Za mene kao čovjeka ne postoji ni jedna ideologija koja je vrijedna smrti jednog nevinog djeteta. Ja sam svjestan da se revolucije moraju događati, one se događaju, htjeli mi to ili ne htjeli, one će se događati, ali prije svake revolucije ja sam pobornik najprije mira u svijetu.
U novom izdanju Buke, Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik magazina BUKA razgovara sa poznatim glumcem Radom Šerbedžijom.
Rade Šerbedžija rođen je u mjestu Bunić kod Korenice, 27. jula 1946. godine. Smatra se jednim od najboljih glumaca sa prostora bivše Jugoslavije, a pojavljuje se u više od 40 igranih filmova.
Poznat je njegov mirovni aktivizam sa početka devedesetih, gdje se svojim angažmanom suprotstavio nadolazećem nacionalizmu. Godine 1992. odlazi u svijet, gdje se takođe probio kao sjajan glumac. Glumio je u brojnim holivudskim filmovima, a njegov rad zapažen je širom svijeta. Na Brijunima osniva teatar Ulisis 2011. godine.
Od 2010. godine živi u Rijeci. U ovom gradu osmislio je i pokrenuo nove postdiplomske studije glume, koje je osnovao Senat riječkog univerziteta kao dvogodišnji program namijenjen stručnom usavršavanju u polju glume, medija i kulture. Od jeseni 2011. godine na njemu i predaje.
Sa Šerbedžijom smo razgovarali o njegovom radu na polju mirovnog aktivizma, stanju u regiji i drugim temama.
Aleksandar Trifunović: U ovom ciklusu emisija, 25- 26 godina nakon početka devedesetih, koje još nekako preživljavamo, pokušavamo da razgovaramo sa ljudima koji su nekim svojim stavovima i promišljanjima upozoravali da su neke stvari pogrešne i to je takođe obilježilo taj period. Mi dolazimo iz Banjaluke, ali pričamo o tememam koje se tiču cijelog regiona, a BiH je možda u ovom trenutku najbolji primjer te bivše regije u malom. Riječ je o jednom prostoru, gdje je, srećom, rat oružjem završen prije dvadeset godina, ali taj rat je nekako nastavljen svim ostalim. Često ljudi kad razgovaraju o ratu imaju osjećaj da se on nije završio, da je nastavljen svim drugim sredstvima, medijima, kulturom, sportom. Sjećamo se da ste imali vrlo jasan anti-ratni angažman u Sarajevu sa vašim kolegom Josipom Pejakovićem, pjevali ste o miru i slično. Sa te perspektive kako vam trenutno izgleda ovo što nam se trenutno dešava u regionu?
Rade Šerbedžija: Pripadao sam tim ljudima koji su u trenutku kada je rat na ovim prostorima počinjao reagovali, a prvo i osnovno je bilo da se pošalje poruka da ne bude rata. Od samog početka ti moji statvovi su bili u tom pravcu jasni. Ja nisam imao stav da rat ne treba da bude zato što treba da ostane Jugoslavija kao što je Jugoslavija. Ja jesam jugonostalgičar, ali ne u onom pogrdnom smislu. Ja sam jugonostalgičar kao čovjek koji je živio u zemlji u kojoj je bio sretan i koji je živio u zemlji gdje je volio sve te različitosti te zemlje, različite nacije, narodnosti, etničke manjine, taj način života i taj mentalitet, kao i razliku u tim mentalitetima, da ne govorim, to je sve jasno i poznato. Kada dođu vremena “stani-pani”, kako se kaže, mislim da svaki čovjek, ne samo javna lica, a javna lica pogotovo, jer se njihov glas sluša, mora da pokuša da izvrši svoju građansku dužnost kao što to Krleža lijepo kaže: “izvršio sam svoju ljudsku i građansku dužnost”. To je rekao kada je odlučivao o svom političkom stavu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ili kada je komentirao Tita, kada je rekao baš tu rečenicu “ode Tito preko Romanije” i poslije njegove smrti govoreći o njemu kaže “to je čovjek koji je vratio mora svojoj zemlji, zemlju otetu i tako dalje, da je uveo ravnopravnost, socijalizam i da je taj čovjek zapravo izvršio svoju ljudsku i građansku dužnost”. E to, izvršiti svoju ljudsku i građansku dužnost je obaveza svakog čovjeka, bez obzira da li se on zvao Josip broz Tito, da li je to neki profesor filozofije, istaknuti glumac ili režiser, obični metalostrugarski ili bilo koji drugi radnik, seljak, učenik, student. Svi mi moramo u takvim vremenima odgovoriti vremenu u kojem živimo i stati protiv tog osnovnog zla, a to je rat. Za mene kao