Rađanje nacije iz duha navijačke pop-muzike

Svako novo veliko nogometno natjecanje nosi sa sobom i novu rundu domoljubnih pjesama posvećenih hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Kratki presjek ovogodišnje produkcije donosi Matko Brusač.

Kada jedan od dvojice voditelja Europea, HRT-ove emisije posvećene tekućem Europskom nogometnom prvenstvu, tijekom poluvremena neke utakmice kaže da “ćemo nešto poslušati”, nije loše biti spreman na najgore.

Niti jedna tradicija — službena ili neslužbena, institucionalna ili popularna — s funkcijom proizvodnje i konsolidiranja zajednice kao nacije nije se u posljednjih 25 godina etablirala brže, snažnije i uvjerljivije od ispraćanja hrvatske nogometne reprezentacije na Europska i Svjetska prvenstva. S gotovo savršenom regularnošću u istom razdoblju — propušteno je samo Europsko prvenstvo u Belgiji i Nizozemskoj 2000. godine i Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici 2010. godine — organizacija društvenog života izlaže se logikom ponavljanja novim ciklusima formalizacije i ritualizacije.

Također, kontinuitet se svaki puta iznova uspostavlja, kao da posrijedi nije vremenski raspon jedva veći od dva desetljeća. Uvijek u strahu od zaborava, zajednica uoči svakog novog turnira staro gradivo mora temeljito ponoviti. “Prva emisija bit će tematska i posvećena Hrvatskoj”, stajalo je u najavi premijernog Europea. “Prisjetit ćemo se nastupa Vatrenih na prošlim europskim prvenstvima i najaviti predstojeće, nakon toga nastavljamo svakog dana u večernjemu terminu i pratimo sve događaje na Euru.”

Refreni u službi nacije

S vremenom je, također, barem od Svjetskog prvenstva u Južnoj Koreji i Japanu 2002. godine, povišena razina nacionalnog zajedništva počela sasvim zgodno korespondirati i s povišenim razinama nacionalne (privatne) potrošnje. Proizvodnja je, s druge strane, u onim industrijama u kojima je tako nešto moguće i s obzirom na kapacitete nacionalnog tržišta relativno unosno, postajala karikaturalno prikladna i masovna. Jedna od neizbježnijih manifestacija drugog slučaja, primjerice, bilo bi nešto što bi se moglo nazvati proizvodnjom navijačkog popa koja je u dva desetljeća dobacila do prilično bogatog fonda lošeg zvuka i popularnih vizualnih reprezentacija i definicija hrvatstva.

Bilo je stoga donekle neobično što je HRT-ov izbor u poluvremenu utakmice između Hrvatske i Engleske, prve koju je hrvatska reprezentacija odigrala na Euru, pao na video-spot za pjesmu Tomislava Bralića i klape Intrade “Hrvatska“, snimljene povodom Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu 2014. godine. Nije li se ipak moglo naći nešto novije? Svejedno, Bralićeva je pjesma tipski primjer reprezentacije hrvatske nacije u domaćem popu — malo sramežljivog antiimperijalizma, malo fejk romantizma, tekst na granici imbecilnosti, aranžman karakterističan za glazbene festivale u drugoj polovini devedesetih i prikaz nacije kao “ljudi” koju tu naciju čine. Povijesno, simboličke reprezentacije nacije moguće je ugrubo razvrstati u dva modela, u onaj francuski, odnosno u onaj Treće Republike, i njemački, odnosno u onaj Drugog Reicha — u prvom slučaju riječ je jednostavno o destiliranoj ideji republikanizma i njezinim različitim javnim manifestacijama, a u drugom, između ostalog, i o javnim prikazima “ljudi”, to jest tipskih likova (Deutscher Michel, na primjer), koji utjelovljuju dominantnu društvenu koncepciju “nacionalnog karaktera”.

Na razini strukture bliži njemačkom nego francuskom modelu, i u hrvatskom je slučaju bilo potrebno izmisliti dosta toga. U Bralićevom spotu, primjerice, koncepcija “ljudi” je klasno posve homogena i on zapravo funkcionira kao neki tip posvete sitnom provincijalnom poduzetništvu i zaposlenima na radnim mjestima koje je to isto poduzetništvo stvorilo. Narativno, cijela stvar također je prikladno usidrena u kasnom 19. stoljeću, odnosno u razdoblju u kojem se nacionalne tradicije počinju sastavljati punom parom. Naime, ideja istovremenosti u priči funkcionira školski — likovi u većem dijelu video-spota ne ostvaruju izravan fizički kontakt, ali je osjećaj pripadanja istoj zajednici tu (“Hrvatska, mi svi smo Hrvatska”). Fizičko i simboličko ujedinjenje događa se na koncu pod komadom tkanine s uzorkom šahovnice koja istovremeno može poslužiti i kao zaštita od jakog mediteranskog sunca. Dakle, nije baš nešto kada je riječ o startnoj poziciji (“Kažu da smo mali narod mi / A neki drugi da su veliki”), sugerira se neka vrsta mirnoće, poniznosti i jednostavnosti (ako ne i primitivnosti), ali u konfliktnim situacijama “mi smo velesila”. Zašto? “Jer nas prati s Velebita vila”… I tako dalje.

