Vraćajući stari Dan državnosti HDZ je pao ispod razine komunista, koji nisu svoje partijske obljetnice gurali u kalendar praznika. A onda je napravio još gore proglašenjem dana pada Vukovara državnim blagdanom, jer se time slavi najgore ratno stradanje, umjesto pomirenja koje je također vezano uz taj grad
Danas je Dan neovisnosti, znate li što se time zapravo slavi? Ta i slična pitanja postavili su proteklih dana hrvatski mediji svojim čitateljima, ali ona su kao i svake godine otišla u gluhe uši, jer debelo preko pedeset posto njih nije znalo odgovor. To zvuči komično, otprilike kao da se hrvatskim turistima u nekoj egzotičnoj zemlji objašnjava kada i kako je nastala, tko je brkati konjanik čiji spomenik stoji pred nacionalnim parlamentom, a tko stasita brončana starina na glavnom gradskom trgu. E, to sada gledamo i kod kuće, jer u državi koja svoje stvaranje smatra maltene božanskim djelom, jedva itko zna detalje tog stvaranja, što, rekoh, zvuči burleskno, ali bome ponekad može imati i sasvim ozbiljne posljedice. Evo, uzmite Branimira Glavaša. On je danas na slobodi, čak sjedi u Saboru, a ne u zatvoru, samo zbog pravnog nadmudrivanja oko toga kada je počeo rat u Hrvatskoj, iako bi moralo biti svejedno jesu li žrtve za koje je optužen ubijene prije ili poslije nekog datuma. Ovdje vrag odnosi šalu. Vidi se naime da se vladajuće državne i sudske instance ponašaju kao da je državni kalendar njihovo vlasništvo pa rade s njim što hoće. Tako će se Dan državnosti ponovno pomaknuti mjesec unatrag, kada je, kažu, osnovan prvi višestranački parlament, ali zapravo kada je HDZ došao na vlast.
Za one kraćeg pamćenja podsjećamo da to nisu radili ni komunisti, koji jesu debelo pretjerivali sa slavljenjem Titovog rođendana, ali partijske obljetnice ipak nisu gurali u kalendar državnih praznika. Sada je Plenkovićeva stranka odlučila ozvaničiti ono što HDZ ionako odavno o sebi misli, a to je da je on stvorio ovu državu, što bi se čak i moglo prihvatiti kada bi time preuzeo na sebe i odgovornost za to što je ona pri dnu Evropske unije, sa svim statističkim hororom koji uz to ide. Naravno, to vladajućima ne pada na pamet, ali jesu učinili nešto što ovo prekrajanje državnog kalendara čini dramatično spornim. Kao što se moglo očekivati, u nj je kao neradni državni praznik ugrađen i dan pada Vukovara, grada koji je, uz Mostar, zacijelo podnio najveću žrtvu u ratovima devedesetih. To sasvim sigurno stoji i ničim se ne može dovesti u pitanje. Ali stoji također da su vladajuće strukture u njemu od ovog grada stvorile prijestolnicu ultimativnog i ucjenjivačkog domoljublja, po kojem se ratne žrtve priznaju samo hrvatskoj strani, dok se srpske izričito niječu, a Srbima je uz asistenciju najviših državnih i sudskih instanci praktički zabranjeno javno korištenje vlastitog pisma, koliko god ono bilo zajamčeno propisima najvišeg ustavnog ranga. Čak je očito da je vršen pritisak da se u zakon o novim praznicima službeno ugradi ta diskriminatorna klauzula, što nedvosmisleno proizlazi iz izjave ministra branitelja Tome Medveda da se to nije smjelo učiniti jer je u suprotnosti s Ustavom.
