U Hrvatskoj se danas više nego u bilo kojoj drugoj zemlji Europske unije radi kratkotrajno privremeno, putem iznimno kratkih oblika ugovora o radu na određeno vrijeme koji se učestalo obnavljaju. Rad na određeno postao je ovdje više pravilo nego izuzetak i često ne vodi do trajnih poslova. Uvjeti takvog oblika rada nerijetko su nepovoljniji, a tretman tako uposlenih nejednak, što ostavlja i negativne posljedice na druge aspekte života zaposlenih na određeno.
Sve to pokazalo je ovoga ljeta publicirano istraživanje Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ) nastalo u okviru dvogodišnjeg projekta Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) nazvanog „Rad po mjeri čovjeka” i financiranog novcem iz Europskog socijalnog fonda. Znanstvenike je uz ostalo zanimalo u kojoj mjeri možemo govoriti o nepovoljnijim uvjetima rada ili diskriminaciji zaposlenih na određeno vrijeme odnosno u kojoj se mjeri zaposleni na određeno susreću s nejednakim postupanjem u odnosu na svoje stalno zaposlene kolege i kolegice na sličnim radnim mjestima.
„Ne smiješ otići na bolovanje“; „Kada sam pitala za godišnji odmor rekli su mi da prvo biraju oni koji su na neodređeno“; „Ponašali su se kao da manje znam od njih i nisu prihvaćali moje mišljenje kao ispravno za rješavanje situacije“; „Radnici koji su radili na neodređeno imali su veće plaće i dobivali su lakše poslove“; „Nisam dobila povećanje plaće. Porastao je koeficijent za plaće, ali ja nisam dobila povećanje jer u mom ugovoru o radu stoji da radim za fiksnu plaću s obzirom na to da je ugovor na određeno vrijeme“; „Kolege vozači s ugovorom na neodređeno vrijeme dobivaju lakše relacije te rjeđe voze u međunarodnom transportu. Također imaju prednost u biranju termina za godišnji odmor“; „Dobila sam niži iznos božićnice i poklona za djecu“; „Uvijek sam bila nova“ - tim i takvim primjerima opisivali su zaposlenici na određeno koji su sudjelovali u rečenom istraživanju svakodnevne situacije u kojima su doživljavali drukčiji tretman u odnosu na svoje stalno zaposlene kolegice i kolege. Ne osjećaju se diskriminirani baš svi ispitani, ali „Istraživanje iskustva rada na određeno u Hrvatskoj: (Ne)jednakosti postupanja i perspektive radnika_ca” pokazalo je kako se itekako događa da zaposleni na određeno, primjerice, imaju nižu plaću od stalno zaposlenih te različiti pristup bolovanju i ostvarivanju prava na godišnji odmor.
A često i imaju nižu plaću od stalno zaposlenih te različit pristup bolovanju i ostvarivanju prava na godišnji odmor (ILUSTRACIJA: Facebook/Rad po mjeri)
Znanstvenici Katarina Jaklin i Teo Matković ukazali su u svom radu, objavljenom ovoga srpnja u publikaciji „Rad na određeno: Raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj”, da nešto više od petine zaposlenih na određeno nema jednaku plaću i ne može na jednak način birati termine godišnjih odmora i slobodnih dana, a nešto manje od petine ne mogu jednako upravljati radnim vremenom niti na jednak način ostvariti pravo odlaska na bolovanje. Utvrđeni su i drugi oblici nejednakog postupanja, a najviše zaposlenih na određeno vrijeme koji su doživjeli barem četiri oblika nejednakog postupanja znanstvenici su utvrdili među službeničkom klasom i onom kvalificiranih radnika u uslugama, u skupini u kojoj polovica ispitanih ima srednje obrazovanje dok je ostatak visokoobrazovan. Najmanje ih je, pak, u najvišim klasama, među menadžerima i stručnjakinjama ali i nižim, među industrijskim radnicima i onima u poljoprivredi.
