Rage na predsjedničkim izborima

Ne jaše konja onaj kome stoji nego onaj tko ga ima, rekli su mudri stari.

U ovom trenutku, ni tjedan dana prije konačnog izbora predsjednika Republike, mi promatrači, domaći obični, blagog pojma nemamo tko konja ima, a kome se konj priliči. Zasluge za to u potpunosti pripadaju finalistima predsjedničke utrke Zoranu Milanoviću i Kolindi Grabar Kitarović. On u napadu na prvi, ona u borbi za drugi mandat na čelu države.

Nakon što je 22. prosinca s terena izletjelo devetero, ne nužno lošijih kandidata, ostalo je njih dvoje tête-à-tête, dvoje višedesetljetnih suparnika, čija je klica netrpeljivosti iščilila još tamo devedesetih, na Zrinjevcu, u Ministarstvu vanjskih poslova koje ih je oboje lansiralo u svijet visoke politike, koliko god termin „visoka politika“ u Hrvatskoj imao komične konotacije.

Politički putevi, karijere, a napose politički vrhunci slabo su im se križali – on je postao predsjednik Vlade Republike Hrvatske, a ona pomoćnica glavnog tajnika NATO-a – ali međusobna nesnošljivost nikada nije prestala tinjati. Onda je ona izabrana za predsjednicu Republike, a on je odlučio deložirati iz te fotelje.

I sad smo u problemu. Oboje kandidata, premda se ovlasti predsjednika države u najvećemu ne tiču izravno položaja i sudbine građana, tek su rubno okrenuti idejama, prijedlozima, vizijama za bolju budućnost društva i države. Slabo se tu nađe mesa za građane.

Grabar Kitarović i Milanović u ljutom su boju za vlastitu bolju prošlost. Grčevita je to borba za što manje kostura koji mogu ispasti iz ormara, kojih je, da se ne lažemo, pogolemi broj u oba šifonjera. On je grlo izderao pravdajući svoj ne baš najblistaviji premijerski mandat, ona glasnice potrošila hvaleći svojih uzaludnih pet predsjedničkih godina. I jedno i drugo birače može motivirati isključivo na ostanak u toplini svog doma u iduću nedjelju.

Drugi krug ovih predsjedničkih izbora samo je window-shopping. Poćiriš u izlog, pogledaš što se nudi, vidiš da tu nema baš nešto za tebe da bi ušao u dućan i bez ambicije da kupiš nešto nastaviš dalje.

Zorno je to pokazalo i prvo televizijsko sučeljavanje dvoje kandidata kojemu nisu bila strana preuveličavanja, pretjerivanja, nervoze, izvrtanja istine, spinovi, niski udarci, izostanak ideja i vizija. Bio je to duel dvaju ega kojemu je važnije bilo tko u telefonskom imeniku ima više brojeva svjetskih mangi, koga je više puta Angela Merkel milo pogledala, a tko Donaldu Trumpu ni čuperak razbarušen vjetrom ne bi vratio na mjesto.

Od toga se birač domaći obični kruha neće najesti. Još manje lososa, a bogme ni carpaccia od potrbušnice tune plavoperke.

Ni od Kolinde Grabar Kitarović ni od Zorana Milanovića nismo čuli gdje i kako nas sve skupa vide za pet ili deset godina. Ono što ćemo zapamtiti jest da je za nju Ivo Sanader najuspješniji premijer, što je izrekla baš na dan kad mu je nepravomoćno odrezalo šest godina zatvora zbog primanja mita za INA-u (što je Andrej Plenković sigurno od srca pozdravio), a za njega je Zdravko Mamić (kojeg se tereti da je Dinamu maznuo 200 milijuna kuna) fenomenalan menadžer kojemu bi stisnuo ruku da ga sretne. Šteta što ih još nisu pitali, štajaznam, za Velimira Bujanca ili Ivana Čermaka.

I dok je Milanović, za razliku od govora na skupovima kojima se može bez pretjerivanja i navijanja pridodati epitet „državnički“, na sučeljavanju teško suzbijao svoj nadaleko poznati agresivni stav, koji je ponovno nepokolebljivo izašao na površinu, i potcjenjivački odnos prema onima za koje vjeruje da nisu njegova razina, Grabar Kitarović se uspjela suzdržati od bubanja gluposti i, gluho bilo, pjevanja, samo je uspješno, kao i sve loše štreberice, čitala odgovore s papira i papagajski ponavljala ofucane floskule koje ništa ne znače, a još manje dobroga čine.

Gledatelji sučeljavanja i pasionirani pratitelji ukupne kampanje mogli su doći samo do jednog zaključka – da ni Grabar Kitarović ni Milanović nisu uspjeli osvojiti nijednog novog birača. Ono u čemu griješe je što se ni na koji način ne obraćaju onoj polovici birača koja uopće nije izašla na izbore i ne pokušavaju ih uvjeriti zašto su upravo ona ili on najbolji izbor za Hrvatsku. Riječ je o gotovo dva milijuna birača koji ni uhom nisu trznuli jer ne vide zašto bi utrošili svojih petnaestak nedjeljnih minuta za izlazak na predsjedničke izbore.

Oboje kandidata dosegnuli su svoje limite, odokativno, svaki po pola milijuna pristaša. Borba za srca i duše, povjerenje iznad svega, onih ostalih kao da ih ne zanima. Nije dovoljno proglasiti se normalnim i očekivati da će se stvoriti nepregledni redovi samo da bi zaokružili tvoje ime. Kao što je još manje dovoljno poručiti da „Hrvatska zna“ i biti uvjeren da će horde kampirati i čekati da se birališta otvore e da bi tebi dali svoj glas.

Računati na stranačku infrastrukturu i nevelike i nevažne bedeme ljubavi potpuno je pogrešna strategija oba stožera. A nijedan se kandidat ne izvlači izvan tog limitiranog kruga, niti to, koliko vidimo, kani.

Ovo je igra u kojoj je nevažno tko je obrazovaniji, upućeniji, tko ima više telefonskih brojeva svjetskih faca, ovo je sraz osoba i osobnosti. Oboje kandidata ih ima, svaki na svoj način pa svakome na izbor. Oni koji žele normalno, znaju što će. Jednako kao i oni kojima je iznad svega domovina na srcu. Što je tek polovica biračkog tijela. Drugu polovicu kandidati, iz sasvim nepoznatih razloga, zaobilaze. A oni će odlučiti izbore. Bilo neizlaskom, bilo križanjem listića, bilo dojmom o jednom od kandidata skupljenim u zadnji trenutak.

Pred kandidatima su, kako u trenutku notiranja ovih redaka stvari stoje, još dva sučeljavanja. Onome tko ostavi bolji dojam zagarantirano je pet godina relaksirajućeg cvrkuta ptica i nevinog trčkaranja plahih srna na tihim obroncima Pantovčaka.

Onog konja s početka zapisa još uvijek ne znamo tko ima. Za sada su na političkom tržištu samo islužene rage. Imaju još jako malo vremena da nas razuvjere.