U svakom slučaju, Vukovar je unesen u kalendar praznika kao neka vrsta hrvatskog Alama, sa svim ružnim konotacijama koje uz to idu, ali, eto, i uz jednu ‘utješnu’, da je moglo biti još ružnije. Drugo što pada u oči, i to davno prije ovog preslagivanja državnog kalendara, jest za kog vraga se slavi dan pada Vukovara (iako su se baš Hrvati specijalizirali u ismijavanju srpskog slavljenja vlastitih poraza), a ne dan njegovog oslobođenja. Taj dan logično je vezan uz mirnu reintegraciju Podunavlja. Ali ne! Porazi su slađi. Oni ruju po nezaraslim ratnim ranama i zovu na nikada dovoljnu odmazdu, pa je Plenkovićeva vlada imala kuraže uvesti u kalendar mirnu reintegraciju samo kao ‘spomendan’, očito da se ne zamjeri zagovornicima te odmazde. U svakom slučaju, porazi imaju silnu simboličku važnost i to ne samo u hrvatskom slučaju. Naime, svi u ex-yu regiji predstavljaju se na ovaj ili onaj način pobjednicima u ratovima devedesetih, ali bi istodobno htjeli biti i najveće ratne žrtve, što je dio mehanizma samoviktimizacije na kojem se gradi nacionalna homogenizacija kao zahvalno pogonsko gorivo novih, osvetničkih ratova.
Zato novi kalendar hrvatskih državnih praznika jako podsjeća na štapski dokument u kojem dominira ozračje rata, a ne mirnodopske budućnosti, bez obzira na to što joj je autor navodno umjerena HDZ-ova vlada, svakako umjerenija od nekih prijašnjih. Ali ona se očito nije mogla ni htjela oduprijeti ratnohuškačkim zahtjevima iz Vukovara da novi državni kalendar bude pisan kao neka vrsta hrvatskog ‘memoranduma’, pa zato sada mora slušati bijesne prijetnje Ivana Penave i ostalih da će preuzeti HDZ kako bi taj memorandum bio realiziran. Slučajno ili ne, ključne točke tog memoranduma formulirala je Kolinda Grabar-Kitarović, izjavivši da se sve važno u vezi stvaranja hrvatske države dogodilo 1991. i 1995. godine, dakle u vrijeme kada su Srbi i Hrvati digli puške jedni na druge. Ničeg drugog tu nema, ni zajedničke antifašističke borbe ni ZAVNOH-a, bez kojeg sadašnje Hrvatske jednostavno ne bi bilo, pa onda nema ni mirne reintegracije, bez koje bi ratni kaos u njoj možda i dalje trajao. Dobro, Plenkovićeva vlada imala je dovoljno prisebnosti da izbjegne te ekstreme i da u popisu državnih praznika nađe mjesto i za antifašizam i za mirnu reintegraciju istoka zemlje, ali neke natruhe novog kalendara kao ratnog dokumenta ipak su ostale.
Pogotovo je ostalo to da novi državni kalendar sliči na partijsku platformu kojom se ulazi u predstojeće predsjedničke, parlamentarne i stranačke izbore. Ukratko, to je platforma za ostanak HDZ-a na vlasti, a to će reći i za prikrivanje činjenice da ova stranka, doduše ne samo ona, nije učinila ništa za izlazak iz krize otprije desetak godina, a još manje za preveniranje nove krize koja se već uvelike najavljuje. Sve što je u tom smislu napravljeno je uvođenje stroge financijske i budžetske discipline, za koju i s meritornih međunarodnih adresa stižu upozorenja da ne donosi nikakvu korist, prije štetu, ako nije dopunjena strategijom razvoja, koje u nas nema. Ali, evo, ima novih praznika, natopljenih borbenim domoljubljem, a u vukovarskom slučaju i svetogrdnim scenarijem izvan zdravog razuma po kojem se uz kotlovinu i pivo neće slaviti novi život, nego stare mržnje i ubijanja.
Uostalom, nije sasvim daleko od toga ni podizanje Spomenika domovini, čija je gradnja već otvorena u srcu Zagreba. Kojoj domovini?! Onoj upravo opisanoj, u kojoj ratni bubnjevi ne prestaju parati uši ni nepunih četvrt stoljeća nakon završetka rata, nego zazivaju novi, još luđi i besmisleniji od prvoga? Onoj u kojoj, unatoč herojskim naporima Katoličke crkve, štercovskih i drugih trudbenika pronatalitetne politike, danas živi više stotina hiljada stanovnika manje nego u vrijeme ‘hrvatožderskih’ komunista (tko i što danas ‘ždere’ hrvatsko stanovništvo, o tome nikada i nigdje nećete pročitati ni slova). Onoj, napokon, u kojoj ništa tako dobro ne uspijeva kao neuspjeh. Pa dobro, dajte nam taj spomenik, ako čovjek malo bolje razmisli, možda ništa drugo nismo ni zaslužili.
