Na početku pandemije koronavirusa brojni intelektualci širom svijeta najavljivali su da će se događati značajne društvene promjene za vrijeme širenja opasne zaraze, ali i kada ona mine.

Protekla 2020. godina itekako će biti upamćena. Tek za neko vrijeme, za koju godinu, moći ćemo procijeniti koliko se svijet mijenjao i možda naslutiti što nas čeka. Posebno će se ta godina urezati u pamćenje nama koji živimo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj jer su nas uz epidemiju zadesila i dva snažna potresa, od kojih je onaj u Petrinji krajem godine bio katastrofalan. Ljudi se u Petrinji, Sisku, Glini plaše novih urušavanja, ne znaju kako i kada će im se obnoviti kuće i stanovi i kako će dalje živjeti. Strahuju i Zagrepčani, u Zagrebu bi potres jednako snažan kao u Petrinji bio smrtonosniji i katastrofalniji.

JAD I ČEMER NA BANIJI: „Teško smo živjeli prije ovog zla, a ovo sad se više i ne može nazvati životom“

GRAD BEZ LJUDI: Distopija koju živimo

BEZ IKAKVOG "ALI": Neka nam solidarno ostane novo normalno

LUPIGINI FOTOREPORTERI U PETRINJI I GLINI: Teško je opisati svu ovu tugu Banije

Kako se nositi s bujicom loših vijesti? Kolapsologija (collapsologie /franc./, collapsology /eng./) novotvorenica je koja se afirmirala u posljednjem desetljeću, a ime je za disciplinu koja proučava rizike sloma ove naše civilizacije. Opasnosti su mnoge i različite, ali su i međusobno povezane - klimatske promjene, nedostatak resursa, velike prirodne katastrofe, zagađenja, nove smrtonosne zarazne bolesti, istrebljenja vrsta, digitalni kolaps, izbjegličke krize i migracije, masovna nezaposlenost, terorizam, nuklearni rat…

Agronom Pablo Servigne i ekosavjetnik Raphael Stevens su 2015. godine u Parizu objavili esej "Kako se sve može urušiti. Mali priručnik o kolapsologiji za današnje generacije".

Kolapsologija nije tek mračni pogled u nesigurnu, opasnu budućnost. Mora taj pogled biti otvoren, realan i osmisliti načine ne samo preživljavanja nego i življenja s kolapsom, ako do njega dođe. Valja nam se naučiti na strah, a odgovor na strah nisu ni nada ni optimizam, već racionalna hrabrosti koja je sad, ali i uvijek, nužna.

„I drugačiji kraj svijeta je moguć - kako živjeti s kolapsom“ knjiga je Servignea, Stevensa i biologa Gauthiera Chapellea prije dvije godine objavljena u Parizu, a u listopadu 2020. godine u hrvatskom prijevodu otiskala ju je zagrebačka Planetopija. Zanimljivo je da su kao rizične političke događaje autori knjige naveli i izglasavanje Brexita te izbor Donalda Trumpa u Americi 2016. godine.

Kolapsologija, ističu autori, nije dovoljna i predlažu kolapsozofiju („sophia“, grčki „mudrost“) koja bi značila skup reakcija koje proizlaze iz složene situacije kolapsa koji traje i mogućeg kolapsa u budućnosti. Proces tugovanja trebao bi biti s ciljem preobrazbe. Poslije tugovanja najprije dolazi razdoblje prihvaćanja kolapsa, a onda redefiniranje, potraga za svojim novim mjestom u svijetu koji se urušio.

Predviđa se da će 2050. godine 200 milijuna ljudi biti raseljeno zbog klimatskih promjena (suša, poplava), a tome treba pridodati i ratove i epidemije. Servigne i suautori nisu naravno u knjizi mogli najaviti pandemiju koronavirusa koji je dosad usmrtio više od dva milijuna ljudi, ali je Servigne prošle godine više puta u medijima komentirao ovu sudbonosnu svjetsku krizu.

„Paradoksalno je: očekivao sam mnoge ozbiljne krize, posebno financijske, klimatske ili energetske, ali ovu nisam vidio da dolazi, iako sam je znao u teoriji“, izjavio je za Le Monde.

Je li to opći kolaps o kojem piše u knjizi? Servigne je pandemiju, zasad, nazvao srčanim udarom.

„Zamka bi bila smatrati ovu krizu samo zdravstvenom“, smatra on. Sve je vidljivije da ona ima uzroke i posljedice izvan domene zdravlja - ekonomske, ekološke, političke, financijske.

„To je globalna, sistemska kriza. Nismo uopće bili pripremljeni za tako brz i brutalan šok, prvo zato što se to nikada nije dogodilo u ovom obliku, ali i uglavnom zato što većina ljudi nije htjela vjerovati, unatoč znanstvenim upozorenjima“, pojasnit će svoje stajalište.

