Među suvremenim i reciklažnim holivudskim visokobudžetnim projektima, Ad Astra predstavlja neobično i neočekivano osvježenje. Za današnje holivudske standarde prosječno skup film (osamdesetak milijuna dolara) potpisuje nezavisni filmaš James Gray. Posrijedi je redatelj čija se karijera proteže na posljednja tri desetljeća te je mahom radio filmove izvan studijskog okruženja, od kojih su najupamćeniji oni s očito mu omiljenim glumcem Joaquinom Phoenixom u glavnoj ulozi (The Immigrant, 2013; Two Lovers, 2008; We Own the Night, 2007; The Yards, 2000). Prethodno mu ostvarenje The Lost City of Z (2016) bavi se britanskim istraživačem Percyjem Fawcettom koji je pokušao u Amazoni pronaći drevni i navodno izgubljeni grad. Fascinaciju nepoznatim i izgubljenim pokazuje i Ad Astra. Posrijedi je Grayev studijski transfer za koji je uspio okupiti respektabilnu glumačku postavu. Projekt nosi zvijezda Brad Pitt, koji tendira glumačkoj raznolikosti, a društvo mu prave Tommy Lee Jones, Donald Sutherland i Liv Tyler. Njegov astronaut Roy McBride vrlo je nalik Neilu Armostrongu, kojeg je u filmu First Man (2018) Damiena Chazellea tumačio Ryan Gosling. Obojica su skloni introspekciji te bi najradije da ih svi puste na miru. Stoga i svemir preferiraju u odnosu na Zemlju.
Za jedan skup film koji se treba svidjeti širokoj publici, Ad Astra odstupa od niza studijskih pravila. Otvara se prologom, odnosno scenom na svemirskoj anteni, koja neočekivano doživljava havariju. Na njoj, nije teško pretpostaviti, radi protagonist. Inicijalna nesreća prouzrokovana je ozbiljnijim problemom – prijetnjom koja dolazi s ruba Sunčeva sustava, negdje iz orbite Urana, gdje je prije mnogo godina nestala zemaljska svemirska ekspedicija čiji je cilj bio potraga za inteligentnim oblicima života u dalekom svemiru. Kako to obično biva, protagonist je za spomenutu misiju i osobno vezan: vodio ju je njegov nikada prežaljeni otac i jedna od zvijezda američkoga svemirskoga programa. McBride treba krenuti sa Zemlje na Mjesec, koji je koloniziran, ali u stanju bezakonja, da bi se dokopao Marsa, s kojega treba krenuti prema Uranu.Vanjski okvir radnje nalik je na generički holivudski spektakl: misija iz prošlosti koja je krenula po zlu, osobni interes protagonista, zakulisne igre visokih vladinih dužnosnika, znanstvenik koji je u svojoj grandioznosti sišao s uma. Stoga bi McBride trebao postati odvažni junak svemirske opere, koji putuje na rub Solarnoga sustava ne bi li spasio Zemlju od uništenja i time potvrdio svoje vrline. Osobni bi aspket priče pritom trebao funkcionirati kao klišej element u karakterizaciji kako bi se gledatelji mogli poistovjetiti i suosjećati s američkim astronautom, a što bi u konačnici podilazilo holivudskom postavljanju obitelji na pijedestal.
Grayu, međutim, vanjska radnja služi tek kao poticaj, odnosno okidač za jedan sasvim drugi tip radnje, koji bismo mogli odrediti kao unutarnji. Iz kratkog opisa događajnoga segmenta mogli bismo zaključiti da će ostvarenje uključivati mnoštvo napetih, uzbudljivih i bombastičnih prizora prekrcanih specijalnim efektima, no redatelj odbija razvijati akcionost te izbjegava, odnosno reducira bujnu događajnost, koju svodi tek na najnužnije elemente da bi se vanjska, događajna radnja mogla održati. Naspram nje Ad Astra više nastoji razviti analitički aspekt, vezan uz tu drugu, unutarnju odnosno psihološki intoniranu radnju koja se odvija u protagonistovoj svijesti.
Djelo afirmira dvije vrste potraga. Prva je konkretna te se odvija u svemirskom prostoru jer McBride kreće u potragu za nestalim svemirskim brodom kojim je upravljao njegov otac. Posrijedi je putovanje koje predstavlja odlazak u nepoznato – srce tame, ali i praćenje očeva putovanja, dakle ponavljanje nečega što se već odigralo s neizvjesnih ishodom. Druga je psihološke naravi, pa je odlazak na rub sunčeva sustava putovanje u nesvjesno, što je paralelizirano činjenicom da je otac za protagonista ostao nespoznatljiv pa je on nalik na misteriozan i mračan svemir, kao što se i sam McBride treba suočiti s mrakom u sebi.
Potraga za ocem jedan je od arhemotiva svjetske književnosti, ali i filmske umjetnosti, te ga možemo pratiti u rasponu od Homerove Odiseje do Rulfova Pedra Parama i suvremenosti. Grayeva priča tu nije osobito inventivna, no iskupljuje ga način njezina postavljanja. Posrijedi je priča o rušenju očinskoga mita – osobnog i kolektivnog, ali iznesena iz izrazito osobne i subjektivne perspektive. Otac počinje predstavljati stari kolonijalni sustav koji se pokazuje neprimjerenim, što se ponajbolje uočava na primjeru Mjeseca.
Ad Astra izrazito je komorno ostvarenje u kojem neprestano alternira vanjski i unutarnji plan radnje. Gray naglasak stavlja na zatvorene i skučene prostore: sobu protagonista, salu za sastanke, svemirske letjelice, podzemne željeznice, tunele, koji su kontrapunktirani svemirskim prostranstvima kojima se putuje. Ti klaustrofobični prostori upućuju na psihu protagonista. Pritom je ritam filma spor i odmjeren, mahom prevladavaju dugi i kontemplativni kadrovi. Komornost je dodatno naglašena postupkom McBrideova izdvajanja. Likovi koje na svojoj odiseji susreće manje su važni, dok su osobe koje su mu u životu bitne svedene na videozapise. Bivša partnerica (Liv Tyler) javlja se isključivo u videoporukama, a slično je i s ocem (Tommy Lee Jones), što upućuje na protagonistovu zatvorenost, nelagodu u komunikaciji, nemogućnost uspostave komunikacijske zajednice. Subjektivna perspektiva dodatno je naglašena obilatom uporabom voice overa, kojim se fingira McBrideov unutarnji monolog te nutarnja fokalizacija, čime se otkrivaju kako njegova promišljanja o svijetu u kojem živi tako i osobne preokupacije i nedoumice.