Razinu nacionalnog i navijačkog entuzijazma tijekom trajanja velikog nogometnog natjecanja nije, naravno, moguće precizno izmjeriti, ali dojam je takav da je ona ipak nešto niža nego što je to bio slučaj u posljednjih desetak godina. Razloga bi moglo biti nekoliko. Od stanja u kojem se hrvatska reprezentacija nalazi i potrošačke iritacije još uvijek novim formatom turnira, preko činjenice da je njegova izvedba prvi puta lokacijski raštrkana i da se i dalje ipak odvija u pandemijskom kontekstu pa do toga i da fizički odlazak na utakmice — praksa koja je uvijek istovremeno funkcionirala i kao praktična potvrda patriotizma i kao klasni marker — nije nimalo jednostavna opcija. Uostalom, a i to je neki pokazatelj, za ovaj Euro nije snimljeno niti deset novih navijačkih pjesama. Nekakvu minimalnu količinu žanrovske inovacije ipak je, međutim, moguće prepoznati.

Brojanje slova

Kao analitički materijal posve dosadne nisu u najboljem slučaju tri i pol pjesme. O nekima, poput “Vatrenog bećarca Euro 2021.” — u čijem je naslovu naziv turnira pogrešno napisan i u kojem se poraz bećarskog subjekta sastoji od toga što na preplaćenom televizoru dugačke dijagonale utakmicu hrvatske reprezentacije mora gledati s vlastitom suprugom — nema se puno toga za reći. Nema se, također, puno toga za reći ni o pjesmi “Srce hrvatsko” u izvedbi Tri mušketira i prijatelja, jer su tri mušketira Mladen Grdović, Jasmin Stavros i Zlatko Pejaković. Produkcijski najsiromašnija u paketu, očigledno proizvedena prema principu “brže-bolje”, “Oda zastavi” u izvedbi Leona Košavića i Marije Kuhar Šoše, oboje klasično obrazovanih pjevača, predstavlja vjerojatno najekstremniji hrvatski popularnokulturni primjer onoga što je Benedict Anderson opisao kao proturječje između objektivne modernosti nacije i subjektivne nacionalističke žudnje prema drevnosti. Što se točno ovdje događa, teško je reći — gusle, gajde, predmoderna obuća, gudači, električne gitare, tamburice, operni stilemi, harfa i čak i za domaće standarde bizarna, doslovna fiksacija na zastavu koju se nije bilo u stanju ublažiti niti barem pokušajima nešto ambicioznije simbolike, naprotiv (“To je simbol naše duše, izvor snage svakomu / Zato uvijek s ponosom, mi gledamo u zastavu”).

Tu su i dvije stvari koje ispadaju iz standardne pop/rock/bećarske/imitiramo klasično matrice, jer se čak i navijači hrvatske reprezentacije rađaju i umiru. U “Hrvatska se ne pobjeđuje” Cigarilosa i Ćire Blaževića (“Bravo, sine!”) kontinuitet i romantični odnos prema hrvatskoj reprezentaciji uspostavljaju se obiteljski, naravno očinskom linijom (“Bilo je ljeto devedeset osme, a moj je stari dvaput slavio / Prvo je pio radi medalje, a drugi put jer sam se rodio”), ali se, eto, barem Auto-Tune u ovom slučaju sasvim slobodno koristi, dok je “CRVENO BIJELA PLAVA” (Hiljson Mandela x Républika x Š x Luce) u usporedbi s prosjekom hrvatskog navijačkog popa na razini teksta natopljena neobično skromnim količinama patetike. Ipak, vjerojatno najzanimljivija stvar od nabrojanih jest “8 slova” — pogađate, tih su osam slova h, r, v, a, t, s, k a, iako bi se, naravno, moglo tvrditi i da ih je zapravo sedam, a ne osam — u ovakvim prilikama uvijek prisutnih Zaprešić Boysa i Opće opasnosti. Riječ je zapravo o pjesmi koja je Bralićeva “Hrvatska” u post-pandemijskim okolnostima. Dok je, recimo, kombi u Bralićevom spotu kombi neke stolarije, kombi u “8 slova” je kombi Hrvatske gorske službe spašavanja. “Ljudi” u ovom slučaju pak nisu svedeni na radnu snagu iz uslužnog sektora, nego na medicinske radnike (najviše zastupljeni, očekivano), vatrogasce, vojnike i policajce. Uglavnom, čak se i u prostoru hrvatske navijačke tradicije, koja bi u idealnom slučaju trebala biti strogo fiksirana i statična, nešto događa. Kao da se traži nova norma — za sada ne suviše suvislo i bez jasne ideje, otprilike poput Zlatka Dalića do utakmice sa Škotskom.

bilten