Foto: Wikimedia / HTV iz zraka
Nedavno potpisani novi ugovor između hrvatske Vlade i nacionalne javne radiotelevizije prošao je gotovo nezapaženo. Dok ćemo same posljedice gledati na malim ekranima, važno je ne zaboraviti da se zapravo radi o okončanju reformi koje je su započele u ravnateljskom mandatu Gorana Radmana, dakle, za vrijeme SDP-ove vladavine.
Kakve veze ima današnji program javne radiotelevizije – izrazito konzervativiziran, pa čak i zanatski diletantiziran – s protržišnom liberalizacijom djelovanja te ustanove 2013. godine? Nedavno usvajanje novog, točnije drugog petogodišnjeg ugovora između HRT-a i Vlade RH (2018-2022.), dobra je prilika da to ustanovimo. Jer, sve je u tom pogledu započelo upravo s prvim takvim ugovorom koji za cilj ima definiranje programskih financija, uz paralelno interno restrukturiranje rada na HRT-u po uzoru na tehnokratske nemedijske modele poslovanja. Nećemo se pritom vraćati na raniji 22-godišnji period u kojem je na Prisavlju već bila provedena svojevrsna fašizacija.
Bez obzira na kadrovsku čistku i radikalno-desničarsko preuzimanje etera kroz posljednju deceniju 20. stoljeća, naime, pokazat će se zatim da je tako velika i mnogoljudna te sofisticirana institucija unekoliko žilavija negoli se vjerovalo. Još uvijek je, uoči te prevratne 2013. godine, na njoj bilo nešto medijskih radnika koji su držali do progresivnih civilizacijskih i ustavnih vrednota, a nisu dotad bili sasvim zaboravili kako braniti vlastiti rad, kao i organiziranost kolektivnog. No te je pozicije nemoguće štititi baš dovijeka, imamo li na umu notorni politički i ekonomski pritisak koji permanentno trpe. Prljavi posao za univerzalne centre moći u kapitalizmu tad će iznova odraditi lijevi centar, primarno socijaldemokrati koji stoje iza upadljivo brojnih reakcionarnih poteza od strateškog značaja u (post)tranzicijskoj Hrvatskoj.
Nevidljiva ruka menadžerskog restrukturiranja
Na čelu kardinalne reforme HRT-a 2013. godine bio je novi glavni ravnatelj Goran Radman, dobro poznat i kao posljednji nositelj iste funkcije u socijalističkoj eri. U međuvremenu se Radman proslavio kao prvi čovjek Microsofta u Hrvatskoj, odradivši za tu kompaniju neobično povoljne aranžmane s ovdašnjim državnim vlastima. S njegovim povratkom na Prisavlje koincidira i početak predsjedavanja Nine Obuljen Koržinek, sadašnje HDZ-ove ministrice kulture, u Programskom vijeću HRT-a. Treba imati na umu da je upravo ona bila tad u Ministarstvu kulture glavna zagovornica teze da je ugovor Vlade i HRT-a bio nužno preuzeta obaveza Hrvatske u pregovorima za ulazak u EU.
Nema veze što ćemo naknadno uočiti da to s ugovaranjem financija uopće ne stoji u pravilu tako u zemljama EU-a, nego se poslovanje uređuje na puno različitih i boljih načina. U to vrijeme kompleksaški grozničavog utrpavanja ove zemlje među članice EU-a, bilo je dovoljno da neki lobi u javnosti nametne ideju kakvog obvezivanja, i to je bivalo pouzdano realizirano. Svejedno je li riječ o bankama, brodogradilištima, medijima ili energetici, Hrvatska je u tom procesu liberalizirana bitno više negoli je doista bilo uvjetovano, što je naprosto simptom njene drastične ekonomsko-političke zakržljalosti. Ali vratimo se na konkretni ugovor i Radmanovu menadžersku reformu: to je oboje smjeralo na korporativizaciju javne radiotelevizije. Radman je, ukratko opisano, izokrenuo paradigmu funkcioniranja najveće hrvatske medijske kuće, u kojoj su redakcije bile mahom vezane za određeni televizijski ili radijski program.
