Nije daleko dan kada će, je li, neka strana megakorporacija kupiti cijelu Slavoniju s Baranjom – budući da će sela potpuno izumrijeti, jer su sada već opustjela, u nekima više uopće nema žitelja – preorati ih u jednu njivu i uzgajati na njoj hranu za prodavati po svijetu. Pet slavonskih županija je na vrhu liste iseljavanja u inozemstvo, najviše mladih obitelji, a vladajuća politika to potiče potpuno neprijateljskom poljoprivrednom politikom. A zemlja koja ima resurse za prehraniti sve svoje žitelje, ali ih ne želi ili ne znâ koristiti – nema budućnost. Hrana je glavni strateški uvjet opstanka, a sve drugo je luk i voda. Više voda no luk
Marijan Vogrinec
Umjesto da laprda u leru o „sjajnom napretku hrvatske proizvodnje hrane i uspješnoj poljoprivrednoj politici vlade premijera Andreja Plenkovića te pomoći Europske unije“, a država joj je u stanju vlastitom proizvodnjom zadovoljiti tek 31 posto potreba za hranom, ostalo se uvozi, resornu bi ministricu poljoprivrede Mariju Vučković vrijedilo dovesti na bilo koje selo u Bijednoj Našoj i prošetati kroz staje, svinjce, kokošinjce, hambare, njivama, voćnjacima, vinogradima, plastenicima…, gdje će joj svaki vlasnik OPG-a (obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo) iz prve ruke, iz osobnog iskustva, na konkretnim/svakodnevnim/životnim primjerima reći zašto, je li, RH uvozi travu iz Austrije, piljevinu iz Mađarske, žitarice iz Italije, kruh iz SAD-a, mlijeko iz BiH, povrće iz Srbije, jabuke iz Poljske, jagode iz Španjolske, krumpir iz Egipta, junetinu iz Južne Amerike, svinjetinu iz Njemačke, odojke iz Nizozemske, pastrve iz BiH, piletinu i jaja iz Poljske i BiH, patke i guske iz Mađarske via Njemačka, šećer iz Slovenije, Češke i Italije, slamu iz Slovačke, ulje i suhe šljive iz Srbije…
Nije normalno da agrarnim resursima bogata zemlja – gdje ne uspijevaju samo banane, kava i pamuk – i koja je kadra samodostatno hraniti čak 25 milijuna ljudi nije sposobna zadovoljiti 69 posto prehrambenih potreba još neiseljenih manje od 3,9 milijuna ljudi, pa godišnje uvozno iskešira više od tri milijarde kuna. To više no bijedno i sramotno stanje zamalo već tri desetljeća od završetka Domovinskog rata – za koje su krivi svi premijeri i poljoprivredni/financijski ministri te svi sazivi tzv. Visokog doma s HDZ-ovom, odnosno SDP-ovom tzv. stabilnom većinom, bez iznimke – nije ni približno slično stanju samodostatne proizvodnje hrane u SR Hrvatskoj za vrijeme bivše SFR Jugoslavije kada se obrađivali i dvostruko više, čak, je li, 1,7 milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta te uistinu uvozilo samo banane, kavu i pamuk. I bilo je na tone izvrsnoga domaćeg jogurta (s kojima se današnji kvalitetom ne mogu mjeriti) za koji, á propos, bivša gaf-predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović nije bila čula u svom selu Lubarskoj nedaleko od Martinova Sela niti u Jelenju i Dražicama u kojim je selima u krševitu zaleđu Rijeke pohađala osmoljetku.
Bez prava žalbe
Bijedna je Naša u samo prošlih desetak godina potrošila više od 40 milijardâ kuna tzv. poticaja radi unapređivanja agrara, stočarstva, voćarstva, ribarstva, etc., a rezultat nula bodova – država je prdnula u vjetar. Naravno da će ministrica Vučković reći kako nije, osobito za njezina mandata u Plenkovićevoj vladi redaju se „uspjeh za uspjehom“ i „strategija za strategijom“, samo što se to baš ne vidi iz aviona? Da su milijunski poticaji u poljoprivredi polučili rezultat kakav nisu, Hrvatska bi vlastitom hranom bila obrnuto proporcionalno (uvoz-izvoz) samodostatna no što jest. Da je pak poreznim obveznicima ostalo u džepu barem dvije trećine od tih četrdesetak „poticajnih“ milijardâ spiskanih neodgovornom poljoprivrednom politikom, bilanca uvoza hrane jamačno bi bila jednako ili približno ista budući da je Bijedna Naša neodgovorno darovala svoju tzv. samostalnost, neovisnost i suverenost Bruxellesu te otvorio tržište ekonomskim interesima nekolicine EU zemalja tzv. prve brzine, čijoj pak konkurenciji domaća proizvodnja hrane nije dorasla niti joj mogu odoljeti bar prosječni novčanici većine domaćih potrošača.
