Drastično pogoršanje odnosa Zagreba i Beograda: Izborni rat koji SDP i HDZ vode oko Tuđmanova ‘domoljubnog’ naslijeđa otvorio je vrata orbanizaciji hrvatske politike prema izbjeglicama i tuđmanizirao hrvatsko-srpske odnose
Zoran Milanović pokušao je Srbiju upotrijebiti kao drvenog ovna kojim su u srednjem vijeku probijane kapije i zidine kojima su se štitili gradovi i utvrde. Ultimativnim zahtjevom Beogradu da ne usmjerava sve izbjeglice sa svoga teritorija prema Hrvatskoj, nego da ih šalje i prema Mađarskoj, zapravo je tražio od tamošnje vlasti da gomilanjem izbjeglica na mađarskoj granici prisili Budimpeštu na odustajanje od žičane ograde i zatvaranja granice, čime je ta zemlja zaustavila i spriječila masovni ulazak sirijskih i drugih bliskoistočnih izbjeglica na svoj teritorij.
Srpske su vlasti i same, pošto je Mađarska postavila žičanu ogradu i fizički zatvorila granicu prema Srbiji, pustile izbjeglice da idu već uhodanim putevima prema Budimpešti, što je rezultiralo njihovim gomilanjem na granici, porastom tenzija, a zatim i sukobom s mađarskom policijom (nakon što su izbjeglice pokušale na silu ući u tu zemlju). Usto, Mađarska je obustavila i sav promet preko svoje granice sa Srbijom; uvidjevši da se s rogatim ne može bosti, da Mađarska unatoč pritiscima EU-a neće odustati od svoje ‘šengenske izbjegličke politike’, Beograd je izbjeglički val preusmjerio prema Hrvatskoj. I Srbija, naime, ne želi biti hot spot, europsko skladište izbjeglica, a jasno je i da se kao zemlja kandidatkinja ne može hrvati s Mađarskom kao članicom EU-a i šengenske zone, pogotovo ne u uvjetima u kojima Brisel prema Budimpešti primjenjuje samo pedagoške mjere, jer drugih i nema sve dok Orban primjenjuje šengenska i dablinska pravila. Srbiji je preusmjeravanje izbjeglica prema Hrvatskoj bio logičan izbor, ne samo zbog geografije nego i stoga što je Milanovićeva vlada odlučila da neće slijediti mađarski primjer i da će sve izbjeglice koje dođu na hrvatsku granicu primiti i omogućiti im nastavak putovanja prema zapadnoeuropskim državama kao njihovom krajnjem odredištu.
No umjesto dogovora po srpsko-makedonskom modelu, kojim je definirano na kojem dijelu granice izbjeglice prelaze iz jedne u drugu zemlju, u odnosima između Zagreba i Beograda pukla je tikva. Na Milanovićevu poruku ‘šaraj malo’ Aleksandar Vučić je odgovorio ‘šaranjem’ i slanjem izbjeglica čas na jednu, čas na drugu graničnu točku. Hrvatski premijer na to je reagirao orbanovski: blokadom kamionskog prometa na granici sa Srbijom. Jer, naravno, nije se mogao ugristi za jezik i fizički sprečavati ulazak izbjeglica u Hrvatsku. Spirala se pokrenula i hrvatsko-srpski odnosi za tren su ušli u ‘ustaško-četničku fazu’, odnosno u razdoblje bratske ljubavi s početka devedesetih, kad su je ovim prostorima širili Franjo Tuđman i Slobodan Milošević.
Hrvatsko-srpskim zrakom poletjeli su orlovi i muhe, a Orbanova vlada postigla je to da izbjeglički val više ne zatrpava Budimpeštu i ne ide uzduž i poprijeko Mađarske, nego je skrenut na zapadni dio te zemlje, preko kojega se najefikasnije i najbrže prebacuje u Austriju i dalje, na zapad i sjever Europe. Mađarska se bitno rasteretila preko leđa Hrvatske, a Milanović je presudio da je glavni krivac tome Srbija. Kako je pritom već mjesecima na Tuđmanovom ‘domoljubnom’ putu, na kojemu se sve uspješnije obračunava s HDZ-ovim monopoliziranjem istog, Milanoviću je sukob sa Srbijom oko izbjeglica došao kao jaka predizborna karta u obračunu s Karamarkom i njegovim partnerima.
