U povodu ‘New York Timesove’ reportaže o brutalnom tretmanu radnika Amazona: Intervjuirani radnici ovog puta nisu bili fizikalci, nego vrhunski inženjeri i programeri, famozni ‘bijeli ovratnici’ koje su novinari zamišljali kao kreativce koji posao obavljaju kroz igru i zabavu
američkim mainstream medijima radnička prava uglavnom su kriva: iskrivljeno prikazana, krivo komentirana, okrivljena za gušenje inovativnosti i kompetitivnosti. Jednim je dijelom, bit će, baš zbog toga globalno odjeknula opširna reportaža o brutalnom tretmanu radnika Amazona, objavljena nedavno u nedjeljnom izdanju ‘New York Timesa’. Drugim dijelom, valjda, zato što je upravo Amazon idealtipski korporacijski maneken kapitalizma skrojenog po mjeri 21. stoljeća: fleksibilni digitalni gigant koji je iz skromne onlajn knjižare izrastao u najveću trgovačku mrežu SAD-a, četvrti brend na svjetskoj listi najuglednijih tvrtki razvikanog ‘Forbesa’, magazina koji je njegovog direktora i osnivača Jeffa Bezosa prošle godine proglasio petim najbogatijim čovjekom na svijetu…
Srce mita o velikom uspjehu nekada malenog poslovnog projekta kuca, ipak, u ritmu neizbježne kompetitivnosti i inovativnosti: na svome putu prema vrhu, glasi službena pripovijest, Bezos je u poštenoj tržišnoj utakmici eliminirao izravne konkurente, i to zahvaljujući nesputanoj poduzetničkoj mašti, spremnosti da eksperimentira, sposobnosti da razmišlja i zamišlja izvan zadanih okvira. Samo u posljednjih nekoliko godina, uostalom, Amazon je plasirao cijeli niz poslovnih ideja posuđenih iz bliske budućnosti: dostavu paketa na kućna vrata dronovima, sofisticirani algoritam ‘anticipacijskog shippinga’ koji će unaprijed pogađati naše želje i slati nam knjige, glazbu i filmove prije nego što ih uopće naručimo, ‘inteligentni’ gadget Echo koji sluša glasovne komande, upravlja kućnim elektroničkim uređajima i ‘kupuje’ umjesto svoga vlasnika…
Prepoznatljiv Amazonov logo, dopadljivo dizajnirani ‘smajlić’ na vedrom licu kompanije, pritom ipak nije uspio sakriti njeno tamnije naličje: još prije četiri godine novinari su otkrili da radnici u jednom pensilvanijskom skladištu pakiraju robu na temperaturi od četrdesetak stupnjeva Celzija, bez ventilacije, dok bolnička kola stoje parkirana ispred hale i čekaju one koji će prvi kolabirati; BBC-jev reporter Adam Littler zaposlio se prošle godine u britanskoj ispostavi firme pa napisao upečatljiv članak o konstantnom nadzoru radnika pomoću specijalnih skenera i zamornim, automatiziranim zadacima koje pod stalnom prismotrom treba obaviti u rekordnom roku; internetska burza rada Mechanical Turk, jedan od uspješnijih Amazonovih projekata, odavno je izložena žestokim kritikama jer tzv. poslodavcima svakodnevno osigurava anonimnu, neorganiziranu i nezaštićenu radnu snagu za jednokratne, slabo plaćene poslove. Samo, ako je loš odnos tvrtke prema radnicima već bio koliko-toliko poznat, kako to da je tek nedavni tekst ‘Unutar Amazona: Hrvanje s velikim idejama na radnom mjestu koje ostavlja ožiljke’ pokrenuo domino-seriju medijskih napada i masovnih poziva na bojkot?
‘New York Timesova’ je reportaža, doduše, detaljna i reljefna, utemeljena na razgovorima sa stotinjak zaposlenika, a vrvi epizodama poput one o ženi koja samo dan nakon induciranog pobačaja mora otići na službeni put, o njenoj kolegici koja je oboljela od raka dojke pa joj šefovi prijete otkazom zbog neželjenih ‘teškoća u privatnom životu’, o čovjeku koji povjerava da je skoro sve svoje kolege vidio kako plaču na radnom mjestu. Saznali smo i da Amazonovi stručnjaci za tzv. ljudske resurse neprestano kontroliraju radnike, potiču ih da prijavljuju i prokazuju jedni druge šefovima, pa na kraju godine obavezno otpuste unaprijed zadanu kvotu slabije ocijenjenih: ovakvu strategiju zastrašivanja i permanentnog pritiska spokojno nazivaju ‘svrhovitim darvinizmom’. Hvaljena kompetitivnost Amazona proizlazi dakle iz surovog natjecanja njegovih radnika, tehnološka inovativnost ogleda se u metodama njihovog nadzora; pa opet, takav se pristup načelno ne razlikuje od pravila znanstvenog menadžmenta koje je prije više od stotinu godina kodificirao Frederick Taylor, započevši novu eru kapitalističkog discipliniranja radne snage.