„Temeljem ovih nalaza možemo zaključiti da se skupina zaposlenih na određeno bez visokog obrazovanja nešto češće nalazi u nepovoljnijoj poziciji po učestalosti doživljavanja barem jednog oblika nejednakog postupanja, a da su pojedine skupine socioekonomskih klasa snažnije izložene sijasetu praksi nejednakog postupanja u odnosu na svoje stalno zaposlene kolege na sličnim radnim mjestima. Ove analize ukazuju na mogućnost da zaposlenost na određeno funkcionira kao sekundarno tržište rada 'lošijih poslova', na kojemu se značajna manjina radnika_ca tretira lošije od njihovih kolega_ica sa stalnim ugovorima, čak i kada je riječ o usporedivim poslovima. Odnosno, riječ je o nejednakom postupanju, a potencijalno i diskriminaciji na radnome mjestu. Tome je konzistentan i nalaz o većoj učestalosti diskriminatornih praksi među radnicima_ama na određeno bez visokog obrazovanja i određenih klasa zanimanja“, zaključili su Jaklin i Matković.
Istraživanje je, nadalje, pokazalo kako je rad na određeno fenomen čije je širenje najviše pogodilo generacije koje su na tržište rada izlazile nakon 1996. godine, a da među generacijama koje su počele raditi od 2015. godine malo tko nema takvo iskustvo rada. Utvrđeno je i kako je značajan udio zaposlen na određeno u funkciji probnoga rada, što je zloupotreba tog instituta, da se na određeno često zapošljava i ugovore obnavlja zbog povećanog opsega posla, što je neprecizno zakonski definirano, a da su zapošljavanja zbog sezonskog rada, zamjena ili projektno, ipak na tržištu rjeđa.
Među zaključcima istraživanja je i taj da postoje ranjivije skupine odnosno one koje u većoj mjeri osjećaju nepovoljniji položaj zaposlenja na određeno, ali i kako se ne može donijeti općeniti zaključak da su zaposleni na određeno, u usporedbi sa zaposlenima na neodređeno, značajno marginalizirani unutar svojih radnih okruženja. Najranjiviji su, pokazalo je istraživanje, oni s nižim stupnjem obrazovanja, kod kojih rad na određeno potraje do njihove srednje i starije dobi i koji su češće doživjeli nejednako postupanje, izražene negativne utjecaje na druge aspekte života pa čak i aspekte socio-psihološke marginalizacije na radnome mjestu. Utvrđeno je nepoštivanje zakona i manjak kontrole, kao i to da je rad na određeno u Hrvatskoj često u praksi mehanizam koji poslodavci koriste u svrhu smanjivanja troškova ili prebacivanja rizika poslovanja na radnike.
„Postoje zakonske intervencije i socijalne politike kojima je moguće osloviti ove negativne pojave koje umanjuju kvalitetu rada i života značajnoga dijela radnika, jednako kao što su ih zakonske promjene protekla dva desetljeća intenzivirale. Bilo da su u pitanju intervencije koje osnažuju prava zaposlenih na određeno (uključujući kontrolu njihova pridržavanja), bilo da su u pitanju razni načini ograničenja zapošljavanja na određeno, među većinom sudionika anketnog istraživanja postoji široko slaganje kako bi svaka od tih intervencija (uz izuzetak smanjene zaštite zaposlenih na neodređeno) unaprijedila položaj zaposlenih na određeno. Naša je nada da će se izvori i analize istraživanja okupljeni u sklopu ovoga projekta koristiti u javnoj raspravi o izazovima rada na određeno, te u oblikovanju učinkovitih reformi radnih i socijalnih politika koje će dovesti do smanjivanja učestalosti rada na određeno, te njegova približavanja radu po mjeri čovjeka u onim situacijama u kojima je zaista potreban i opravdan“, nada se Teo Matković, urednik publikacije koja ukazuje kako je rad na određeno danas u Hrvatskoj manje nego ikada izuzetak, da često ne vodi do trajnijih poslova, pruža nepovoljnije uvjete i ostavlja negativne posljedice.
