Nekada je i u nas bilo sramotno kada bi zdrav čovjek prosio. Stariji su govorili: „Dokle god ima priliku i mogućnost nešto raditi, dok ima dvije zdrave ruke pošten čovjek ne bi trebao prositi.“ No, danas je neko drugo doba. Pravih i lažnih prosjaka je sve više. Postalo je normalno, kroz medije, ali i na ulici, ponekad i vrlo agresivno nametati svoja religijska uvjerenja. Prodavači svega i svačega postali su napadni i beskrupulozni, na silu guraju svoju nogu u naša vrata, ne bi li nam utrpali neki „fantastičan“ proizvod, igrajući na umaranje, računajući na neodlučnost zbunjenog kupca.
Toj šarenoj „pushy“ sviti svako malo se pridruže i naši političari. Ne budu to javne objave političkih manifesta. Ne budu to javna istupanja poput onih čuvenih u Hyde parku u Londonu, gdje angažirani govornici spremni na dijalog i diskusiju, nude javnosti na ocjenu svoje političke i druge ideje. Nisu to čak ni dugi monolozi i tirade koje su u ranijim vremenima znali prirediti politički prvaci, za koje smo mislili kako nam nikada neće nedostajati. Daleko od toga. Današnji performansi političkih stranaka agresivna su i isprazna zadiranja u mir i intimu prolaznika. Navodne nezainteresiranosti puka za njihove programe, natjerala ih je da sva svoja politička promišljanja svedu na (u agencijama osmišljene) efektne slogane.
Ovih dana, morate biti krajnje oprezni. Šećete li gradom, lako vam se može dogoditi da vas maskirani maslinovim grančicama zaskoče ovovjeki Tihi i Prle, poltička glumatala, stilizirani političari. Slatkorječivim nastupom i širokim manekenskim osmjehom, ponudit će vam svoj politički mućak, praznu ljušturu političke misli. Zaogrnuti prigodnim humanitarizmom, pokušat će vas uloviti na prozirno ljepilo suosjećanja i dobrohotnosti. Ozbiljni, odrasli hrvatski muževi maltretirat će svojom praznom pričom i odioznom pojavom građane te u svojoj halapljivoj žeđi za vlasti i tuđim, lakim novcem pokazati na koju su se razinu spremni spustiti i ne mislim tu samo na pripadnike jedne stranke, već na današnje političare en general. Ono što bi svakom običnom čovjeku bilo neugodno - prositi na javnom mjestu, oni upražnjavaju lakoćom - proseći glasove.
S ispruženom drhtavom rukom spremni su pred vas kleknuti i valjati se u blatu, samo ako ćete im dati svoj glas.Inače ugledni poduzetnici, direktori, doktori, profesori, učiteljice i majstori neće vas prisiliti da za njih glasujete svojim briljantno osmišljenim, socijalno osjetljivim i društveno inovativnim programom, nadahnutim govorima, jer za to nemaju ni kapaciteta ni talenta ni ustrajnosti ni volje, nego će odbaciti zadnji trun dostojanstva i radije se spustiti na nivo prosjaka, niškoristi grebatora i samo za vas odigrat će svoju inačicu pučke predstave.
from sb underground