Razlog zbog kojeg je ‘Timesov’ izvještaj ipak postao jednom od najkomentiranijih medijskih priča prošloga mjeseca jednostavan je: intervjuirani radnici ovog puta nisu bili fizikalci iz pregrijanih skladišta, nego vrhunski inženjeri i programeri, famozni ‘bijeli ovratnici’ koje su, u skladu s ikonografijom IT-sektora, novinari prethodno zamišljali kao raspoložene kreativce koji posao obavljaju kroz igru i zabavu. Kako naivna predodžba: ako postoji nešto skandalozno u vezi ‘Timesovog’ članka, onda je to činjenica da je bilo koga uspio skandalizirati. Novinari koji su pisali izvještaj o onome što se zbiva ‘unutar Amazona’, da stvar bude gora, to bi prvi morali znati: dokumentarni film Andrewa Rossija ‘Naslovna stranica’ – s podnaslovom koji, zgodnom igrom slučaja, glasi ‘Unutar New York Timesa’ – prikazao nam je 2011. uplakane otpuštene novinarke, urednike koji potiču međusobnu borbu podređenih, zaposlenicu koja priča o pritisku da se ‘radi više nego što je to ljudski moguće’.
Ništa dakle ‘Timesovi’ novinari nisu vidjeli u kancelarijama Amazonovih ‘bijelih ovratnika’ što ne bi mogli uočiti i u vlastitoj redakciji: samo što je ondje, u četvrtoj najuglednijoj firmi svijeta, eksploatacija ekspandirala u skladu s globalnim rankingom tvrtke. Ali krucijalne razlike nema, baš kao što ona naposljetku ne postoji ni među raznobojnim radničkim ovratnicima: kada se poslovna carstva šire, naime, i bijeli i plavi stežu podjednako.
portalnovosti
američkim mainstream medijima radnička prava uglavnom su kriva: iskrivljeno prikazana, krivo komentirana, okrivljena za gušenje inovativnosti i kompetitivnosti. Jednim je dijelom, bit će, baš zbog toga globalno odjeknula opširna reportaža o brutalnom tretmanu radnika Amazona, objavljena nedavno u nedjeljnom izdanju ‘New York Timesa’. Drugim dijelom, valjda, zato što je upravo Amazon idealtipski korporacijski maneken kapitalizma skrojenog po mjeri 21. stoljeća: fleksibilni digitalni gigant koji je iz skromne onlajn knjižare izrastao u najveću trgovačku mrežu SAD-a, četvrti brend na svjetskoj listi najuglednijih tvrtki razvikanog ‘Forbesa’, magazina koji je njegovog direktora i osnivača Jeffa Bezosa prošle godine proglasio petim najbogatijim čovjekom na svijetu…
Srce mita o velikom uspjehu nekada malenog poslovnog projekta kuca, ipak, u ritmu neizbježne kompetitivnosti i inovativnosti: na svome putu prema vrhu, glasi službena pripovijest, Bezos je u poštenoj tržišnoj utakmici eliminirao izravne konkurente, i to zahvaljujući nesputanoj poduzetničkoj mašti, spremnosti da eksperimentira, sposobnosti da razmišlja i zamišlja izvan zadanih okvira. Samo u posljednjih nekoliko godina, uostalom, Amazon je plasirao cijeli niz poslovnih ideja posuđenih iz bliske budućnosti: dostavu paketa na kućna vrata dronovima, sofisticirani algoritam ‘anticipacijskog shippinga’ koji će unaprijed pogađati naše želje i slati nam knjige, glazbu i filmove prije nego što ih uopće naručimo, ‘inteligentni’ gadget Echo koji sluša glasovne komande, upravlja kućnim elektroničkim uređajima i ‘kupuje’ umjesto svoga vlasnika…
Prepoznatljiv Amazonov logo, dopadljivo dizajnirani ‘smajlić’ na vedrom licu kompanije, pritom ipak nije uspio sakriti njeno tamnije naličje: još prije četiri godine novinari su otkrili da radnici u jednom pensilvanijskom skladištu pakiraju robu na temperaturi od četrdesetak stupnjeva Celzija, bez ventilacije, dok bolnička kola stoje parkirana ispred hale i čekaju one koji će prvi kolabirati; BBC-jev reporter Adam Littler zaposlio se prošle godine u britanskoj ispostavi firme pa napisao upečatljiv članak o konstantnom nadzoru radnika pomoću specijalnih skenera i zamornim, automatiziranim zadacima koje pod stalnom prismotrom treba obaviti u rekordnom roku; internetska burza rada Mechanical Turk, jedan od uspješnijih Amazonovih projekata, odavno je izložena žestokim kritikama jer tzv. poslodavcima svakodnevno osigurava anonimnu, neorganiziranu i nezaštićenu radnu snagu za jednokratne, slabo plaćene poslove. Samo, ako je loš odnos tvrtke prema radnicima već bio koliko-toliko poznat, kako to da je tek nedavni tekst ‘Unutar Amazona: Hrvanje s velikim idejama na radnom mjestu koje ostavlja ožiljke’ pokrenuo domino-seriju medijskih napada i masovnih poziva na bojkot?