Na zadnjem se zasjedanju Hrvatskog sabora u 2022. godini stoga, ne bez razloga, raspravljalo o izmjenama Zakona o poljoprivredi radi, kako je naglašeno, „pravodobne primjene odobrenoga nacionalnog strateškog plana Zajedničke poljoprivredne politike vrijednog 3,75 milijardâ eura, čija primjena počinje 1. siječnja 2023. Ujedno se pravno uređenje ekološke proizvodnje i njezina označivanja usklađuje s posljednjim izmjenama pravne stečevine EU-a, uvodi novi upisnik posjednika žitarica, uljarica i njihovih proizvoda“. Nema veze je li to relikt neke bliže ili dalje prošlosti, ali jest činjenica da se pukim zakonskim izmjenama, pravilnicima i svako malo birokratskim dociranjima u debatnim klubovima ovih ili onih političara, stručnjaka, udruga, etc. samo još više komplicira i otežava učinkovitiji i jeftiniji sustav proizvodnje „od njive i staje do stola“. Obujte čizme ljudi, s pozicije odlučivanja i dođite seljaku u dvorište, pa kad čujete i vidite što mu točno zagorčava život i ugrožava proizvodnju – rješavajte konkretan problem. Političku larpurlartologiju mačku o rep. Iz debatnih klubova nema kruha, mlijeka, mesa, ribe, ulja, jaja…
„Poljoprivrednici za razliku od drugih građana nemaju pravo žalbe“, tvrdi Ružica Vukovac iz zastupničkog kluba Za pravednu Hrvatsku. „Načelnici općina koji raspolažu državnim zemljištem koje je jamac za opstanak manipuliraju njime u političke svrhe, jer znaju da se prijavitelji za najam ne mogu žaliti.“ Davor Bernardić iz kluba Socijaldemokrata kaže da se Zakon o poljoprivrednom zemljištu mijenjao 15 puta, jer „zemlju dobivaju oni koji njome mešetare, a ne oni što žive od nje. Vlada pak pogoduje stranim trgovačkim lancima koji uvoze hranu dok domaća proizvodnja propada. Izmjenama Zakona o poljoprivredi neće se riješiti ključne probleme s kojima se susreću hrvatski poljoprivrednici. Zašto je tako? Zašto je vlada dopustila stranim trgovačkim lancima (svi su u stranom vlasništvu nakon što je uništila Agrokor Ivice Todorića, jedini nacionalni koncern, te ga izručila ruskom vlasništvu, op. a.) da rade što hoće? RH je pod paskom stranih trgovačkih lobija koji ovdje ostvaruju ekstraprofite na štetu naše države i njezinih žitelja“.
Čak i HDZ-ov saborski zastupnik Ivan Kirin upozorava na tvrdu činjenicu kako je uvoz hrane u Bijednoj Našoj u porastu te da su se „problemi što prate domaću poljoprivredu s godinama produbili, osobito nakon ulaska RH u EU. Budući da je porastao uvoz hrane, treba mijenjati strategiju prema poljoprivredi, jer je prehrambena samodostatnost jamac neovisnosti“. Treba ovo, treba ono, frazetina iza koje ništa ne stoji, a na toj polit-birokratskoj pustopoljini ne raste čak ni pirika, kamoli hrana, pa će u tom stilu svoga stranačkog kolege zavapiti i državni tajnik u resornu ministarstvu Tugomir Majdak (bogomdano ime za stanje u poljoprivredi?) ne bi li državna jalovost urodila nekom apstraktnom pameću: „Prošlu je godinu obilježio indeks povećanja vanjskotrgovinske bilance u odnosu na poljoprivredne i prehrambene proizvode. Naša je strateška odrednica povećanje opsega proizvodnje u strateškim sektorima, prije svega u stočarstvu. Bez državnih potpora, poljoprivrednici bi definitivno bili manje konkurentni za tržišnu utakmicu. Predloženim zakonskim izmjenama će se omogućiti poljoprivrednicima da već od 1. siječnja 2023. koriste nove europske intervencije, a sljedećih pet godina bit će na raspolaganju 3,8 milijardâ eura“. E sad, mrkva visi pred nosom, a hoće li ju tko dohvatiti, kako i kada – pitanje je za novih milijun eura!?
