Posjet Viktora Orbana Hrvatskoj potvrdio je sve loše što se o njemu zna, ali i osvijetlio neke dobre strane, kao što je odbijanje diktata oko skupog američkog plina. No umjesto da hrvatske vlasti uzmu od njega to najbolje, one uzimaju najgore – slabo kamufliranu omrazu prema migrantima
Najtočniji komentar nedavnog posjeta mađarskog premijera Viktora Orbana Hrvatskoj dale su ovdašnje nevladine organizacije istaknuvši transparent na kojem je pisalo ‘HDZ – prva crta Orbane’. Cinično pretvaranje riječi obrana u Orbana kreativno je reagiranje na sluganski odnos Zagreba prema Budimpešti, kojim kao da se obnavlja duh hrvatsko-ugarske nagodbe koji je, iako odavno mrtav, čilo i zdravo oživio jesenas u Evropskom parlamentu. Tada su HDZ-ovi zastupnici, ostajući u debeloj manjini, glasali protiv rezolucije koja bi trebala uvesti sankcije Mađarskoj zbog kršenja temeljnih evropskih vrijednosti (doduše, rezolucija je u oba smisla papirnata jer njena provedba traži konsenzus, a njega nema). Time se Plenkovićeva stranka upustila u malu piljarsku trgovinicu s Orbanom, koja je zbilja i donijela neki pazar jer je zatim Mađarska odblokirala ulazak Hrvatske u OECD. Ali kada se ova trampa ‘fiskalizira’ u cjelini, vidi se da Mađari imaju i dalje glavnu riječ za tezgom jer još odbijaju izručenje prvog čovjeka MOL-a Zsolta Hernadija, iako im je u međuvremenu i Evropski sud u Luksemburgu zabranio da tako postupaju. Slično je s otkupom mađarskog dijela Ine. Za nju Budimpešta traži još nepoznatu, ali očito toliko visoku cijenu da Hrvatska može samo nemoćno kružiti oko toga kao mačka oko čeličnog ptičjeg kaveza.
Baš tu su začeti minikolonijalni odnosi Budimpešte prema Zagrebu, koji i danas traju. Kada je naime Račanova vlada prodala prvu četvrtinu Ine Mađarima, Sanaderova zatim i nepunu drugu četvrtinu, počelo je samoubilačko otklizavanje zadnjih strateških ostataka nekada moćne hrvatske industrije i privrede, čije posljednje pogrebne epizode upravo gledamo uživo u Uljaniku i 3. maju. Na to se onda posljednjih godina nadodalo i neslužbeno ideološko pobratimstvo koje je hrvatska strana sklopila s mađarskom i to, što drugo, izrazito na vlastitu štetu. Nikada nije objašnjeno zašto je Račan započeo rasprodaju Ine, iako se neko dodvoravanje tog ex-komunista, više Bruxellesu nego Budimpešti, jasno naslućuje. To je tim čudnije što je hrvatska naftna kompanija bila izrazito prosperitetna, podignuta na superiornoj američkoj tehnologiji (MOL se oslanjao na ruski know-how), s uhodanim tržištem u regiji i šire, čak i s vrlo potentnim nalazištima na Bliskom istoku, koje je kasnije nesposobna lijevo-liberalna vladajuća koalicija (Milanović, Pusić) glupo pustila niz vodu.
A MOL? On je bio mali provincijalni naftaš, što se već na početku jasno vidjelo iz usporedbe graciozne Inine upravne zgrade u Zagrebu i njegove, koja je jedva nadmašivala Inine radničke hotele u Ivanić Gradu (osobno vidio) i drugdje. To je, međutim, bio samo početak kotrljajuće katastrofe jer su Mađari u međuvremenu uhvaćeni čak i u pokušaju transporta hrvatske sirove nafte u svoju zemlju, kao da je riječ o nekoj srednjoafričkoj vukojebini. Zato se s više dobrih, predobrih razloga već na početku postavilo pitanje zašto je MOL kupio Inu, a ne ona njega, ali u Račanovoj i Sanaderovoj glavi očito su prevagnule neke druge mudre kombinacije. Po svemu sudeći, prevagnula je kalkulacija da je Mađarska najbliži most prema Zapadu, ali, avaj, u međuvremenu je ona iskočila iz zapadnjačkih tračnica, da bi Orban poslije i otvoreno ozvaničio ‘neliberalnu demokraciju’ kojom će ubuduće ići mađarska politika. Tako Mađari i dalje neće izručiti Hernadija, što god o tome rekli Zagreb i Bruxelles, sumnjičeći Hrvatsku da će mu politički suditi, ali o tome su donijeli odluku koja je također politička, i to barem nekoliko puta više.