Reportaža vrvi epizodama poput one o ženi koja samo dan nakon induciranog pobačaja mora otići na službeni put, o čovjeku koji povjerava da je skoro sve svoje kolege vidio kako plaču na radnom mjestu…
‘New York Timesova’ je reportaža, doduše, detaljna i reljefna, utemeljena na razgovorima sa stotinjak zaposlenika, a vrvi epizodama poput one o ženi koja samo dan nakon induciranog pobačaja mora otići na službeni put, o njenoj kolegici koja je oboljela od raka dojke pa joj šefovi prijete otkazom zbog neželjenih ‘teškoća u privatnom životu’, o čovjeku koji povjerava da je skoro sve svoje kolege vidio kako plaču na radnom mjestu. Saznali smo i da Amazonovi stručnjaci za tzv. ljudske resurse neprestano kontroliraju radnike, potiču ih da prijavljuju i prokazuju jedni druge šefovima, pa na kraju godine obavezno otpuste unaprijed zadanu kvotu slabije ocijenjenih: ovakvu strategiju zastrašivanja i permanentnog pritiska spokojno nazivaju ‘svrhovitim darvinizmom’. Hvaljena kompetitivnost Amazona proizlazi dakle iz surovog natjecanja njegovih radnika, tehnološka inovativnost ogleda se u metodama njihovog nadzora; pa opet, takav se pristup načelno ne razlikuje od pravila znanstvenog menadžmenta koje je prije više od stotinu godina kodificirao Frederick Taylor, započevši novu eru kapitalističkog discipliniranja radne snage.
Razlog zbog kojeg je ‘Timesov’ izvještaj ipak postao jednom od najkomentiranijih medijskih priča prošloga mjeseca jednostavan je: intervjuirani radnici ovog puta nisu bili fizikalci iz pregrijanih skladišta, nego vrhunski inženjeri i programeri, famozni ‘bijeli ovratnici’ koje su, u skladu s ikonografijom IT-sektora, novinari prethodno zamišljali kao raspoložene kreativce koji posao obavljaju kroz igru i zabavu. Kako naivna predodžba: ako postoji nešto skandalozno u vezi ‘Timesovog’ članka, onda je to činjenica da je bilo koga uspio skandalizirati. Novinari koji su pisali izvještaj o onome što se zbiva ‘unutar Amazona’, da stvar bude gora, to bi prvi morali znati: dokumentarni film Andrewa Rossija ‘Naslovna stranica’ – s podnaslovom koji, zgodnom igrom slučaja, glasi ‘Unutar New York Timesa’ – prikazao nam je 2011. uplakane otpuštene novinarke, urednike koji potiču međusobnu borbu podređenih, zaposlenicu koja priča o pritisku da se ‘radi više nego što je to ljudski moguće’.
Ništa dakle ‘Timesovi’ novinari nisu vidjeli u kancelarijama Amazonovih ‘bijelih ovratnika’ što ne bi mogli uočiti i u vlastitoj redakciji: samo što je ondje, u četvrtoj najuglednijoj firmi svijeta, eksploatacija ekspandirala u skladu s globalnim rankingom tvrtke. Ali krucijalne razlike nema, baš kao što ona naposljetku ne postoji ni među raznobojnim radničkim ovratnicima: kada se poslovna carstva šire, naime, i bijeli i plavi stežu podjednako.
portalnovosti
