Bilo kakvo istraživanje radništva danas se vezuje uz socijalizam, otkriva veliki naučni projekt ‘Transwork – Transformacija rada u posttranzicijskoj Hrvatskoj’, pa je znanstvenih proučavanja sve manje, iako se pozicija radnika spram kapitala neprestano pogoršava i iskrivljuje
Na pitanja transformacije rada i njegova položaja u hrvatskom društvu, kao što se vidjelo i o netom obilježenome Prvom maju, sama ova nadležna država ne nudi nikakve izravne odgovore. Ne čine to u biti ni mediji: Hrvatska televizija u utorak je svrstala Praznik rada u podnevnom Dnevniku na drugo mjesto, iza vijesti o godišnjici još jedne veličanstvene pobjede u Domovinskom ratu. I bolje je da su postupili tako jer je sve teže podnositi slike one sirotinje u Maksimiru, uglavnom penzionerske, dok se nimalo svečarski nagurava oko kazana s grahom. Ali postoji srećom jedna ozbiljna ustanova koja istražuje društvene procese od pozicije rada i s obzirom na nj – Institut za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, a u okviru projekta Transwork.
Širi naslov toga četverogodišnjeg istraživačkog procesa, započetog prije desetak mjeseci, glasi ‘Transformacija rada u posttranzicijskoj Hrvatskoj’. Što nam se dakle dogodilo s radom, proizvodnim te konkretnim, ali i radom kao pojmom koji podnosi razne novije interpretacije i simboličke nadgradnje?
Uvodeći subdisciplinu antropologije rada u domaću etnologiju i kulturnu antropologiju, istraživanja u okviru projekta ‘prate dinamiku promjena i prilagodbi radne i životne ekonomije kroz efekte koji su dramatično promijenili iskustvo rada te propituju nove kulturne imaginarije vezane uz ideju rada i projekciju budućnosti’. Posrijedi su, teorijski i praktično, projektna konceptualna i neposredna etnografska istraživanja koja se usredotočuju na radnu svakodnevicu građana Hrvatske. Drugim riječima, jedan dio programa bavi se empirijskim uvidom s terena, iz razgovora s ljudima u Sisku, Iloku, Imotskom, Sinju, Zadru, Zagrebu, Puli; to je u biti i okosnica projekta koji okuplja desetero znanstvenika na čelu s Reanom Senjković Svrčić.
Naglasak na terenski rad stavljen je i zbog manjka takvog istraživačkog doprinosa, odnosno kvalitativnih uvida u ovom polju, pa ni daljnje razumijevanje problema nije moglo biti potpunije. Štoviše, zanimljiva je u ovom slučaju – rada kao predmeta istraživanja – i refleksija političkih zbivanja na samu znanstvenu djelatnost. Kao što je jedan od suradnika na projektu spomenuo prošlog ljeta na zagrebačkom Radio Studentu (svi materijali i podaci dostupni su na internetskoj stranici projekta
), bilo kakvo istraživanje rada vezuje se danas uz socijalizam. Među ostalim je i to dovelo do izostanka proučavanja predmeta, a što je pospješilo daljnje iskrivljenje i pogoršanje pozicije rada i radnika naspram kapitala. U takvim okolnostima nastao je i novi, dominantni diskurs o transformaciji rada, koji prevladava u javnom prostoru – kao i proizvodnim odnosima – već decenijama. Stoga se transworkovci bacaju na terenski rad i otvaraju seriju razgovora jednako s aktivnim neposrednim proizvođačima i s nezaposlenima.
U pokušaju argumentacijske sistematizacije teme ubrzo nastaju i prvi njihovi prilozi, pa se u nedavno priređenom biltenu, prvom iz niza predviđenih, već ima što pročitati. Ili dalje usmjeriti, prema zapisima i snimkama na internetu, gdje njihov sugovornik iz npr. Iloka ovako svjedoči: ‘Pri samom povratku tu u Iloku bilo je pet-šest zdravih firmi, recimo, Srbi kad su otišli, mi se vratili, znači 95 posto strojeva, ne znam, voznog parka, ovog, onog, to je sve tu ostalo. Znači, oni nisu ništa odnijeli ni uništili. I onda dolazi naša ekipa koja je redom sve te firme pouništavala, znači zdrave neke firme. Tu je ključ problema samog Iloka, tu su onda nestala i radna mjesta i sve ostalo.’
