Prostitucija je rad

Tema prostitucije u hrvatskim medijima obrađena je uglavnom kroz prizmu elitne prostitucije i velikih svota koje žene tako lako zarađuju, a sve je popraćeno nekom seksi fotografijom na naslovnici te gnušanjem i osuđivanjem u popratnim komentarima. Zaboravlja se pritom da je većina žena na to prisiljena iz prijekih materijalnih razloga.

Talijanska teoretičarka i feministkinja Silvia Federici definira prostituciju kao "plaćeni seksualni rad". U toj formulaciji kriju se dva važna momenta za razmatranje prostitucije koje ne pretendira tek na jeftino moraliziranje s bjelokosnog tornja. Prvi se tiče shvaćanja seksa kao rada, a drugi problematizira nadnicu za taj rad.

Shvaćanje seksa kao rada počiva na teoriji socijalne reprodukcije, skupa teorijskih analiza neplaćenog reproduktivnog rada u kapitalističkom patrijarhalnom društvu, koje su kulminirale u međunarodnom pokretu Wages for Housework. Problem reproduktivnog rada često se ispušta iz liberalnih ekonomskih teorija jer ne pretpostavlja izravno stvaranje novih vrijednosti, kao što je slučaj kod produktivnog rada, nego predstavlja društveni rad potreban za reprodukciju radne snage i radničke klase.

Kao što to Federici u svojem članku Counterplanning from the Kitchen ističe: "znamo da radni dan ne mora nužno proizvesti plaću, ne počinje niti završava na tvorničkim vratima te ponovno otkrivamo prirodu i opseg samog doma. Čim podignemo glave iz čarapa koje mi popravljamo i jela koje kuhamo i promotrimo cjelinu našeg radnog dana, vidimo da, iako to ne rezultira zaradom, ipak proizvodimo najdragocjeniji proizvod koji se pojavljuje na kapitalističkom tržištu: radnu snagu."

Jednostavno rečeno, kako bi radnik mogao ujutro otići u tvornicu ili ured, on svakog dana mora jesti, mora se fizički i psihički odmoriti, mora oprati odjeću i čistiti stan, tj. mora obnoviti svoju mogućnost za rad, radnu snagu. Dakle, sve od biološke reprodukcije radničke klase, kuhanja i čišćenja, preko emocionalne podrške, pa do seksa jest reproduktivni rad, a ogromnu većinu toga rada obavljaju upravo žene.

Stoga shvaćanje seksa kroz kategoriju rada mora biti prvi i nužni korak za problematiziranje prostitucije kao fenomena patrijarhalnog društva. Takva tvrdnja može se na prvu ruku činiti skandaloznom, jer kako seks može biti rad? Na seks se u popularnom imaginariju gleda kroz romantične leće ljubavi i požude. U konsenzualnom seksu se uvijek uživa i on je tu radi užitka, štoviše u njemu se treba uživati. O seksu se zato ne govori direktno, već kroz niz mitologija i retoričkih obilaznica. Antropologinja Laura Augustin ističe važnost takvih diskursa u nadilaženju i izbjegavanju "istina" o seksu, stvarnih fizičkih pokreta. Tako je u romantičnoj ljubavi seks ponekad konceptualiziran kao postizanje jedinstva među partnerima, Tantra pak razlikuje nekoliko funkcija seksa, od užitka do transcendiranja jastva, katolicima predstavlja sredstvo za dobivanje potomstva itd.

Unutar takvih okvira nema mjesta za dovođenje u vezu seksa i rada jer, kao što ističe Augustin, "mitologija ljubavi obećava da će ljubavni parovi uvijek željeti i uživati u seksu, bez problema, slobodno i vjerno. No, većina ljudi zna da su parovi višeslojna partnerstva, seks je samo jedan aspekt, i da često gube interes za seks jedni s drugima." Upravo se kroz ovakve primjere može nazrijeti da seks jest rad, u ovom slučaju rad koji reproducira monogamno partnerstvo.