Upravo održana SDP-ova motivacijska konvencija definitivno je potvrdila da je Milanović odlučio svoju stranku naoružati ‘domoljubnim’ oružjem i povesti u završni izborni okršaj s Karamarkovim HDZ-om: Tuđmanovim oružjem odlučio je potući Tuđmanove nasljednike i sljedbenike. Izborne ankete sugeriraju da je na dobrom putu. I to ne čudi, jer ovdašnji birači u velikom broju još vole čuti izborne pokliče kojima se poručuje da s pohlepnim bjelosvjetskim bankarima SDP neće pregovarati u Klagenfurtu i Milanu nego u Zagrebu, a o izbjegličkoj krizi neće razgovarati s primitivnim i podlim balkanskim susjedima nego s civiliziranim zapadnoeuropskim političarima, kojima i SDP-ovi lideri pripadaju. Tuđmanovski, nema što…
Problem je, međutim, što hod Tuđmanovim putem završava u Orbanovoj politici, pa i Vučićevoj, koja je sada u mekšoj fazi, u kakvoj je donedavno bio i Sanaderov HDZ, da bi ga Karamarko orbanovski domoljubno ukrutio. Obračun na Bajakovu nije jedini dokaz koji sugerira da je u Milanovićevoj izbornoj kampanji sve više orbanovskih primjesa. Njegov najdraži ministar Ranko Ostojić više ne krije da neće dopustiti otvaranje ‘južnog izbjegličkog fronta’: na Prevlaci ne priprema izbjeglički prihvatni centar nego smještajne kapacitete za policajce koji će sprečavati ulazak izbjeglica na jugu zemlje. Zasad ne spominje žičane ograde i slične prepreke, ali se iz neformalnih Vladinih krugova u medije pripušta najava o zatvaranju zelene granice prema Srbiji ako Mađarska odluči zatvoriti granicu prema Hrvatskoj, kao što ju je zatvorila prema Srbiji. Izbjeglicama se, očito, loše piše, ne samo zbog lošeg i hladnog vremena koje donose jesen i zima nego i stoga što se orbanovska protuizbjeglička politika počela spuštati prema jugu, na hrvatske i druge balkanske granice.
Izborni rat koji SDP i HDZ vode oko Tuđmanova ‘domoljubnog’ naslijeđa ne samo da je otvorio vrata orbanizaciji hrvatske politike prema izbjeglicama nego je i tuđmanizirao hrvatsko-srpske odnose. Nakon što je Karamarko u HDZ-ovu politiku vratio podstanarski status Srba u Hrvatskoj, koji je i Tuđman potiho u praksi primjenjivao dok im je javno jamčio sva manjinska prava (istovremeno ih dijeleći na ‘urbane’ i ‘divlje’), Milanović je odlučio slijediti to drugo, umilnije lice Tuđmanova pristupa srpskom pitanju. I on zagovara i brani primjenu svih manjinskih prava Srba, ali ih je u žaru izborne kampanje i sam počeo dijeliti na ‘zle Srbijance’ i ovdašnje njihove sljedbenike te na dobre Srbe iz Hrvatske kojima su on i njegova stranka jedini i najbolji prijatelji i zaštitnici, pa zbog toga od deset srpskih birača njih osmoro glasa za kandidate njegove stranke. SDP-ovi Srbi su, po njemu, ponajbolji hrvatski domoljubi, a ovi drugi su uglavnom zločesti balkanski Srbi, s kojima ne želi imati posla jer im je jedino na umu kako naštetiti hrvatskoj državi.
