo napraviti.
portalnovosti
