Život neke zajednice određen je utemeljujućim činima. Utemeljujući čin suvremene hrvatske države je, naravno, rat, a ne volja građana i povijesna svijest. Da smo, kojim slučajem, prihvatili povijesni način mišljenja, onda bismo, vrlo brzo, uočili da suvremena Hrvatska nije nastala ni iz čega, nije posljedica volje bogova, nego ima povijesni kontinuitet.
Budući da povijesni kontinuitet prati i povijesna istina, razumljivo je da svi ti novonastali bogovi naše države ne žele da se o njihovom djelovanju donosi povijesni sud jer bismo se tada, kada je riječ, o Tuđmanu, suočili s Titovim generalom i nesustavno obrazovanim, pravovjernim povjesničarom radničkog pokreta ili, ako se radi o Šeksu, ne bismo se uopće iznenadili da je radnu verziju Ustava napisao na istoj pisaćoj mašini na kojoj je slao zamolbe za posao u sustavu jugoslavenske države, a to je pisaća mašina koja u svijet odašilje dopise na ćirilici.
Dokidanjem povijesnog svijeta, dokinuta je i povijesna istina, a dokidanjem povijesne istine bilo je potrebno stvoriti lažna sjećanja, odnosno, Nietzscheovim riječima, bilo je nužno prevrednovati zbilju našim novonastalim autoritetima nacionalne države. Time je naša stvarnost dobila surogatni nadomjestak. On je, naravno, satkan od laži, baš kao i naš javni život.
Primo Levi je, pišući o tragedijama nacističkih logora, objasnio mehanizam krivotvorenja stvarnosti. Zločinci krivotvore stvarnost jer sebe ne žele vidjeti kao zločince, oni vlastiti zločin unose u hijerarhijski lanac kojim se ostvaruje dobro države. Naredbu se ne propituje, ona se mora izvršiti. Ako se mora izvršiti, onda je ta naredba i nužna za ostvarivanje nekog cilja, toliko dobrog i uzvišenog da je hijerarhija zbog njega ustanovljena.
Zločinci sebe prikazuje ili kao puke birokrate ili kao heroje. Razlika između krivotvorenih birokrata i krivotvorenih heroja je minimalna – i jedni i drugi uništavaju ljudski svijet, u njega unose nepravdu, sadizam i smrt.
Žrtve također krivotvore stvarnost, ali to krivotvorenje nije u funkciji sadizma i smrti nego, upravo suprotno, ono služi stvaranju obrambenog lanca unutar kojega se konstruira svijet nade i paralelne stvarnosti koja žrtvi treba kako bi preživjela. Nada je, ma koliko bezrazložna i nerealna, govor ljudskosti. Žrtva se nada, jedino se ona i ima pravo nadati. Nada ne pripada zločincima, oni su obilježeni zločinom, trajno, stalno i zauvijek.
Žrtveni mehanizam se ne pokreće kako bi se stvorio povijesni svijet, on služi uništenju čovjeka i povijesti. Ono što je bitno kod svih žrtvenih mehanizama, a osobito kod mehanizma sustavnog, institucionalnog nasilja je inzistiranje na povijesnom mišljenu jer se jedino povijesnim mišljenjem donosi sud o nasilju i žrtvi.
Povijesti nema bez utvrđivanja onoga što je neopozivo. Nasilje je neopozivo. Žrtva je, u tom povijesnom trenutku, uvijek žrtva i zauvijek će se taj trenutak promatrati kao trenutak neopozivog nasilja nad žrtvom. Nasilnik će uvijek, sve dok je ljudskog svijeta i povijesti, biti nasilnik jer je njegovo nasilje neopozivo.
Razumljivo je da se nasilnici odnosno zločinci opiru i samoj mogućnosti da ih drugi pamte kao nasilnike i zločince. Oni zbog toga konstruiraju drugačiji svijet, svijet prevrednovanih istina, odnosno svijet negiranih vrijednosti. Zločinci se bore protiv povijesnog svijeta.
Rasprava o sankcioniranju zločinačkog pokliča Za dom spremni primjer je razlikovanja povijesnog svijeta neopozivog zločina i konstruiranog svijeta prevrednovanja zločina u herojski čin.
Za dom spremni je poklič zločinačke tzv. NDH, pokušaj da se on smjesti u obrambeni kontekst Domovinskog rata, da mu se oduzme navodna konotacija ove zločinačke pseudotvorbe, pada već na prvom koraku. Taj poklič su koristili pripadnici vojnih organizacija koje su nosile imena ustaških zločinaca. Za dom spremni neopozivo pripada zločinačkom režimu, kontekst ovog poklič uvijek je bio i uvijek će biti zločinački.
Nedvojbeno treba pozdraviti najave da će, doduše prekršajno a ne kazneno, država ubuduće sankcionirati upotrebu ovog pokliča. Zakon, ako se dosljedno provodi, najučinkovitije dovodi do promjene ponašanja.
No možemo li očekivati od države koja se, kada je riječ o pravosuđu, na dnevnoj osnovi blamira, da uistinu sankcionira poklič kojega i sada formalno sankcionira, dok ga stvarno favorizira? Naravno da ne.
I dalje će se, baš kao i do sada, zakonu nadrediti kojekakva povjerenstva državnih povjesničara i domoljubnih moralista koji će u posebnim okolnostima, kao što su to komemoracije i svečanosti, propisati da se tolerira ovaj poklič, ali i ostali ustaški znakovi i simboli.
Možemo li uistinu očekivati da je državi stalo do provođenja zakona ako te iste zakone koristi kako bi iz političkog života eliminirala političke protivnike.
Ono što je država napravila Ivici Puljku, nije ništa drugo nego čin zloupotrebe države i državnih institucija kako bi se politički nasilnici obračunali s onim tko im je oduzeo dio njihovog posjeda.
U pravu je politički analitičar i savjetnik stranke Centar Ivica Relković kada upozorava da je ovo najveća od svih afera do sada. Ovo je afera dokidanja demokracije i stvaranja sustava antinomija u kojem razuman čovjek ne može opstati.
Puljku je izrečena kazna od 100.000 kuna za nešto za što nije mogao biti odgovoran jer tada nije bio gradonačelnik, a slijede mu i nove kazne. Bit će kažnjen ako nešto napravi, zato što ne smije napraviti ništa, a ako ništa ne napravi, bit će kažnjen zbog toga što ništa nije napravio.
Ako država ovako nastavi, sasvim je izgledno da bi Ivica Puljak u povijest mogao ući i kao prvi gradonačelnik koji je postao beskućnik jer se država nekako morala naplatiti.
Uostalom, ova država i nije formirana da bi građanima pružila dom. Ona jednima oduzima, a drugima daje, ovisno o političkom kontekstu.
Ivica Puljak sada prolazi kroz agoniju države koja je nastala u ponižavajućem činu identifikacije države s HDZ-om. Ovo je država HDZ-a. To znaju svi. Zato svi i šute ili mlako reagiraju pred ovom najvećom aferom dokidanja demokracije u Splitu.
Kada pristaneš na identifikaciju države i HDZ-a, kada u Tuđmanu vidiš velikana, sasvim je prirodno da će stradati, recimo, Ivica Puljak dok će se u Saboru žestiti zbog toga što je nekome oduzeta riječ.
