Most je ultrakonzervativni HDZ koji još nije stigao razviti klijentelističku mrežu, skupina u kojoj se liberalnim smatra izvođenje supruga među svijet i u kojoj se navodni manjak ideologije – kao temelja političkog organiziranja – kompenzira populizmom garniranim amaterizmom
Foto: FaH
Nije Petrov lud, a to što se povremeno pravi da je lud, zapravo znači kako računa da je političko pamćenje hrvatskih birača kao planinski potok, ponekad bistro, ali uvijek plitko. On nas, u prijevodu, nakon što svako malo kaže jedno te isto, pripremajući se da učini suprotno, prosto jebe. I ide mu, što je najgore...
Je li Božo Petrov, lider nedefinirane grupe građana poznate kao Most neovisnih lista - lud, pravi li se da je lud ili, možda, vjeruje kako su ludi svi oko njega? Jedini neutuživi, točan, pozitivan odgovor je onaj na posljednje od tri združena pitanja.
„To je nešto što HDZ i SDP nemaju, a to je priča uspješnih i odgovornih ljudi“, rekao je Petrov dvadeset i trećeg svibnja, primajući u svoju sektu Antu Dabu, načelnika Novalje.
"S ovakvim HDZ-om, ovakvim SDP-om, s ovakvim vodstvima nemamo što raditi", izjavio je Božo Petrov dvadeset i petog lipnja onako, bez nekog jasnog povoda.
„Za nas su isti i HDZ i SDP“, kazao je Božo Petrov desetog srpnja, komentirajući već nešto, čisto da mu mikrofon pod nosom ne stoji bez veze.
Riječ je, da ne bude zabune, o istom onom Boži Petrovu što je prošle godine, ne u ovo vrijeme, već u doba dugog rukava, kod javnog bilježnika ovjerio izjavu o tome kako neće koalirati niti sa Socijaldemokratskom partijom, niti s Hrvatskom demokratskom zajednicom. Malo kasnije, početkom 2016., Sabor je dao povjerenje Vladi Tihomira Oreškovića u kojoj je jedan potpredsjednik bio Božo Petrov, a drugi, sada već bivši predsjednik HDZ-a, Tomislav Karamarko. Većinu u parlamentu, sve dok se nisu poklali oko toga tko će jamiti Inu, tko je, ustvari, lider hrvatskih konzervativaca – Petrov ili Karamarko – i tko je više principijelan u vlastitoj neprincipijelnosti, imali su Mosta i HDZ. Papir, makar imao i pečat javnog bilježnika, svašta trpi...
Ako, dakle, Božo Petrov nije lud i ne pravi se lud, onda on:
- uopće ne želi biti na vlasti,
- najavljuje novu političku krizu,
- računa da je političko pamćenje hrvatskih birača kao planinski potok, ponekad bistro, ali uvijek plitko,
- ima neki poremećaj zbog kojeg jednom mjesečno mora, jednostavno mora, govoriti kao da je 2015.,
- ne jebe ništa osim nas.
Sav politički program Mosta, ali sav, postavljen je na traženju od birača da prepoznaju razlike između njih i SDP-a, odnosno HDZ-a. Cjelokupna povijest te udruge provincijalaca s mesijanskim sindromom sačinjena je od dokazivanja kako, u suštini, nikakve razlike nema, naročito ako se usporede s najvećom demokršćanskom strankom iz njenog posljednjeg, ustaško-trgovačkog perioda. Most je, drugačije rečeno, ultrakonzervativni HDZ koji još nije stigao razviti klijenteilističku mrežu, skupina u kojoj se liberalnim smatra izvođenje supruga među svijet i u kojoj se navodni manjak ideologije – kao temelja političkog organiziranja – kompenzira populizmom garniranim amaterizmom.
Hrvatski birači nisu idioti, iako se povremeno, čak i masovno, tako ponašaju, pa Most niti nakon jedanaestog rujna neće imati nikakvu većinu, niti značajniji koalicijski kapacitet. No, nije nemoguće, bez obzira na iskustvo iz prethodnih mjeseci, da će biti neophodan partner Narodnoj koaliciji okupljenoj oko SDP-a ili na brzinu i izvana upristojenom HDZ-u. Samo što je sve o tome Božo Petrov rekao tri puta u tri mjeseca, eno piše gore, na početku teksta...
Smisao bavljenja politikom je da se osvoji vlast ili, barem, bude njen dio. Jedina šansa Mosta da to ostvari je ulazak u partnerstvo s onim koji će dobiti dva, tri puta više mandata, a to nisu ni BUZ, ni Milan Bandić, niti nekakvi Reformisti ili, daleko bilo, HRAST, odnosno nepotrebni, ali nevjerojatno dosadni Ivo Josipović. Dakle, Boži Petrovu, principijelnom psihijatru s mjesečnim napadima citiranja samoga sebe ostaju, hm, samo HDZ ili SDP. Osim, naravno, ako nije u međuvremenu otkrio kako je puno ugodnije biti oporbeni zastupnik, nego trpiti Jambino puhanje za vratom ili u bolnici u Metkoviću do podne izdavati uvjerenja o oboljenju od PTSP-a, a od podne primati pacijente kojima nepoznati glas govori kako im je mater ustvari otac, otac ujak, prvi susjed gušter i da blizu, u pećinama oko Širokog Brijega, mirno žive Hitler, Tito i Sandokan pa puše hašiš i traže Pokemone.
Redovitim verbalnim plotunima na one koji, možda, neće moći bez Mosta, ali Most sigurno neće moći bez njih, Petrov - kao i onda dok je od odlaska bilježniku pravio TV show – apelira na svijest birača i poziva ih da niti slučajno ne glasaju za njega i ekipu ukoliko ne žele investirati u nerad jednog od oporbenih saborskih klubova, odnosno u još šest, sedam mjeseci agonije; u stanje u kojem će, ukoliko se, a velike su šanse da hoće, Most priključi HDZ-u, svi ti kovačići, bože, strenje-linići i osobno Miro Bulj, dizati prašinu dok se u tišini uništava hrvatska kultura, urušava hrvatsko zdravstvo, klerikalizira hrvatsko obrazovanje ili se samo, s izbornim legitimitetom i s, recimo, pozicije potpredsjednika Sabora, ustaši po cesti.
Šanse da Most sklapa većinu i daje premijera na osnovu izbornog rezultata nisu jednake onima da Živi zid dobije sedamdeset i šest mandata – što Vilibora Sinčića, kako je sam rekao, jedino zanima, iako mu fali još samo sedamdeset i pet – ali nisu ni baš puno veće. Taj savez, udruga, što li su već, svoj ulazak u vlast može samo ispregovarati s onima s kojima, da ipak ponovimo riječi Bože Petrova, nemaju što tražiti: tek nekoliko ministarstava, još više pomoćničkih mjesta, dvadeset, trideset ravnateljskih pozicija i spremnost na reforme koje se niti slučajno ne smiju dogoditi.
Nije, da to konačno riješimo, Božo Petrov uopće lud, a to što se povremeno pravi znači kako računa da je političko pamćenje hrvatskih birača kao planinski potok, ponekad bistro, ali uvijek plitko. On nas, u prijevodu, nakon što svako malo kaže jedno te isto, pripremajući se da učini suprotno, prosto jebe. I ide mu, što je najgore...