Naravno da stranim trgovačkim lancima koji bez konkurencije dominiraju u Bijednoj Našoj i „reguliraju“ stanje u proizvodnji domaće hrane nije baš u interesu poticati konkurentnost hrvatskih poljoprivrednika. Tim više, jer ih vlada RH ne štiti kako se premijer Plenković ne bi zamjerio gazdama bruxelleskog staklenjaka u kojemu puca na vrlo visoko polit-birokratsko mjesto, a ovima je pak megakorporativni interes EU zemalja tzv. prve brzine, njihovih banaka, industrije, farmâ i napredak ruralnih zajednica neusporedivo važniji od nacionalnih potreba opstanka sredine koja se ne da ne može, nego ne želi oduprijeti neokolonijalnom tretmanu bivših, je li, istih u prošlosti kolonijalnih gospodara. Pa kad saborski zastupnici na sav glas zagovaraju tzv. poticanje kupnje domaće hrane lokalnih OPG-ova, lokalnih proizvođača, zapravo pišaju uz vjetar, Ne uzimaju u obzir tu notornu činjenicu da je domaća hrana 20 i više posto skuplja od uvozne u trgovačkim lancima, a hrvatski su potrošači tako loše kupovne moći da su prisiljeni kupovati jeftinije, pa… Politika i tzv. domoljublje nemaju veze sa životnom zbíljom u kojoj logika pukog preživljavanja ima prednost.
Slavonija i Baranja jedna njiva
„Poreznim olakšicama bi trebalo poticati ugostitelje da kupuju proizvode lokalnih poljoprivrednika“, predlaže Ružica Vukovac, „međutim, oni kažu da mali proizvođači nemaju kontinuitet u proizvodima, a zapravo im se ne dâ zvati ih pojedinačno, jer im je komotnije naručiti robu na jednomu mjestu, pa i jeftinije.“ Paradoks je svoje vrsti – što se kaže, toga nema ni u Zanzibaru, čega ima u Hrvatskoj – da turistima u Nacionalnom parku Plitvička jezera skupo naplaćaju rumunjsku janjetinu pod nazivom ličke, jer uprava te iznimno atraktivne i posjećene destinacije kupuje manje od 10 posto domaćih janjaca što se pripremaju u tamošnjim restoranima. U drugom polugodištu pak svih osnovnih škola u RH, od polovice siječnja 2023. godine svi će učenici imati besplatne obroke, a većina namirnica neće biti domaće proizvodnje, nego kupljena u trgovačkim centrima. To se godinama događa u gotovo svim ugostiteljskim objektima u turističkoj sezoni na Jadranu i u unutrašnjosti zemlje, etc. U Skandinaviji, recimo, trgovački lanci, ugostiteljstvo, turistički kapaciteti, injsl. obavezni su prodavati/kupovati najprije domaće prehrambene proizvode, a tek kada se potroše, dopušteno je uvesti potrebne količine nedostajućih, pa… RH je do poljoprivrednog samoubojstva razvio obratnu praksu. Razvija tuđe proizvodnje, a svoje pušta propasti.
Nije daleko dan kada će, je li, neka strana megakorporacija kupiti cijelu Slavoniju s Baranjom – budući da će sela potpuno izumrijeti, jer su sada već opustjela, u nekima više uopće nema žitelja – preorati ih u jednu njivu i uzgajati na njoj hranu za prodavati po svijetu. Pet slavonskih županija je na vrhu liste iseljavanja u inozemstvo, najviše mladih obitelji, a vladajuća politika to potiče potpuno neprijateljskom poljoprivrednom politikom. A zemlja koja ima resurse za prehraniti sve svoje žitelje, ali ih ne želi ili ne znâ koristiti – nema budućnost. Hrana je glavni strateški uvjet opstanka, a sve drugo je luk i voda. Više voda no luk.