Rat Tuđmanove ‘domoljubne’ politike s Miloševićevom ‘patriotskom’ politikom prebio se preko leđa Srba u Hrvatskoj, kako onih koji su u njemu s oružjem sudjelovali, tako i onih koji su mu se protivili i pokušavali mu uteći. Već sada je jasno da će i u izbornom ratovanju HDZ-a i SDP-a za Tuđmanovo ‘domoljubno’ naslijeđe opet dobiti batine, pogotovo ako se taj unutarhrvatski sukob nastavi širiti i na obračun sa srpskim ‘patriotizmom’, kako mu ovih dana tepaju Zoran Milanović i drugi domaći ‘domoljubi.
portalnovosti
Zoran Milanović pokušao je Srbiju upotrijebiti kao drvenog ovna kojim su u srednjem vijeku probijane kapije i zidine kojima su se štitili gradovi i utvrde. Ultimativnim zahtjevom Beogradu da ne usmjerava sve izbjeglice sa svoga teritorija prema Hrvatskoj, nego da ih šalje i prema Mađarskoj, zapravo je tražio od tamošnje vlasti da gomilanjem izbjeglica na mađarskoj granici prisili Budimpeštu na odustajanje od žičane ograde i zatvaranja granice, čime je ta zemlja zaustavila i spriječila masovni ulazak sirijskih i drugih bliskoistočnih izbjeglica na svoj teritorij.
Srpske su vlasti i same, pošto je Mađarska postavila žičanu ogradu i fizički zatvorila granicu prema Srbiji, pustile izbjeglice da idu već uhodanim putevima prema Budimpešti, što je rezultiralo njihovim gomilanjem na granici, porastom tenzija, a zatim i sukobom s mađarskom policijom (nakon što su izbjeglice pokušale na silu ući u tu zemlju). Usto, Mađarska je obustavila i sav promet preko svoje granice sa Srbijom; uvidjevši da se s rogatim ne može bosti, da Mađarska unatoč pritiscima EU-a neće odustati od svoje ‘šengenske izbjegličke politike’, Beograd je izbjeglički val preusmjerio prema Hrvatskoj. I Srbija, naime, ne želi biti hot spot, europsko skladište izbjeglica, a jasno je i da se kao zemlja kandidatkinja ne može hrvati s Mađarskom kao članicom EU-a i šengenske zone, pogotovo ne u uvjetima u kojima Brisel prema Budimpešti primjenjuje samo pedagoške mjere, jer drugih i nema sve dok Orban primjenjuje šengenska i dablinska pravila. Srbiji je preusmjeravanje izbjeglica prema Hrvatskoj bio logičan izbor, ne samo zbog geografije nego i stoga što je Milanovićeva vlada odlučila da neće slijediti mađarski primjer i da će sve izbjeglice koje dođu na hrvatsku granicu primiti i omogućiti im nastavak putovanja prema zapadnoeuropskim državama kao njihovom krajnjem odredištu.
No umjesto dogovora po srpsko-makedonskom modelu, kojim je definirano na kojem dijelu granice izbjeglice prelaze iz jedne u drugu zemlju, u odnosima između Zagreba i Beograda pukla je tikva. Na Milanovićevu poruku ‘šaraj malo’ Aleksandar Vučić je odgovorio ‘šaranjem’ i slanjem izbjeglica čas na jednu, čas na drugu graničnu točku. Hrvatski premijer na to je reagirao orbanovski: blokadom kamionskog prometa na granici sa Srbijom. Jer, naravno, nije se mogao ugristi za jezik i fizički sprečavati ulazak izbjeglica u Hrvatsku. Spirala se pokrenula i hrvatsko-srpski odnosi za tren su ušli u ‘ustaško-četničku fazu’, odnosno u razdoblje bratske ljubavi s početka devedesetih, kad su je ovim prostorima širili Franjo Tuđman i Slobodan Milošević.
Hrvatsko-srpskim zrakom poletjeli su orlovi i muhe, a Orbanova vlada postigla je to da izbjeglički val više ne zatrpava Budimpeštu i ne ide uzduž i poprijeko Mađarske, nego je skrenut na zapadni dio te zemlje, preko kojega se najefikasnije i najbrže prebacuje u Austriju i dalje, na zapad i sjever Europe. Mađarska se bitno rasteretila preko leđa Hrvatske, a Milanović je presudio da je glavni krivac tome Srbija. Kako je pritom već mjesecima na Tuđmanovom ‘domoljubnom’ putu, na kojemu se sve uspješnije obračunava s HDZ-ovim monopoliziranjem istog, Milanoviću je sukob sa Srbijom oko izbjeglica došao kao jaka predizborna karta u obračunu s Karamarkom i njegovim partnerima.