portalnovosti
Danas je Dan neovisnosti, znate li što se time zapravo slavi? Ta i slična pitanja postavili su proteklih dana hrvatski mediji svojim čitateljima, ali ona su kao i svake godine otišla u gluhe uši, jer debelo preko pedeset posto njih nije znalo odgovor. To zvuči komično, otprilike kao da se hrvatskim turistima u nekoj egzotičnoj zemlji objašnjava kada i kako je nastala, tko je brkati konjanik čiji spomenik stoji pred nacionalnim parlamentom, a tko stasita brončana starina na glavnom gradskom trgu. E, to sada gledamo i kod kuće, jer u državi koja svoje stvaranje smatra maltene božanskim djelom, jedva itko zna detalje tog stvaranja, što, rekoh, zvuči burleskno, ali bome ponekad može imati i sasvim ozbiljne posljedice. Evo, uzmite Branimira Glavaša. On je danas na slobodi, čak sjedi u Saboru, a ne u zatvoru, samo zbog pravnog nadmudrivanja oko toga kada je počeo rat u Hrvatskoj, iako bi moralo biti svejedno jesu li žrtve za koje je optužen ubijene prije ili poslije nekog datuma. Ovdje vrag odnosi šalu. Vidi se naime da se vladajuće državne i sudske instance ponašaju kao da je državni kalendar njihovo vlasništvo pa rade s njim što hoće. Tako će se Dan državnosti ponovno pomaknuti mjesec unatrag, kada je, kažu, osnovan prvi višestranački parlament, ali zapravo kada je HDZ došao na vlast.
Za one kraćeg pamćenja podsjećamo da to nisu radili ni komunisti, koji jesu debelo pretjerivali sa slavljenjem Titovog rođendana, ali partijske obljetnice ipak nisu gurali u kalendar državnih praznika. Sada je Plenkovićeva stranka odlučila ozvaničiti ono što HDZ ionako odavno o sebi misli, a to je da je on stvorio ovu državu, što bi se čak i moglo prihvatiti kada bi time preuzeo na sebe i odgovornost za to što je ona pri dnu Evropske unije, sa svim statističkim hororom koji uz to ide. Naravno, to vladajućima ne pada na pamet, ali jesu učinili nešto što ovo prekrajanje državnog kalendara čini dramatično spornim. Kao što se moglo očekivati, u nj je kao neradni državni praznik ugrađen i dan pada Vukovara, grada koji je, uz Mostar, zacijelo podnio najveću žrtvu u ratovima devedesetih. To sasvim sigurno stoji i ničim se ne može dovesti u pitanje. Ali stoji također da su vladajuće strukture u njemu od ovog grada stvorile prijestolnicu ultimativnog i ucjenjivačkog domoljublja, po kojem se ratne žrtve priznaju samo hrvatskoj strani, dok se srpske izričito niječu, a Srbima je uz asistenciju najviših državnih i sudskih instanci praktički zabranjeno javno korištenje vlastitog pisma, koliko god ono bilo zajamčeno propisima najvišeg ustavnog ranga. Čak je očito da je vršen pritisak da se u zakon o novim praznicima službeno ugradi ta diskriminatorna klauzula, što nedvosmisleno proizlazi iz izjave ministra branitelja Tome Medveda da se to nije smjelo učiniti jer je u suprotnosti s Ustavom.
U svakom slučaju, Vukovar je unesen u kalendar praznika kao neka vrsta hrvatskog Alama, sa svim ružnim konotacijama koje uz to idu, ali, eto, i uz jednu ‘utješnu’, da je moglo biti još ružnije. Drugo što pada u oči, i to davno prije ovog preslagivanja državnog kalendara, jest za kog vraga se slavi dan pada Vukovara (iako su se baš Hrvati specijalizirali u ismijavanju srpskog slavljenja vlastitih poraza), a ne dan njegovog oslobođenja. Taj dan logično je vezan uz mirnu reintegraciju Podunavlja. Ali ne! Porazi su slađi. Oni ruju po nezaraslim ratnim ranama i zovu na nikada dovoljnu odmazdu, pa je Plenkovićeva vlada imala kuraže uvesti u kalendar mirnu reintegraciju samo kao ‘spomendan’, očito da se ne zamjeri zagovornicima te odmazde. U svakom slučaju, porazi imaju silnu simboličku važnost i to ne samo u hrvatskom slučaju. Naime, svi u ex-yu regiji predstavljaju se na ovaj ili onaj način pobjednicima u ratovima devedesetih, ali bi istodobno htjeli biti i najveće ratne žrtve, što je dio mehanizma samoviktimizacije na kojem se gradi nacionalna homogenizacija kao zahvalno pogonsko gorivo novih, osvetničkih ratova.