Malo potom, redakcija više praktično nema, dok se rađa nova podjela čija glavna os stoji između novinarske i producentske funkcije, s naglaskom na presudni utjecaj potonje. Novinari gube mogućnost iole demokratskog te sadržajnog sudjelovanja u kreiranju programskih okolnosti, a obesmišljena je u velikoj mjeri i pozicija urednika. Na sve to idealno naliježe ugovor čija se svrha teško mogla opravdati kao dopuna postojećih zakonskih definicija programskih obaveza i načela rada HRT-a, iako se dijelom tako nastojalo prikazati dotični akt. Zakon o HRT-u i ostali legislativni nalozi već su mogli regulirati sve što je neophodno za normalan rad javne radiotelevizije, a sam ugovor nije ni donio posebno detaljizirane stavke u potrošnji.
Nove filozofije financijskog poslovanja
Ali, ugovorom je otvoren prostor za komercijalizaciju funkcije HRT-a, i za naglašeno trgovinski, kupoprodajni odnos između te adrese i, s druge strane, državnih vlasti i opće javnosti. Kao što prikazuje Nacionalni izvještaj o medijima (str. 62 i 75), ugovor to čini po cijenu unošenja određene dodatne zbrke u modus operandi HRT-ove medijske proizvodnje, sve za ljubav nove filozofije financijskog poslovanja. S njom privatni ili vanjski interes na HRT-u dobiva izuzetne beneficije, dok više nema niti minimuma redakcijske vitalnosti kakva bi eventualno amortizirala poneke stresne nasrtaje na program i nabavu, ili bi za njih predstavljala bar načelnu, potencijalnu branu.
Česte pokazatelje nadziranog kaosa, direktno prouzročenog izmijenjenim modelom funkcioniranja HRT-a, proteklih godina servirao nam je njegov Nadzorni odbor, ne tek mediji. No jedan dobar primjer objavljen je zimus, vezano uz otpušteni tehnički personal koji se odmah potom tiho vraća na Prisavlje u vidu autsorsa – posredstvom privatne agencije Nenada Bakića. Pri čemu su na gubitku i HRT i radnici, dok Bakić bilježi profit, ali javnost uopće ne može o tome saznati točnu istinu; jedva se pročulo i da je tamo u novije doba, bez prethodne analize stanja, otpušteno preko 500 ljudi, od njih oko 3.400. A poslije nevidljive ruke menadžerskog restrukturiranja, s programatskim uvođenjem ugovorne definicije javne medijske usluge, preočita ruka političke cenzure nije niti potrebna.
Misijski ciljevi državne televizije
Istodobno na HRT-u traje daljnja klerikalizacija i rekonkvista nacionalista, dakle, što bi također bilo ponešto teže izvesti da nisu restrukturiranjem stvoreni neki za to bitni uvjeti. I valja primijetiti da je posebno iznevjeren deklamirani cilj transformacije HRT-a iz državne u javnu radioteleviziju, kojem je ugovor navodno trebao pripomoći, jer je danas HRT ponovno manje javan i ustavno dosljedan negoli je bio. Ugovor s vladom koji stupa na snagu od Nove godine donosi eksplicitniji spomen “hrvatskih nacionalnih vrijednosti” i jasnije “čuvanje digniteta i promicanje vrijednosti Domovinskog rata”, zatim se pod misijske ciljeve domeće da HRT ubuduće svakako “u svojim informativnim programima potiče primjenu mjera demografske, pronatalitetne i obiteljske politike”. Iako je tekst ugovora uglavnom prepisan iz prethodnog izdanja, zanimljivo je uočiti promjene koje su unesene tek mjestimično, naočigled ciljano.
Tako prvi ugovor propisuje za dokumentarni program da će HRT “njegovati tematsku raznovrsnost u službi najšireg opsega javnosti” te “promicati i popularizirati društvene vrijednosti na razumljiv i širokom krugu prihvatljiv način, uvažavajući interese manjinskih skupina”. Novi radije propisuje kako bi javni medijski servis dokumentarcima morao “njegovati tematsku raznovrsnost, ali usredotočen na nacionalne, povijesne, prirodne i kulturne specifičnosti”. S druge strane, odredbe o religijskom programu, odnosno razlika u odnosu na prethodni ugovor, donekle zbunjuju. Naizgled je riječ o primjetnom smanjenju broja zadanih sati, tj. postotka emitiranog religijskog sadržaja, dok ne obratimo pažnju na definicije.