Jedna njegova sugrađanka kazuje: ‘(…) Ničega nema. Ljudi su danas prepametni da bi radili u Iločkim podrumima za 2600 kuna, ili da bi radili u bilo kojoj tvornici, ovo malo što ima, tekstila i tako. Da bi radili u privatnika za 2600 ili minimalac, ne znam ni ja sad koliko. I smatram da smo mi svi dovoljno pametni i da dovoljno znamo, da znamo isto živjeti u Zagrebu.’ A stanoviti umirovljeni Zadranin (svi anketirani su neimenovani) govori već o široj ekonomsko-političkoj vizuri: ‘Proizvodnja, to je jedna sigurnost (…) Imate jednu kreativnost, imate inovaciju. Što vi imate u turizmu? (…) to što ćete iznajmiti sobu pa će vam tamo pišati po krevetu i, da prostite na izrazu, srati. Koja je to kreativnost što ćete iznajmiti za 50 eura sobu, i tako dalje? Ili ovi kruzeri, kao u Dubrovniku, tako i u Zadar dolaze kruzeri. Ništa, on malo prošeta po Kalelargi, stvori gužvu i ide ća.’
No tu su, međutim, i turistički radnici te poduzetnici, sa svojim razmišljanjima i rješenjima, i tako se redaju iskazi raznih ispitanika, iz kojih se pomalja materijal za analizu. Kojom se neće izravno utjecati na javne politike, ali koja može postupno utjecati na razmišljanje i diskusiju u javnosti.
Pored znanstvenih radova na tom tragu, pažnju nam je ovaj put ustvari privukla prigodna objava Transworka na temu Praznika rada. Točnije, nekoliko izdvojenih etnoloških i kulturnoantropoloških radova o njegovu obilježavanju, kao i slavljenju rada općenito. Od starijih tekstova upada u oko, recimo, referat velike naše etnologinje Dunje Rihtman Auguštin sa savjetovanja Etnološkog društva Jugoslavije u Titovu Velesu 1968. godine, naslovljen ‘Kultura radnog kolektiva (poduzeća) kao predmet etnološkog istraživanja’. Ona tu iznosi kratku analizu društvenih prilika nakon opsežne industrijalizacije, a s obzirom na ogroman priljev seljaka u gradove. Ogledom različitih vrijednosnih orijentacija i pripadajućih iskušenja u kontekstu rada, dakle, ipak se tada netko i sustavno znanstveno bavio.
Deindustrijalizacijom Hrvatske, opet iz pozicije rada, prije Transworka se zaokupljao malo tko u etnologiji i kulturnoj antropologiji. Iz pozicije kapitala i njemu naklone politike odrađeno je sve, a praznik u slavu rada ostaje formom ispražnjenom od aktivnog i osviještenog političkog sadržaja.
No jedva i toliko, jer bi bez svojeg međunarodnog utemeljenja Praznik rada ovdje vjerojatno već odavno bio tek arhivska činjenica. O tome ponešto govori, iz rečene prvomajske objave Transworka, i radnja slovenske kulturne antropologinje Mateje Habinc ‘Europskost ukidanja praznika i socijalističkog neradničkog mentaliteta’. Uz razmatranje novodobnog vezivanja nerada uz socijalizam, ona tematizira i jednu inicijativu hrvatske vlade (nota bene, socijaldemokratske) koja 2012. godine smjera na ukidanje triju praznika te neradnih dana u lipnju – Dana državnosti, Dana antifašističke borbe i Tijelova. I na stranu sad pojedinačni karakter svakog od njih, dovoljno je znati da je razlog mogućeg ukidanja bio – štednja i rast produktivnosti.
Vlada je odustala od toga pod pritiskom promotora turizma koji su pak zatražili da se čak i 2. siječnja opet proglasi neradnim danom, radi turističkih posjeta. I možda baš tu leži spasonosna transformacija Praznika rada, kao što je ovdje i sam rad otišao sav u turizam – pripitomiti ga i privesti funkciji, njime otvoriti sezonu, prodati ga kao suvenir.
