“Slavne borbe u Petoj ofenzivi, kada je Prva dalmatinska brigada morala svojim grudima da krči put kroz valovitu Drinu, razbijajući neprijateljski obruč, pokazale su da nema tako teške zadaće da je sinovi Dalmacije ne bi mogli izvršiti“, kazivao je Josip Broz Tito u svom govoru na Visu prilikom obilježavanja dvogodišnjice osnivanja Prve dalmatinske udarne proleterske brigade, za koju je ustvrdio da je imala veliki značaj za ustanak naroda Dalmacije i svojom borbom ne samo osvjetlala lice slobodarskog naroda Dalmacije, nego bila i pionir oslobodilačke borbe Hrvata, jer su se baš sinovi Dalmacije prvi digli u Hrvatskoj i prva je Dalmacija dala svoje najbolje sinove na oltar slobode.
Danas o toj brigadi, koja se, između ostalog, kao što Tito i navodi, borila i za oslobođenje Hrvatske, možemo pročitati samo u beskrajnoj potrazi po bespućima internetskih stranica ili knjigama prekrivenim prašinom, zaboravljenim i složenim negdje u tamnim kutovima knjižnica da do njih dođu radoznali kroničari i odgovorni povjesničari, koji ne žele prepustiti zaboravu događaje i ljude koji su se prije osamdeset godina borili u neravnopravnoj, ali ustrajnoj borbi protiv zla i nepravde.
Elitna postrojba NOVJ-a
U prvim redovima te borbe bili su upravo pripadnici Prve dalmatinske proleterske udarne brigade koja je osnovana 6. rujna 1942. u selu Dobrom, blizu Livna.
Za prvog komandanta brigade postavljen je Petar Ćetković Pero, oficir bivše jugoslavenske vojske, dok je politički komesar bio Šibenčanin Ante Kronja Cenčo. Proglašen je narodnim herojem, a bio je i kontraadmiral JRM-a i jedan od školovanijih poslijeratnih mornaričkih visokih oficira. Završio je Višu vojno-pomorsku akademiju JNA te je bio i načelnik Vojno-pomorskog školskoga centra JNA. Napisao je, zajedno s Mirkom Novovićem, Bogdanom Stuparom i Vasom Đapićem kroniku “Prva dalmatinska proleterska NOU brigada”.
Prvi komandiri bataljuna bili su redom Hrvati iz Dalmacije: Branko Dude, Mate Staničić, Jure Galić i Srećko Reić Petica.
Neposredno nakon osnivanja brigade četvrti bataljun “Tadija Anušić“ nalazio na položajima na Vagnju, planinskom prevoju između Kamešnice i Dinare koja ih povezuje i čini granicu između Bosne i Dalmacije, a preko njega prelazi cesta Livno-Sinj.
“Taj prevoj su uporno držali Talijani do oslobođenja Livna u jesen 1942., a potom su iz Sinja stalno nastojali da ga ponovo zauzmu, zbog čega je 4. bataljun 1. dalmatinske brigade i upućen na Vaganj da ih onemogući. Pošto 4. bataljun nije mogao da prisustvuje predaji zastava i polaganju zakletvi u selu Dobro, dva dana kasnije, 22. rujna, na položajima na Vagnju politički komesar brigade Ante Kronja Cenčo predao je zastavu komandantu bataljuna Srećku Reiću Petici, a borci i starješine su položili zakletvu. Potom je nastalo veselje koliko su borbeni zadaci na položajima to dozvoljavali“, zapisano je u Kronici Prve dalmatinske proleterske i udarne brigade.
Kako stoji u Kronici, brigada je od formiranja sudjelovala u mnogobrojnim borbama, pa tako i u ponovnom oslobođenju Jajca krajem studenoga i početkom prosinca 1942. godine, kada je poginuo njen drugi zapovjednik, narodni heroj Božo Bilić Marjan. Zbog izuzetnih pothvata brigadu je pohvalio stožer Treće divizije, a u sljedećim izuzetno teškim borbama potvrdila se kao jedna od elitnih postrojba NOVJ-a.
