Nagrada “Siniša Glavašević” za lokalno radijsko novinarstvo ove je godine otišla u ruke Ireni Vukas Çufalar. I kad se pogleda njezin put, od školskih novinarskih početaka do Radija 92 FM, teško je reći da je to iznenađenje, ali je svakako priznanje koje dolazi tiho, onako kako i ona radi, bez potrebe za isticanjem, ali s jasnim tragom u svakoj priči koju je dotaknula.

Irena je novinarstvo odabrala rano i ostala mu vjerna i onda kada su lakši putevi vodili prema većim redakcijama, većim gradovima i većim temama. Ostala je u lokalnom prostoru, među ljudima i pričama koje se ne guraju same naprijed, ali nose stvaran život jednog grada.

Upravo zato ova nagrada ne zvuči kao kraj jedne priče, nego kao kratko zaustavljanje u radu koji se ionako nastavlja istim tempom — u eteru, na terenu, među ljudima.

Povodom priznanja, ali i svega što ga je prethodilo, razgovarali smo o novinarstvu, uzorima, odgovornosti, neovisnosti medija i Slavonskom Brodu, gradu u kojem se priče ne događaju same od sebe, nego ih netko mora odlučiti ispričati.

O sebi kaže: 

Rođena sam 8.3. 1985. u Slavonskom Brodu, išla sam u IGK, Klasičnu gimnaziju i završila Fakultet političkih znanosti (smjer novinarstvo) u Zagrebu. Prvo profesionalno novinarsko iskustvo bilo je u Posavskoj Hrvatskoj. Nakon pisanog novinarstva, vrlo neplanski došao je Radio92fm. Tu sam proteklih 12 godina kao urednica programa (ne volimo isticati funkcije jer smo mala radio zajednica pa radimo svi sve). Radim i kao dopisnica Hine.

Jako sam ponosna na to što radim specijalizirano novinarstvo - izuzetno cijenim suradnju s pravobraniteljem za osobe s invaliditetom i svim udrugama i Savezima. U sklopu radija, odnosno udruge, provodim i edukacije vezane za osobe s invaldiitetom i medije.

Projekti su mi obilježili ove godine - od radio projekata do činjenice da sam i supruga upoznala zahvaljujući Ersamus projektu kada je iz Turske došao u Slavonski Brod (ne znam tko na Erasmus karti izabere Slavonski Brod...?). Imamo sina Milana koji ima četiri godine i trenutačno najviše voli nogomet.

Za početak, iskrene čestitke na nagradi “Siniša Glavašević” za lokalno radijsko novinarstvo. Što ti ovo priznanje znači danas? Kao potvrda dosadašnjeg rada ili kao dodatna odgovornost za dalje?

Hvala puno! Oboje. Sretna sam i zahvalna što to priznanje dolazi iz redova struke. Posebno sam zahvalna Hrvatskom novinarskom društvu, predsjednik Hrvoje Zovko daje podršku radiju sve ove godine. Naravno, nagrada je priznanje svima nama- imamo odličnu ekipu, na radiju i u udruzi, i posebno hvala Hrvoju Aliloviću koji je producirao nagrađenu reportažu. Zahvaljujem i cijeloj MS obitelji, hrabrim i ustrajnim ljudima koji stvarno pomiču granice unatoč jako teškoj dijagnozi i svakodnevnim preprekama na koje nailaze.

Nagrada nosi ime novinara koji je simbol hrabrosti i profesionalnog integriteta. Što za tebe znači biti novinar koji je dostojan takvog nasljeđa?

Odgovornost prema profesiji i ljudima.  „Grad to ste vi“ ili “grad to smo mi”  je najbolji poticaj da nastavim/nastavimo raditi za ljude, zajednicu, grad. Veseli me što je Radio92fm postao kao neko “treće mjesto”, mjesto gdje se ljudi osjećaju sigurno.

Kad se osvrneš na svoj put od LiDraNa, Klasične gimnazije, Fakulteta političkih znanosti pa do Radija 92 FM, što te najviše oblikovalo kao novinarku?

Sve, tim redom, ali možda bih i odustala od novinarstva da nemamo Radio92fm i to sve zahvaljujući mome ocu Željku Pudiću, koji je, uz Tomislava Golla, osnivač radija, predsjednik Društva multiple skleroze BPŽ i nacionalnog Saveza. Najupornija je i najhrabrija osoba koja je unatoč suživotu s multiplom sklerozom oslonac svima nama.

Koliko ti je danas važno tvoje formalno obrazovanje iz politologije u Zagrebu u razumijevanju politike, institucija i društva o kojem izvještavaš?

Obrazovanje je uvijek važno, to je temelj. Ali u novinarstvu, kao i u drugim profesijama, sve se brzo mijenja tako da je važno imati cjeloživotno obrazovanje. Jedna od bitnih funkcija radija je edukacija – društvena, o osjetljivim društvenim skupinama, medijima, klimatskim promjenama…

Koliko ti je danas važno da aktivno radiš na sebi kao novinarki? Što čitaš, pratiš ili slušaš da ne upadneš u rutinu i “lokalni krug ponavljanja”? 