Pa ipak, Hrvatskoj je Mađarska i dalje važna koliko je ona njoj nevažna, pa je Orban u Zagrebu jasno odbio ponudu Zagreba da se uključi u projekt LNG terminala na Krku. Štoviše, prvi put smo čuli logično objašnjenje što zapinje oko tog terminala. Plin koji bi išao preko njega, što uporno zagovaraju Amerikanci, naprosto je skup, skuplji od ruskog, rumunjskog i slovačkog, i to je lekcija koju su hrvatski vlastodršci zaslužili dobiti od ugarskog hazjajina. Za razliku od njih, on ne pristaje na diktate izvana, u ovom slučaju na skuplji američki plin, a ne može mu se dogoditi ni da se pojave nekakve udruge tipa Franak jer ne dozvoljava stranim bankama da gule štediše onako kako ih gule u Hrvatskoj. I tu odmah vidiš suštinsku razliku. Umjesto da uzmu od njega to najbolje što karakterizira mađarsku politiku, hrvatska politika uzima najgore. O da, dok je bio premijer, Zoran Milanović nazvao je Mađarsku ‘slijepim crijevom Evrope’, ali je istodobno Hrvatska preko Kolinde Grabar-Kitarović, a poslije djelomično i preko Andreja Plenkovića, skinula šešir pred tim najgorim. Iskazala je razumijevanje za mađarsko ožičavanje državne granice, pa čak i za mađarsko stopiranje ulaska Hrvatske u OECD.
Doduše, službeni Zagreb ostao je lojalan Bruxellesu, koji ispotiha također simpatizira mađarsko ožičavanje, ali to ne smije otvoreno podržati, pa je od Hrvatske zatraženo, i obilno se financira, da brutalno zaustavi imigracije, i po cijenu povremenih smrtnih stradanja. Ali formalno je zadržan navodno humani pristup i žičanih barijera na hrvatskim granicama nema, pa je tako, kao, sačuvana politička i moralna estetika Evropske unije. Hrvatskoj je dakle palo u zadatak da brani dobar glas Evrope s prstom na obaraču, što ona u tradiciji nekadašnje Vojne krajine i radi, i to praktički bez ikakve protuusluge, kao poslušni regrut koji čini ono što se od njega traži. Naravno da je Mađarska, koja je u međuvremenu postala putokaz za sve slične istočnoevropske države iz Višegradske skupine, a sam Orban približio se tituli lidera ksenofobne antievropske desnice šire u Evropi, pa i u Hrvatskoj, preveliki izazov. Zato se i moralo reagirati barem spomenutom bezubom rezolucijom, kako se mađarski virus neposlušnosti ne bi proširio ne samo sjeverno nego i južno, dakle i s ove strane Drave, gdje hrvatska desnica vreba da se pridruži Orbanovom pokretu.
Ali ta je opasnost realno mala jer HDZ uspijeva držati pod kontrolom radikalnu desnicu, a i ona je ‘suverenistička’ više na riječima nego djelom, što se lijepo vidjelo po glatkom pristajanju da se suđenje Perkoviću i Mustaču održi u Njemačkoj, iako se brzo pokazalo da je to suđenje bilo puno rupa, pa i neoprostivih manjkavosti. Eh da, loše je i hrvatsko pravosuđe, čak toliko da je teško zamisliti lošije, ali bi suđenje spomenutoj dvojici u Hrvatskoj ispoštovalo barem neku međudržavnu i unutarevropsku pristojnost. No među hrvatskim ‘suverenistima’ nema nikoga tko bi upro prstom u to, što ne čudi jer je savijanje šije pred Bruxellesom samo drugo lice savijanja šije pred Budimpeštom. I obratno.