čovjeka ne postoji ni jedna ideologija koja je vrijedna smrti jednog nevinog djeteta. Ja sam svjestan da se revolucije moraju događati, one se događaju, htjeli mi to ili ne htjeli, one će se događati, ali prije svake revolucije ja sam pobornik najprije mira u svijetu. Revolucija je slijepa, ona će morati da se dogodi zbog nepravdi u ovom svijetu. Ni jedan pametan čovjek ne može odobriti terorizam koji se dešava, ali je apsolutna činjenica da i on dolazi zbog neke revolucije i nekog revolta prema određenim represalijama u svijetu, poglaviti koje dolaze od velikih imperijalističkih sila kao što su Amerika i njoj slične sile. Sve ima svoje uzroke i posljedice. Danas bih naravno opet rekao isto, međutim, tu ima samo jedna stva koju bih htio da kažem, više nije bitan moj stav, čak nije bitan stav svih ljudi, čak i onih koji su nešto politički značili, koji mogu sad mijenjati stavove, niti je bitan stav svih onih mirotvoraca kojima sam i ja pripadao. Danas je to pitanje neke nove genracije, nekih novih mladih ljudi koji moraju na to odgovoriti. Sad je pitanje gdje je ta njihova pamet, da li je to njihovo iskustvo, koje dolazi iz djetinjstva koje su proveli prije 20-25 godina kada je taj krvavi rat počinjao na ovim prostorima, učinilo od njih opet sebične i pristrasne ljude , ljude podanike svojih nacija, politika, religija ili je od njih to iskustvo učinilo nešto drugo. Ja bih da se nadam da je ovo drugo istina, a to će pokazati vrijeme, mi smo svi nemoćni prema tome. Danas moja pjesma “Neću protiv druga svog” neće postati važna, baš zbog toga što jednom nije uspjela, kao upozorenje, iako je bila najpopularnija pjesma.
Ali je ostavila jedan trag. I danas kada pričamo o anti-ratnim pjesmama, ako se vratimo u prošlost na najprimarniji način to je pjesma koja je ostavila trag u ovom prostoru, to je bila jedna od rijetkih ljudskih poruka i pjesama. Shvatam da ovo nije pitanje ne za vas, nego za vase kolege, a to mi je i akademik Kurepa, jedan od najboljih profesora sa Univerziteta u Beogradu, rekao kada je izlazio na proteste protiv Miloševića, kada sam ga pitao zašto samo on i još par profesora izlati na proteste. On je tada rekao da to nije pitanje za njega, već za njegove kolege. Zašto je tako malo ljudi bilo protiv nečega za što smo unaprijed znali da će nas dovesti ovdje gdje nas je dovelo?
Prije svega zato što su ljudi plašljivi. Ljudi su većinom kukavice, kad kažem kukavice mislim na neki opravdani način. Oni razmišljaju o familiji koju imaju, o djeci koju imaju, žele ih zaštititi i onda ona rećenica “ne talasaj”, postaje užasno građanski bitna u tim ratnim vremenima.
Kao neka vrsta opravdanja…
To je neka vrsta opravdanja. Kao što su meni mnogi ljudi znali reći, u ovoj onoj, trećoj, četvrtoj sredini, ne slažući se kada sad razgovaramo o posljedicama nekih politika u njihovim sredinama, rečenicu “ja sam uvijek bio protiv toga, ali mi se gadilo da uopće o tome raspravljam, učestvujem u tim stvarima, ja mrzim rat”, ali ništa nije učinio. I nije učinio uglavnom ili zbog straha, a malo je onih koji su stvarno kao cinici prezreli to kao uopće pojavu, i treće nažalost ljudi su i sebični i gledali su ličnu korist, premda ne bi nikada prešli nikada granicu kao što je proganjanje drugog čovjeka, čovjeka druge vjeroispovijesti ili nacionalnosti ili ubijanja, kao što su neki zločinci radili. Treba biti svjestan jedne stvari, a to je da je sve to što se činilo u ime srpstva, hrvatstva, muslimanstva i ostalih izama i nacionalizama, sve su to činili pojedinci. Sve je to činio zapravo mali dio ljudi, svi ti koji su poklali, pobili, to je mali dio ljudi spram cijelih tih pripadnika te nacije. Ali je vrlo bitno da svaki taj pripadnik svoje nacije jasno i glasno progovori o zločincima u svom narodu. Kao što Bertol Breht kaže u jednom svojoj pjesmi, to je moto njegove pjesme o Njemačkoj: “neka svako govori o svojoj sramoti, ja ću o svojoj”. I onda počinje “Njemačka blijeda majko kako ukaljana stojiš među narodima” i nastavlj govoriti o svojoj zemlji i svom narodu što su činili pojedinci.