U određenim je pak historijskim razdobljima seks u potpunosti bio promatran kroz svoj radni aspekt. Poznata je mantra "lezi mirno i misli na Englesku" pomoću koje su građanske majke pripremale svoje kćeri za "dužnost" seksa u braku u viktorijanskom razdoblju. Seksualna revolucija šezdesetih promijenila je dominantan diskurs pa umjesto da bude tek dužnost i posao koji treba obaviti, seks postaje nešto u čemu je potrebno uživati. "Za žene pravo na seks je dužnost da se seksaju i uživaju (nešto što se ne očekuje od većine poslova), zbog čega je posljednjih godina bilo toliko mnogo istraživanja o tome koji su dijelovi našeg tijela – bilo vagina ili klitoris – seksualno produktivniji", piše Silvia Federici u Why Sexuality is Work.

Promjenom paradigme u odnosu spram seksa dolazi do izostavljanja bilo kakvih funkcija seksa koje ne uključuju imperativ za uživanjem. Zbog takvih shvaćanja teško je uočiti razne funkcije seksa,  osobito seksa kao rada, dok se plaćeni seksualni rad pojavljuje samo kao eksploatacija žena, pa se na njega gleda isključivo kao na prisilu.

Povijesno je plaćeni seksualni rad imao emancipacijsku ulogu. Federici ističe da su seksualne radnice imale relativno visoka primanja te su im ona omogućila izlazak iz kućanstva. Počeci razvoja kapitalističkog načina proizvodnje u 16. stoljeću tjeraju žene natrag u ta ista kućanstva, natrag u neplaćeni reproduktivni rad. Legislativna zabrana seksualnog rada upućuje na blisku vezu razvoja kapitala i patrijarhalnog društvenog uređenja. Ženama je oduzeto i ono malo ekonomske moći koju zadobivaju seksualnim radom te su srozane na masu nezaposlenih iz koje kapital crpi radnu snagu ili u domaćinstvu besplatno servisiraju radničku klasu. Emancipacijske mogućnosti prostitucije u suvremenom su kontekstu problematične i prijeporne te se o njima vode žestoke rasprave u kojima se često zaboravlja da  prostitucija predstavlja važan izvor prihoda mnogim ženama. Bez adresiranja tog problema svaka kritika plaćenog seksualnog rada postaje apstraktno moraliziranje.

U nedavnom istraživanju je objavljeno da većina žena postaju seksualne radnice zbog nemogućnosti da na drugi način osiguraju vlastitu egzistenciju i egzistenciju svojih obitelji, dok im država, koja bi to trebala osigurati socijalnim programima, ne osigurava minimalne radne uvjete ili ih pak u većini slučajeva aktivno progoni: "Ja sam zapravo ponosna na sebe što sam uspjela u trenutku kada sam bila stvarno na dnu financijski, psihički, radno... Sama s djecom. Što sam uspjela ja sama, da ni od koga nisam ništa tražila, osigurati egzistenciju za sebe i za svoju djecu. Moja je odluka baviti se tim poslom. Mislim da mi nitko nema pravo oduzeti da radim ono što ja želim".

Dakle, ako se seks razmatra kao forma neplaćenog reproduktivnog rada, onda prostituciju kao plaćeni oblik tog rada nije moguće promatrati tek kao devijantnu društvenu pojavu, već nužno kao integralni moment neoliberalnog i patrijarhalnog društva. Ovakva pozicija omogućuje izlazak iz moralističkog diskursa o prostituciji te otvara prostor istraživanju strukturnih i materijalnih funkcija koje ona ima u reprodukciji društva. Funkcije plaćenog seksualnog rada ne bi trebalo podcjenjivati. Pokušaji istraživanja tržišta seksualnog rada pokazuju da nije riječ tek o anomalijama. Plaćeni seksualni rad čini znatan postotni udio BDP-a zemalja EU. U slučaju Hrvatske, broj prostitutki na deset tisuća stanovnika je gotovo dvostruko veći od broja liječnika. Takvi primjeri govore da je problemu seksualnog rada i eksploatacije koja se uz njega veže potrebno ozbiljno pristupiti.