Katarina Jaklin (FOTO: Radnička prava)
Publikacija „Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj“, publicirana na 125 stranica, nastala je kao rezultat partnerske suradnje Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ) i Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH). Proizašla je, navodi Darko Šeperić iz SSSH, voditelj projekta „Rad po mjeri čovjeka”, iz svijesti kako su dosadašnje javne politike vezane uz tržište rada u Hrvatskoj bile nedostatno temeljenje na empirijskim istraživanjima, odnosno dokazima iz prakse.
„To ponajprije vrijedi za izmjene radnoga zakonodavstva, koje se nerijetko vode dojmom pojedinih političara i njihovim općim idejama o tome što bi moglo 'popraviti' funkcioniranje radnih odnosa, paušalno argumentiranim zahtjevima poslodavaca za uvijek daljnjom fleksibilizacijom ili, u najboljem slučaju, analizama pravnih stručnjaka koje nisu utemeljene na empirijskom proučavanju stvarnog funkcioniranja radnih odnosa u praksi“, navodi Šeperić,
Dodaje i kako ih je zanimalo postiže li ugovor o radu na određeno vrijeme svrhu zbog koje ga Zakon o radu (ZOR) uopće dopušta, dakle zbog stvarno privremene potrebe ili se on zloupotrebljava kako bi poslodavci smanjili svoje troškove rada, te koliko su u praksi učinkovite odredbe koje zaposlenima na određeno jamče jednaka ili barem razmjerna prava u odnosno na stalno zaposlene radnike i radnice.
Postiže li ugovor o radu na određeno vrijeme svrhu zbog koje ga Zakon o radu uopće dopušta? (ILUSTRACIJA: Facebook/Rad po mjeri)
Osim navedenog istraživanja, središnjeg analitičkog doprinosa projekta, namjenski provedenog u ljeto 2021. godine, uz angažman agencije Valicon, u modalitetu osobnog intervjua na kućnoj adresi, na nacionalno reprezentativnom uzorku od 1.000 sudionika i sudionica, u publikaciji se i iz drugih perspektiva analizira položaj zaposlenih na određeno te identificiraju aspekti marginalizacije osoba angažiranih u ovom obliku zaposlenosti.
Znanstvenica Jelena Ostojić tako rad na određeno smješta u širi kontekst pojmova prekarnog rada i privremene zaposlenosti te prikazuje promjene njegovoj pojavnosti, strukturi i značajkama. Sunčica Brnardić iz SSSH, pak, izlaže europske direktive i ovdašnje primjene odnosno zakonsku regulaciju zapošljavanja na određeno te pregled rješenja u većini zemalja članica Europske unije. Sve te i druge analize ukazuju da bi štošta trebalo promijeniti na domovinskom tržištu rada kako bi rad na određeno postao iznimkam, a tako zaposleni radili u uvjetima što bližim radu po mjeri čovjeka.
Autori predlažu intervencije poput vraćanja obaveze navođenja objektivnih razloga za sklapanje ugovora na određeno od strane poslodavca; ograničavanja ukupnog trajanja i broja sklopljenih ugovora o radu na određeno te propisivanja da je na poslodavcu teret dokazivanja u slučaju tužbe za utvrđenje kada je ugovor na neodređeno suprotan odredbama ZOR-a. Sugerira se i kako bi pritom valjalo obratiti pažnju da sve te i slične aktivnosti ne dovedu do bujanja drugih, još prekarnijih oblika zaposlenosti kojim bi domišljati poslodavci zamijenili rad na određeno, poput lažne samozaposlenosti, studentskog i učeničkog rada, rada kroz ugovore o djelu i neprijavljenog rada. I konačno, zaključak je da smanjivanje učestalosti i povećanje kvalitete rada na određeno nije samo ulaganje u ljudski kapital, blagostanje i sigurnije karijere današnjih i budućih generacija nego i u okolnostima otvorenog europskog tržišta, najniže nezaposlenosti od sredine osamdesetih godina prošloga stoljeća i izrazito malobrojnih generacija koje ulaze na tržište rada, predstavlja i ekonomsku nužnost za osiguranje dostupnosti radne snage.