Najtočniji komentar nedavnog posjeta mađarskog premijera Viktora Orbana Hrvatskoj dale su ovdašnje nevladine organizacije istaknuvši transparent na kojem je pisalo ‘HDZ – prva crta Orbane’. Cinično pretvaranje riječi obrana u Orbana kreativno je reagiranje na sluganski odnos Zagreba prema Budimpešti, kojim kao da se obnavlja duh hrvatsko-ugarske nagodbe koji je, iako odavno mrtav, čilo i zdravo oživio jesenas u Evropskom parlamentu. Tada su HDZ-ovi zastupnici, ostajući u debeloj manjini, glasali protiv rezolucije koja bi trebala uvesti sankcije Mađarskoj zbog kršenja temeljnih evropskih vrijednosti (doduše, rezolucija je u oba smisla papirnata jer njena provedba traži konsenzus, a njega nema). Time se Plenkovićeva stranka upustila u malu piljarsku trgovinicu s Orbanom, koja je zbilja i donijela neki pazar jer je zatim Mađarska odblokirala ulazak Hrvatske u OECD. Ali kada se ova trampa ‘fiskalizira’ u cjelini, vidi se da Mađari imaju i dalje glavnu riječ za tezgom jer još odbijaju izručenje prvog čovjeka MOL-a Zsolta Hernadija, iako im je u međuvremenu i Evropski sud u Luksemburgu zabranio da tako postupaju. Slično je s otkupom mađarskog dijela Ine. Za nju Budimpešta traži još nepoznatu, ali očito toliko visoku cijenu da Hrvatska može samo nemoćno kružiti oko toga kao mačka oko čeličnog ptičjeg kaveza.
Baš tu su začeti minikolonijalni odnosi Budimpešte prema Zagrebu, koji i danas traju. Kada je naime Račanova vlada prodala prvu četvrtinu Ine Mađarima, Sanaderova zatim i nepunu drugu četvrtinu, počelo je samoubilačko otklizavanje zadnjih strateških ostataka nekada moćne hrvatske industrije i privrede, čije posljednje pogrebne epizode upravo gledamo uživo u Uljaniku i 3. maju. Na to se onda posljednjih godina nadodalo i neslužbeno ideološko pobratimstvo koje je hrvatska strana sklopila s mađarskom i to, što drugo, izrazito na vlastitu štetu. Nikada nije objašnjeno zašto je Račan započeo rasprodaju Ine, iako se neko dodvoravanje tog ex-komunista, više Bruxellesu nego Budimpešti, jasno naslućuje. To je tim čudnije što je hrvatska naftna kompanija bila izrazito prosperitetna, podignuta na superiornoj američkoj tehnologiji (MOL se oslanjao na ruski know-how), s uhodanim tržištem u regiji i šire, čak i s vrlo potentnim nalazištima na Bliskom istoku, koje je kasnije nesposobna lijevo-liberalna vladajuća koalicija (Milanović, Pusić) glupo pustila niz vodu.
A MOL? On je bio mali provincijalni naftaš, što se već na početku jasno vidjelo iz usporedbe graciozne Inine upravne zgrade u Zagrebu i njegove, koja je jedva nadmašivala Inine radničke hotele u Ivanić Gradu (osobno vidio) i drugdje. To je, međutim, bio samo početak kotrljajuće katastrofe jer su Mađari u međuvremenu uhvaćeni čak i u pokušaju transporta hrvatske sirove nafte u svoju zemlju, kao da je riječ o nekoj srednjoafričkoj vukojebini. Zato se s više dobrih, predobrih razloga već na početku postavilo pitanje zašto je MOL kupio Inu, a ne ona njega, ali u Račanovoj i Sanaderovoj glavi očito su prevagnule neke druge mudre kombinacije. Po svemu sudeći, prevagnula je kalkulacija da je Mađarska najbliži most prema Zapadu, ali, avaj, u međuvremenu je ona iskočila iz zapadnjačkih tračnica, da bi Orban poslije i otvoreno ozvaničio ‘neliberalnu demokraciju’ kojom će ubuduće ići mađarska politika. Tako Mađari i dalje neće izručiti Hernadija, što god o tome rekli Zagreb i Bruxelles, sumnjičeći Hrvatsku da će mu politički suditi, ali o tome su donijeli odluku koja je također politička, i to barem nekoliko puta više.
