Protiv predsjednice, ali za instituciju

Da se branitelj Vukovara i zatočenik logora u Srbiji javno izjašnjava kao ustaša, i to još s moralističkom pozom pravednika – to je najpogubnija ostavština predsjedničkog mandata Kolinde Grabar-Kitarović.

Da prijeratni vukovarski frajeri koji su pobijedili suvremeni srpski antipod ustaštvu danas javno pozdravljaju sa »Za dom spremni«, to je najzloćudniji dar što ga je predsjednica Republike mogla dati ovoj zemlji.

Sada, uzaludna su joj – štoviše, uvredljiva su – sva odricanja od ustaštva. I degutantno je promatrati taj providni igrokaz pretrčavanja, ni godinu uoči izbora, koji tako očito računa s poslovičnom naivnošću i zaboravnošću prosječne hrvatske političke pameti. »Priznajem, pogriješila sam«, kaže predsjednica. I prešućuje najvažnije: da posljedice te pogreške neće snositi ona, nego mi i ova zemlja.

Desničarski portal direktno.hr prenio je facebook status vukovarskog branitelja Predraga Mišića, koji je poslije pada grada devet mjeseci proveo u logorima u Srbiji. Mišić je proživio osobnu tragediju bez premca: njegov je brat prešao na srpsku stranu, a Predrag ostao u Vukovaru i do kraja branio grad, da potom završi na Ovčari, jedva bude spašen, pa do nemetinske razmjene u kolovozu 1992. završi u užasu logora u Srbiji.

Mišić je, dakle, bio žrtvom režima koji se samo ideološkim predznakom razlikovao od režima NDH, ali je, kao i ona, cijele nacije – hrvatsku, a potom bošnjačku – odlučio eliminirati s područja koja je proglasio svojim.

Usprkos tome, Mišić na facebooku ispovijeda ideologiju koja je htjela to isto, samo sa suprotne strane ideološkog spektra: cijelu jednu naciju – srpsku – eliminirati s područja koje je proglasila svojim. Samo po sebi, bio bi to samo još jedan pogrešan odabir, ali problem je dublji: moralno uporište svojim uvjerenjima Mišić je nalazio u Kolindi Grabar-Kitarović.

Dan nakon što je predsjednica priznala da je pogriješila tvrdeći da je »Za dom spremni« stari hrvatski pozdrav, Mišić je objavio kako predsjednici »više ne vjeruje«. »Niste moja predsjednica. Neka vam glas daju none i nonići. Moje je 'Za dom spremni'. Vaše je 'Smrt fašizmu – sloboda narodu«. Razlika je nepremostiva«, napisao je.

U toj nadi kojom je Grabar-Kitarović ohrabrila ekstremizaciju; u toj poruci da ustaštvo nije najveće zlo, nego moralna vrijednost ravnopravna antifašizmu – u tome je neispravljiva, nesaglediva i dugoročna šteta njezina predsjedničkog mandata, koja nadilazi sve njezine nezrele političke ispade.

Jest: po svemu, osim po promociji sljedećeg mandata, Grabar-Kitarović loša je predsjednica: politiku je banalizirala, manjine svela na jedva podnošljive goste, besprizorne promovirala u ugledne građane, a Hrvatsku suzila na katoličku selendru kiča i patrijarhata. Ali, po odgovornosti za pripuštanje ustaštva u vjerodostojan politički odabir, vrijedan za hrvatsku budućnost, ona je izravna uništavateljica budućnosti ove zemlje.

Zbog njezinih je gafova mnogi analitičar predložio ukidanje institucije predsjednika Republike, i potpuno premještanje politike u zakučaste kuloare parlamenta i vlade. Protivimo se tome, usprkos snažnom uvjerenju da mandat Grabar-Kitarović jest štetan za ovu zemlju.

Istina, predsjednik nema velike ovlasti, i tek marginalno utječe na dnevnu politiku i donošenje odluka. No samo naizgled: sjetimo se da je baš takav, »nemoćni« predsjednik, snažno vukao Hrvatsku u Europu. Svoj najmarkantniji potez, umirovljenje generala, Stjepan Mesić jest povukao dok je još raspolagao Tuđmanovim ovlastima, ali niz je važnih proeuropskih i protuekstremističkih poteza povukao kao razvlašteni predsjednik.

Nije dakle suvišna sama institucija, nego je pitanje kako je predsjednik koristi. Uostalom, predsjednik Republike političko je ogledalo nacije, koje ne treba razbijati. A to, što u njemu danas gledamo prazni osmijeh Kolinde Grabar-Kitarović – to smo sami krivi.

 

novilist