Krvarenje na Sutjesci
Tijekom Bitke na Neretvi pokazala je izuzetno požrtvovanje u napadu na Prozor i za vrijeme dramatične obrane tog grada od napada njemačko-ustaške grupacije Vogel. U Bitci na Sutjesci istakla se u obrani u oblasti Šavnika. Pretrpjevši velike gubitke, uspjela se probiti iz okruženja - 3. bataljun i dio 2. bataljuna probio se u Hercegovinu, gdje su ušli u Desetu hercegovačku brigadu.
Potanko donoseći opise borbi tijekom Bitke na Sutjesci u svibnju i lipnju 1943. u Kronici brigade stoji kako je 9. lipnja 1943. brigada obrazovala mostobran na širem prostori Vučeva.
“Pošto je situacija bila neizvjesna, jer podataka o neprijatelju nije bilo, štab 1. bataljuna je ujutro 10. lipnja uputio jedno odjeljenje u patrolu u pravcu sela Mratinja. Međutim, patrola je upala u neprijateljski raspored na položajima sjeverno i sjeveroistočno od Mratinja. U borbi protiv Nijemaca poginuo je komandir voda 1. čete 1. bataljuna Mate Barišić iz Solina, koji je bio voda patrole, i puškomitraljezac Ivan Bećko iz sela Udovičić kod Sinja. Zahvaljujući herojskoj borbi poginulih drugova ostali iz patrole su se izvukli i vratili u sastav bataljuna. Od te patrole štab bataljuna je saznao da se u Mratinju nalaze jače njemačke snage koje drže položaje sjeverno i sjeveroistočno od Mratinja na spomenutim kotama i zaključio da se svakog trenutka može očekivati njihov napad“, navodi se u Kronici i dodaje kako je Sutjeska mala rijeka, ali je u to vrijeme bila nabujala od čestih padavina i bila veoma brza, snažna i opasna.
“Pored toga, dno joj je jako neugodno za gaženje zbog okruglog i uglačanog kamenja po kojem su se noge klizale. Zbog toga je bilo nesigurno održavanje na nogama, a koga je voda oborila teško se bez pomoći mogao ispraviti. Da bi se lakše savladala vodena snaga borci su se hvatali za ruke. Njemačka izviđačka grupa za prelaz na desnu obalu rijeke bila je postavila žicu i dobro je pričvrstila na obje obale. Ovom žicom koristile su se i naše jedinice koje su nastupale na tom pravcu, pa i druge. Komandir 2. čete 1. bataljuna Ivan Guvo, snažan i koščat momak, poznati puškomitraljezac i junak, našao je kotur žice i zategao je još jednu žicu preko rijeke, što je znatno pomoglo da se pregazi rijeka, ali se oko žice stvarala gužva, te je prijetila opasnost da grupu boraca koji su se pridržavali pokosi neprijateljski mitraljeski rafal. Voda je odnijela nekoliko drugova i drugarica. Među ostalima i zamjenika političkog komesara 3. bataljuna Jerka Kovačevića, snažnog i visokog momka. Jednu drugaricu je nosila Sutjeska i povremeno na površini matice pojavljivao se pramen njene kose. To je primijetila drugarica Neda Kostanjić-Franjić i malo sačekala, uhvatila je za kosu i izvukla i tako spasila da se ne udavi. Sličnih slučajeva je bilo više“, navodi se u Kronici.
Nakon kalvarije na Sutjesci u kolovozu 1943. godine Prva dalmatinska brigada vratila se u Dalmaciju i u području Vrlike popunjava se s tri nova bataljuna. Angažirala se u borbama protiv njemačke 7. SS divizije “Prinz Eugen“ u obrani Splita. U listopadu se je borila na Pelješcu, a zatim na Hvaru. Pomagala je izvlačenje Prve prekomorske i Trinaeste dalmatinske brigade s Korčule tijekom operacije “Herbstgewitter II“.
