U jednom od slabijih pulskih festivala u posljednjih petnaestak godina Veliku zlatnu arenu i Oktavijana za najbolji film dobio je ‘Mali’ Antonija Nuića, a najupečatljiviji dojam ostavili su nenagrađeni ‘Dom’ Darija Pleića i omnibus ‘Duboki rezovi’, čije se tri priče bave nasiljem koje razara intimu, obitelj i povjerenje
Nakon završetka 65. Pulskog filmskog festivala (od 14. do 22. srpnja), potvrđuje se dojam s polovice njegova trajanja da je riječ o jednom od slabijih festivalskih izdanja unazad zadnjih petnaestak godina. Od deset filmova u glavnom nacionalnom natjecateljskom programu, sedam su bile premijere, a među njima najsolidniji su dojam ostavili ‘Dom’ Darija Plejića (ostao bez ijedne nagrade), o kojem je bilo riječi u prošlom broju Novosti, te ‘Duboki rezovi’ (Zlatna arena za kameru), omnibus Dubravke Turić, Filipa Mojzeša i Filipa Peruzovića. ‘Mali’ Antonija Nuića, koji je žiri proglasio najboljim ovogodišnjim ostvarenjem, relativno je zanimljiv uradak, ‘Lada Kamenski’ Sare Hribar i Marka Šantića, spomenuta u prošlotjednom festivalskom izvještaju, također kvalitativno ide u gornju polovicu nezavidne konkurencije, čiji donji dio predvodi ‘Za ona dobra stara vremena’ Eduarda Galića, a pridružuje mu se kvalitetom srodna ‘Aleksi’ Barbare Vekarić (obrađena u prošlom broju), dok se na samom dnu nalazi novi rad najproduktivnijeg hrvatskog nezavisnog autora Anđela Jurkasa, ‘Do kraja smrti’.
‘Mali’ se kvalitativno nastavlja na većinu autorovih prethodnih filmova, što će reći da se radi o solidnom djelu problematičnih, nerijetko antipatičnih likova, no prvi put kod Nuića drama se miješa s krimićem, odnosno javljaju se izrazitije žanrovski sastojci nekomedijske provenijencije (iako su prisutni i crnohumorni elementi). Glavni likovi izašli su iz zadnje epizode omnibusa ‘Sex, piće i krvoproliće’ kojim je Nuić formalno debitirao u dugom metru, ali uz Franju Dijaka, Rakana Rushaidata, Bojana Navojca i Hrvoja Kečkeša, tu je sad filmski i stvarni Dijakov sin Vito, najsvjetlija točka glumačke postave i svijeta filma. Fabularno polazište prilično je zanimljivo: otac diler (Dijak stariji) po izlasku iz zatvora preuzeo je brigu o sinu mlađem tinejdžeru (Dijak mlađi) i u kratkom vremenu taj je naslovni lik postao vrijedan učenik, no s obzirom da mu je majka na samrti, skrb o dječaku pripast će njezinim roditeljima, pa otac smišlja plan kako to spriječiti. I pored razmjerno intrigante situacije ‘savezničkog’ odnosa oca i sina, prva trećina filma prilično je iritantna, prije svega zbog polukarikaturalnog nastupa Franje Dijaka i njegovih kompanjona koji su prikazani po stereotipu dečki iz kvarta koji vole nogomet i popiti te se ne odlikuju naročitim kvocijentom inteligencije, no kad stignu u vikendicu gdje će otac uz pomoć svog odvjetnika (Kristijan Ugrina) i korumpiranog policajca (Živko Anočić) pokrenuti pakleni plan obračuna sa ženinim roditeljima, stvari postaju kud i kamo intrigantnije i sugestivnije. Karikaturalnost likova dobiva smisao kao sastavni dio apsurdističkog svijeta djela, a spremnost sina da slijedi oca, naposljetku i drastičnim potezom kojim sam zalazi na tlo zločina, i da ga zaštiti, istovremeno je (duboko) uznemirujuća i (do neke mjere) dirljiva. Nastao pod jasnim utjecajem poetike američkog nezavisnog žanrovskog filma apsurdističke inklinacije, a donekle i gangsterskih saga Martina Scorsesea, ‘Mali’ je dotaknuo pozitivnu žicu i žirija i kritičara, te se okitio Velikom zlatnom arenom i Oktavijanom za najbolji film.