Pogledajte cijeli intervju
6yka
U novom izdanju Buke, Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik magazina BUKA razgovara sa poznatim glumcem Radom Šerbedžijom.
Rade Šerbedžija rođen je u mjestu Bunić kod Korenice, 27. jula 1946. godine. Smatra se jednim od najboljih glumaca sa prostora bivše Jugoslavije, a pojavljuje se u više od 40 igranih filmova.
Poznat je njegov mirovni aktivizam sa početka devedesetih, gdje se svojim angažmanom suprotstavio nadolazećem nacionalizmu. Godine 1992. odlazi u svijet, gdje se takođe probio kao sjajan glumac. Glumio je u brojnim holivudskim filmovima, a njegov rad zapažen je širom svijeta. Na Brijunima osniva teatar Ulisis 2011. godine.
Od 2010. godine živi u Rijeci. U ovom gradu osmislio je i pokrenuo nove postdiplomske studije glume, koje je osnovao Senat riječkog univerziteta kao dvogodišnji program namijenjen stručnom usavršavanju u polju glume, medija i kulture. Od jeseni 2011. godine na njemu i predaje.
Sa Šerbedžijom smo razgovarali o njegovom radu na polju mirovnog aktivizma, stanju u regiji i drugim temama.
Aleksandar Trifunović: U ovom ciklusu emisija, 25- 26 godina nakon početka devedesetih, koje još nekako preživljavamo, pokušavamo da razgovaramo sa ljudima koji su nekim svojim stavovima i promišljanjima upozoravali da su neke stvari pogrešne i to je takođe obilježilo taj period. Mi dolazimo iz Banjaluke, ali pričamo o tememam koje se tiču cijelog regiona, a BiH je možda u ovom trenutku najbolji primjer te bivše regije u malom. Riječ je o jednom prostoru, gdje je, srećom, rat oružjem završen prije dvadeset godina, ali taj rat je nekako nastavljen svim ostalim. Često ljudi kad razgovaraju o ratu imaju osjećaj da se on nije završio, da je nastavljen svim drugim sredstvima, medijima, kulturom, sportom. Sjećamo se da ste imali vrlo jasan anti-ratni angažman u Sarajevu sa vašim kolegom Josipom Pejakovićem, pjevali ste o miru i slično. Sa te perspektive kako vam trenutno izgleda ovo što nam se trenutno dešava u regionu?
Rade Šerbedžija: Pripadao sam tim ljudima koji su u trenutku kada je rat na ovim prostorima počinjao reagovali, a prvo i osnovno je bilo da se pošalje poruka da ne bude rata. Od samog početka ti moji statvovi su bili u tom pravcu jasni. Ja nisam imao stav da rat ne treba da bude zato što treba da ostane Jugoslavija kao što je Jugoslavija. Ja jesam jugonostalgičar, ali ne u onom pogrdnom smislu. Ja sam jugonostalgičar kao čovjek koji je živio u zemlji u kojoj je bio sretan i koji je živio u zemlji gdje je volio sve te različitosti te zemlje, različite nacije, narodnosti, etničke manjine, taj način života i taj mentalitet, kao i razliku u tim mentalitetima, da ne govorim, to je sve jasno i poznato. Kada dođu vremena “stani-pani”, kako se kaže, mislim da svaki čovjek, ne samo javna lica, a javna lica pogotovo, jer se njihov glas sluša, mora da pokuša da izvrši svoju građansku dužnost kao što to Krleža lijepo kaže: “izvršio sam svoju ljudsku i građansku dužnost”. To je rekao kada je odlučivao o svom političkom stavu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ili kada je komentirao Tita, kada je rekao baš tu rečenicu “ode Tito preko Romanije” i poslije njegove smrti govoreći o njemu kaže “to je čovjek koji je vratio mora svojoj zemlji, zemlju otetu i tako dalje, da je uveo ravnopravnost, socijalizam i da je taj čovjek zapravo izvršio svoju ljudsku i građansku dužnost”. E to, izvršiti svoju ljudsku i građansku dužnost je obaveza svakog čovjeka, bez obzira da li se on zvao Josip broz Tito, da li je to neki profesor filozofije, istaknuti glumac ili režiser, obični metalostrugarski ili bilo koji drugi radnik, seljak, učenik, student. Svi mi moramo u takvim vremenima odgovoriti vremenu u kojem živimo i stati protiv tog osnovnog zla, a to je rat. Za mene kao čovjeka ne postoji ni jedna ideologija koja je vrijedna smrti jednog nevinog djeteta. Ja sam svjestan da se revolucije moraju događati, one