Za sebe kažem uvijek da sam „polunovinarka“ jer su mi je važnije pratiti objavljene natječaje – od europskih do nacionalnih, koji često nisu vezani samo za radio, nego biti medijski dnevno informirana. Žao mi je što ne stignem oboje… U našem novinarstvu zajednice volim jednostavne i inkluzivne teme – MS teme, razgovore s liječnicima, odlazak u vrtić, razmjenu nogometnih sličica, edukacije o klimatskim promjenama koju radimo s Udrugom Eko Brezna i Brodskim ekološkim društvom...

Kada želimo bar male promjene, volimo organizirati društvene kampanje za pristupačniji život osoba s invaliditetom – pomicanje društvenih i arhitektonskih barijera, razne radionice i panele.

Tko su tvoji novinarski uzori, u Hrvatskoj ili vani, i što si konkretno od njih preuzela u svom radu?

Nemam uzore, ali uvijek volim uključiti profesionalce u naš rad i područja koja pratimo – od novinara, do vrhunskih liječnika, arhitekata, psihologa… Zahvalna sam što imamo krug ljudi, sada već prijatelja radija, koji su uvijek tu za sve teme i probleme. To i je pravi smisao radija zajednice. Naš novinarski uzor i osoba bez koje je postao nezamisliv eter Radija92fm je Saša Drinić, naš osječki reporter koji prati sve teme i zbog kojeg imamo ne samo europski, nego svjetski predznak. 

Imaš li među hrvatskim i brodskim kolegama novinare čiji rad posebno cijeniš, bez obzira na medij ili poziciju?

Sve, i svi smo nekako na usluzi jedni drugima. Prošlo je to vrijeme kada je bila kao neka zabrana druženja novinara iz različitih medija, kao neka konkurencija… Premala smo sredina za takve priče. Moramo biti tu jedni za druge i krajnje je vrijeme da se udružimo i budemo glasniji oko svojih pozicija i standarda.

Hvala prijateljici i nagrađivanoj kolegici Željki Gavranović na objavljenom tekstu nakon nagrade (doslovno minutu nakon uručenja).

Jednako tako, hvala svim kolegama koji uvijek prate sve naše aktivnosti i projekte.

Koliko je danas u Hrvatskoj uopće moguće biti potpuno neovisan novinar, ili je neovisnost više stalna borba nego stanje? 

Nemoguće, svi mi ovisimo o nekome. Mi ovismo o financijskoj situaciji, objavljenim natječajima, isplatama… Sto stvari, i borba na dnevnoj razini.

Danas se često kaže da nema klasične cenzure, ali ima autocenzure. Gdje ti vidiš granicu između profesionalne procjene i autocenzure?

Da, ta autocenzura je pretvorena u neku neutralnost. A u neutralnosti uvijek nedostaje empatije i altruizma. To ne volim.

Radio 92 FM djeluje kao radio zajednice i financira se kroz projekte i javna sredstva. Koliko takav model, iako legitiman, utječe na izbor tema i uređivačku slobodu?

Naravno da utječe, moramo pratiti teme koje su po projektu prijavljene. A onda često nemamo vremena za neke koje želimo. Ipak, nekako se to prilagodi. Nama je najvažnije da nema uplitanja politike ili nekih ljudi/vlasnika koji diktiraju ili zabranjuju teme.  U našem eteru je sve stvarno bez barijera!

Koliko je realno očekivati da medij koji financijski ovisi o javnim institucijama istovremeno bude njihov korektiv? Prvenstveno mislim na portale plaćene /sponzorirane od Grada i Županije.

Teško, to je sve kao neki produženi PR. Mora se to mijenjati i vjerujem da hoće, postoje vrlo hrabri pojedinci i unutar tih medija  koji žele pravo, korektivno novinarstvo.

Mi smo prije 12 godina osnovani kao radio zajednice i tada je taj pojam bio nepoznat, mnogi, još i danas govore…“onaj neki radio za invalide“. A sigurna sam da polako, ali sustavno mijenjamo i donosimo ono najbolje što mediji može za zajednicu.

Slavonski Brod ima istu političku strukturu više od dva desetljeća. Kao novinarka, vidiš li u tome stabilnost ili problem za demokratsku kontrolu vlasti?

Odustala sam od tog razmišljanja i promišljanja, želim samo što više projekata i dobrih stvari za zajednicu.

Jesi li ikada imala osjećaj da se neka tema “ne isplati otvarati” ili da jednostavno nema prostora da se o njoj ozbiljno govori?

Ma ima ih puno… ne znam što bih istaknula. Rekla bih većina političkih tema, financiranje medija, potplaćenost novinarske profesije, problemi u sustavu s kojima se dnevno susreću osobe s invaliditetom, puno  tema s predznakom diskriminacije ili još gore pozitivne diskriminacije.