‘Duboki rezovi’ povezali su u jednu cjelinu tri priče pod egidom nasilja koje destruira intimu, obitelj, povjerenje. Film otvara segment ‘Trešnje’ Dubravke Turić (‘Belladonna’), ostvarenje koje je prošle godine igralo u Cannesu, a temeljeno je na priči Olje Savičević Ivančević odnosno scenariju Jelene Paljan. Razotkrivanje (homoseksualnog) uzroka obiteljske napetosti iz perspektive dječaka, mlađeg brata ‘inkriminiranog’ mladića, ne može se pohvaliti originalnošću, ali Turić dobro poznati model realizira na uspio, nerijetko dojmljiv način, od odličnog izbora malog Roka Glavine za glavnu ulogu, preko finog montažnog parceliranja narativa do oslanjanja na slutnju radije nego na ekspliciranje. Oslonac u slutnji potražio je i Filip Peruzović, jedini od troje autora s dugometražnim iskustvom, u trećoj priči ‘Predmeti koji tonu’ (prema scenariju Ivana Turkovića Krnjaka) o obiteljskom okupljanju i (potencijalnom) nasilju, no pritom je previše toga ostavio otvorenim i nejasnim, a da to nije kompenzirao izuzetnijom atmosferom. U hrvatskom kontekstu svakako najsvježiji pristup ponudio je Filip Mojzeš (prema scenariju Ksenije Kušec) u drugoj priči ‘Smrt bijela kost’, gdje dvije djevojčice i jedan dječak predpubertetskog odnosno ranopubertetskog uzrasta ulaze u morbidnu, sadomazohistički intoniranu interakciju. Nastao pod izravnim utjecajem ‘austrijske škole’, ovaj segment nudi veliku dozu načelne intrigantnosti, ali šteta je što provokativno polazište nije dobilo temeljitiju razradu i složeniji svršetak od suviše jednostavnog otvorenog kraja koji se doima kao najlakše rješenje. No bez obzira na kvalitativno osciliranje između pojedinih priča i unutar njih, ‘Duboki rezovi’ jedan su od rijetkih ugodnijih trenutaka ovogodišnje Pule.
Bez ikakve sumnje najneugodniji dio festivala bio je ‘Do kraja smrti’, treći u nizu filmova Anđela Jurkasa. Rađen je po istom principu kao i prethodna dva ostvarenja – sastoji se od niza vinjeta o ljubavnim odnosima, no dok su ‘Zbog tebe’ i ‘Fuck Off I Love You’ ponudili pokoju uspjelu melankoličnu i komedijsku epizodu, ‘Do kraja smrti’ od početka do kraja niže skice i pričice čija je glavna odlika spoj rijetko viđene stereotipnosti i patetične pretencioznosti, prvenstveno u gotovo redovno groznim dijalozima. Uz to film ‘krasi’ banalna fotografija koja se nimalo ne trudi sakriti elektroničku inferiornost svoje digitalnosti, a otprilike jedna trećina dijaloga je nerazumljiva uslijed loše obrade zvuka.
Ni redateljski povratak Eduarda Galića u 82. godini nije se pokazao naročito sretnim. Televizijski veteran (‘Nepokoreni grad’, ‘Putovanje u Vučjak’) s antologijskim kino debijem ‘Crne ptice’ iz davne 1967. svoj je četvrti dugometražni film ‘Za ona dobra stara vremena’ snimio prema scenariju sina Dominika, a riječ je o skupini mladića koju predvode nihilistični i površni zavodnik te njegov nešto ozbiljniji prijatelj (solidni debitanti Karlo Mrkša i Marko Petrić). Stereotipna verbalizacija loših socijalnih uvjeta koje se kamerom baš i ne prikazuje, uglavnom rutinski pogled na mlade kao više-manje tipične ‘dečke iz kvarta’ te svođenje ženskih likova na funkcionalni dodatak onih muških idu u red glavnih mana filma koji ipak posjeduje stanovitu energiju i poneku zanimljivu crtu, pa ga ne treba proglasiti potpunim promašajem.
