Prošloga su tjedna ukinute ili reducirane brojne domaće željeznčke linije koje povezuju sela u odumiranju s gradićima u odumiranju. Međutim, ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić nije se tom prilikom posuo pepelom ni ponudio ostavku.
Jedne zime, ima tome već šest-sedam godina, vlak me u 24 sata odveo od Beograda do Istanbula. Milio je kroz južnu Srbiju ponekad i 20 kilometara na sat. Bio je pun švercera koji su rado otkrivali tajne zanata, konduktera koji su žicali hrvatske novine ili onih drugih koji su svima pretresali ruksake. Svaka granica je bila naštimana tako da bi vas carinici probudili usred noći. Smrdio je i nije uvijek bio ugodan. Ali je postojao kao mogućnost. Mogućnost da putujete daleko na istok vlakovima. Dalje sam nastavila put također vlakom do sirijske granice i ušla u zemlju koje danas više nema. Ne samo da nema onakve Sirije, nema ni tog kultnog vlaka Beograd-Istanbul.
Ne samo u Istanbul, do prije par godina mogli ste se probuditi ujutro, otići na zagrebački kolodvor i pronaći vlak koji će vas odvesti direktno u Grčku. I taj je vlak puzao jugom Srbije 20 kilometara na sat, na usputnim stanicama otkrivao pogled na muškarce u potkošuljama i radnike sagnute na poljima, na dimnjake nekih očito zagađivačkih industrija, na pse lutalice kojima su se vidjela rebra i djecu koja su mahala vlakovima. U vlaku se pušilo i pilo pive iz limenke. Na ljetnih plus 400C, u kupeima bez klime u vlaku koji se jedva micao, znojili smo se kao u nekom od krugova Danteovog pakla, ali smo stigli. Međutim, ni vlak koji je povezivao Zagreb i Solun već godinama ne vozi.
Nema više ni primjerice linije Venecija-Zagreb-Budimpešta, prve međunarodne željezničke linije koja je prolazila Zagrebom sa znakom bicikla na jednom od kupea. One međunarodne željezničke linije koje još prolaze Hrvatskom srezane su na minimalni broj. Nije to trend koji je izmislila Hrvatska. Grčka je tako sasvim ukinula međunarodni željeznički promet. Osiromašeni građani Balkana nemaju ionako više novca da se skitaju susjednim zemljama ni ovakvim željeznicama, sporim vlakovima koje često mijenjanju autobusi na pojedinim dionicama, željeznicama koje su politički postavljane uprave desetljećima vodile kao što općenito svjetske vlade vode cijeli planet, silaznom putanjom u kolaps.
Europska unija ne dozvoljava subvencioniranje međunarodnog željezničkog prometa, bila je isprika prije nešto od godine dana kada se vodila rasprava o reduciranju željezničke povezanosti Hrvatske sa svijetom. Prošloga tjedna kada je kirurški rez zahvatio domaći željeznički prijevoz nije se spominjala EU već uštede i nerentabilne linije s malim brojem putnika. Ako želite brojke kao izliku, lako je dobiti one koje vam odgovaraju. Napravite vozni red koji nikome ne odgovara i eto neprofitabilne linije u vrlo kratkom roku. Prošloga su tjedna ukinute ili reducirane brojne domaće linije koje povezuju sela u odumiranju s gradićima u odumiranju. Međutim, ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić nije se tom prilikom posuo pepelom ni ponudio ostavku. Na konferenciji za tisak izjavljuje kako njega ne zanima koje su linije ukinute.
U emisiji RTL Danas pak kaže da nije cilj ministarstva prometa da svaki stanovnik Hrvatske ima pristup i autocesti i željeznici i avionu. Samo što većina građana kojima su ukinute linije koje povezuju njihova sela s malo manjim periferijama sigurno nemaju pristup avionima, a vjerojatno ni autocestama.
Ministar prometa kaže da nema ništa protiv da privatne tvrtke preuzmu prometovanje ugašenih linija. Kome bi se to točno isplatilo? Koliko bi iznosila cijena te karte? Zašto bi lokalne samouprave subvencionirale rad privatnih željezničkih operatera, a ne bi javnih Hrvatskih željeznica? Već danas u Hrvatskoj djeca ne upisuju srednje škole jer im roditelji ne mogu priuštiti prijevozne karte. Još nevjerojatnije, Hajdaš Dončić halucinira kako bi lokalne samouprave mogle same kupiti vlakove i voditi te ugašene linije kao da govori o Norveškoj, a ne o Sunji, Gunji, Novskoj i sličnim gradićima.
U mandatu ove vlade željeznice se spominju u kontekstu velikih ulaganja u pojedine pruge. Međutim, iz ministrovih je izjava jasno da vizija nije učiniti željeznice svima dostupnim javnim prijevozom. Što drugo onda može biti cilj ulaganja? Pogledajmo autoceste. Kome one danas služe? Nakon ogromnih ulaganja svih građana i zaduživanja, Vladin plan za autoceste je dugogodišnje koncesioniranje ili rasprodaja. Bi li se slično moglo dogoditi s tim novoplaniranim ulaganjima u željeznice?
Šteta je što javnosti uglavnom promiču katastrofe koje se događaju u prometnom sektoru. Dok ipak postoji nekakva svijest o tome da su gubitkom kvalitetnog javnog obrazovanja i javnog zdravstva svi gubimo, kod prometnih pitanja to se često zaboravlja. Međutim, bez pristupačnog javnog prijevoza nema ni jednakosti u pristupu svim ostalim uslugama. Čak i da postoji kvalitetno javno školstvo i kvalitetno javno zdravstvo, kako bi umirovljenik koji živi trideset kilometara od prve bolnice došao do specijalista i kako bi djeca došla do srednje škole, ako im je ona deset ili dvadeset kilometara dalje.
Marije antoanete među nama će reći "neka se voze autobusima". Tjedan prije najave željezničke katastrofe izašao je novi izvještaj Međuvladinog panela o klimatskim promjenama, IPCC-a, koji još jednom potvrđuje katastrofalna predviđanja za svjetsku klimu. Cijena nafte može samo rasti otkada smo prošli vrhunac njene moguće eksploatacije. U kojem će trenutku prijevoz cestama na fosilna goriva postati preveliki luksuz? Vjerojatno ne u predalekoj budućnosti. Možemo li se i dalje praviti da ne znamo što činimo kada palimo fosilna goriva? Pa izgleda da većina može, a na vlasti ove zemlje su ljudi koji sigurno neće Hrvatsku staviti među vodeće zemlje koje se pripremaju za budućnost. Jer budućnost javnog prijevoza je opet povratak željeznici.
Ako pogledamo promet, teško je vjerovati u tehnološki napredak čovječanstva koji će nas izbaviti iz svake nevolje, pa i ove klimatske. Izumi devetnaestog stoljeća nisu do danas bitno nadmašeni. Željeznice i bicikli i dalje su prijevozna sredstva s kojima se po održivosti i učinkovitosti malo toga kasnije može mjeriti.
Izvor: h-alter