Neki dan je premijer Andrej Plenković posjetio Međimursku županiju te je izravno od župana Matije Posavca mogao čuti da iz godine u godinu raste zanimanje za poljoprivredne potpore budući da na 730 km² djeluje više od 6000 OPG-ova. „Oko 70 posto krumpira proizvodi se u Međimurju, 60 posto jabuka, veliki postotak drugog voća i povrća, pa zadovoljavamo te potrebe hrvatskog tržišta, međutim, poljoprivrednici su nezadovoljni time da nemaju tržište na području RH, što je žalosno“, tvrdi Matija Posavec. „Bitno je zaštititi domaće poljoprivrednike i domaću proizvodnju, više ulagati u gradnju logističko-distributivnih centara i brendiranje hrvatskih proizvoda. Ako imamo kontinent i imamo turizam koji ostvaruje desetke milijuna noćenja, onda nije fer da se u Međimurju baca krumpir koji proizvodimo, a gosti nam na Jadranu jedu krumpir iz Egipta ili neke druge zemlje.“ I, naravno, stara razvojna teza još iz Tuđmanovog doba o „spajanju zelene i plave njive“ ostala je puka fraza, zgodna doskočica. Turisti na Jadranu ne jedu samo krumpir iz Egipta, jedu i meso iz Njemačke, Nizozemske i Argentine, piletinu iz Poljske, ribu iz Maroka, itsl. Sramota do neba, ali…
Photo: Damir Spehar/PIXSELL
„Moramo transformirati poljoprivredu u Hrvatskoj“, tvrdi međimurski župan. „Imamo sve više mlađih poljoprivrednika koji donose nova znanja, novi pogled na svijet, novi pogled na proizvodnju. Poticaje što ih država daje, a to su izravna plaćanja ili drugi načini, treba pametnije usmjeriti. Poljoprivrednicima nije problem plaćati radnike, ako dobiju cijenu svojih proizvoda da mogu izaći na kraj s ulaznim troškovima. Vrijednost i produktivnost ljudi na sjeveru Hrvatske još je takva da ne oskudijevamo u radnoj snazi, ali se stalno nosimo s tim izazovima. Za učinkovitiji rad potrebni su viši stupanj organiziranosti tržišta te jače veze prehrambene industrije i trgovačkih lanaca.“
Nedruželjubiv mentalitet
Tzv. stanje zdravlja hrvatske poljoprivrede i domaće proizvodnje hrane, naravno, ne ovisi samo o tomu koliko su sposobni ljudi u resornomu ministarstvu, nego – u ključnom, i najbitnije – o Bruxellesu i njegovim tzv. poljoprivrednim strategijama, omotnicama, politikama, niveliranjima sve različitijih interesa najsnažnijih „poljoprivrednih“ članica EU-a, itsl. Pa tu Bijedna Naša nerijetko izvlači kraći kraj. „Europska unija se nije uspjela dogovoriti o financijskoj omotnici za sljedeće razdoblje“, ustvrdila je neki dan Zvjezdana Blažić, vlasnica i direktorica Geja savjetovanja, konzultantica za prehrambeni i poljoprivredni sektor, koja smatra da je i izostanak želje za udruživanjem u poljoprivredi razlog velikog uvoza tih proizvoda. „Ove se godine događa da su pojedine europske zemlje donijele odluke o ograničenju izvoza svojih poljoprivrednih proizvoda (zbog rata u Ukrajini, op. a.), pa će se sigurno promijeniti neki uvjeti zajedničke poljoprivredne politike u sljedećem razdoblju. Upravo je to prilika za Hrvatsku da zaštiti i ojača domaću poljoprivrednu proizvodnju, jer zemlja koja ne koristi svoj potencijal ne može biti bogata. Mi to najbolje znamo.“
Blažević je pak kazala u razgovoru za Poslovni FM da je produktivnost domaće poljoprivrede slaba: „Naši proizvođači su relativno mali, nemaju dovoljno znanja u odnosu na tehnologije, a za to su potrebna velika sredstva. Poljoprivreda je danas digitalizirana, tehnološki napredna, pa kad se naši nađu na tržištu s takvim proizvođačima koji su ulagali u znanje i tehnologiju, nije čudno zašto zaostajemo. Unija je poticala udruživanje, a mi tu gotovo nemamo rezultate. Postoji dvadesetak proizvođačkih organizacija, no malo je onih koje imaju veći potencijal rasta. Drugi se temelje na lokalnim tržištima. Veći dio ponude ide na kratke lance, što nije loše, ali još se voli prodavati na tržnicama, manifestacijama, ali za kontinuirani plasman i proizvodnju za trgovačke lance ili turističke komplekse malen je broj proizvođača koji mogu udovoljiti toj potražnji. Zato i imamo toliko uvoza. Teško je reći zašto se naši ljudi ne udružuju. Jamačno je riječ i o mentalitetu, iako je bilo studijskih putovanja, svi se dive kako je vani dobro posloženo, a ustvari je u Italiji ili Austriji sve u organizacijama, zadrugama kooperativama… Po nekoliko tisuća proizvođača je udruženih. Naši to vide, ali ne doživljavaju da bi to bilo dobro i za njih. Zato prodaju u kraćim lancima, gdje imaju svoje stalne otkupljivače, što je u redu, a tek nešto malo ide turističkim ili manjim trgovačkim lancima. Za nešto više i dohodovnije – potrebno je udruživanje.“