Nakon završetka 65. Pulskog filmskog festivala (od 14. do 22. srpnja), potvrđuje se dojam s polovice njegova trajanja da je riječ o jednom od slabijih festivalskih izdanja unazad zadnjih petnaestak godina. Od deset filmova u glavnom nacionalnom natjecateljskom programu, sedam su bile premijere, a među njima najsolidniji su dojam ostavili ‘Dom’ Darija Plejića (ostao bez ijedne nagrade), o kojem je bilo riječi u prošlom broju Novosti, te ‘Duboki rezovi’ (Zlatna arena za kameru), omnibus Dubravke Turić, Filipa Mojzeša i Filipa Peruzovića. ‘Mali’ Antonija Nuića, koji je žiri proglasio najboljim ovogodišnjim ostvarenjem, relativno je zanimljiv uradak, ‘Lada Kamenski’ Sare Hribar i Marka Šantića, spomenuta u prošlotjednom festivalskom izvještaju, također kvalitativno ide u gornju polovicu nezavidne konkurencije, čiji donji dio predvodi ‘Za ona dobra stara vremena’ Eduarda Galića, a pridružuje mu se kvalitetom srodna ‘Aleksi’ Barbare Vekarić (obrađena u prošlom broju), dok se na samom dnu nalazi novi rad najproduktivnijeg hrvatskog nezavisnog autora Anđela Jurkasa, ‘Do kraja smrti’.
‘Mali’ se kvalitativno nastavlja na većinu autorovih prethodnih filmova, što će reći da se radi o solidnom djelu problematičnih, nerijetko antipatičnih likova, no prvi put kod Nuića drama se miješa s krimićem
‘Mali’ se kvalitativno nastavlja na većinu autorovih prethodnih filmova, što će reći da se radi o solidnom djelu problematičnih, nerijetko antipatičnih likova, no prvi put kod Nuića drama se miješa s krimićem, odnosno javljaju se izrazitije žanrovski sastojci nekomedijske provenijencije (iako su prisutni i crnohumorni elementi). Glavni likovi izašli su iz zadnje epizode omnibusa ‘Sex, piće i krvoproliće’ kojim je Nuić formalno debitirao u dugom metru, ali uz Franju Dijaka, Rakana Rushaidata, Bojana Navojca i Hrvoja Kečkeša, tu je sad filmski i stvarni Dijakov sin Vito, najsvjetlija točka glumačke postave i svijeta filma. Fabularno polazište prilično je zanimljivo: otac diler (Dijak stariji) po izlasku iz zatvora preuzeo je brigu o sinu mlađem tinejdžeru (Dijak mlađi) i u kratkom vremenu taj je naslovni lik postao vrijedan učenik, no s obzirom da mu je majka na samrti, skrb o dječaku pripast će njezinim roditeljima, pa otac smišlja plan kako to spriječiti. I pored razmjerno intrigante situacije ‘savezničkog’ odnosa oca i sina, prva trećina filma prilično je iritantna, prije svega zbog polukarikaturalnog nastupa Franje Dijaka i njegovih kompanjona koji su prikazani po stereotipu dečki iz kvarta koji vole nogomet i popiti te se ne odlikuju naročitim kvocijentom inteligencije, no kad stignu u vikendicu gdje će otac uz pomoć svog odvjetnika (Kristijan Ugrina) i korumpiranog policajca (Živko Anočić) pokrenuti pakleni plan obračuna sa ženinim roditeljima, stvari postaju kud i kamo intrigantnije i sugestivnije. Karikaturalnost likova dobiva smisao kao sastavni dio apsurdističkog svijeta djela, a spremnost sina da slijedi oca, naposljetku i drastičnim potezom kojim sam zalazi na tlo zločina, i da ga zaštiti, istovremeno je (duboko) uznemirujuća i (do neke mjere) dirljiva. Nastao pod jasnim utjecajem poetike američkog nezavisnog žanrovskog filma apsurdističke inklinacije, a donekle i gangsterskih saga Martina Scorsesea, ‘Mali’ je dotaknuo pozitivnu žicu i žirija i kritičara, te se okitio Velikom zlatnom arenom i Oktavijanom za najbolji film.