Zato novi kalendar hrvatskih državnih praznika jako podsjeća na štapski dokument u kojem dominira ozračje rata, a ne mirnodopske budućnosti, bez obzira na to što joj je autor navodno umjerena HDZ-ova vlada, svakako umjerenija od nekih prijašnjih. Ali ona se očito nije mogla ni htjela oduprijeti ratnohuškačkim zahtjevima iz Vukovara da novi državni kalendar bude pisan kao neka vrsta hrvatskog ‘memoranduma’, pa zato sada mora slušati bijesne prijetnje Ivana Penave i ostalih da će preuzeti HDZ kako bi taj memorandum bio realiziran. Slučajno ili ne, ključne točke tog memoranduma formulirala je Kolinda Grabar-Kitarović, izjavivši da se sve važno u vezi stvaranja hrvatske države dogodilo 1991. i 1995. godine, dakle u vrijeme kada su Srbi i Hrvati digli puške jedni na druge. Ničeg drugog tu nema, ni zajedničke antifašističke borbe ni ZAVNOH-a, bez kojeg sadašnje Hrvatske jednostavno ne bi bilo, pa onda nema ni mirne reintegracije, bez koje bi ratni kaos u njoj možda i dalje trajao. Dobro, Plenkovićeva vlada imala je dovoljno prisebnosti da izbjegne te ekstreme i da u popisu državnih praznika nađe mjesto i za antifašizam i za mirnu reintegraciju istoka zemlje, ali neke natruhe novog kalendara kao ratnog dokumenta ipak su ostale.
Pogotovo je ostalo to da novi državni kalendar sliči na partijsku platformu kojom se ulazi u predstojeće predsjedničke, parlamentarne i stranačke izbore. Ukratko, to je platforma za ostanak HDZ-a na vlasti, a to će reći i za prikrivanje činjenice da ova stranka, doduše ne samo ona, nije učinila ništa za izlazak iz krize otprije desetak godina, a još manje za preveniranje nove krize koja se već uvelike najavljuje. Sve što je u tom smislu napravljeno je uvođenje stroge financijske i budžetske discipline, za koju i s meritornih međunarodnih adresa stižu upozorenja da ne donosi nikakvu korist, prije štetu, ako nije dopunjena strategijom razvoja, koje u nas nema. Ali, evo, ima novih praznika, natopljenih borbenim domoljubljem, a u vukovarskom slučaju i svetogrdnim scenarijem izvan zdravog razuma po kojem se uz kotlovinu i pivo neće slaviti novi život, nego stare mržnje i ubijanja.
Uostalom, nije sasvim daleko od toga ni podizanje Spomenika domovini, čija je gradnja već otvorena u srcu Zagreba. Kojoj domovini?! Onoj upravo opisanoj, u kojoj ratni bubnjevi ne prestaju parati uši ni nepunih četvrt stoljeća nakon završetka rata, nego zazivaju novi, još luđi i besmisleniji od prvoga? Onoj u kojoj, unatoč herojskim naporima Katoličke crkve, štercovskih i drugih trudbenika pronatalitetne politike, danas živi više stotina hiljada stanovnika manje nego u vrijeme ‘hrvatožderskih’ komunista (tko i što danas ‘ždere’ hrvatsko stanovništvo, o tome nikada i nigdje nećete pročitati ni slova). Onoj, napokon, u kojoj ništa tako dobro ne uspijeva kao neuspjeh. Pa dobro, dajte nam taj spomenik, ako čovjek malo bolje razmisli, možda ništa drugo nismo ni zaslužili.
portalnovosti