Na pitanja transformacije rada i njegova položaja u hrvatskom društvu, kao što se vidjelo i o netom obilježenome Prvom maju, sama ova nadležna država ne nudi nikakve izravne odgovore. Ne čine to u biti ni mediji: Hrvatska televizija u utorak je svrstala Praznik rada u podnevnom Dnevniku na drugo mjesto, iza vijesti o godišnjici još jedne veličanstvene pobjede u Domovinskom ratu. I bolje je da su postupili tako jer je sve teže podnositi slike one sirotinje u Maksimiru, uglavnom penzionerske, dok se nimalo svečarski nagurava oko kazana s grahom. Ali postoji srećom jedna ozbiljna ustanova koja istražuje društvene procese od pozicije rada i s obzirom na nj – Institut za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, a u okviru projekta Transwork.
Pri samom povratku tu u Iloku bilo je pet-šest zdravih firmi, Srbi kad su otišli, mi se vratili, znači 95 posto strojeva, voznog parka, ovog, onog, to je sve tu ostalo. I onda dolazi naša ekipa koja je redom sve te firme pouništavala – govori jedan od anketiranih
Širi naslov toga četverogodišnjeg istraživačkog procesa, započetog prije desetak mjeseci, glasi ‘Transformacija rada u posttranzicijskoj Hrvatskoj’. Što nam se dakle dogodilo s radom, proizvodnim te konkretnim, ali i radom kao pojmom koji podnosi razne novije interpretacije i simboličke nadgradnje?
Uvodeći subdisciplinu antropologije rada u domaću etnologiju i kulturnu antropologiju, istraživanja u okviru projekta ‘prate dinamiku promjena i prilagodbi radne i životne ekonomije kroz efekte koji su dramatično promijenili iskustvo rada te propituju nove kulturne imaginarije vezane uz ideju rada i projekciju budućnosti’. Posrijedi su, teorijski i praktično, projektna konceptualna i neposredna etnografska istraživanja koja se usredotočuju na radnu svakodnevicu građana Hrvatske. Drugim riječima, jedan dio programa bavi se empirijskim uvidom s terena, iz razgovora s ljudima u Sisku, Iloku, Imotskom, Sinju, Zadru, Zagrebu, Puli; to je u biti i okosnica projekta koji okuplja desetero znanstvenika na čelu s Reanom Senjković Svrčić.
Naglasak na terenski rad stavljen je i zbog manjka takvog istraživačkog doprinosa, odnosno kvalitativnih uvida u ovom polju, pa ni daljnje razumijevanje problema nije moglo biti potpunije. Štoviše, zanimljiva je u ovom slučaju – rada kao predmeta istraživanja – i refleksija političkih zbivanja na samu znanstvenu djelatnost. Kao što je jedan od suradnika na projektu spomenuo prošlog ljeta na zagrebačkom Radio Studentu (svi materijali i podaci dostupni su na internetskoj stranici projekta
), bilo kakvo istraživanje rada vezuje se danas uz socijalizam. Među ostalim je i to dovelo do izostanka proučavanja predmeta, a što je pospješilo daljnje iskrivljenje i pogoršanje pozicije rada i radnika naspram kapitala. U takvim okolnostima nastao je i novi, dominantni diskurs o transformaciji rada, koji prevladava u javnom prostoru – kao i proizvodnim odnosima – već decenijama. Stoga se transworkovci bacaju na terenski rad i otvaraju seriju razgovora jednako s aktivnim neposrednim proizvođačima i s nezaposlenima.
U pokušaju argumentacijske sistematizacije teme ubrzo nastaju i prvi njihovi prilozi, pa se u nedavno priređenom biltenu, prvom iz niza predviđenih, već ima što pročitati. Ili dalje usmjeriti, prema zapisima i snimkama na internetu, gdje njihov sugovornik iz npr. Iloka ovako svjedoči: ‘Pri samom povratku tu u Iloku bilo je pet-šest zdravih firmi, recimo, Srbi kad su otišli, mi se vratili, znači 95 posto strojeva, ne znam, voznog parka, ovog, onog, to je sve tu ostalo. Znači, oni nisu ništa odnijeli ni uništili. I onda dolazi naša ekipa koja je redom sve te firme pouništavala, znači zdrave neke firme. Tu je ključ problema samog Iloka, tu su onda nestala i radna mjesta i sve ostalo.’