U prvoj varijanti to je nešto podrobniji opis s akcentima na religijskom dijalogu i upoznavanju s različitim vjeroučenjima, uz zasebne pasaže o većinskoj Rimokatoličkoj crkvi u ovoj državi. Drugi slučaj prelama se na uopćenoj i skraćenoj noti u poglavlju “Pojmovi i definicije”, gdje se navodi pozitivna dijagnostika za prepoznavanje religijskog programa, a potom je istaknuto intrigantno negativno određenje da taj program “isključuje kulturne, znanstvene, obrazovne i povijesne sadržaje o religiji u kojima nema religioznog odnosa”. Stvarno interesantno, jer nema daljnjeg objašnjenja kakav je to odnos, i što točno mora biti realizirano da bismo ga konzumirali.
U nedostatku egzaktnih smjernica, nagađajmo: to može biti svaki televizijski ili radijski prilog koji se bavi crkvom, prvenstveno onom gorespomenutom, a u kojem nema direktnog nefikcijskog prikaza mise, pričesti, crkvenog vjenčanja, posvećivanja domova, procesije, i drugih jednoznačnih obrednih postupaka. Ali van kvote bez ikakvih zapreka mogu biti smješteni simpoziji Crkve, njezine društvene kampanje na temu obitelji i odgoja i seksa, teološke rasprave, župne priredbe, emisije o crkvenoj prošlosti, priče o svecima, te još koješta sličnog. Smanjenje udjela običnog religijskog sadržaja postaje tako samo kulisa za moguće novo zatrpavanje programa crkvenom tematikom u mnogim kudikamo bogatije razvedenim obličjima.
Profitersko nasilje nad radom i programom
Mimo takvih misionarskih psina, obratimo pažnju na pogodovanja vanjskom kapitalu, jer se iza simboličkih investicija redovito krije ipak posve opipljiv, materijalni profit. Prije svega, budući minimalni udio vlastite proizvodnje na televizijskim programima varira od jednog do drugog, a ukupno čak i neznatno raste. Što se tiče daleko mnogobrojnijih radijskih programa u novom ugovoru, međutim, zadano je drastično smanjenje postotka doslovno svima njima: osim Prvog programa Hrvatskog radija koji pada sa 70 na 60 posto, svi ostali programi (HR2, HR3, te zasebne frekvencije Radio Sljemena, Osijeka, Pule, Rijeke, Zadra, Knina, Splita i Dubrovnika) padaju na 30 posto, s dotadašnjeg udjela koji se kretao između 50 i 100 postotaka.
Komercijalnim producentima pogoduje se u još jednom dijelu ove priče, opet skrojenom po ukusu Nine Obuljen Koržinek. Prije pet godina nije se moglo nametnuti apsolutno preferiranje komercijalnih producenata, pa su mjesto u ugovoru imali i neprofitni: pola od 15 postotaka televizijskog godišnjeg programskog proračuna za kupnju iz europske neovisne produkcije bilo je tad namijenjeno “za djela proizvedena izvorno na hrvatskom jeziku, pri čemu će se osobito voditi računa o djelima neprofitnih proizvođača”. Ugovor za novi period zaustavlja se na prvom dijelu citirane rečenice, a sve iza zareza je brisano iz teksta. Netragom je nestao i zacrtani dugoročni projekt osnivanja regionalnog radija Sjever koji je zaustavio još Siniša Kovačić, lanjski v.d. glavnog šefa HRT-a. Ukupno, s ovakvim će ugovorom uvjerljivo prosperirati domaći privatni medijski poduzetnici i popovi, kao i dignitetlije.
Pod tima posljednjima, naravno, misli se ovdje na razbarušene ratno-veteranske politikante, skupa s logistikom u stranačkom kadru. Njihovu ideološku dominaciju pokazala je i nedavna afera s Aleksandrom Stankovićem, voditeljem emisije “Nedjeljom u dva” koji se usudio propitivati dogmu saborske Deklaracije o Domovinskom ratu, usvojenu pod vlašću – lijevog centra. Na stranu što se taj neodrživi apsurd od falsifikata urušio i najnovijom presudom Haškog suda s dokazanim organiziranim zločinačkim pothvatom hrvatskih državnika i vojnika u Bosni i Hercegovini. Treba uočiti da se njime zasnovano ukidanje kritičkog mišljenja – političarskog, povjesničarskog, novinarskog – na samom Prisavlju reproducira profiterskim nasiljem koje starta od aspekta rada i završava na programu.
bilten