se događaju, htjeli mi to ili ne htjeli, one će se događati, ali prije svake revolucije ja sam pobornik najprije mira u svijetu. Revolucija je slijepa, ona će morati da se dogodi zbog nepravdi u ovom svijetu. Ni jedan pametan čovjek ne može odobriti terorizam koji se dešava, ali je apsolutna činjenica da i on dolazi zbog neke revolucije i nekog revolta prema određenim represalijama u svijetu, poglaviti koje dolaze od velikih imperijalističkih sila kao što su Amerika i njoj slične sile. Sve ima svoje uzroke i posljedice. Danas bih naravno opet rekao isto, međutim, tu ima samo jedna stva koju bih htio da kažem, više nije bitan moj stav, čak nije bitan stav svih ljudi, čak i onih koji su nešto politički značili, koji mogu sad mijenjati stavove, niti je bitan stav svih onih mirotvoraca kojima sam i ja pripadao. Danas je to pitanje neke nove genracije, nekih novih mladih ljudi koji moraju na to odgovoriti. Sad je pitanje gdje je ta njihova pamet, da li je to njihovo iskustvo, koje dolazi iz djetinjstva koje su proveli prije 20-25 godina kada je taj krvavi rat počinjao na ovim prostorima, učinilo od njih opet sebične i pristrasne ljude , ljude podanike svojih nacija, politika, religija ili je od njih to iskustvo učinilo nešto drugo. Ja bih da se nadam da je ovo drugo istina, a to će pokazati vrijeme, mi smo svi nemoćni prema tome. Danas moja pjesma “Neću protiv druga svog” neće postati važna, baš zbog toga što jednom nije uspjela, kao upozorenje, iako je bila najpopularnija pjesma.
Ali je ostavila jedan trag. I danas kada pričamo o anti-ratnim pjesmama, ako se vratimo u prošlost na najprimarniji način to je pjesma koja je ostavila trag u ovom prostoru, to je bila jedna od rijetkih ljudskih poruka i pjesama. Shvatam da ovo nije pitanje ne za vas, nego za vase kolege, a to mi je i akademik Kurepa, jedan od najboljih profesora sa Univerziteta u Beogradu, rekao kada je izlazio na proteste protiv Miloševića, kada sam ga pitao zašto samo on i još par profesora izlati na proteste. On je tada rekao da to nije pitanje za njega, već za njegove kolege. Zašto je tako malo ljudi bilo protiv nečega za što smo unaprijed znali da će nas dovesti ovdje gdje nas je dovelo?
Prije svega zato što su ljudi plašljivi. Ljudi su većinom kukavice, kad kažem kukavice mislim na neki opravdani način. Oni razmišljaju o familiji koju imaju, o djeci koju imaju, žele ih zaštititi i onda ona rećenica “ne talasaj”, postaje užasno građanski bitna u tim ratnim vremenima.
Kao neka vrsta opravdanja…
To je neka vrsta opravdanja. Kao što su meni mnogi ljudi znali reći, u ovoj onoj, trećoj, četvrtoj sredini, ne slažući se kada sad razgovaramo o posljedicama nekih politika u njihovim sredinama, rečenicu “ja sam uvijek bio protiv toga, ali mi se gadilo da uopće o tome raspravljam, učestvujem u tim stvarima, ja mrzim rat”, ali ništa nije učinio. I nije učinio uglavnom ili zbog straha, a malo je onih koji su stvarno kao cinici prezreli to kao uopće pojavu, i treće nažalost ljudi su i sebični i gledali su ličnu korist, premda ne bi nikada prešli nikada granicu kao što je proganjanje drugog čovjeka, čovjeka druge vjeroispovijesti ili nacionalnosti ili ubijanja, kao što su neki zločinci radili. Treba biti svjestan jedne stvari, a to je da je sve to što se činilo u ime srpstva, hrvatstva, muslimanstva i ostalih izama i nacionalizama, sve su to činili pojedinci. Sve je to činio zapravo mali dio ljudi, svi ti koji su poklali, pobili, to je mali dio ljudi spram cijelih tih pripadnika te nacije. Ali je vrlo bitno da svaki taj pripadnik svoje nacije jasno i glasno progovori o zločincima u svom narodu. Kao što Bertol Breht kaže u jednom svojoj pjesmi, to je moto njegove pjesme o Njemačkoj: “neka svako govori o svojoj sramoti, ja ću o svojoj”. I onda počinje “Njemačka blijeda majko kako ukaljana stojiš među narodima” i nastavlj govoriti o svojoj zemlji i svom narodu što su činili pojedinci.
Pogledajte cijeli intervju
6yka