Iznimno popularni izraelski povjesničar i filozof Yuval Noah Harari nije kolapsolog, ali ističe da nije jasno kamo ide svijet, jer nemamo danas koliko-toliko jasnih projekcija budućnosti. Ne one budućnosti za 100 godina, niti ove bliže, za 20-30 godina. To je prvi put u povijesti kada nemamo pojma kako bi svijet u dohvatljivoj budućnosti mogao izgledati, ističe Harari. Misli da danas politika i vlade u većini svijeta rade bolji posao nego ikad prije u vođenju svakodnevnog poslovanja zemalja. Ali, potpuno su izgubili sposobnost projiciranja dugoročnijeg plana za budućnost. No, osnovna je poruka i Hararijeva bojazan koja proizlazi iz njegovih knjiga, intervjua i kolumni - da će umjetna inteligencija koju čovjek stvara uništiti ljudsku slobodu.

Harari je autor knjiga bestselera „Sapiens: Kratka povijest čovječanstva“, „Homo Deus: Kratka povijest sutrašnjice“ i „21 lekcija za 21. stoljeće“.

Prisustvujući u raspravi na Atenskom demokratskom forumu u listopadu 2020. godine, Harari je upozorio da se najviše boji toga da će ljudi za četrdesetak godina zaboraviti da je u naše vrijeme bila pandemija, da je postojao virus, ali bi se mogli sjećati da je to bilo vrijeme kad je zagospodario opći nadzor, kada je demokracija propala, a zavladali autoritarni režimi.

YUVAL NOAH HARARI: „Virus nije najveća prijetnja“

SVIJET NAKON KORONAVIRUSA: Ova oluja će proći, ali ćemo živjeti u drugačijem svijetu

„Još uvijek je u našoj moći spriječiti da se to dogodi, ali to je glavni strah“, kaže Harari.

Dosta se govori o hakiranju računala, pametnih telefona i bankovnih računa, ali zaista velika revolucija koju proživljavamo je nova sposobnost hakiranja ljudi, dodao je Harari, pa pojasnio da „ako imate dovoljno podataka o nekoj osobi i ako imate dovoljno računarske moći, možete hakirati tu osobu" i "potpuno manipulirati s njom".

Misli da će budući povjesničari ovo vidjeti kao prekretnicu 21. stoljeća. Ali na koju stranu ćemo se okrenuti ovisi o našim odlukama. Još nije određeno, smatra Harari.

„Ako znate što čitam ili što gledam na televiziji, to vam daje neku ideju o mojim umjetničkim ukusima, mojim političkim pogledima, mojoj osobnosti. Sad zamislite da zapravo možete pratiti moju tjelesnu temperaturu ili krvni tlak i otkucaje srca dok čitam neki članak ili dok gledam program na mreži ili na televiziji. Tada možete znati što osjećam svakog trenutka, a to bi lako moglo dovesti do stvaranja distopijskih totalitarnih režima“, kazao je u intervjuu za Deutsche Welle.

Bit njegovih knjiga i izlaganja je da smo stvorili tako kompliciran svijet da više nismo u stanju shvatiti što se događa. Nova religija „dataizam“ (protok informacija kao vrhunska vrijednost) zamjenjuje humanizam. Inteligencija se odvaja od svijesti. Algoritmi i tehnologija mogli bi nas pretvoriti u "nadljude" s božanskim kvalitetama. Ali, tehnologije koje su pomogle donijeti ogroman napredak, mogle bi biti pogubne ako izmakne nadzor nad njima. Dakle, opet govorimo o mogućem kolapsu.

Baš kao što je industrijska revolucija 19. stoljeća stvorila urbanu radničku klasu, tako bi i revolucija automatizacije 21. stoljeća mogla stvoriti „beskorisnu klasu“, procjenjuje Harari.

Populizam je sve opasniji. Jer, u demokraciji se ljudi imaju pravo ponašati i potpuno iracionalno, na primjer dati prednost svojim nacionalističkim ili vjerskim uvjerenjima prije nego argumentima o ekonomskim interesima. Tako da je većina glasača imala pravo odlučiti da će Britanija napustiti Europsku uniju čak i ako taj korak vodi zemlju u ekonomsku katastrofu. Ali opcija koja nikad ne smije biti na stolu, naglašava Harari, jest iskrivljavanje ili sakrivanje istine. Možemo birati što god hoćemo, ali ne možemo birati istinu. Tipični populistički vođe laskaju ljudima govoreći im da je važno samo ono što oni žele. Stručnjake koji iznose na vidjelo istinu koja ne odgovara populističkim vlastima proglašava se izdajnicima jer se suprotstavljaju narodnoj volji.

Ukoliko želite očuvati demokraciju, glasajte za političare koji poštuju institucije čiji je posao da istražuju i objavljuju istinu. Glasajte za onu stranku, koja vam kaže da imate pravo glasati za kakvu god vladu želite. Ali da time ono što se vama sviđa neće postati istina, poručuje Harari.

Možda u nesigurnim vremenima to nije dovoljno utješno ili poticajno, no, i Servigne i Harari ističu kako je najvažnija opća solidarnost. Ona je, uostalom, i izvjesni instinktivni prvi odgovor na katastrofe. Osjetilo se to i u ovom katastrofalnom potresu na Baniji. A prava solidarnost će tamo biti na kušnji za mjesec, dva, tri.

Evo još jedne Hararijeve poruke o globalnoj krizi za kraj: „Lako je demonizirati krizu i kriviti strance, manjine, ali ono što moramo učiniti je opirati se i solidarno raditi. Demokracija je krhka, dok se diktatura može razviti skoro svugdje“.

lupiga