Cijela Dalmacija u Prvoj dalmatinskoj
U siječnju 1944. godine ušla je u 26. diviziju i sudjelovala u obrani Visa. S Visa je izvela nekoliko uspješnih pomorsko-desantnih prepada na Hvar, Mljet, Korčulu i Šoltu. Sudjelovala je s Jedanaestom dalmatinskom brigadom u uništenju borbene skupine 369. “Vražje“ legionarske divizije na Vukovom klancu. Oslobodila je Šibenik i sudjelovala u razbijanju njemačke Borbene skupine “Alermann“ i četnika. Istakla se u Kninskoj i Mostarskoj operaciji. Sudjelovala je u oslobođenju Bihaća, Like, Hrvatskog primorja, Krka, zatim Klane i Ilirske Bistrice. Završila je ratni put na Soči 8. svibnja 1945. godine.
Ukazom vrhovnog zapovjednika NOV-a i POJ-a Josipa Broza Tita 19. rujna 1944. Prva dalmatinska brigada proglašena je proleterskom. Odlikovana je Ordenom narodnog heroja, Ordenom narodnog oslobođenja i Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem. Kroz brigadu je prošlo oko 5500 boraca. U završnim operacijama popunjena je s oko 500 boraca - Albanaca s Kosova. Tijekom rata poginulo je 2229 boraca Prve dalmatinske brigade.
Kako na koncu stoji u Kronici “Prva dalmatinska NOU proleterska brigada” ona je formirana od boraca s prostora cijele Dalmacije uključujući i poluotok Pelješac. Kako donose kroničari, u njen sastav ušli su 1. bataljun “Ante Jonić“, 2. bataljun “Bude Borjan“, 3. bataljun “Josip Jurčević“ i 4. bataljun “Tadija Anušić“. Brigada je prilikom osnivanja imala ukupno 1217 boraca, od toga 83 žene. Iz Dalmacije je bilo 1184 boraca, i to: iz Splita 204, Šibenika 182, Knina 143, Sinja 138, Makarske 129, Trogira 119, Vrgorca 62, Omiša 32, Korčule 22, Ploča 60, Zadra 15, Benkovca 4, Biograda 9, Drniša 16, Brača 3, Hvara 15, Imotskog 4, Visa 20, Metkovića 7, a 33 su izvan Dalmacije.
Tijekom rata nalazila se u sastavu 4. operativne zone Hrvatske do studenog 1942., potom 3. divizije do 8. rujna 1943, 9. divizije do siječnja 1944. i 26. divizije do kraja rata. Krajem kolovoza 1944. imala je 1650 boraca, a 20. siječnja 1945. u njoj je bilo 2372 boraca.
“Svi ti borci su već imali borbeno iskustvo koje su stekli u borbama partizanskih grupa, četa i odreda vođenim protiv okupatora i domaćih izdajnika ustaša i četnika širom Dalmacije. Skoro polovina od njih su bili organizirani kao članovi ili kandidati Partije ili skojevskih organizacija, a ostali pripadnici brigade su bili simpatizeri Partije. Pretežan broj boraca i starješina su bili Hrvati, manji broj Srbi, a preostali dio boraca su bili pripadnici drugih naroda i narodnosti. U toku rata povećavao se broj boraca pripadnika ostalih nacija i nacionalnosti koje žive u našoj zemlji, a i pripadnika susjednih zemalja“, navodi se u Kronici te dodaje kako je brigada od formiranja po svom sastavu, a prije svega po ciljevima borbe, bila i ostala brigada bratstva i jedinstva, dosljedna i neustrašiva u borbi za potpuno oslobođenje čitave zemlje od okupatora i njegovih slugu i za oslobođenje od tuđinskog jarma i prisajedinjenje dijelova naših naroda i teritorija koje su u ranijim ratovima, nepravednim odlukama velikih sila, otrgnute od naše zemlje.