Koje su, po tvom mišljenju, ključne teme o Slavonskom Brodu koje lokalni mediji premalo otvaraju ili ih uopće ne dotiču?

Niz tema, ali mi smo specijalizirani pa ne pratim onda sve to. Voljela bih da svi imamo veće znanje o pristupačnom okruženju jer to utječe na ukupno dostojanstvo svih nas koji tu živimo.

Jesu li lokalni mediji u Brodu danas više kroničari događaja ili stvarni korektiv vlasti i institucija?

Kroničari i pr-ovci, ali ne zato što oni tako žele ili nisu kvalitetni, nego se jednostavno bore za egzistenciju.

Jesi li ikada u svom radu osjetila pritisak, izravni ili neizravni, zbog neke priče, teme ili sugovornika?

Jesam, ali nikad kao izravnu prijetnju, više kao sugestiju. Ne bavim se takvim temama i nadam se da ćemo uspjeti na ovaj pozitivan način djelovati kao promjena i dalje.

Kako danas vidiš stanje hrvatskog novinarstva? Više kao profesiju koja se brani ili koja se polako povlači pred ekonomijom i politikom?

Jedino vidim da nema još objavljenih natječaja za neovisne medije. Bio je jednom prije nekoliko godina i mislili smo da je to to, i da će sustavno financiranje biti jamac promjena. Ali ništa od toga.

Koliko su klikovi, brzina i društvene mreže promijenili lokalno novinarstvo, i jesu li ga osiromašili ili samo ogolili?

Promijenili su, ali sve se mijenja i treba se prilagoditi. Kada na natječaj prijavljujemo radijske emisije, jednako kako u eteru, moraju biti objavljene na društvenim mrežama, platformama…Radio ponekad bude u drugom planu, ali prilagođavamo se, nema izbora.

Imaš li osjećaj da su neke od najvažnijih priča često i najtiše, one koje ne donose ni klikove ni pažnju?

Uvijek,i  to su nažalost pozitivne priče.

Kad gledaš Slavonski Brod kao građanka, a ne kao novinarka? Što te najviše veseli, a što najviše zabrinjava?

Volim Brod najviše na svijetu. Imam nekoliko punktova, životnih – Savu u svakom smislu (od plivanja do pogleda u rijeku), volim pijacu, Green park, radio dvorište…Veseli me što još uvijek dolaze u grad ljudi iz cijelog svijeta (projektno i privatno) i što uvijek imamo taj entuzijazam da ga predstavimo na najljepši način i svima se svidi.

Zabrinjava me to što bi moglo  na jednostavan način biti puno bolje, imamo stvarnih opcija/fondova da se to unaprijedi, samo treba ustrajnosti. Zabrinjava me nekvalitetan zrak, klimatske promjene i činjenica da bismo mogli imati neke lijepe događaje, alternativnije, a svjetske. Ako Manu Chao može doći u Tvrđu u Osijeku, zašto ne i u Tvrđavu Slavonski Brod...

Kako si diplomirala politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, koliko ti je to obrazovanje danas važno u svakodnevnom novinarskom radu i razumijevanju politike i društva koje pratiš?

Uvijek se zezam da je fakultetsko obrazovanje (moj smjer je bio novinarstvo, ali sam imala puno politoloških predmeta) utopijsko i toliko bitno da vidimo kako u stvarnosti većina stvari funkcionira drukčije.Točno se sjećam kad sam na faksu rekla da biram smjer televiziju, a o radiju ne želim ni razmišljati...

Brod ima bogatu kulturnu tradiciju, ali se često govori da potencijal nije iskorišten. Što po tvom mišljenju nedostaje da se to promijeni?

Stručnosti, ideja i vremena.

Mladi iz Broda često odlaze. Je li to prvenstveno ekonomsko pitanje ili i pitanje osjećaja da se ovdje premalo toga može promijeniti?

Odlaze, ali se i vraćaju. Stvar je trenda i pojedinaca. Ima nas dovoljno, mladih i onih  iskusnijih da se stvari mijenjaju.

Kad bi imala potpuno slobodne ruke, bez ograničenja i posljedica, koju bi priču o Slavonskom Brodu prvu otvorila?

Imam slobodne ruke; želim i nastavit ćemo otvarati pozitivne i poticajne priče o kvalitetnijem životu, pristupačnom gradu, voljela bih nastavak projekta o poticanju dojenja i pružanju podrške majkama, raditi razmjene dobrih stvari u našem radio dvorištu, poticati povratak ljudi u Slavonski Brod i sve to uz glazbu koju imamo na našem radiju zahvaljujući Toci i Hrvoju.

I na kraju, što bi voljela da ljudi jednog dana kažu o tebi, ne kao dobitnici nagrade, nego kao novinarki i čovjeku koji je radio ovaj posao u lokalnoj zajednici?

Ma ništa, samo nek radio zajednice i neovisni mediji opstanu dugo i nakon svih nas.