Jedna njegova sugrađanka kazuje: ‘(…) Ničega nema. Ljudi su danas prepametni da bi radili u Iločkim podrumima za 2600 kuna, ili da bi radili u bilo kojoj tvornici, ovo malo što ima, tekstila i tako. Da bi radili u privatnika za 2600 ili minimalac, ne znam ni ja sad koliko. I smatram da smo mi svi dovoljno pametni i da dovoljno znamo, da znamo isto živjeti u Zagrebu.’ A stanoviti umirovljeni Zadranin (svi anketirani su neimenovani) govori već o široj ekonomsko-političkoj vizuri: ‘Proizvodnja, to je jedna sigurnost (…) Imate jednu kreativnost, imate inovaciju. Što vi imate u turizmu? (…) to što ćete iznajmiti sobu pa će vam tamo pišati po krevetu i, da prostite na izrazu, srati. Koja je to kreativnost što ćete iznajmiti za 50 eura sobu, i tako dalje? Ili ovi kruzeri, kao u Dubrovniku, tako i u Zadar dolaze kruzeri. Ništa, on malo prošeta po Kalelargi, stvori gužvu i ide ća.’
No tu su, međutim, i turistički radnici te poduzetnici, sa svojim razmišljanjima i rješenjima, i tako se redaju iskazi raznih ispitanika, iz kojih se pomalja materijal za analizu. Kojom se neće izravno utjecati na javne politike, ali koja može postupno utjecati na razmišljanje i diskusiju u javnosti.
Pored znanstvenih radova na tom tragu, pažnju nam je ovaj put ustvari privukla prigodna objava Transworka na temu Praznika rada. Točnije, nekoliko izdvojenih etnoloških i kulturnoantropoloških radova o njegovu obilježavanju, kao i slavljenju rada općenito. Od starijih tekstova upada u oko, recimo, referat velike naše etnologinje Dunje Rihtman Auguštin sa savjetovanja Etnološkog društva Jugoslavije u Titovu Velesu 1968. godine, naslovljen ‘Kultura radnog kolektiva (poduzeća) kao predmet etnološkog istraživanja’. Ona tu iznosi kratku analizu društvenih prilika nakon opsežne industrijalizacije, a s obzirom na ogroman priljev seljaka u gradove. Ogledom različitih vrijednosnih orijentacija i pripadajućih iskušenja u kontekstu rada, dakle, ipak se tada netko i sustavno znanstveno bavio.
Deindustrijalizacijom Hrvatske, opet iz pozicije rada, prije Transworka se zaokupljao malo tko u etnologiji i kulturnoj antropologiji. Iz pozicije kapitala i njemu naklone politike odrađeno je sve, a praznik u slavu rada ostaje formom ispražnjenom od aktivnog i osviještenog političkog sadržaja.
No jedva i toliko, jer bi bez svojeg međunarodnog utemeljenja Praznik rada ovdje vjerojatno već odavno bio tek arhivska činjenica. O tome ponešto govori, iz rečene prvomajske objave Transworka, i radnja slovenske kulturne antropologinje Mateje Habinc ‘Europskost ukidanja praznika i socijalističkog neradničkog mentaliteta’. Uz razmatranje novodobnog vezivanja nerada uz socijalizam, ona tematizira i jednu inicijativu hrvatske vlade (nota bene, socijaldemokratske) koja 2012. godine smjera na ukidanje triju praznika te neradnih dana u lipnju – Dana državnosti, Dana antifašističke borbe i Tijelova. I na stranu sad pojedinačni karakter svakog od njih, dovoljno je znati da je razlog mogućeg ukidanja bio – štednja i rast produktivnosti.
Vlada je odustala od toga pod pritiskom promotora turizma koji su pak zatražili da se čak i 2. siječnja opet proglasi neradnim danom, radi turističkih posjeta. I možda baš tu leži spasonosna transformacija Praznika rada, kao što je ovdje i sam rad otišao sav u turizam – pripitomiti ga i privesti funkciji, njime otvoriti sezonu, prodati ga kao suvenir.