Nekoliko je modela kojima se u Europi pokušava riješiti problem seksualnog rada: prohibicijom prostitucije, legalizacijom te abolicijom. Prohibicija podrazumijeva kažnjavanje seksualnih radnica što se u praksi pokazalo izrazito problematičnim. Represija seksualnog rada jedino uspijeva u stvaranju loših radnih uvjeta za ionako prekaran rad te ga gura dublje u sivu zonu. Žene se u tom slučaju prepušta na volju klijenata i svodnika bez bilo kakve pravne i socijalne zaštite. Teško je nekoga prijaviti policiji zbog zlostavljanja na ilegalnom poslu. Abolicijski model, koji najbolje reprezentiraju nordijske zemlje, za cilj ima potpunu zabranu seksualnog rada jer se smatra da svaki oblik seksualnog rada nužno uključuje i aktivnu prisilu. Model aboliciju prostitucije pokušava postići preko isključivog kažnjavanja klijenata.

Iako na prvu ruku zvuči progresivno, abolicionizam ima i svoju izrazito problematičnu pozadinu. Francuska teoretičarka, sindikalistkinja i seksualna radnica Morgane Merteuil ističe: "Doista, čak i ako uzmemo u obzir abolicionističku paradigmu, prema kojoj je većina seksualnih radnica žrtva trgovine ljudima, kako će kriminalizacija klijenata pomoći? Ako razmotrimo stvarnost, to jest da je većina seksualnih radnica odlučila raditi taj posao u kontekstu u kojem rijetko imaju druge mogućnosti, kako će ta mjera djelovati na situaciju koja ih je do toga dovela?"

Bez radikalne promjene proizvodnih odnosa i socijalnog sustava nije moguće govoriti o aboliciji seksualnog rada. Kriminalizacija klijenata jedino vodi smanjenju cijene seksualnog rada putem smanjenja potražnje. To možda na prvu ruku zvuči poželjno jer se čini da iskorjenjuje eksploataciju žena, ali se pritom ne rješava društveni problem neplaćenog reproduktivnog rada, a time i neplaćenog seksualnog rada te žene ostavlja bez prihoda o kojem ovise.

Slično se događa s jednostavnom legalizacijom i regulacijom rada na način kako je to učinjeno u Njemačkoj. Legalizacija je u određenoj mjeri poboljšala radne uvjete seksualnih radnica, ali je u istoj mjeri tek pravno formalizirala izrabljivačke prakse. Mogu se pronaći slučajevi gdje vlasnici legalnih bordela iskorištavaju svoju poziciju naplaćujući ekstremno visoke dnevne rente za iznajmljivanje soba seksualnim radnicama bez formalnih ugovora o radu. Dolazi do fenomena koji se može nazvati uberizacijom seksualnog rada, gdje vlasnici mogu tvrditi da nude tek platformu za rad, a radnice se same izrabljuju.

Zaključci koji se nameću iz ovakvih analiza ukazuju na nemogućnost rješavanja problema samo putem legislativnih rješenja koncentriranih na seksualni rad. Takve mjere se pokazuju kao bitno ograničene te se bez mnogo širih i radikalnijih rješenja eksploatacija seksualnih radnica i njihov prekarni položaj ne mogu razriješiti. Svakako je potrebno inzistirati na legalizaciji prostitucije i zaštititi radnica, ali to tek mora biti početak. Projekti poput samoorganiziranja radnica u sindikate kakve predlaže Merteuil su svakako dobrodošli i nužni, ali su također i privremena rješenja. Emancipacija od seksa kao rada mora pretpostavljati radikalne promjene u društvu i proizvodnim odnosima, ona mora pretpostavljati društvenu valorizaciju reproduktivnog rada i socijalno financirane servise poput dohotka dostatnog za život, dostupne zdravstvene zaštite i vrtića za djecu, obrazovanja itd. Jedino na takvim temeljima je moguća rasprava o seksualnom radu koja ne zapada u jednostavnu paternalističku brigu o eksploatiranim ženama. Stoga društvu i institucijama ne smije biti dopušteno da seksualne radnice kažnjavaju zbog vlastitih propusta i da im pritom pristupaju s licemjerne moralne pozicije.