‘Duboki rezovi’ povezali su u jednu cjelinu tri priče pod egidom nasilja koje destruira intimu, obitelj, povjerenje. Film otvara segment ‘Trešnje’ Dubravke Turić (‘Belladonna’), ostvarenje koje je prošle godine igralo u Cannesu, a temeljeno je na priči Olje Savičević Ivančević odnosno scenariju Jelene Paljan. Razotkrivanje (homoseksualnog) uzroka obiteljske napetosti iz perspektive dječaka, mlađeg brata ‘inkriminiranog’ mladića, ne može se pohvaliti originalnošću, ali Turić dobro poznati model realizira na uspio, nerijetko dojmljiv način, od odličnog izbora malog Roka Glavine za glavnu ulogu, preko finog montažnog parceliranja narativa do oslanjanja na slutnju radije nego na ekspliciranje. Oslonac u slutnji potražio je i Filip Peruzović, jedini od troje autora s dugometražnim iskustvom, u trećoj priči ‘Predmeti koji tonu’ (prema scenariju Ivana Turkovića Krnjaka) o obiteljskom okupljanju i (potencijalnom) nasilju, no pritom je previše toga ostavio otvorenim i nejasnim, a da to nije kompenzirao izuzetnijom atmosferom. U hrvatskom kontekstu svakako najsvježiji pristup ponudio je Filip Mojzeš (prema scenariju Ksenije Kušec) u drugoj priči ‘Smrt bijela kost’, gdje dvije djevojčice i jedan dječak predpubertetskog odnosno ranopubertetskog uzrasta ulaze u morbidnu, sadomazohistički intoniranu interakciju. Nastao pod izravnim utjecajem ‘austrijske škole’, ovaj segment nudi veliku dozu načelne intrigantnosti, ali šteta je što provokativno polazište nije dobilo temeljitiju razradu i složeniji svršetak od suviše jednostavnog otvorenog kraja koji se doima kao najlakše rješenje. No bez obzira na kvalitativno osciliranje između pojedinih priča i unutar njih, ‘Duboki rezovi’ jedan su od rijetkih ugodnijih trenutaka ovogodišnje Pule.
Bez ikakve sumnje najneugodniji dio festivala bio je ‘Do kraja smrti’, treći u nizu filmova Anđela Jurkasa. Rađen je po istom principu kao i prethodna dva ostvarenja – sastoji se od niza vinjeta o ljubavnim odnosima, no dok su ‘Zbog tebe’ i ‘Fuck Off I Love You’ ponudili pokoju uspjelu melankoličnu i komedijsku epizodu, ‘Do kraja smrti’ od početka do kraja niže skice i pričice čija je glavna odlika spoj rijetko viđene stereotipnosti i patetične pretencioznosti, prvenstveno u gotovo redovno groznim dijalozima. Uz to film ‘krasi’ banalna fotografija koja se nimalo ne trudi sakriti elektroničku inferiornost svoje digitalnosti, a otprilike jedna trećina dijaloga je nerazumljiva uslijed loše obrade zvuka.
Ni redateljski povratak Eduarda Galića u 82. godini nije se pokazao naročito sretnim. Televizijski veteran (‘Nepokoreni grad’, ‘Putovanje u Vučjak’) s antologijskim kino debijem ‘Crne ptice’ iz davne 1967. svoj je četvrti dugometražni film ‘Za ona dobra stara vremena’ snimio prema scenariju sina Dominika, a riječ je o skupini mladića koju predvode nihilistični i površni zavodnik te njegov nešto ozbiljniji prijatelj (solidni debitanti Karlo Mrkša i Marko Petrić). Stereotipna verbalizacija loših socijalnih uvjeta koje se kamerom baš i ne prikazuje, uglavnom rutinski pogled na mlade kao više-manje tipične ‘dečke iz kvarta’ te svođenje ženskih likova na funkcionalni dodatak onih muških idu u red glavnih mana filma koji ipak posjeduje stanovitu energiju i poneku zanimljivu crtu, pa ga ne treba proglasiti potpunim promašajem.