Pa ipak, Hrvatskoj je Mađarska i dalje važna koliko je ona njoj nevažna, pa je Orban u Zagrebu jasno odbio ponudu Zagreba da se uključi u projekt LNG terminala na Krku. Štoviše, prvi put smo čuli logično objašnjenje što zapinje oko tog terminala. Plin koji bi išao preko njega, što uporno zagovaraju Amerikanci, naprosto je skup, skuplji od ruskog, rumunjskog i slovačkog, i to je lekcija koju su hrvatski vlastodršci zaslužili dobiti od ugarskog hazjajina. Za razliku od njih, on ne pristaje na diktate izvana, u ovom slučaju na skuplji američki plin, a ne može mu se dogoditi ni da se pojave nekakve udruge tipa Franak jer ne dozvoljava stranim bankama da gule štediše onako kako ih gule u Hrvatskoj. I tu odmah vidiš suštinsku razliku. Umjesto da uzmu od njega to najbolje što karakterizira mađarsku politiku, hrvatska politika uzima najgore. O da, dok je bio premijer, Zoran Milanović nazvao je Mađarsku ‘slijepim crijevom Evrope’, ali je istodobno Hrvatska preko Kolinde Grabar-Kitarović, a poslije djelomično i preko Andreja Plenkovića, skinula šešir pred tim najgorim. Iskazala je razumijevanje za mađarsko ožičavanje državne granice, pa čak i za mađarsko stopiranje ulaska Hrvatske u OECD.
Doduše, službeni Zagreb ostao je lojalan Bruxellesu, koji ispotiha također simpatizira mađarsko ožičavanje, ali to ne smije otvoreno podržati, pa je od Hrvatske zatraženo, i obilno se financira, da brutalno zaustavi imigracije, i po cijenu povremenih smrtnih stradanja. Ali formalno je zadržan navodno humani pristup i žičanih barijera na hrvatskim granicama nema, pa je tako, kao, sačuvana politička i moralna estetika Evropske unije. Hrvatskoj je dakle palo u zadatak da brani dobar glas Evrope s prstom na obaraču, što ona u tradiciji nekadašnje Vojne krajine i radi, i to praktički bez ikakve protuusluge, kao poslušni regrut koji čini ono što se od njega traži. Naravno da je Mađarska, koja je u međuvremenu postala putokaz za sve slične istočnoevropske države iz Višegradske skupine, a sam Orban približio se tituli lidera ksenofobne antievropske desnice šire u Evropi, pa i u Hrvatskoj, preveliki izazov. Zato se i moralo reagirati barem spomenutom bezubom rezolucijom, kako se mađarski virus neposlušnosti ne bi proširio ne samo sjeverno nego i južno, dakle i s ove strane Drave, gdje hrvatska desnica vreba da se pridruži Orbanovom pokretu.
Ali ta je opasnost realno mala jer HDZ uspijeva držati pod kontrolom radikalnu desnicu, a i ona je ‘suverenistička’ više na riječima nego djelom, što se lijepo vidjelo po glatkom pristajanju da se suđenje Perkoviću i Mustaču održi u Njemačkoj, iako se brzo pokazalo da je to suđenje bilo puno rupa, pa i neoprostivih manjkavosti. Eh da, loše je i hrvatsko pravosuđe, čak toliko da je teško zamisliti lošije, ali bi suđenje spomenutoj dvojici u Hrvatskoj ispoštovalo barem neku međudržavnu i unutarevropsku pristojnost. No među hrvatskim ‘suverenistima’ nema nikoga tko bi upro prstom u to, što ne čudi jer je savijanje šije pred Bruxellesom samo drugo lice savijanja šije pred Budimpeštom. I obratno.