Upravo održana SDP-ova motivacijska konvencija definitivno je potvrdila da je Milanović odlučio svoju stranku naoružati ‘domoljubnim’ oružjem i povesti u završni izborni okršaj s Karamarkovim HDZ-om: Tuđmanovim oružjem odlučio je potući Tuđmanove nasljednike i sljedbenike. Izborne ankete sugeriraju da je na dobrom putu. I to ne čudi, jer ovdašnji birači u velikom broju još vole čuti izborne pokliče kojima se poručuje da s pohlepnim bjelosvjetskim bankarima SDP neće pregovarati u Klagenfurtu i Milanu nego u Zagrebu, a o izbjegličkoj krizi neće razgovarati s primitivnim i podlim balkanskim susjedima nego s civiliziranim zapadnoeuropskim političarima, kojima i SDP-ovi lideri pripadaju. Tuđmanovski, nema što…
Problem je, međutim, što hod Tuđmanovim putem završava u Orbanovoj politici, pa i Vučićevoj, koja je sada u mekšoj fazi, u kakvoj je donedavno bio i Sanaderov HDZ, da bi ga Karamarko orbanovski domoljubno ukrutio. Obračun na Bajakovu nije jedini dokaz koji sugerira da je u Milanovićevoj izbornoj kampanji sve više orbanovskih primjesa. Njegov najdraži ministar Ranko Ostojić više ne krije da neće dopustiti otvaranje ‘južnog izbjegličkog fronta’: na Prevlaci ne priprema izbjeglički prihvatni centar nego smještajne kapacitete za policajce koji će sprečavati ulazak izbjeglica na jugu zemlje. Zasad ne spominje žičane ograde i slične prepreke, ali se iz neformalnih Vladinih krugova u medije pripušta najava o zatvaranju zelene granice prema Srbiji ako Mađarska odluči zatvoriti granicu prema Hrvatskoj, kao što ju je zatvorila prema Srbiji. Izbjeglicama se, očito, loše piše, ne samo zbog lošeg i hladnog vremena koje donose jesen i zima nego i stoga što se orbanovska protuizbjeglička politika počela spuštati prema jugu, na hrvatske i druge balkanske granice.
Izborni rat koji SDP i HDZ vode oko Tuđmanova ‘domoljubnog’ naslijeđa ne samo da je otvorio vrata orbanizaciji hrvatske politike prema izbjeglicama nego je i tuđmanizirao hrvatsko-srpske odnose. Nakon što je Karamarko u HDZ-ovu politiku vratio podstanarski status Srba u Hrvatskoj, koji je i Tuđman potiho u praksi primjenjivao dok im je javno jamčio sva manjinska prava (istovremeno ih dijeleći na ‘urbane’ i ‘divlje’), Milanović je odlučio slijediti to drugo, umilnije lice Tuđmanova pristupa srpskom pitanju. I on zagovara i brani primjenu svih manjinskih prava Srba, ali ih je u žaru izborne kampanje i sam počeo dijeliti na ‘zle Srbijance’ i ovdašnje njihove sljedbenike te na dobre Srbe iz Hrvatske kojima su on i njegova stranka jedini i najbolji prijatelji i zaštitnici, pa zbog toga od deset srpskih birača njih osmoro glasa za kandidate njegove stranke. SDP-ovi Srbi su, po njemu, ponajbolji hrvatski domoljubi, a ovi drugi su uglavnom zločesti balkanski Srbi, s kojima ne želi imati posla jer im je jedino na umu kako naštetiti hrvatskoj državi.
Rat Tuđmanove ‘domoljubne’ politike s Miloševićevom ‘patriotskom’ politikom prebio se preko leđa Srba u Hrvatskoj, kako onih koji su u njemu s oružjem sudjelovali, tako i onih koji su mu se protivili i pokušavali mu uteći. Već sada je jasno da će i u izbornom ratovanju HDZ-a i SDP-a za Tuđmanovo ‘domoljubno’ naslijeđe opet dobiti batine, pogotovo ako se taj unutarhrvatski sukob nastavi širiti i na obračun sa srpskim ‘patriotizmom’, kako mu ovih dana tepaju Zoran Milanović i drugi domaći ‘domoljubi.
portalnovosti
